Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1041/2019-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu tog suda Adriani Puž kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Vučinić, u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 16. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 13. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 1587/2005, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 18. studenog 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslava Banića, posl.br. OU- 826/2005 dana 18. studenog 2005. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: "... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.", pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke, te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 1. studenog 2007. do 1. rujna 2015.
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova razlike u kamati isplati iznos od 4.764,08 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
na iznos od 32,90 € od 13.11.2007 do isplate,
na iznos od 32,54 € od 13.12.2007 do isplate,
na iznos od 33,34 € od 13.1.2008 do isplate,
na iznos od 33,71 € od 13.2.2008 do isplate,
na iznos od 64,20 € od 13.3.2008 do isplate,
na iznos od 63,39 € od 13.4.2008 do isplate,
na iznos od 62,39 € od 13.5.2008 do isplate,
na iznos od 62,31 € od 13.6.2008 do isplate,
na iznos od 61,79 € od 13.7.2008 do isplate,
na iznos od 61,60 € od 13.8.2008 do isplate,
na iznos od 62,19 € od 13.9.2008 do isplate,
na iznos od 65,04 € od 13.10.2008 do isplate,
na iznos od 66,09 € od 13.11.2008 do isplate,
na iznos od 63,43 € od 13.12.2008 do isplate,
na iznos od 67,62 € od 13.1.2009 do isplate,
na iznos od 68,72 € od 13.2.2009 do isplate,
na iznos od 69,47 € od 13.3.2009 do isplate,
na iznos od 67,27 € od 13.4.2009 do isplate,
na iznos od 67,57 € od 13.5.2009 do isplate,
na iznos od 66,51 € od 13.6.2009 do isplate,
na iznos od 66,90 € od 13.7.2009 do isplate,
na iznos od 89,01 € od 13.8.2009 do isplate,
na iznos od 90,32 € od 13.9.2009 do isplate,
na iznos od 89,17 € od 13.10.2009 do isplate,
na iznos od 89,91 € od 13.11.2009 do isplate,
na iznos od 89,64 € od 13.12.2009 do isplate,
na iznos od 91,96 € od 13.1.2010 do isplate,
na iznos od 93,06 € od 13.2.2010 do isplate,
na iznos od 92,69 € od 13.3.2010 do isplate,
na iznos od 94,43 € od 13.4.2010 do isplate,
na iznos od 96,11 € od 13.5.2010 do isplate,
na iznos od 84,79 € od 13.6.2010 do isplate,
na iznos od 87,15 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 85,16 € od 13.8.2010 do isplate,
na iznos od 90,63 € od 13.9.2010 do isplate,
na iznos od 88,21 € od 13.10.2010 do isplate,
na iznos od 89,37 € od 13.11.2010 do isplate,
na iznos od 62,14 € od 13.12.2010 do isplate,
na iznos od 64,56 € od 13.1.2011 do isplate,
na iznos od 61,57 € od 13.2.2011 do isplate,
na iznos od 62,70 € od 13.3.2011 do isplate,
na iznos od 61,22 € od 13.4.2011 do isplate,
na iznos od 63,50 € od 13.5.2011 do isplate,
na iznos od 66,33 € od 13.6.2011 do isplate,
na iznos od 68,18 € od 13.7.2011 do isplate,
na iznos od 60,48 € od 13.8.2011 do isplate,
na iznos od 52,66 € od 13.9.2011 do isplate,
na iznos od 51,63 € od 13.10.2011 do isplate,
na iznos od 51,60 € od 13.11.2011 do isplate,
na iznos od 51,70 € od 13.12.2011 do isplate,
na iznos od 52,85 € od 13.1.2012 do isplate,
na iznos od 53,32 € od 13.2.2012 do isplate,
na iznos od 53,30 € od 13.3.2012 do isplate,
na iznos od 52,88 € od 13.4.2012 do isplate,
na iznos od 53,00 € od 13.5.2012 do isplate,
na iznos od 53,35 € od 16.6.2012 do isplate,
na iznos od 52,88 € od 14.7.2012 do isplate,
na iznos od 52,83 € od 15.8.2012 do isplate,
na iznos od 51,82 € od 15.9.2012 do isplate,
na iznos od 52,44 € od 16.10.2012 do isplate,
na iznos od 52,86 € od 16.11.2012 do isplate,
na iznos od 52,51 € od 18.12.2012 do isplate,
na iznos od 52,16 € od 16.1.2013 do isplate,
na iznos od 51,93 € od 16.2.2013 do isplate,
na iznos od 51,84 € od 17.3.2013 do isplate,
na iznos od 52,63 € od 16.4.2013 do isplate,
na iznos od 50,82 € od 17.5.2013 do isplate,
na iznos od 51,20 € od 15.6.2013 do isplate,
na iznos od 51,05 € od 16.7.2013 do isplate,
na iznos od 51,05 € od 15.8.2013 do isplate,
na iznos od 51,33 € od 14.9.2013 do isplate,
na iznos od 51,60 € od 16.10.2013 do isplate,
na iznos od 51,73 € od 13.11.2013 do isplate,
na iznos od 52,26 € od 13.12.2013 do isplate,
na iznos od 51,58 € od 13.1.2014 do isplate,
koje teku od 13.11.2007. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% godišnje, a od 01.siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se djelomično ništetnim odredba čl. 1, čl. 2 i čl. 7 Ugovora o namjenskom kreditu broj 1587/2005, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 18. studenog 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslava Banića, posl.br. OU-826/05 dana 18. studenog 2005. kojima je glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva da bi u cijelosti bile ništetne navedene odredbe.
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova razlike u tečaju isplati iznos od 5.181,52 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
na iznos od 6,39 € od 13.1.2009 do isplate,
na iznos od 11,10 € od 13.2.2009 do isplate,
na iznos od 14,36 € od 13.3.2009 do isplate,
na iznos od 5,12 € od 13.4.2009 do isplate,
na iznos od 6,46 € od 13.5.2009 do isplate,
na iznos od 2,09 € od 13.6.2009 do isplate,
na iznos od 3,84 € od 13.7.2009 do isplate,
na iznos od 3,38 € od 13.9.2009 do isplate,
na iznos od 2,26 € od 13.11.2009 do isplate,
na iznos od 1,47 € od 13.12.2009 do isplate,
na iznos od 8,67 € od 13.1.2010 do isplate,
na iznos od 12,10 € od 13.2.2010 do isplate,
na iznos od 11,06 € od 13.3.2010 do isplate,
na iznos od 16,48 € od 13.4.2010 do isplate,
na iznos od 21,70 € od 13.5.2010 do isplate,
na iznos od 25,87 € od 13.6.2010 do isplate,
na iznos od 34,39 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 27,41 € od 13.8.2010 do isplate,
na iznos od 47,01 € od 13.9.2010 do isplate,
na iznos od 38,55 € od 13.10.2010 do isplate,
na iznos od 42,77 € od 13.11.2010 do isplate,
na iznos od 53,31 € od 13.12.2010 do isplate,
na iznos od 66,55 € od 13.1.2011 do isplate,
na iznos od 50,56 € od 13.2.2011 do isplate,
na iznos od 56,94 € od 13.3.2011 do isplate,
na iznos od 49,06 € od 13.4.2011 do isplate,
na iznos od 61,61 € od 13.5.2011 do isplate,
na iznos od 77,13 € od 13.6.2011 do isplate,
a iznos od 87,42 € od 13.7.2011 do isplate,
na iznos od 138,06 € od 13.8.2011 do isplate,
na iznos od 83,44 € od 13.9.2011 do isplate,
na iznos od 76,41 € od 13.10.2011 do isplate,
na iznos od 76,45 € od 13.11.2011 do isplate,
na iznos od 77,41 € od 13.12.2011 do isplate,
na iznos od 85,79 € od 13.1.2012 do isplate,
na iznos od 89,34 € od 13.2.2012 do isplate,
na iznos od 89,48 € od 13.3.2012 do isplate,
na iznos od 86,73 € od 13.4.2012 do isplate,
na iznos od 87,89 € od 13.5.2012 do isplate,
na iznos od 90,69 € od 16.6.2012 do isplate,
na iznos od 87,60 € od 14.7.2012 do isplate,
na iznos od 87,55 € od 15.8.2012 do isplate,
na iznos od 80,73 € od 15.9.2012 do isplate,
na iznos od 85,38 € od 16.10.2012 do isplate,
na iznos od 88,67 € od 16.11.2012 do isplate,
na iznos od 86,47 € od 18.12.2012 do isplate,
na iznos od 84,33 € od 16.1.2013 do isplate,
na iznos od 83,01 € od 16.2.2013 do isplate,
na iznos od 82,70 € od 17.3.2013 do isplate,
na iznos od 88,63 € od 16.4.2013 do isplate,
na iznos od 76,06 € od 17.5.2013 do isplate,
na iznos od 79,10 € od 15.6.2013 do isplate,
na iznos od 78,32 € od 16.7.2013 do isplate,
na iznos od 78,66 € od 15.8.2013 do isplate,
na iznos od 80,98 € od 14.9.2013 do isplate,
na iznos od 83,30 € od 16.10.2013 do isplate,
na iznos od 84,60 € od 13.11.2013 do isplate,
na iznos od 88,72 € od 13.12.2013 do isplate,
na iznos od 84,20 € od 13.1.2014 do isplate,
na iznos od 83,28 € od 13.2.2014 do isplate,
na iznos od 85,40 € od 13.3.2014 do isplate,
na iznos od 84,76 € od 13.4.2014 do isplate,
na iznos od 82,01 € od 13.5.2014 do isplate,
na iznos od 81,70 € od 13.6.2014 do isplate,
na iznos od 84,15 € od 13.7.2014 do isplate,
na iznos od 86,29 € od 13.8.2014 do isplate,
na iznos od 86,20 € od 13.9.2014 do isplate,
na iznos od 87,45 € od 13.10.2014 do isplate,
na iznos od 90,49 € od 13.11.2014 do isplate,
na iznos od 90,93 € od 13.12.2014 do isplate,
na iznos od 91,27 € od 13.1.2015 do isplate,
na iznos od 91,48 € od 13.2.2015 do isplate,
na iznos od 91,48 € od 13.3.2015 do isplate,
na iznos od 91,48 € od 13.4.2015 do isplate,
na iznos od 91,48 € od 13.5.2015 do isplate,
na iznos od 91,48 € od 13.6.2015 do isplate,
na iznos od 91,48 € od 14.7.2015 do isplate,
na iznos od 91,48 € od 15.8.2015 do isplate,
na iznos od 91,47 € od 16.9.2015 do isplate,
koje teku od 13.01.2009.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva do ukupnog iznosa od 9.362,39 €.
V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 1.779,40 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 13. veljače 2025., sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 24. svibnja 2019. navodi da je 18. studenog 2005. kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 1587/2005 na iznos od 93.300,00 CHF potvrđen od javnog bilježnika Miroslava Banića posl.br. OU-826/2005 dana 18. studenog 2005. Navedenim Ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,50% koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Tužena da je dopisima tužitelja obavještavala kako se tijekom otplatnog perioda mijenjala kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika u periodu od 1. studenog 2007. do 1. kolovoza 2011. kada je zadnja promjena kamatne stope. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 donesenu u postupku u povodu kolektivne tužbe protiv i tužene. Tužitelji smatra da je ništetna odredba čl. 2 Ugovora, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama tuženika, o njoj da se nije pregovaralo i uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Poziva se na odredbu čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), zatim čl. 99 ZZP/07, smatrajući da se ta odredba može ocjenjivati da li je poštena. Tužitelj da nije osoba koja ima ekonomsku naobrazbu i koja se bavi bankarskim poslovanjem, pa je njemu kao prosječnom potrošaču terminologija nerazumljiva. Smatra da je kao potrošač doveden u neravnopravan položaj jer mu nije bila poznata visina kamatne stope osim na dan sklapanja ugovora o kreditu i nije mogao ocijeniti kako će se kretati kamatna stopa. Odredba nije bila određena, niti odrediva. On kao potrošač da nije mogao utjecati na sadržaj odredbe i bila da je dio standardnog ugovora koji je unaprijed sastavljen od tužene. Zbog svega navedenog smatra da je ista nepoštena ugovorna odredba. Tužitelj da je svoje obveze uredno ispunjavao po dospijeću na temelju te ništetne odredbe, pa je pretplatio iznos koji je tuženik neosnovano stekao i to iznos koji čini razliku između izmijenjene tj. povećane kamate i početne kamate ugovorene na dan sklapanja ugovora. Potražuje na ime preplaćene kamate iznos od 36.463,97 kn. Odredbama čl. 1 i 7 Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koji je vezana glavnica, a tužitelj je obvezan da vrati dobiveni iznos ugovora kroz anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF važećem na dan plaćanja, nakon 2007. je naglo krenuo rast tečaja, a što je rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta, te povećanjem uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF i tečaja na dan pojedine uplate. Poziva se tužitelj na presudu donesenu povodom kolektivne tužbe i protiv tužene i to Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle odredbe kojom se obvezuju tužitelja da će vratiti glavnicu uvećanu za kamatu prema tečaju valute CHF na dan plaćanja. Tužitelj kao potrošač nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik da nije tužitelja informirao o svim rizicima protivno načelu savjesnosti i poštenja, isto je prešutio i nudio nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam povoljnosti takvog kredita, a time je tužitelj doveden u neizvjesnu situaciju, s neizvjesnim iznosom glavnice, kao i cijene glavnice. Tužitelju je poznat pojam valutne klauzule, ali nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući to nije znao bilo mu je svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu. Nije znao kakve će ekonomske posljedice proizaći iz ovog Ugovora za njega. Stoga smatra da su odredbe nepoštene i ništetne. Obzirom da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju ništetne odredbe, tuženik da je dužan platiti tužitelju iznos od 35.086,60 kn na ime restitucije i razlike u povećanju od početnog srednjeg tečaja CHF zajedno sa zateznim kamatama. Predlaže tužitelj prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi 1, 2 i 7 Ugovora, te potražuje isplatu, te nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve istaknute zahtjeve tužitelja, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 24. svibnja 2014. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje: ZIDZPK/15), a obzirom da su stranke 20. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, a nakon što je dobio od banke podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, da je sam izračun konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZIDZPK/15, nakon što je takvo zakonsko rješenje bilo propagirano u javnosti i tužena banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR.
2.1. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule, i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne stane suglasnošću volja stvorile posve novu pravu osnovu. Spomenuti pravni posao da je uključivao promjenu valute kredita CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, poziva se na pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. Tužitelj da nije trebao prihvatiti konverziju i da je za razliku od tužene banke imao punu slobodu izbora. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZIDZPK/15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene su u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, uplaćeni iznosi da su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i točno zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenim novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Poziva se na sudsku praksu u vezi s konvertiranim kreditima. Na temelju navedenog tuženi predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje nadoknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 10. prosinca 2019. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu i osporava navode tuženika. U podnesku od 29. veljače 2024. tuženik se očituje o postupku, poziva se na presudu Suda EU C-567/20, na pravno stajalište VSRH u predmetu Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., poziva se i na praksu županijskih sudova i nadalje se protivi predloženom vještačenju, predlaže da sud uzme u obzir ukoliko odredi vještačenje i tzv. negativne razlike, odnosno kada je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. U podnesku od 8. svibnja 2024. tužitelj predlaže zadaću vještaku. U podnesku od 4. srpnja 2024. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev tj. specificira nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik se u podnesku od 30. srpnja 2024. očituje na podnesak tužitelja, smatra da je tužbeni zahtjev preinačen, ističe prigovor zastare na zahtjev za isplatu razlike glavnice budući da je tužitelj takav zahtjev postavo tek podneskom od 4. srpnja 2024., ističe i prigovor zastare u odnosu na sve preinačene iznose u tužbenom zahtjevu. Ističe da je nejasan tijek zatražene zakonske zatezne kamate i smatra da se on može smatrati samo savjesnim stjecateljem pa da eventualno se može potraživati kamata od podnošenja tužbe. Tužitelj se u podnesku od 28. kolovoza 2024. očituje na podnesak tuženika, protivi se istaknutim prigovorima da bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva i istaknutom prigovoru zastare. Tuženik u podnesku od 25. rujna 2024. ustraje na svim dosadašnjim navodima. U podnesku od 4. prosinca 2024. tuženik ustraje kod svih dosadašnjih navoda i poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetima Rev-1359/19-8 od 17. rujna 2024. i Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.
4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 1587/2005 od 18. studenog 2005. (list 11 - 16 spisa), izračuna tražbine tužitelja (list 7 – 8 spisa), izračuna konverzije kredita (list 17 – 24 spisa), Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 36
– 42 spisa), izračuna konverzije i popratne dokumentacije uz istu (list 43 – 61 spisa), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, dipl.oec. od 2. srpnja 2024. (list 105 – 125 spisa), saslušan je tužitelj (list 169 – 170 spisa).
5. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja, dana 18. studenog 2005., tj. iz čl. 1. i 2. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje isplatiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama, na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje. U člancima 1., 2. i 7. vraćanje iznosa kredita vezuje se na valutu CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Iz članka 6. razvidno je da je namjena kredita kupnje stana. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija, koju sud nije posebno obrazlagao.
6. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 1., 2. i 7., da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje.
7. Tužitelj, po zanimanju brodobravar, je u svom iskazu naveo da je kupovao stan u kojem je trebao živjeti i živi i dan danas u njemu. Odlučio se za kredit u Zagrebačkoj banci jer je to bila banka u kojoj je već puno godina imao račun i tvrtka u kojoj je radio je poslovala s tom bankom. U banci su mu pokazali izračun za kredit koji je vezan za valutu CHF i vezan za valutu EUR, te je bilo vidljivo da je ovaj kredit koji se vezuje za valutu CHF puno jeftiniji, pa je bilo logično da je izabrao ono što je povoljnije. Bilo je važno to i da je bio mlađi od 35 godina da bi imao dobre uvjete i misli da mu je u početku kamatna stopa bila ispod 3%. Ne sjeća se da li mu je objašnjavano nešto vezano zbog čega je ovaj kredit toliko povoljniji u odnosu na onog koji je vezan za valutu EUR, već je taj proizvod bio ponuđen od banke kao jako povoljan. Što se tiče promjenjive kamatne stope misli da u tom trenutku nije nešto bilo što bi mu značajno utjecalo na vraćanje kredita. Početni anuiteti su bili oko 2.000,00 kn pa su s vremenom postepeno narasli do 2.500,00, a onda čak i preko 3.000,00 kn. Iskoristio je i nešto što je država nudila kao da mu je platila jedan dio nekog anuiteta, odnosno bilo je obećano da će se nešto kroz povrat poreza kao jedan anuitet, ali je kasnije ispalo puno manje. To je ugovor koji je zaključen na 30 godina, cijelo ga vrijeme otplaćuje i to redovito, jedino se promijenilo to što je napravio konverziju i sjeća se da je u trenutku kad se radila konverzija bio dužan još nekih 50.000,00 EUR, a nakon konverzije je bio dužan oko 51.300,00 EUR. Nakon konverzije plaćao je anuitete po nekih 300,00 EUR, a sada mu se povećao za neka 3,00 EUR i da je zadnja kamatna stopa bila nekih 3,4% u ovom konvertiranom kreditu. Ne sjeća se da bi mu bilo objašnjavano da postoji različiti rizik za kredit vezan za valutu CHF u odnosu na onaj koji je vezan za valutu EUR. Kada je potpisivao ugovor o konverziji kredita se nije odrekao prava bilo što potraživati po osnovnom ugovoru, a da je znao da je ništetna i klauzula o valuti CHF vjerojatno i ne bi bio potpisao ugovor o konverziji. Pročitao je ugovor o kreditu. Kada ga se pita da li je imao nekakve nejasnoće izjavljuje da se ne može toga sjetiti, ali se sjeća da je išao istraživati tu valutu CHF i našao podatak da je nekih 10 godina unatrag ta valuta bila sa stabilnim tečajem naspram kune i misli da je u vrijeme kada je sklapao ugovor bio tečaj nekih 4,6 ili 4,7. Kada su anuiteti počeli rasti otišao se raspitati u banku zbog čega je to tako, pa mu je rečeno da je to sada momentalno tako, da je kamatna stopa narasla, ali on je imao samo opciju da može zatvoriti taj ugovor o kreditu. Kada ga se pita da li je pokušavao pregovarati sa bankom kod sklapanja ugovora, odgovara da misli da nije, a niti je mislio da ima pravo na tu opciju. Ovaj stan koji je kupio je na adresi na kojoj i živi. Na ovom stanu nije imao nikada prijavljen neki obrt, ili tvrtku i nije ga nikada iznajmljivao.
8. Iskaz tužitelja sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njegovo postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Tužitelj logično i životno obrazlaže koji je bio razlog i svrha uzimanja kredita. Tužitelj živi u nekretnini.
9. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
10. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
10.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
10.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
10.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
10.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
10.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
10.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.
12. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.
13. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
13.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
13.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.
14. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj 1587/2005 i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točkama I. i III. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi. Sud je u točki III. izreke dodao riječ "djelomično", jer nisu u cijelosti ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora iz naprijed navedenog razloga iz kojeg se obrazlaže djelomična ništetnost.
15. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna i iskaže preplatu koja predstavlja razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom početne ugovorne kamate (vidljivu u ugovornom otplatnom planu); da izračuna preplatu koja predstavlja razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, sve specificirano po mjesecima, s time da utvrđenu preplatu prikaže u valuti EUR. Također da vještak izračuna i odgovori na pitanje da li je provedbom konverzije , a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), na način da utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita, sve prikazano u EUR; utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015 i u kojem iznosu; te da napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015 na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO čl.171. red uračunavanja i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.09.2015.g obračunata i zakonska zatezna kamata.
15.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe daje sljedeće mišljenje:
1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 4.764,08 €.
2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 5.181,52 €.
3. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 3.555,24 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.
4. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 625,63 € na dan 30.09.2015.
5. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 3 i 4 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30.rujna.2015. iznosi 14.126,47 € od čega:
- 4.764,08 € preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate,
- 5.181,52 € preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate,
- 3.555,24 € razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 pa do isplate, te
- 625,63 € utvrđenog manjka na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 pa do isplate
6. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama 1-4.
16. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran, te stanke nisu imale primjedbe na isti.
17. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je stoga odlučeno kao u točkama II. i IV. izreke.
17.1. Tužbeni zahtjev postavio je na način da je u točki II. potraživao dio koji se odnosi na pretplatu za razliku u kamatama, a u točki IV. potražuje iznos za razliku u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta, a u tom iznosu potražuje i razliku koja je nastala zbog tečaja u ostatku glavnici (3.555,24 EUR), te iznos koji je u konverziji bio izračunat da je manje plaćen u odnosu koji bi bio plaćen da je kredit bio od početka u valuti EUR (625,63 EUR). Dakle, sa dijelom zahtjeva koji se odnosi na ostatak glavnice i manje plaćeni iznos, valjalo je odbiti tužitelja. Po navedenim osnovama tužitelj nije ništa potraživao u podnesenoj tužbi, a mogao je, pa je neosnovano zatražio naprijed navedene iznose po zaključenju prethodnog postupka. Osim toga, dodatak ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka.
18. Prigovor zastare tuženika je djelomično osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 24. svibnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora. No, prigovor zastare je osnovan upravo za ovaj dio zahtjeva s kojim je tužitelj odbijen, jer je taj zahtjev podnesen tek u podnesku koji je uslijedio po izradi nalaza i mišljenja vještaka, u podnesku od 4. srpnja 2024., a za koji je protekao opći zastarni rok u odnosu na naprijed navedene odluke iz kolektivnog spora, odnosno prošlo je i pet godina od njihovog "dospijeća".
19. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na tužbeni zahtjev postavljen po već traženoj osnovi u tužbi, a u skladu sa nalazom i mišljenjem vještačenja provedenog za potrebe ovog postupka svrsishodna i dopuštena kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 O protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH). No, preinaka koja je učinjena za dio tužbenog zahtjeva s kojim i odbijen tužitelj je nedopuštena iz već naprijed navedenog razloga.
20. Sud je odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev u visini koja nije obuhvaćala negativne razlike, tj. periode kada je tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja od početnog tečaja. U ovom postupku tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu. Tužitelj je platio one iznose koje je od njega tuženik tražio i nije ništa stekao više od onog što je trebao imati. Između stranaka nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu zbog toga. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
21. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od uplata tužitelja za svaku izračunatu razliku u odnosu na početnu kamatu i početni tečaj. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
22. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
23. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Č protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
23.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.
24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, tj. da nije uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, a zbog kojeg dijela nije nastao poseban trošak, pa smatra sud da je s osnovom uspio 100%, a sa dijelom zahtjeva za isplatu da je uspio sa 30%, to znači da od postotka uspjeha tužitelja treba oduzeti postotak uspjeha tuženika, pa je tuženik dužan platiti tužitelju trošak u visini od 70% (170/2=85, 30/2=15, 85-15=70). Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), zastupanje na tri ročišta u iznosu do 600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), na sastav četiri podneska u iznosu do 800,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 400,00 EUR. Tužitelj je imao trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 142,01 EUR, pa je dakle trošak tužitelja 2.542,01 EUR, a od tog iznosa mu je dužan platiti tuženik 1.779,40 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelja se odbija. U Opatiji 13. veljače 2025.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti:
Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu
