Poslovni broj: Usž-4064/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Matija Duk, odvjetnik u Zagrebu, Međimurska 21, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3029/24-7 od 8. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3029/24-7 od 8. listopada 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/434, URBROJ: 511-01-212-24-10 od 4. lipnja 2024. (točka I. izreke). Točkom II. izreke tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu, a u točki III. izreke presude tuženiku je naloženo da isplati odvjetniku Matiji Duku, pružatelju besplatne pravne pomoći, iznos od 1.000,00 eura, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 4. lipnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da je dužan u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.
3. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelj pobija zakonitost točke I. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je uz tužbu dostavio presliku poziva koji mu je proslijedila majka, iz kojeg je razvidno da se mora javiti u vojnu službu, a koju ispravu prvostupanjski sud ni na koji način ne vrednuje niti obrazlaže da li se njime potvrđuju njegovi navodi da bi povratkom u Rusiju bio unovačen i poslan na ratište. Navodi da sud nije utvrđivao sadržaj poziva, već se rukovodio tvrdnjama tuženika da se ne radi o pozivu za mobilizaciju, nego o pozivu za služenje vojnog roka. Smatra neživotnim i nelogičnim da sud nije prihvatio vjerodostojnim njegov navod da ga je majka obavijestila kako su ga tražili djelatnici policije i pitali je li se vratio kući, a što sud obrazlaže da tako nešto nije tvrdio prije više od godine dana kada je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Tužitelj zaključuje da prema shvaćanju suda to znači da se u godinu dana nije mogla promijeniti situacija u zemlji koja se nalazi u ratu. Naglašava da je u zahtjevu za međunarodnu zaštitu naveo da je po narodnosti Čečen i da je napustio Rusku Federaciju zbog toga što je u listopadu 2022. zaprimio poziv za mobilizaciju, upisan je u vojnu evidenciju, a ne želi ratovati i ubijati ljude. Navodi da je iz poziva kojega je zaprimio vidljivo da se 4. listopada 2022. mora javiti u vojni ured naurskog okruga, a fotografiju poziva su mu poslali od kuće. Navodi da u slučaju povratka u Rusiju opravdano smatra da bi bio optužen od vlasti za dezerterstvo i poslali bi ga u zatvor, a u gorem slučaju na ratište u Ukrajinu. Ističe da je tražio da mu se izda viza, ali je taj zahtjev odbijen, nakon čega je zbog straha pobjegao iz Ruske Federacije. Navodi i da je na zapisnik dana 28. prosinca 2023. naveo kako je Rusku Federaciju napustio jer je dobio poziv za mobilizaciju, a nije htio da ga prisilno odvedu u rat. Unatoč navedenom, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23. - dalje: Zakon) niti da postoji stvarni rizik da bi povratkom u zemlju podrijetla bio izložen ozbiljnoj nepravdi. Smatra da je njegov strah od povratka u Rusku Federaciju opravdan te da je u zahtjevu detaljno, životno i logično opisao okolnosti koje su dovele do toga da je osjetio opravdan osjećaj straha od mobilizacije, a samim time i strah za svoj život zbog čega je napustio zemlju podrijetla. Navodi da ratno stanje u Rusiji za sobom povlači čitav niz aktivnosti po unutarnjem planu, gdje se režimske neprijatelje uhićuje, zlostavlja zbog straha od unutarnjeg ustanka protiv vlasti. Navodi da se tuženik poziva na službena izvješća koja datiraju iz 2020. i ne sagledava problem koji je nametnuo režim u Rusiji, gdje je građanski aktivizam zatomljen, a ograničenje temeljnih ljudskih prava legalizirano je donošenjem odgovarajućih zakona. Primjerice, najnovijim zakonom zabranjuje se održavanje prosvjeda (što može rezultirati zatvorskom kaznom do 15 godina) kao i zakona kojim se odbijanje sudjelovanja u vojnim djelovanjima kažnjava zatvorom od dvije do tri godine. Unatoč svim ukazanim činjenicama prvostupanjski sud zaključuje kako mu povratkom u Rusiju ne prijeti nikakva opasnost u opsegu u kojem bi predstavljao razloge koji bi ukazivali da će se povratkom suočiti sa stvarnim rizikom ozbiljne nepravde. Iz sadržaja žalbe proizlazi da predlaže da ovaj Sud poništi točku I. izreke pobijane presude i usvoji tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući točku I. izreke presude prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine, 36/24., dalje: ZUS) Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Naime, suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom 24. rujna 2024. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne i u presudi citirane članke 20. i 21. Zakona. Upravni sud je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao valjano obrazloženje.
8. S obzirom na podatke spisa, prema ocjeni ovoga Suda, prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika te je s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj u upravnom postupku (saslušan na zapisnik 28. prosinca 2023.) i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. istog Zakona. S obzirom na postojeća izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i konkretne okolnosti tužitelja, sud je kao i tuženik, osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, te je imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji i osobne okolnosti koje tužitelj iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (eventualna mobilizacija), svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona. Valja reći da je tužitelj u izjavi danoj na zapisnik pred upravnim tijelom 28. prosinca 2023. naveo da je zaprimio poziv za služenje vojnog roka i da se trebao javiti u vojni ured naurskog okruga 4. listopada 2022., na koji način nije postupio, a unatoč tome je 8. siječnja 2023., odnosno protekom više od tri mjeseca legalno napustio zemlju podrijetla. Tuženik je obrazložio razloge zbog kojih je ocijenio da ne postoji opravdani strah tužitelja od mobilizacije u Ruskoj Federaciji, jer je prema izvješću iz prosinca 2022. djelomična mobilizacija provedena 2022. i odnosi se samo na one ruske državljane koji su prethodno služili u ruskim vojnim snagama. Takvu činjenicu tužitelj je u bitnom potvrdio na raspravi kod prvostupanjskog suda 24. rujna 2024. kada je na upit opunomoćenika tuženika izjavio da ne zna nikoga tko je pozvan u vojsku, a nije imao vojno iskustvo.
9. Imajući na umu sve podatke spisa predmeta te članak 20. i članak 21. Zakona, tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava.
10. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).
11. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 13. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković
