REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž-707/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po odvjetnicima iz ZOU Igor Golovrški i Darko Samardžija iz Nove Gradiške, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 ,OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-733/2019-23 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-733/2019-23 od 7. lipnja 2024. u cijelosti.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banki d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.271,96 eura (dvije tisuće dvije stotine sedamdeset jedan euro devedeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje od do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče koja teče kako slijedi:
na iznos od 1,98 EUR od 25. listopada 2012. do isplate
na iznos od 79,68 EUR od 29. studenoga 2012. do isplate
na iznos od 78,29 EUR od 23. prosinca 2012. do isplate
na iznos od 74,07 EUR od 25. siječnja 2013. do isplate
na iznos od 77,55 EUR od 2. ožujka 2013. do isplate
na iznos od 77,48 EUR od 28. ožujka 2013. do isplate
na iznos od 75,82 EUR od 26. travnja 2013. do isplate
na iznos o 71,72 EUR od 26. svibnja 2013. do isplate
na iznos od 71,18 EUR od 10. srpnja 2013. do isplate
na iznos od 73,23 EUR od 25. kolovoza 2013. do isplate
na iznos od 73,23 EUR od 25. kolovoza 2013. do isplate
na iznos od 76,47 EUR od 27. rujna 2013. do isplate
na iznos od 75,78 EUR od 1. studenoga 2013. do isplate
na iznos od 77,22 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate
na iznos od 77,81 EUR od 24. prosinca 2013. do isplate
na iznos od 78,10 EUR od 26. siječnja 2014. do isplate
na iznos od 54,80 EUR od 28. veljače 2014. do isplate
na iznos od 54,79 EUR od 29. ožujka 2014. do isplate
na iznos od 53,41 EUR od 24. travnja 2014. do isplate
na iznos od 53,10 EUR od 25. svibnja 2014. do isplate
na iznos od 52,87 EUR od 27. lipnja 2014. do isplate
na iznos od 54,31 EUR od 29. srpnja 2014. do isplate
na iznos od 55,39 EUR od 27. kolovoza 2014. do isplate
na iznos od 55,78 EUR od 30. rujna 2014. do isplate
na iznos od 57,24 EUR od 1. studenoga 2014. do isplate
na iznos od 57,91 EUR od 28. studenoga 2014. do isplate
na iznos od 57,78 EUR od 30. prosinca 2014. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 28. siječnja 2015. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 28. ožujka 2015. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 28. travnja 2015. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 1. lipnja 2015. do isplate
na iznos od 28,33 EUR od 21. lipnja 2015. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 30. srpnja 2015. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 26. kolovoza 2015. do isplate
na iznos od 58,33 EUR od 30. rujna 2015. do isplate a sve to u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banki d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.983,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče koja teče od dana presuđenja 7. lipnja 2024.do isplate.
2. Protiv ove presude u cijelosti pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). U pretežnom dijelu žalbe se elaborira stajalište tuženika da tužitelj nakon zaključenja Ugovora o konverziji više nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa koji su mu dosuđeni, a posebno se u žalbi navodi da obrazloženje presude ne sadrži valjane razloge o bitnim pitanjima i prigovorima tuženika (o potrošačkom prigovoru, o preinaci, zastari i zastari preinačenog dijela i dr.) već se sastoji od načelnih utvrđenja iz kolektivnog spora, a bez valjane ocjene dokaza, čime da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ističe da je dosudom iznosa iz točke I. izreke tužitelju, sud pogrešno primijenio materijalno pravo konkretno odredbe članka 19.a,b,c,d i e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj:102/15.-dalje ZID ZPK) kao i odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO). Dalje se navodi da je počinjena povreda odredbe članka 502.n ZPP-a jer prvostupanjski sud propušta uzeti u obzir obrazloženje iz rješenja VSRH Gos 1/2019. Navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 502 c, 219., 220., 220.a, 271., 299. vezi s člankom 354. stavak 1. i člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je sud tužbeni zahtjev prihvatio primjenom utvrđenja iz Kolektivnog spora a da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u vezi s člankom 190. ZPP-a, jer je tužitelj u tužbi postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 19.425,00 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate od pojedinih mjesečnih preplata do isplate, a da je podneskom od 10. siječnja 2024. nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev izmjenom utuženih razdoblja, pa da se tu radi o nedopuštenoj preinaci o kojoj je sud odlučio tek pred objavu presude, zbog čega je navedena odluka nezakonita. Osporava i pravo tužitelja na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih (preplaćenih) iznosa kao i utvrđenje suda da je tuženik nesavjestan stjecatelj. Tuženik naglašava da je ugovor o kreditu sklopljen 13. veljače 2007. pa se na odnose proizašle iz tog ugovora može primijeniti samo Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. Ukazuje da se presuda poziva na odredbu članka 502.c ZPP-a koja je stupila je na snagu na dan 1. srpnja 2013., da se radi se o odredbi članka 49. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN br. 57/11) kojom su uvedeni, između ostalog i članak 502.a i 502.c ZPP-a, te navedene odredbe nemaju povratno djelovanje u odnosu na ugovor sklopljen 2007. Osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare te ističe da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti tuženikov prigovor zastare, s obzirom na datum preinake tužbe. U žalbi se navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe iz članka 395. ZOO/91 i članka 22. ZOO/05, te je kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, u smislu odredbe članka 1. stavka 2. te Direktive, a slijedom tumačenja danog u presudi suda Europske unije broj C-81/19. žalbom se osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka. Ukazuje se da je punomoćnik tužitelja predao troškovnik na ročištu za glavnu raspravu, neposredno, protivno odredbi članka106.a stavak 5. ZPP-a, pa stoga podnesak s troškovnikom ne proizvodi pravne učinke u smislu članka 106a stavak 6. ZPP. Tuženik predlaže da se pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka u smislu odredbe članka 365. ZPP-a, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitne postupovne povrede zakona na koje se žalba poziva.
6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju višekratno ukazuje tuženik u svojoj žalbi obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Pri tome, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ni u djelu u kojem zaključuje da tužitelj ima status potrošača, budući je prvostupanjski sud na temelju Ugovora o namjenskom kreditu kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom i iskaza samog tužitelja pravilno zaključio da tužitelj ima status potrošača, jer iz samog sadržaja navedenog ugovora jasno proizlazi da je tužitelj kredit sklopio kao fizička osoba i da je namjena za koju je navedeni ugovor o kreditu sklopljen adaptacija nekretnine tužitelja iz čega jasno proizlazi da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopio u svrhu neke njegove poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe. Pritom, valja ukazati kako je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači na tuženiku, a ne tužitelju, a koju činjenicu tuženik nije dokazao tijekom postupka, slijedom čega je žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.
6.1. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a na koju sadržajno upućuje žalitelj, niti relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi s člancima 219., 220., 220.a, 271. i 299. ZPP-a, jer je tijekom postupka izveo sve dokaze koje je smatrao potrebnim i koji su bili predloženi, te je pravilno analizirao i ocijenio dokaze na kojima je utemeljio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
6.2. Prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinio ni bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a kada je raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva. Naime, preinaka tužbe nakon provedenog vještačenja je upravo razlog iz članka 190. stavak 2. ZPP-a, za dopuštenje preinake, pri čemu odredbe o preinaci treba sagledati u cjelini, o čemu se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. uz obrazloženje da bi drugačije tumačenje i primjena članka 190. stavak 1. bez primjene stavka 2.) predstavljalo strogo formalistički pristup koji dovodi do povrede prava na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Osim toga, prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga prvostupanjski sud dopuštanjem preinake tužbe nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. ZPP-a na koju upire žalba, pogotovo što se u konkretnom slučaju radilo o smanjenju tužbenog zahtjeva pa se u smislu odredbe članka 191. stavak 2. i 3. ZPP-a, takovoj preinaci tuženik ni ne može protiviti, odnosno navedeno se ni ne smatra preinakom tužbe.
6.3. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 502.a i c ZPP-a, pozivajući se na zabranu retroaktivne primjene odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP-a. Naime, iako je točno da članci 502.a i 502.c ZPP-a nisu bili na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., važno naglasiti kako su u to vrijeme, podnošenje kolektivne tužbe i obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bili propisani u člancima 131. do 147. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., dalje: ZZP/07) a pojam nepoštenih ugovornih odredaba i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti bili su propisani u člancima 96., 97. i 102. istoga Zakona kao i čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 96/03) koji je bio na snazi i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 13. veljače 2007. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, 4. travnja 2012. je stoga bio na snazi ZZP/07 koji je prema izmjeni iz 2009. („Narodne novine“ broj: 79/09.) u člancima 131. stavku 1. i 138.a (članci 56. i 64. Izmjena i dopuna) propisivao podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i obvezujuću snagu sudske odluke donesene u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s odredbama članaka 30. do 115. toga Zakona, za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Osim toga od 1. srpnja 2013. na snazi su odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP-a koje se prema članku 53. stavak 1. prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj: 57/11.) primjenjuju na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu. U svakom slučaju radi se o procesnim, a ne materijalnopravnim odredbama, pa nije odlučno kada je Ugovor o kreditu sklopljen, već kada je pokrenut parnični postupak odnosno kada su poduzete parnične radnje. Sud je stoga u ovoj parnici vezan za pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava koje je tužitelj u toj parnici ovlašten štititi, kako prema odredbi članka 502.c ZPP-a tako i prema odredbi članka 138.a ZZP/07.
6.4. Prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti utvrđena neosnovanom.
7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i primjeni valutne klauzule vezane u CHF iz Ugovora o kreditu broj broj 3208405922 koji je sklopljen između stranaka 13. veljače 2007. pri čemu se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
8.1. I u žalbenom postupku, a to stoga jer tuženik ponavlja prigovore isticane tijekom prvostupanjskog postupka, sporna je valjanost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti tih odredbi s obzirom da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu 22. prosinca 2015., a osim toga sporna je i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.
9. Dokazima provedenim tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (čl. 8. ZPP) i to:
- da je tužitelj s tuženikom 13. veljače 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 32.280,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, koji je odobren za adaptaciju nekretnine;
- da se predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika;
- da se kamata obračunava u CHF te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;
- da je rok otplate kredita 15 godina, te se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF;
- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 4,50% u više navrata;
- da su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj:102/15.);
- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke Borisa Belunjak, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio objektivnim i stručnim, proizlazi da nakon obračuna preplate po kamatnoj stopi i tečaju u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj kao i nakon uračunavanja efekta konverzije, razlika između ukupno stvarno plaćenih anuiteta i iznosa koji je tuženik priznao tužitelju na ime istih preplata, je iznos od 2.271,96 eura.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja je zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u izreci, prihvatio osnovanim, zaključujući, u bitnom, da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za valutu CHF, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao potrošača, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne, a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos od 2.271,96 eura, pozivom na članak 1111. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Pri tome, sud se pozvao na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora sukladno odredbi članka 502.c. ZPP-a budući da je i tuženik sudjelovao u postupku po kolektivnoj tužbi te je riječ o ugovoru koji je tuženik zaključio sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a tuženik na kome je teret dokaza da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu nije ničim dokazao da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu.
10.1. Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da okolnost da je predmetni kredit konvertiran ne utječe na osnovanost zahtjeva tužitelja, jer se pravo na utvrđenje ništetnosti, o kojem je ovom sporu odlučivano kao o prethodnom pitanju, ne gasi te se ništetnost Ugovora sukladno odredbi članka 322. ZOO-a i članka 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno od trenutka zaključenja Ugovora, pri čemu sukladno odredbi članka 326. ZOO-a ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi članka 148. stavak 1. ZOO-a, a niti nagodbom stranaka. Nadalje, sud zaključuje, da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe, u kom pravcu se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. kao i na rješenje VSRH poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., doneseno u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, u kojem VSRH navodi da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu. Pri tome, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju na temelju provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli budući da konverzijom tužitelju nije vraćeno ono što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu više pretplatio, a tuženik primio.
10.2. Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 12. lipnja 2019. potraživanje tužitelja po oba osnova nisu zastarjela, jer je zastara za više plaćenu kamatu počela teći od 13. lipnja 2014. a zastara s osnova ugovorene valute od 14. lipnja 2018. tako da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.
11. Budući je naprijed navedena odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita, te u skladu s prevladavajućom sudskom praksom, sud drugog stupnja je žalbu tuženika i u tom dijelu utvrdio neosnovanom.
12. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku i primjeni materijalnog prava prvostupanjskog suda vezanog za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan. Naime prema odredbi članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tuženik zajedno sa ostalim tuženim bankama postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristio ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio upravo na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužitelju bile jasne sporne ugovorne odredbe. Pored činjenice da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, tuženik neutemeljeno ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno odredbama ZOO-a, da je tužitelj pristao na takvu ugovornu odredbu, da je i ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO-a, pa da sporne ugovorne odredbe s pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Takovo pozivanje tuženika je neosnovano jer se u konkretnom slučaju nije raspravljalo o nepoštenosti same valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope, koje su nesporno dispozitivne odredbe hrvatskog prava, već je bit spora u tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, te da li je imao ikakvu mogućnost pregovaranja o tim elementima ugovora, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, te kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovom postupku, pa su stoga svi žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom pravcu neosnovani.
13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno da je ovlašten u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak suda prvog stupnja je u skladu i sa pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (Đ protiv Erste bank Hungary), a prema kojem shvaćanju odredbu članka 6.stavak 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, isto ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To drugim riječima znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
14. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da u predmetnoj parnici nije primjenjivo pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci C-118/17 koje je shvaćanje doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu i čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima, te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bilo obveza obje ugovorne strane - tj. nije bilo obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Iako je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis, te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti). Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora. Pri tome, za istaknuti je kako je zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 u skladu sa odredbom članka 19.b istog zakona, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile u siječnju 2016. jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče potraživanja po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, kao ni pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Konačno, za primijetiti je kako ne bi bilo pravično i po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu u namjeri da olakšaju nezavidnu i neizvjesnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili takav Dodatak Ugovoru ili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni.
14.1. Tuženik se, pri sporenju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. neosnovano ističući da je sud zanemario navedenu odluku i povrijedio odredbu članka 502.n ZPP-a. Naime, navedena odluka nema izravne veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenom odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.
14.2. U vezi s naprijed navedenim ovaj sud drugog stupnja u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci, a prema kojem sklapanje Dodatka ugovora o konverziji, samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi, ukoliko glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu EUR.
15. Iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b ZID ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom članka 19.c stavak 1. točka 5. alineja 1. navedenog Zakona mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem Dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz članka 323. stavak 1. ZOO. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
15.1. Dakle, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, uvažavajući učinjenu konverziju, kako je prvostupanjski sud i odlučio pobijanom presudom. Prvostupanjski sud je pravilno iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio iznos utužene preplate, koji je tužitelju i dosuđen, a žalbeni navod tuženika da zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa ne odgovara ukupno dosuđenom iznosu, što je tuženik istaknuo i u okviru zakonskog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, nije prihvaćen osnovanim jer je do neznatne razlike u iznosima o kojoj govori tuženik došlo zbog obaveznog preračunavanja kuna u eure, tako da po mišljenju ovog suda navedeno ne predstavlja ni bitnu postupovnu povredu zakona, a niti pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja te odluke.
16. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj činjenicom da je sastavio ugovor koji sadrži nepoštene i ništetne odredbe i na taj način postupio protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama ZOO, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.
17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, odnosno ako bi se povlačenje dijela tužbenog zahtjeva smatralo neuspjehom tužitelja u sporu, radi se o razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa bi odluka suda o naknadi parničnih troškova bila osnovana i na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. Odluka o naknadi troškova postupka po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., dalje Tarifa). Prvostupanjski sud je tužitelju priznao samo troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka sukladno odredbi članka 155. ZPP pravilno primjenjujući vrijednost boda 2,00 eura prema Tbr.54. u vezi s Tbr. 2. točka 3. Tarife. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da podnesak tužitelja s troškovnikom ne proizvodi pravne učinke jer da je suprotno odredbi članka 106.a ZPP neposredno predan u spis. Naime, odredbom članka 164. stavak 3. ZPP propisano je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Takav zahtjev stranka može staviti na zapisnik ili u posebnom podnesku. Budući da je tužitelj zahtjev za naknadu troška neposredno predao u spis prije zaključenja glavne rasprave pri čemu ga sud nije pozvao da taj isti podnesak-troškovnik dostavi u spis u elektroničkom obliku (članak 106.a stavak 5. ZPP) to su neosnovani navodi žalitelja da je navedeni podnesak bez pravnog učinka. Osim toga, pravilno je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, budući je tu pristojbu prema potvrdi o provedenom nalogu za plaćanje od 13. rujna 2021. tužitelj uplatio. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje postupka, budući je sudska praksa zauzela suprotno stajalište, tako da je odluka prvostupanjskog suda koja priznaje tužitelju taj trošak pravilna. Također je osnovano sud prvog stupnja dosudio tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima od 14. studenog 2023. i 25. travnja 2024. u punom iznosu jer se na istima raspravljalo o glavnoj stvari, a osnovano je u punom iznosu za obrazložene podneske tužitelju dosuđen i trošak podnesaka od 18. listopada 2019. u kojem se podnesku tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu i trošak podneska od 10. siječnja 2024. u kojem tužitelj nije kao što se u žalbi tvrdi samo računski postavio novi tužbeni zahtjev, već se on u istom očitovao na dostavljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te je smanjio tužbeni zahtjev, tako da je isti podnesak pravilno ocijenjen kao podnesak potreban za vođenje postupka, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.
18. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP., jer tuženik u drugostupanjskom postupku sa svojom žalbom nije uspio.
19. Na temelju svega naprijed iznesenog, sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude.
U Požegi, 13. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
