Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-54/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. u Koprivnici, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Odvjetničkom uredu Čuljak u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-612/2023-73 od 17. prosinca 2024., u sjednici vijeća dana 13. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-612/2023-73 od 17. prosinca 2024. pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-612/2023-73 od 17. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod toč. IV. izreke

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.275,00 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbija.

II. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv toč. III. izreke navedene presude.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.547,06 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.025,00 EUR sa zateznom kamatom od 17. prosinca 2024. do isplate, pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog iznosa od 3.025,00 EUR, dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.033,18 EUR.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tuženice nije osnovana u dijelu pobijane toč. I. i IV. izreke, djelomično je osnovana u dijelu pobijane toč. II. izreke, dok nije dopuštena u dijelu pobijane toč. III. izreke presude.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.547,06 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, koji se odnosi na restitucijski zahtjev temeljem ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu broj 9011006195 sklopljenog između stranaka 8. veljače 2006., a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici anuitetnom otplatom kredita u razdoblju od kolovoza 2010. do studenog 2012.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011006195 od 8. veljače 2006. kojim je banka odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.429,44 CHF, s ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno odlukama tuženice o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,17% i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit za kupovinu osobnog vozila u auto kući "Zubak" u Osijeku, da je potpisala obrazac kredita i da nije pregovarala o ugovornim odredbama niti u auto kući a niti kod tuženice, da od djelatnika tuženice nije upozorena na mogućnost rasta tečaja CHF, da u vrijeme realizacije kredita nije imala osnovan obrt niti trgovačko društvo, kao i da je osobno vozilo kupila radi korištenja u osobne svrhe, odnosno prijevoza na posao i s posla

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP

- da je nalazom i dopunama nalaza financijske vještakinje Dajane Vuković iz DV Consulting d.o.o. utvrđeno da je tužiteljica s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita isplatila tuženici iznos od 1.547,06 EUR, te da je sud prihvatio nalaz i mišljenje jer je istim odgovoreno na predmet vještačenja jasno, određeno i u skladu s pravilima struke

- da nije osnovan prigovor zastare jer zastara za individualni restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluka iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa kako je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017) dok je tužba podnesena u ovom postupku 14. lipnja 2023. to nije protekao zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima,

slijedom čega sud utvrđuje, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da je ništetan način ugovaranja ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, pa je pod toč. I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.547,06 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dana plaćanja tih iznosa do isplate primjenom čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Tuženica u žalbi navodi da prvostupanjska presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati, osobito jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima, te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Tvrdi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom kreditu jer tužiteljica nema svojstvo potrošača, odnosno svojstvo tzv. prosječnog potrošača pa se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, s obzirom da je ekonomske izobrazbe i stručnjakinja iz područja ekonomskih znanosti koja dobro razumije problematiku valute, valutne klauzule i kamatnih stopa. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP time što je vještak nalaz dao samo u pisanom obliku, a ne i usmeno na ročištu i nije odgovorio na primjedbe koje je iznosila tuženica, a odnose se na tvrdnju da je u obračunu visine tečajne razlike obuhvaćen i iznos tečajne razlike koji se odnosi na promjenu kamatnih stopa, odnosno da prilikom izračuna tečajne razlike vještak nije isključio utjecaj promjene kamatne stope čemu je tuženica prigovarala, a vještak nije otklonio prigovor s obzirom se nije usmeno očitovao. Nadalje, tvrdi da vještak nije poštivao parametre ugovornog odnosa i da je prilikom izrade nalaza trebao predmetni kredit usporediti s kreditom u drugoj valuti (npr. EUR), s obzirom da je prikazom obračuna u konkretnom slučaju tužiteljica stavljena u poziciju kao da je ugovorila kredit u kunama pa je pogrešno utvrđeno činjeno stanje u vezi visine zahtjeva. Osim toga sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, ukazujući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske o tom pravu banaka izrazio shvaćanje u odluci Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023. Smatra da nije bilo mjesta primjeni čl. 502.c ZPP koji propisuje da se fizičke i pravne osobe u postupcima "za naknadu štete" mogu pozivati na utvrđenje iz kolektivnog spora, dok se ovaj postupak vodi radi isplate temeljem stečenog bez osnove, kao i da zahtjevi iz postupka zaštite kolektivnih prava iz interesa nisu identični zahtjevu iz ovog postupka. Osporava da bi postupak zaštite kolektivnih prava i interesa utjecao na prekid zastare i da bi zastara tekla od pravomoćnosti presude iz tog postupka, tvrdeći da tužiteljica nije pokrenula postupak u razumnom roku od tri godine od dana plaćanja.

8. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud utvrđuje da navedena povreda nije počinjena jer je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP s obzirom da tuženica nije onemogućena u raspravljanju jer je vještakinja višekratno dopunjavala nalaz i mišljenje, kako povodom prigovora tužiteljice tako i prigovora tuženice, te je jasno i određeno otklonila tvrdnje tuženice da izračun tečajne razlike ne isključuje i promjenu s osnove kamate (koja je u zastari). Nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Tvrdnje tuženice da tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imala svojstvo tzv. prosječnog potrošača iz razloga "što je obrazovana iz područja ekonomskih znanosti te je u školi predavala predmet Računovodstvo" nemaju uporište niti u jednom provedenom dokazu, a posebice ne u iskazu tužiteljice od 13. prosinca 2023. koji tuženica u potpunosti netočno reproducira u žalbi pod toč. 2.).

9.1. Naime, tužiteljica je u svom iskazu istakla da je po struci ekonomist sa srednjom stručnom spremom i da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i u vrijeme davanja iskaza obavljala poslove prodavača, da nije bila nositelj obrta ili samostalne djelatnosti, niti je u bilo kojem obliku povezanosti s nekom vrstom trgovačkog društva, kao i da je novčanim sredstvima kredita kupila osobno vozilo koje je koristila u osobne svrhe, prije svega za prijevoz na posao i s posla (od [adresa] do Đakova).

9.2. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, a da je teret dokaza tvrdnji da tužiteljica to svojstvo nije imala bio na tuženici, koja osim uopćenih tvrdnji (i netočnih) nije predočila sudu dokaze koji bi doveli do drugačijeg zaključka, tim više što bi tuženica kao kreditor svakako raspolagala dokumentacijom da je tužiteljica sredstva kredita namijenila u poslovne svrhe, iz čega slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., u daljnjem tekstu: ZZP).

10. Utvrđeno činjenično stanje i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

11. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, pa kako su ugovorne odredbe u tom dijelu (čl. 6.) formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno savjesnosti i poštenju uzrokovale neravnotežu na njezinu štetu, proizlazi da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP, a što je od relevantnog značenja za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva za isplatu.

12. Žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti postupak i utvrditi činjenično stanje, smatrajući da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

12.1. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, odnosno tijekom postupka je odustala od njihovog saslušanja, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koji jasno demantira tezu tuženice o potpunoj obavijesti (informiranosti) o osporenoj ugovornoj odredbi.

13. Prvostupanjski sud se u ocjeni osnovanosti zahtjeva za isplatu pravilno pozvao na čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, te kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatila tuženici iznos od 1.547,06 EUR, te je nedvojbeno utvrdio (na temelju dopune vještačenja) da ovaj iznos isključuje razliku s osnove promjene kamatne stope (za koju je restitucijski zahtjev zastario) to je pravilnom primjenom materijalnog prava, nakon što je i pravilno otklonio prigovor zastare, obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. I. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koje je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

14. Žalbeni navodi kojima tuženica ističe da čl. 502.c ZPP koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP (…) nisu primjenjivi na konkretan slučaj, s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 14. lipnja 2023. kada je čl. 502.c ZPP bio dopunjen čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) koji glasi: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati“. Stoga se tvrdnje tuženice - da navedenom zakonskom odredbom nisu obuhvaćeni postupci za isplatu - očito ne mogu odnositi na konkretan slučaj jer se citirana zakonska odredba odnosi i na postupak ove vrste.

15. U odnosu na daljnje tvrdnje da je prvostupanjski sud prilikom dosude visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, valja istači da je tuženica određeno postavila prigovor radi prijeboja na isplatu iznosa od 180,37 EUR u podnesku od 5. ožujka 2024. i da o prigovoru radi prijeboja prvostupanjski sud nije odlučio u izreci presude. Kako o tom prigovoru sud odlučuje u izreci presude (čl. 338. st. 3. u vezi čl. 333. st. 3. ZPP), a da tuženica nije predložila donošenje dopunske presude u smislu čl. 339. st. 1. ZPP u tom pravcu, to se primjenom st. 2. citirane zakonske odredbe prigovor radi prijeboja smatra povučenim (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 3. rujna 2024. broj Revd-3634/2024-2), pa stoga ovaj sud neće razmatrati žalbene navode tuženice kojima smatra da ima pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 3.025,00 EUR, s time da je radnje za koje je priznat trošak i visinu sud obrazložio pod toč. 25.-28. obrazloženja.

17. U žalbi tuženica osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, navodeći da troškovi sastava podnesaka koji su tužiteljici dosuđeni nisu bili nužni za vođenje parnice.

18. Djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da svi dosuđeni troškovi sastava podnesaka tužiteljice nisu bili potrebni za vođenje parnice. Isto se odnosi na trošak sastava podnesaka od 29. kolovoza 2023., 2. studenog 2023. i 19. ožujka 2024. koji nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP jer u njima tužiteljica sadržajno ponavlja već ranije istaknute činjenične navode, dok su troškovi sastava podnesaka od 4. prosinca 2023. i 16. travnja 2024. odmjereni pogrešnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa) s obzirom da tužiteljici za sastave tih podnesaka pripada nagrada primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife (umjesto primjenom Tbr. 8. toč. 1.), pa uzimajući u obzir navedeno kao i preostale radnje navedene pod toč. 25. obrazloženja koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio potrebnim za vođenje parnice i odmjerio ih u skladu s Tarifom, kao i trošak vještačenja, tužiteljici pripada trošak u ukupnom iznosu od 2.275,00 EUR.

19. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice te je pod toč. I. izreke ovog rješenja potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.275,00 EUR sa zateznom kamatom i presudu pod toč. IV. kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova tuženice, dok je preinačio presudu u preostalom dijelu toč. II. izreke i odbio zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznom kamatom, sve primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

20. Kako tuženica izričito navodi da pobija presudu u cijelosti, a da za pobijanje toč. III. izreke presude (kojom je odbijen zahtjev tužiteljice) nema pravni interes, to je ovaj sud pod toč. III. izreke rješenja odbacio žalbu u tom dijelu primjenom čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, a zahtjev tužiteljice primjenom čl. 155. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 13. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek