Poslovni broj: Usž-3892/2023-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Sanje Štefan, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Sasu Al Fresco Holidays, sa sjedištem na adresi [adresa], Republika Francuska, kojeg zastupa opunomoćenica Tamara Jelić- Kazić, odvjetnica u Zagrebu, Ilica 1, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi povrata poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-148/21-10 od 3. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-148/21-10 od 3. listopada 2023.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-19/17-01/85, urbroj: 513-04-20-2 od 10. studenoga 2020. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente, klasa: UP/I-410- 03/2015-002/000080, urbroj: 513-007-01-12/2017-0014 od 10. listopada 2017.
2. Rješenjem tuženika od 10. studenoga 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 10. prosinca 2017. kojim je u ponovljenom postupku utvrđivanja prava na povrat poreza na dodanu vrijednost, odbijen zahtjev tužitelja za povrat poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. lipnja 2014. do 30. rujna 2014. u iznosu od 696.420,91 kn kao neosnovan.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je stranim organizatorima putovanja pružao usluge posredovanja u vezi sa smještajem, da se radi o transakciji koja je oporeziva porezom na dodanu vrijednost prema mjestu sjedišta primatelja usluge, odnosno nije oporeziva prema mjestu nekretnine u Republici Hrvatskoj. Smatra da je tuženik pogrešno zaključio da je porezno tijelo pravilno utvrdilo činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužitelj obavljao usluge koje se smatraju obavljenim u tuzemstvu te da se trebao registrirati u Republici Hrvatskoj, odnosno zatražiti dodjelu PDV identifikacijskog broja. Tužitelj se poziva na odredbu članka 68. stavka 3. i članka 69. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te ističe kako u skladu s navedenim odredbama zadovoljava uvjete za povrat jer nema sjedište niti stalnu poslovnu jedinicu u [adresa] te ne obavlja usluge koje se smatraju obavljenim u tuzemstvu. Nadalje navodi kako je porezno tijelo odluku o odbijanju zahtjeva tužitelja utemeljilo isključivo na izjavi o poslovnim aktivnostima koju je dostavila opunomoćenica tužitelja iz knjigovodstvenog ureda, međutim, ta je izjava samo djelomično odražavala suštinu transakcija, odnosno nije precizno objašnjavala poslovne odnose. Navodi da je doista uzeo u najam mobilne kućice od društva Ild Adriatica d.o.o., ali uslugu smještaja turistima nije pružao tužitelj, nego organizator putovanja, a tužitelj je organizatoru putovanja zaračunava naknadu/proviziju za svoje usluge. Tužitelj također u žalbi obrazlaže zašto smatra da su usluge posredovanja isključene iz dosega članka 47. Direktive Vijeća 2006/12/EZ, odnosno da se takve usluge ne oporeziju prema mjestu nekretnine. Ističe kako ne obavlja usluge na području Republike Hrvatske pa stoga nema osnove za izdavanje PDV identifikacijskog broja u Republici Hrvatskoj jer mjesto oporezivanja usluga koje tužitelj pruža nije Republika Hrvatska, već mjesto sjedišta primatelja usluge u inozemstvu. S obzirom da je platio porez na dodanu vrijednost po računima koje mu je izdalo društvo Ild Adriatica d.o.o. u skladu sa Zakonom o porezu na dodanu vrijednost, smatra da prava poduzetnika na povrat poreza na dodanu vrijednost, proizlaze iz načela neutralnosti i načela proporcionalnosti pa eventualna administrativna ograničenja ne mogu ići na štetu tih osnovnih načela. Tužitelj se u prilog svojim tvrdnjama poziva i na presude Suda Europske unije te iz naprijed navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi presudu Upravnog suda u Zagrebu kao i porezna rješenja te utvrdi da ima pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je tužitelj podnio prvostupanjskom poreznom tijelu zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost za obavljanje usluge i dobra od strane tuzemnih poduzetnika. Naime, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tužitelj unajmljivao mobilne kuće vlasnika istih društva Ild Adriatica d.o.o., koje su smještene u kampovima u Republici Hrvatskoj te pružao usluge noćenja gostima putem narudžbi preko interneta. Za navedene usluge tužitelj je izdavao u Francuskoj račune u svoje ime i za svoj račun korisnicima usluga.
8. Prvostupanjski je sud, nakon uvida u spis tuženika te polazeći od mjerodavnih odredbi članka 19., 68. stavka 3. i članka 78. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14.) na koje se pozvao u obrazloženju presude, prihvatio zaključak poreznih tijela da je tužitelj obavljao usluge koje se smatraju obavljenim u tuzemstvu te da se slijedom odredbe članka 77. stavka 5. navedenog Zakona trebao registrirati za potrebe poreza na dodanu vrijednost u Republici Hrvatskoj, odnosno dobiti PDV identifikacijski broj. Slijedom toga, prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nema pravne osnove za povrat poreza na dodanu vrijednost.
9. Tužitelj u žalbi ističe istovjetne prigovore kao i u tužbi naglašavajući da uslugu smještaja nije pružao on, već organizator putovanja te je organizatoru putovanja zaračunavao naknadu (proviziju) za iste usluge. Međutim, podaci spisa predmeta upućuju na drukčiji zaključak, odnosno proizlazi da je upravo tužitelj iznajmljivao mobilne kućice od pravne osobe u Republici Hrvatskoj društva Itd Adriatica d.o.o. te pružao usluge noćenja gostima, a za koje usluge je u Francuskoj izdavao račune u svoje ime i za svoj račun kupcima usluga. Stoga su prema ocjeni ovoga Suda u upravnom postupku i upravnom sporu dostatno raspravljene činjenice u odnosu na usluge koje je tužitelj pružao kao i na njegov porezni tretman, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a.
10. Slijedom navedenog proizlazi da se navodi žalbe ne mogu ocijeniti osnovanima i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari, zbog čega je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 13. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
