REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2033/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ODVJETNIČKO DRUŠTVO MATANA & PARTNERI d.o.o., OIB 25247494656, Zagreb, Ulica Milana Amruša 7/3, kojeg zastupa punomoćnik Davor Drugović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marić i Drugović d.o.o. u Zagrebu, Šenoina ulica 1, protiv tuženika HERUC d.d., OIB 15650627509, Zagreb, Jurišićeva 3, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Marković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marković i Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1 a, radi isplate iznosa od 18.434,37 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-655/2022 od 3. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-655/2022 od 3. ožujka 2023. u točkama I. i IV. izreke.
II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-655/2022 od 3. ožujka 2023. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 7.327,54 EUR na dan 26. veljače 2020. po stopi za ostale odnose, isplatu iznosa od 10.644,78 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2018. do isplate i u točki III. izreke.
III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-655/2022 od 3. ožujka 2023. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 462,04 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2020. do isplate i sudi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 462,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2020. do 17. travnja 2020. po stopi od 6,11%, od 19. travnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89%, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49%, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31%, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,5%, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5%, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25%, od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi od 6,15%.
IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka u iznosu od 621,88 EUR uvećano za PDV.
V. Odbijaju se kao neosnovani tužiteljev i tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosima od 230,80 EUR i 625,00 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom poslovni broj P-655/2022 od 3. ožujka 2023. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 55.209,38 kn / 7.327,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2022. do isplate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), odbio je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu zakonske zatezne kamate na od 55.209,38 kn / 7.327,54 EUR na dan 26. veljače 2020. po navedenoj stopi, isplatu iznosa od 80.203,12 kn / 10.644,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. lipnja 2018. do isplate po stopi za ostale odnose i isplatu iznosu od 3.481,25 kn / 462,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2020. do isplate po stopi za ostale odnose (točka II. izreke), naložio je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn / 398,17 EUR (točka III. izreke), te je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 24.750,00 kn / 3.284,89 EUR (točka IV. izreke).
2. Protiv točaka I. i IV. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine u navedenom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 748,56 EUR. U žalbi je, u bitnom, naveo kako ne spori da se tražbina odvjetnika po osnovi obavljenih odvjetničkih usluga, u nedostatku drugačijeg pisanog sporazuma, određuje primjenom odredbi Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj: 9/14, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, no da navedene materijalno pravne odredbe nisu dokaz o postojanju tražbine i njezinoj visini. Pojasnio je da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da tužitelj tuženiku nikad nije izdao račun za obavljene usluge odvjetničkog zastupanja i da je navedeni propust protivan odredbi čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu prema kojem je odvjetnik dužan izdati račun nakon izvršene usluge. Smatra da tužitelj ne raspolaže valjanom ispravom o dugu odnosno dokazom o postojanju tražbine budući da troškovnici nisu osnovan dokaz tražbine koju tužitelj potražuje u predmetnom postupku. Pritom smatra da je tužitelj bio dužan u tužbi navesti zašto za dosuđeni iznos od 55.209,38 kn podnio tužbu, a ne prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave sukladno čl. 446. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Istaknuo je da Tarifa iz 2014. godine koju je prvostupanjski sud primijenio i koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničkih usluga, nije bila na snazi u vrijeme izdavanja punomoći i ne primjenjuje se ako se stranke o njoj nisu posebno sporazumjele. Stoga smatra da tuženikova obveza na plaćanje tražbine nije nastala niti dospjela.
3. Protiv točaka II. i III. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine u navedenom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 621,88 EUR uvećano za PDV. U žalbi je, u bitnom, naveo kako je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da se na pitanje zastare naplate naknade za zastupanje primjenjuje odredba čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) jer da odvjetničko društvo kad pruža usluge zastupanja ne postupa kao trgovac i ne obavlja gospodarsku djelatnost. Nadalje, ukazao je da je prvostupanjsku sud tužitelju za ročište održano 24. siječnja 2012. u predmetu poslovnog broja P-1282/19 priznao nagradu u iznosu od 278,5 bodova odnosno 3.481,25 kn bez da je obrazložio zašto je priznao polovicu zatražene nagrade od 557 bodova. Ovo stoga jer je u navedenom postupku tamo tuženiku prvostupanjski sud dosudio trošak zastupanja na tom ročištu u iznosu od 557 bodova, stoga smatra da prvostupanjski sud u ovom postupku nije bio ovlašten ispitivati pravomoćno utvrđenu visinu nagrade koji je sud u tom postupku odmjerio.
4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve tuženikove žalbene navode te je predložio odbiti žalbu uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 230,80 EUR.
5. Tuženik je u odgovor na žalbu osporio sve tužiteljeve žalbene navode te je predložio odbiti žalbu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 625,00 EUR.
6. Tuženikova žalba nije osnovana, dok je tužiteljeva žalba djelomično osnovana.
7. Nakon što je ispitao prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu na osnovi odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i u skladu sa zakonom u dijelu opisanom u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke dok je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu opisanom u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev, kao punomoćnika tuženika, za isplatu naknade za obavljene odvjetničke usluge zastupanja tuženika u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1282/19 (ranije P-446/19, P-6938/11 i P-5696/10) i poslovnim brojem P-387/10.
9. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, zaključivši da je istaknuti prigovor od strane tuženika djelomično osnovan. Sud je ocijenio da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu za svaku obavljenu radnju po pravomoćnom okončanju postupka, kako to proizlazi iz Tbr. 48. st. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 114/14; dalje: Tarifa). Kako je postupak vođen pod poslovnim brojem P-1282/19 pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6429/2019 od 26. veljače 2020., a postupak vođen pod poslovnim brojem P-387/2010 donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9607/2014 od 13. lipnja 2018., sud je zaključio da je za sve radnje tužitelja poduzete u zastupanju tuženika 3 godine prije podnošenja predmetne tužbe (prije 4. travnja 2022.) nastupila zastara potraživanja stoga je primjenom odredbe čl. 228. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 80.203,12 kn / 10.644,78 EUR, dok je na temelju odredbe čl. 18. st. 1. ZOO-a i Tbr. 48. t. 5. Tarife, prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 55.209,38 kn / 7.327,54 EUR. Pritom je zaključio da tužitelj za zastupanje na ročištu od 24. siječnja 2012. u predmetu poslovni broj P-1282/2019 previsoko obračunao nagradu za zastupanje, stoga mu je priznao nagradu za to ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife iako je sud u navedenom postupku tamo tuženiku priznao nagradu za navedeno ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife.
10. U žalbenom stupnju postupka ostala je dalje sporna primjena materijalnog prava sadržana u odredbi čl. 18. st. 1. i 3. Zakona o odvjetništvu i odredbi čl. 228. ZOO-a, je li tužitelj ovlašten od tuženika zahtijevati naknadu ako mu nije izdao račun za obavljenu uslugu i može li sud ispitivati visinu naknade za zastupanje na ročištu ako je visina nagrade pravomoćno utvrđena u postupku u kojem je ta radnja obavljena.
11. Naime, nije sporno da tužitelj nije izdao račun za zastupanje tuženika u predmetima Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1282/19 i P-387/10. Međutim, suprotno tuženikovim navodima i njegovom pozivanju na odredbu čl. 18. st. 1. i 3. Zakona o odvjetništvu, između stranaka je sklopljen ugovor o nalogu iz čl. 763. st. 1. i 2. ZOO-a i pravo tužitelja na nagradu ovisi o izvršenju ugovorne obveze (izvršenje obveze u konkretnom slučaju tuženik ne osporava), a ne o tome je li izdao račun za obavljene radnje zastupanja. Pritom treba napomenuti da izdavanje računa nije odlučno za zastaru potraživanja jer se početak tijeka zastare ne računa od dana izdavanja računa, nego od dospijeća tog potraživanja.
12. Pogrešno tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a kojom je propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonom za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife nije propisan neki drugi početak tijeka zastare.
13. Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te naknadu troškova u svezi obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema Tarifi za pojedine radnje (kao što su sastavljanje podnesaka, zastupanja stranaka na ročištima i sl.) odvjetniku pripada određena naknada.
14. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 i dalje) kojom je u Tbr. 48. st. 5. propisano da naplata u svim postupcima, osim kaznenim i prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, otkazom punomoćni, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, stupila je na snagu 19. prosinca 2012. i suprotno tuženikovom shvaćanju, primjenjuje se na one postupke koji su u tijeku u trenutku stupanja na snagu te Tarife, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Prema tome, u konkretnom slučaju odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od dana pravomoćnog okončanja predmetnih postupaka, a kako to proizlazi iz Tbr. 48. t. 5. Tarife. Zastarijevanje pak počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ( čl. 215. st. 1. ZOO-a).
15. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno tuženikovom shvaćanju da odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od dana kada je ta radnja obavljena, pravilno ocijenio da je u konkretnom slučaju tužiteljeva tražbina u predmetu poslovni broj P-1282/19 dospjela 26. veljače 2020. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6429/2019 od 26. veljače 2020.), a za radnje u postupku postupak pod poslovnim brojem P-387/2010 13. lipnja 2018. (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9607/2014 od 13. lipnja 2018.).
16. Neosnovano tužitelj smatra da odvjetničko društvo kada pruža usluge zastupanja ne postupa kao trgovac, pa da se na pitanje zastare naplate nagrade za zastupanje na takvo društvo ne primjenjuje odredba čl. 228. st. 1. ZOO-a već odredba č. 225. ZOO-a.
17. Naime, odredbama ZID Zakona o odvjetništvu iz 2008. godine izričito je propisano da se na odvjetničko društvo na odgovarajući način primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima, osim ako Zakonom o odvjetništvu nije što drukčije određeno, a Zakonom o odvjetništvu nije propisano da se djelatnost odvjetništva u odvjetničkom društvu ne obavlja kao gospodarska djelatnost. Prema čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima taj Zakon se primjenjuje i na fizičke i pravne osobe koji samostalno trajno obavljaju gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti, između ostalih i pružanjem usluga, s tim da je stavkom 2. propisano da se osobe koje se bave slobodnim zanimanjem uređenim posebnim propisima smatraju trgovcima u smislu tog članka samo ako je to tim propisima određeno, dok je stavkom 5. izričito propisano da je trgovačko društvo trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost, a takvu istu odredbu ima i Novela Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 40/19) u čl. 3. st. 6.
18. Prema tome, kako je tužitelj organiziran kao trgovačko društvo, a osnovano je radi trajnog obavljanja pružanja usluga pružanja pravne pomoći radi stjecanja dobiti, a ne i iz nekih drugih razloga, i da je on prema čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima, u svezi čl. 2. st. 5., odnosno noveliranog čl. 3. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima, trgovac, a da u Zakonu o odvjetništvu nije propisano da se djelatnost odvjetništva u odvjetničkom društvu ne obavlja kao gospodarska djelatnost, ta okolnost za odvjetničko trgovačko društvo nije odlučna već samo za odvjetnika-fizičku osobu, pa se samo za odvjetnika-fizičku osobu koja pruža pravnu pomoć ne može reći da je trgovac i da se na njega ne odnosi čl. 228. st. 1. ZOO-a, ali ne i za odvjetničko društvo. Stoga ovaj sud prihvaća, kao pravilno, izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem odvjetničko društvo kada pruža usluge zastupanja postupa kao trgovac, pa se na pitanje zastare naplate nagrade za zastupanje na takvo društvo primjenjuje odredba čl. 228. st. 1. ZOO-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 312/2017-2 od 9. srpnja 2019).
19. S obzirom na to da je tužiteljeva tražbina u predmetu poslovni broj P-387/2010 dospjela 13. lipnja 2018, a u predmetu poslovni broj P-1282/19 26. veljače 2020., a da je tužba podnesena 4. travnja 2022., pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženikov prigovor zastare za potraživanja iz predmeta poslovni broj P-387/10 (potraživanje u iznosu od 10.644,78 EUR / 80.203,12 kn) zastarjelo, a da za potraživanje iz predmeta poslovni broj P-1282/19 (u iznosu od 7.327,54 EUR / 55.209,38 kn) nije zastarjelo. Stoga prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 228. ZOO-a.
20. Pritom pravilno tužitelj ukazuje u žalbi da prvostupanjski sud nije bio ovlašten pravomoćno utvrđen iznos nagrade za zastupanje na ročištu od 21. siječnja 2012. u predmetu poslovni broj P-1282/19 u iznosu od 557 bodova odmjeren prema Tbr. 9. t. 1. Tarife preispitivati i tužitelju priznati trošak za zastupanje na tom ročištu u iznosu od 278,5 bodova prema Tbr. 9. t. 2. Tarife s obrazloženjem da je tužitelj trošak zastupanja na tom ročištu suviše visoko obračunao. Tužitelj ima pravo za naknadu troška za navedeno ročište u iznosu u kojem je to utvrdio prvostupanjski sud u postupku iz kojeg taj trošak proizlazi i sud u predmetnoj parnici nije ovlašten ponovno ispitivati visinu nagrade za navedenu radnju.
21. Neodlučan je tuženikov žalbeni navod da je tužitelj bio dužan u tužbi navesti zašto za dosuđeni iznos od 55.209,38 kn podnio tužbu, a ne prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave sukladno čl. 446. st. 1. ZPP-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz čl. 446. st. 1. ZPP-a.
22. Odluka o naknadi parničnog troška pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.
23. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
24. Neosnovano tužitelj ukazuje da prvostupanjski sud nije obrazložio kako je obračunao i priznao tuženiku troškove budući da iz obrazloženja jasno proizlazi da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 40%, a tuženik u omjeru od 60% slijedom čega je sud sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a od tuženikovog omjera uspjeha u sporu odbio tužiteljev uspjeh u sporu i dobio tuženikov uspjeh u sporu u omjeru od 20% (60-40=20). Kako je utvrđeno da je tuženikov opravdani troška parničnog postupka iznosio 15.000,00 kn sukladno tuženikovom omjeru uspjeha u sporu od 20% pravilno je prvostupanjski sud tuženiku priznao kao osnovan troška u iznosu od 3.000,00 kn i tužitelja obvezao na njegovu naknadu.
25. S obzirom na navedeno, trebalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu kako je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, te primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačiti je u dijelu kako je to navedeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.
26. Na temelju tužiteljevog određenog zahtjeva (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a) troškovi su popisani u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora pobijanog djela u iznosu od 11.106,82 EUR. Prema Tbr. 10. t. 1. i 42. Tarife, tužitelj je pripada pravo na trošak za sastav žalbe u iznosu od 248,86 EUR uvećano za PDV od 25% u iznosu od 62,21 EUR što ukupno iznosi 311,07 EUR. S obzirom na to da je tužitelj uspio u postupku s 4%, pripada mu trošak žalbenog postupka u iznosu od 12,44 EUR. No, kako se radi o neznatnom uspjehu s žalbom odbijen je tužiteljev zahtjev po toj osnovi.
27. Trošak sastava odgovora na žalbe ovaj je sud, s obzirom na sadržaj tog podneska, ocijenio kao trošak koji nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je odbio tužiteljev i tuženikov zahtjev za naknadu troška po toj osnovi.
28. Pritom se prvostupanjskom sudu napominje da je u pobijanoj presudi počinio propust i očiglednu pogreške u pisanju. Propust se odnosi na izostavljanje OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja u uvodu presude. Pogreška se odnosi na očitu pogrešku u pisanju u drugom i trećem redu točke I. izreke u kojem je naveden tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu na način da „zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od 27. veljače pa do isplate pa do 30. lipnja 2020.“, a očito je da tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice teče od 27. veljače pa do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11%. Ove pogreške ne utječu na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, ali bi ih prvostupanjski sud trebao na osnovi ovlasti iz čl. 342. ZPP-a ispraviti, jer bi pogreške mogle biti od utjecaja u eventualnom ovršnom postupku, ako će se on voditi radi prisilnog ostvarenja tražbine.
Zagreb, 13. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Mirta Matić
