Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1347/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1948/2019- 32 od 4. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1948/2019-32 od 4. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka od 523,41 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĐP isplati iznos od 1.493,09 eura (slovima: tisuću četiristo devedeset tri eura devet centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,40 EUR od 31. kolovoza 2005.g.,

- na iznos od 0,80 EUR od 30. rujna 2005.g.,

- na iznos od 0,81 EUR od 30. listopada 2005.g.,

- na iznos od 1,17 EUR od 30. studenog 2005.g.,

- na iznos od 5,15 EUR od 30. studenog 2007.g.,

- na iznos od 5,05 EUR od 31. prosinca 2007.g.,

- na iznos od 5,07 EUR od 31. siječnja 2008.g.,

- na iznos od 5,04 EUR od 28. veljače 2008.g.,

- na iznos od 5,05 EUR od 31. ožujka 2008.g.,

- na iznos od 4,85 EUR od 30. travnja 2008.g.,

- na iznos od 6,47 EUR od 31. svibnja 2008.g.,

- na iznos od 6,45 EUR od 30. lipnja 2008.g.,

- na iznos od 6,23 EUR od 31. srpnja 2008.g.

- na iznos od 6,13 EUR od 31. kolovoza 2008.g.,

- na iznos od 6,09 EUR od 30. rujna 2008.g.,

- na iznos od 7,59 EUR od 31. listopada 2008.g.,

- na iznos od 6,02 EUR od 30. studenog 2008.g.,

- na iznos od 10,07 EUR od 31. prosinca 2008.g.,

- na iznos od 11.85 EUR od 31. siječnja 2009.g.,

- na iznos od 12,66 EUR od 28. veljače 2009.g.,

- na iznos od 13,32 EUR od 31. ožujka 2009.g.,

- na iznos od 13,76 EUR od 30. travnja 2009.g.,

- na iznos od 10,53 EUR od 31. svibnja 2009.g.,

- na iznos od 10,15 EUR od 30. lipnja 2009.g.,

- na iznos od 9,95 EUR od 31. srpnja 2009.g.,

- na iznos od 9,78 EUR od 31. kolovoza 2009.g.,

- na iznos od 9,65 EUR od 30. rujna 2009.g.,

- na iznos od 9,21 EUR od 31. listopada 2009.g.,

- na iznos od 10,84 EUR od 30. studenog 2009.g.,

- na iznos od 12,88 EUR od 31. prosinca 2009.g.,

- na iznos od 15,79 EUR od 31. siječnja 2010.g.,

- na iznos od 15,12 EUR od 28. veljače 2010.g.,

- na iznos od 19,06 EUR od 31. ožujka 2010.g.,

- na iznos od 18,31 EUR od 30. travnja 2010.g.,

- na iznos od 19,77 EUR od 31. svibnja 2010.g.,

- na iznos od 32,38 EUR od 30. lipnja 2010.g.,

- na iznos od 29,78 EUR od 31. srpnja 2010.g.,

- na iznos od 37,71 EUR od 31. kolovoza 2010.g.,

- na iznos od 34,97 EUR od 30. rujna 2010.g.,

- na iznos od 30,56 EUR od 31. listopada 2010.g.,

- na iznos od 39,86 EUR od 30. studenog 2010.g.,

- na iznos od 51,69 EUR od 31. prosinca 2010.g.,

- na iznos od 43,31 EUR od 31. siječnja 2011.g.,

- na iznos od 46,25 EUR od 28. veljače 2011.g.,

- na iznos od 42,52 EUR od 31. ožujka 2011.g.,

- na iznos od 43,19 EUR od 30. travnja 2011.g.,

- na iznos od 59,04 EUR od 31. svibnja 2011.g.,

- na iznos od 60,59 EUR od 30. lipnja 2011.g.,

- na iznos od 73,54 EUR od 31. srpnja 2011.g.,

- na iznos od 66,74 EUR od 31. kolovoza 2011.g.,

- na iznos od 59,30 EUR od 30. rujna 2011.g.,

- na iznos od 57,94 EUR od 31. listopada 2011.g.,

- na iznos od 57,37 EUR od 30. studenog 2011.g.,

- na iznos od 60,91 EUR od 31. prosinca 2011.g.,

- na iznos od 63,99 EUR od 31. siječnja 2012.g.,

- na iznos od 64,41 EUR od 29. veljače 2012.g.,

- na iznos od 62,27 EUR od 31. ožujka 2012.g.,

- na iznos od 63,71 EUR od 30. travnja 2012.g.,

i to po stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007., a za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĐP u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu 1.871,63 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena koja teče od dana presuđenja 4. studenog 2024. do isplate, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 531,82 eura tužitelj odbija."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni navodi tuženika u bitnome se svode na osporavanje razloga iz kojih se prvostupanjski sud poziva na pravne stavove izražene u presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite u pogledu utvrđenja nepoštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, smatrajući kako na temelju istih prvostupanjski sud nije mogao utemeljiti svoju presudu. Osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava, kako u pogledu odluke o osnovanosti samog zahtjeva tako i u pogledu istaknutog prigovora zastare te odluke o trošku postupka. Predlaže usvojiti žalbu kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu plaćanja parničnog troška, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 523,41 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Stoga je sud u situaciji kada je zaključio da je predmet raspravljen u mjeri da se može donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari (čl. 304. ZPP) pravilno bez izvođenja dokaza predloženih od strane tuženika (saslušanja javnog bilježnika) i zaključio glavnu raspravu jer je utvrdio sve odlučne činjenice bitne za pravilnu primjenu materijalnog prava, te bi nepotrebnim izvođenjem dokaza na okolnosti koje nisu pravno odlučne, postupio protivno načelu ekonomičnosti.

6.1. Neosnovano tuženik ističe kako prvostupanjski sud nije „čak niti saslušao parnične stranke“ jer je u postupku saslušan tužitelj kao stranka, a što jasno i proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, dok tuženik nije predlagao saslušanje nikoga od ovlaštenih osoba za zastupanje tuženika kao stranke u postupku.

6.2. Slijedom navedenog, tuženik neosnovano u žalbi navodi kako sud nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj dokazao da je pri zaključenju kredita nastupao u svojstvu potrošača, jer je upravo navedenu odlučnu činjenicu utvrdio i na temelju iskaza tužitelja koji je jasno iskazao u pogledu svih okolnosti vezanih u realizaciju predmetnog kredita za kupnju osobnog vozila, cijeneći taj iskaz i sa samim sadržajem ugovora o kreditu u kojem je tužitelj jasno naveden kao fizička osoba koja kupuje osobno vozilo. Podredno valja istaknuti kako tvrdnju da tužitelj nije potrošač, tuženik na kojemu je teret dokaza takve činjenice, u ovome postupku nije dokazao (tako VSRH, Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

7. Na sporni pravni odnos između stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) jer je u situaciji kada je sporni ugovor o kreditu od 14. travnja 2005. zaključen prije stupanja na snagu navedenog Zakona (1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe u trenutku zaključenja ugovora o kreditu važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

8. Sud prvog stupnja utvrdio je da su tužitelj i tuženik 14. travnja 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita dao kredit u iznosu od 19.082,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatu od 5,65 % godišnje, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Utvrđeno je da je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, zbog čega je tužitelj u odnosu na početnu kamatnu stopu zbog primjene valutne klauzule platio više 1.159,03 eur, a zbog promjene kamatne stope platio je više 304,37 eur.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te utvrđuje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od 1.493,09 eur, utvrđenom na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

10. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti, da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako, da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,65% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, kako to prvostupanjski sud pravilno zaključuje u smislu odredbe čl. 104. ZOO/91 u svezi s čl. 87. st 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

14. Kako je sud prvog stupnja u postupku utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o promjenljivosti kamatne stope i temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF preplatio tuženiku iznos od 1.493,09 eur, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno zaključuje i kako nema zakonske osnove umanjiti potraživanje tužitelja s osnova tzv. negativnu razliku vezanu uz niži tečaj CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita jer promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan, nije došlo do povrede interesa potrošača, a niti tuženik ulazi u kategoriju potrošača, tako da nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka. Tužitelj eventualnim plaćanjem manjeg anuiteta zbog promjene tečaja na niže od početnog nije ništa primio/stekao, pa stoga ne postoji obveza vraćanja, ni eventualnog umanjenje njegova potraživanja po osnovi tzv. negativne razlike. Osim toga prvostupanjski sud pravilno cijeni navedeni prigovor paušalnim jer tuženik nije određeno istaknuo konkretan prigovor radi prebijanja i naveo za koji bi se iznosi preplate trebali umanjiti tzv. negativnih razlika (tako i VSRH u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

16. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznose koji su i dosuđeni pod točkom I. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. ZOO/91 obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos. 17. Na iznose više zaračunate redovne kamate i razlike u promijeni tečaja CHF, tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad je tužitelj platio tuženiku te iznose (kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja u smislu čl. 214. ZOO/91.

18. U pogledu pitanja zastare ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti toga prigovora pravilna je, te žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju. Zastara za iznose preplaćene na temelju ništetnosti odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda, a za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. Navedeni stav izražen je i u identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: ''Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 11. lipnja 2019. pa zastarni rok od pet godina, koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 225. ZOO/05, nije protekao, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

20. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa stoga nisu cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

21. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka koju je sud donio pravilno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, što paušalnim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, jer odluku o trošku pobija samo iz razloga što smatra da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan u cijelosti.

22. Slijedom navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

23. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP te je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastavljanja žalbe odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana.

U Velikoj Gorici 13. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos