REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-213/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužiteljice KD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Antunu Zanetti, odvjetniku iz Pule protiv prvotuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, drugotuženika ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i trećetuženika DD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi proglašena ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave 30. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Andreja Garića, odvjetnika iz Slavonskog Broda, punomoćnice prvotužene ĆD, odvjetnice iz [adresa] i u odsutnosti drugotuženika i trećetuženika i rasprave održane 13. veljače 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Ovr-1726/2004 od 8. studenog 2004. proglašava se nedopuštena u odnosu na 1/2 idealnog dijela nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] – Oranica u mjestu, površine 3125 m[2] , k. č. br. [katastarska čestica] – Kuća, dvorište i oranica u mjestu, površine 2312 m[2] te k. č. br. [katastarska čestica] – Oranica u mjestu površine 1485 m[2] , sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno naknade prouzročeni parnični trošak kao i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos tekuću od dana donošenja presude pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici KD iz [adresa] da prvotuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 812,50 eura sa zateznom kamatom koja teče od 13. veljače 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod ovog suda podnijela tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

1.1. U tužbi je navedeno da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Ovr-1726/2004 od 8. studenog 2004. određena je ovrha na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] – Oranica u mjestu, površine 3125 m[2] , k. č. br. [katastarska čestica] – Kuća, dvorište i oranica u mjestu, površine 2312 m[2] te k. č. br. [katastarska čestica] – Oranica u mjestu, površine 1485 m[2] , sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a radi namirenja tražbine 1. - tuženika. Tužiteljica je, kao treća osoba, u predmetnom ovršnom postupku, 16. veljače 2011. podnijela Prigovor treće osobe u smislu postojanja prava koje sprječava ovrhu u odnosu na 1/2 prava vlasništva predmetnih nekretnina, a sukladno odredbi čl. 59. Ovršnog zakona. Povodom navedenog prigovora tužiteljice kao treće osobe, ovršni sud je donio Rješenje posl.br. Ovr-1726/2004-88 od 17. veljače 2022., kojim rješenjem se tužiteljica, kao treća osoba, upućuje da u roku od 15 dana od pravomoćnosti navedenog rješenja, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na 1/2 dijela nekretnina koje su predmetom ovrhe. Tužiteljica je podnijela prigovor treće osobe, a iz istih razloga podnosi i ovu tužbu, jer su predmetne nekretnine u vlasništvu tužiteljice u 1/2 idealnog dijela istih. Iako su u vrijeme izdavanja Rješenja o ovrsi iste bile u zemljišnoknjižnom samovlasništvu 2.-tuženika ŽD, taj upis nije bio valjan, ni aktualan, jer su predmetne nekretnine bračna stečevina tužiteljice i 2.- tuženika ŽD. Naime, tužiteljica i 2-tuženik su zaključili brak 16. lipnja 1973., a predmetne nekretnine su stečene Kupoprodajnim ugovorom od 23. siječnja.1973., dakle nakon zaključenja braka, odnosno tijekom trajanja braka tužiteljice i 2.-tuženika ŽD. Stoga iz navedenog proizlazi da su predmetne nekretnine bračna stečevina i suvlasništvu supružnika u jednakim dijelovima, a kako to propisuje Obiteljski zakon. Iako je zemljišnoknjižno stanje drugačije, ono ne odražava pravo stanje vlasništva predmetnih nekretnina koje su u odnosu na tužiteljicu stečene temeljem zakona, a trenutak stjecanja se uzima u trenutku ispunjenja zakonskih pretpostavki, odnosno u času stjecanja istih nekretnina po tuženiku ŽD. Tužiteljica nije znala za bilo kakvu tražbinu 1.-tuženika prema 2. i 3.- tuženicima, niti je znala da je 2.-tuženik raspolagao nekretninama u njezinom suvlasništvu kada je dopustio uknjižbu založnog prava u korist 1.-tuženika. Tužiteljica s predmetnom tražbinom 1.-tuženika nema nikakve veze, nije bila stranka Ugovora o kreditu zaključenom među tuženicima, niti je znala za postojanje istog, a ponajmanje da je tražbina iz istoga osigurana založnim pravom koje tereti nekretnine u njezinom suvlasništvu. To iz razloga što predmetna tražbina proizlazi iz poslovanja 3.tuženika pa ona niti u kom slučaju ne može biti nesavjesna suvlasnica. Tužiteljica čim je saznala za pravo 1.-tuženika kao ovrhovoditelja u predmetu Ovr-1726/2004, ista je svoje pravo manifestirala podnošenjem prigovora treće osobe u tom ovršnom predmetu. Sukladno članku 59. Ovršnog zakona tužiteljica tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, a to pravo je vlasništvo ½ dijela predmetnih nekretnina nad kojim se ovrha provodi, što se dokazuje naprijed navedenim činjenicama iz kojih proizlazi da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice u 1/2 idealnog dijela istih, a sukladno odredbama čl. 36. Obiteljskog zakona. Dakle tužiteljica je suvlasnica predmetnih nekretnina i drži u suposjedu predmetne nekretnine. U svezi navedenog tužiteljica je predložila da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev i proglasi ovrhu nedopuštenom

2. Prvotuženik Zagrebačka banka je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Tužiteljica je navela da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. Ovr—1726/2004 od 08.11.2004. određena ovrha na nekretnini u vlasništvu II-tuženika (ŽD), upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižnog odjela Slavonski Brod Općinskog suda u Slavonskom Brodu. Nadalje, tužiteljica je navela da je kao treća osoba u navedenom ovršnom postupku dana 16. veljače 2011. podnijela prigovor treće osobe obzirom da smatra da ima pravo koje sprječava ovrhu na 1/2 vlasništva predmetne nekretnine te da je iz istih razloga podnijela i ovu tužbu. Navodi da je sa II-tuženikom sklopila brak 16.06.1973., a da je nekretnina stečena kupoprodajnim ugovorom od 23.01.1975., pa da se ista smatra bračnom stečevinom i da je u suvlasništvu tužiteljice i II-tuženika u jednakim dijelovima, iako je za vrijeme donošenja predmetnog rješenja o ovrsi u zemljišnoj knjizi kao vlasnik bio upisan II-tuženik. Tužiteljica navodi da nije znala za tražbinu I-tuženika i da je II-tuženik radi osiguranja tražbine I-tuženika raspolagao nekretninom u njezinom suvlasništvu te dopustio uknjižbu založnog prava na navedenoj nekretnini. I-tuženik prvenstveno ističe da je radi osiguranja novčane tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 4. prosinca 2001. s II-tuženikom ŽD kao založnim dužnikom sklopio Ugovor o zasnivanju založnog prava od 13. prosinca 2001. na predmetnoj nekretnini te da je u čl. 5 Ugovora o zasnivanju založnog prava od 13. prosinca 2001. II- tuženik jamčio da podaci iz ovjerenog zemljišnoknjižnog izvatka činjenično i pravno odgovaraju stvarnom stanju. Dakle, sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige I-tuženik je stekao založno pravo na nekretnini koja je sada, kao i u trenutku zasnivanja založnog prava, u zemljišnoj knjizi upisana kao isključivo vlasništvo II-tuženika, a što je i prilikom sklapanja predmetnog ugovora potvrdio i sam II-tuženik. I-tuženik ističe kako nije imao razloga posumnjati u istinitost i potpunost stanja koje prozilazi iz ovjerenog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretnine koji je priložen Ugovoru o zasnivanju založnog prava od 13. prosinca 2001. Naime, prema odredbi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( dalje u tekstu: ZV) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog prava, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Identične odredbe o pretpostavkama i djelovanju povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga sadržane su i u čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama. Nadalje, sukladno čl. 119. st. 1. ZV-a, vlasništvo nekretnine stječe se upisom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno, a kako tužiteljica nije upisana kao suvlasnica predmetne nekretnine već samo II-tuženik, ista se ne može smatrati suvlasnicom. Ukoliko bi navedena nekretnina doista predstavljala bračnu stečevinu, onda je tužiteljica bila dužna uknjižiti svoje pravo suvlasništva u zemljišnoj knjizi i tako zaštititi svoja prava i interese. Naime, iz tužbe nije jasno iz kojeg razloga tužiteljica nije od 1975. godine, a od kad tvrdi da ima pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, ishodila upis svog prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi te na taj način pravovremeno zaštitila svoje pravo. I-tuženik napominje kako je tužiteljica, neupisivanjem eventualnog suvlasništva u zemljišne knjige, preuzela rizik da knjižni vlasnik, odnosno II-tuženik, raspolaže svojom nekretninom, kao što je to učinio, a I-tuženik je, postupajući u dobroj vjeri, uknjižio založno pravo u svoju korist na nekretnini koja je prema stanju u zemljišnim knjigama bila isključivo vlasništvo II-tuženika, a ne suvlasništvo tužiteljice i II-tuženika i to svakog u 1/2 idealnog suvlasničkog dijela. Takav stav zauzima i relevantna sudska praksa pa tako sukladno odluci Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-1494/01 «nijedan građanin ne mora u zemljišnu knjigu upisati svoje vlasništvo, tako ni tužiteljica. No, onda preuzima i moguće rizike da knjižni vlasnik raspolaže onako kako on hoće.» Tumačenje ponašanja treće osobe, koja nije pravovremeno zaštitila svoja prava, kao relevantno za odlučivanje uvažava i Ustavni sud Republike Hrvatske kada u odluci posl.br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 77/11) navodi: “ Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.” Bitno je u konkretnom slučaju cijeniti postupanje i savjesnost I-tuženika prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odnosno osnivanja založnog prava na spornoj nekretnini. I-tuženik nije znao niti je mogao znati da eventualno postoji drugo stvarno pravo na predmetnoj mogao znati da eventualno postoji drugo stvarno pravo na predmetnoj nekretnini stoga je razvidno da se na I-tuženik primjenjuje načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige propisano u čl. 318. ZV-a. Na tu se odluku Ustavnog suda poziva i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci posl. br. VSRH Rev 1867/2012-2 od 29. listopada 2013., te na istu još dodaje: “Međutim, ako tužiteljici doista nisu bila poznata raspolaganja njezinog supruga niti ta okolnost ništa ne mijenja jer je ona propustila zaštititi svoja suvlasnička prava na nekretnini koja je predmet ovrhe i to ne samo od trenutka kada je II-tuženik opteretio nekretninu hipotekom, nego još od onda kada je izvanknjižno, na osnovi zakona (ZBPO) stekla pravo suvlasništva odnosne nekretnine (1980.). Osim toga, u situaciji kada su dva sudionika navedenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga je bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla (koji je za posljedicu imao opterećenje hipotekom i njegovog suvlasničkog dijela nekretnine), polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (članak 122. ZV-a), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je to pravilo i onda kada je bračni drug bio savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga, odnosno kada su stjecatelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri.” I-tuženik ističe kako mu se, u konkretnom slučaju, ne može predbacivati nedostatak savjesnosti i dobre vjere u sklapanju gore navedenog pravnog posla iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje predmetnih nekretnina, odnosno provjerio živi li II-tuženik u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici kao eventualnom temelju stjecanja 1/2 idealnog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, budući da niti jedan zakon ne propisuje takvu obvezu ili daje pravo da se ispituje kao relevantno bračno, odnosno izvanbračno stanje vlasnika nekretnine koja se daje u zalog, već je radi sigurnosti u pravnom prometu čl. 122. ZV propisano postupanje sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige, za koje se presumira da istinito i potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nekretnine. Dakle, I-tuženik ukazuje kako je odredbom čl. 122. st. 3. ZV-a propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Također, životno je neuvjerljivo da treća osoba, kao supruga ovršenika, ovdje II-tuženika nije bila upoznata sa cit. Ugovorom o založnom pravu odnosno zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini (ukoliko se uistinu radi o njihovoj bračnoj stečevini). Slijedom svega navedenog, I- tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

3. II-tuženik ŽD je u odgovoru na tužbu od 9. svibnja 2022. naveo da priznaje tužbu i tuženi zahtjev u cijelosti (str. 17 spisa).

4. III-tuženik DD nije tijekom postupka dao odgovoru na tužbu.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iz kojeg je vidljivo da se isti sastoji od kč. br. [katastarska čestica] oranica u mjestu sa 3215 m[2] , kč. br. [katastarska čestica] Kuća, dvorište i oranica u mjestu sa 2312 m i kč. br. [katastarska čestica] oranica u mjestu sa 1485 m[2] i da je upisan kao samovlasnik ŽD i da u teretovnici postoji zabilježba na temelju ovjerovljenog ugovora o kreditu od 13. prosinca 2001. je uknjiženo pravo zaloga na nekretninama za glavni dug u iznosu od 30.000,00 eura (str. 30 spisa). Uvidom u preslik vjenčanog lista je vidljivo da su ŽD i TD sklopiti brak 16. lipnja 1973. u Trnjanima i da je brak upisan u maticu vjenčanih matičnog područja Trnjani za godinu 1973. pod rednim brojem 4 (str. 5 spisa). Rješenjem ovog suda broj Ovr-1726/2004-88 od 17. veljače 2022. je upućena KD da pokrene parnicu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na nekretninu upisanu u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u ½ dijela zbog razloga navedenog u čl. 55. Ovršnog zakona. Uvidom u preslik kupoprodajnog ugovora je vidljivo da je tuženik ŽD kupio nekretnine koje su predmet spora 23. siječnja 1975., (str.9 spisa). Uvidom u Ugovor o zasnivanju založnog prava je vidljivo da su isti zaključili Zagrebačka banka d.d. kao vjerovnik i pekarnica Gardun vl. DD kao dužnik i založni dužnik i ŽD kao založni dužnik 13. prosinca 2001. za iznos od 30.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je u čl. 4. Ugovora ŽD naveo da pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavljuje da vjerovnik u slučaju neisplate može provesti prisilnu ovrhu na nekretnini radi njezinog unovčenja u ovršnom postupku (str. 25 spisa). Uvidom u ovršni predmet broj Ovr-1726/2004 je vidljivo da je postupak u tijeku, procijenjena je nekretnina na iznos od 23.563,38 eura (ovršni spis se nalazi prilogu ovog spisa).

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6.Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužiteljica i tuženik ŽD braku od 16. lipnja 1973.

- je tuženik ŽD kupio nekretnine sada upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k.o. Trnjani 23. siječnja 1975. za vrijeme trajanja braka i da se uknjižio kao samovlasnik na nekretnini,

- je zaključen Ugovor o zasnivanju založnog prava koji su zaključili Zagrebačka banka d.d. kao vjerovnik i pekarnica Gardun vl. DD kao dužnik i založni dužnik i ŽD kao založni dužnik 13. prosinca 2001. za iznos od 30.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti,

- je na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod Z-5932/01 11. prosinca 2001. uknjiženo pravo zaloga za glavni dug od 30.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti za korist Zagrebačke banke

- sin tužiteljice KD i II-tuženika ŽD, III-tuženik DD nije platio dug u cijelosti i zbog toga se provodi ovršni postupak kod ovog suda pod brojem Ovr-1726/2004 od 3. studenog 2004., i procijenjena je vrijednost nekretnine na iznos od 23.563,38 eura.

7. Tijekom postupka je bilo sporno:

- je li nekretnina upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bračna stečevina tužiteljice KD i II-tuženika ŽD.

8. Na temelju čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 11/78, 45/89 i 59/90; dalje - ZBPO; koji se primjenjuje u ovom slučaju s obzirom na vrijeme zaključenja braka i kupnju nekretnine) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Čl. 277. st.1. ZBPO Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno. St. 2. Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. St. 3. Svojom posebnom imovinom bračni drug raspolaže samostalno.

8.1. Po ocjeni ovog suda, nesporno je da je nekretnina upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bračna stečevina tužiteljice KD i II-tuženika ŽD jer je ista stečena za vrijeme trajanja braka iz zajedničkih sredstva stranka čemu je sud u cijelosti poklonio vjeru navodu tužiteljice i priznanju II-tuženika.

9. Međutim tužbeni zahtjev tužiteljice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u ½ dijela radi utvrđenja bračne stečevine, nesporno nije osnovan i sud je i odbio tužiteljicu sa tužbeni zahtjevom.

9.1. U skladu sa sudskom praksom (Revt-42/2013 od 13. ožujka 2013. i Rev 1867/2012 od 29. listopada 2013,. odluke Ustavnoga suda RH broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.) u vrijeme kada bračni drug stječe pravo vlasništva nekretnine koju je kupio sredstvima koja predstavljaju bračnu imovinu te kada nakon toga treća osoba kao ovrhovoditelj podnosi prijedlog za ovrhu na toj nekretnini, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već može biti nepotpuno, pa u korist takvog ovrhovoditelja, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. U svezi navedenog, prema navedenoj praksi VSRH i Ustavnog suda, za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva odlučna činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti prethodnog postupanja tužiteljice u vezi s prosudbom ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige, kao i savjesnosti ili nesavjesnosti prvotuženika. Pritom, polazeći od sadržaja i pravnog domašaja načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti prava ima savjesni ovrhovoditelj koji se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige.

9.2. U svezi navedenog, bez obzira na činjenicu što su nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bračna stečevina tužiteljice i njezinog bračnog druga II- tuženika ŽD i što je s tim nekretninama jednostrano raspolagao bračni drug tužiteljice u smislu davanja tih nekretnina u zalog, bez izravnog uključivanja tužiteljice u pravni posao raspolaganja tim nekretninama, sud je odbio zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha na polovici tih nekretnina. Nesporno je da se od svih stranaka pravnog posla zasnivanja založnog prava traži savjesnosti i poštenje, pa zatim primjenom načela povjerenja u zemljišne knjige se omogućuje trećim osobama da steknu založno pravo na cijeloj nekretnini bračnih drugova, premda je samo jedan bračni drug bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, a treće osobe nisu dužne istraživati tko su vlasnici predmetne nekretnine. U svezi navedenog budući da je prvotužena postupala s povjerenjem u zemljišne knjige, a tužiteljica od 1975. nije zatražila upis svog prava vlasništva na nekretninama, po ocjeni ovog suda tužiteljica nema na nekretninama upisanim u zk.broj 142 k. o. [katastarska općina] pravo koje sprječava ovrhu pa je sud i odbio tužbeni zahtjev. Na temelju čl. 61. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014), a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. U svezi navedenog nesporno je da je za prosudbu o pravnoj valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja te treće osobe.

9.3. U ovom slučaju savjesnost u pravnom prometu ne može ograničiti samo na prvotuženika, koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, već i na tužiteljicu, koja od 1975. godine, kada je nekretnina kupljena, nije ništa poduzela do 2022. kada je podnijela tužbu ovom sudu, iako se je ovršni predmet prije toga vodio već 18 godina, za koji tužiteljica nesporno znala, jer je iz dostavnice koja se nalazi u ovršnom spisu vidljivo da je KD kao supruga ovršenika ŽD osobno i primila prijedlog za ovrhu 10.studeni 2004. i da je u prijedlogu za ovrhu navedeno da se ista provodi na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina].

9.4. U svezi navedenog, bez obzira na utvrđenje da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i drugotuženika po ocjeni ovog suda nije bilo raspolaganja protivno odredbi čl. 277. i 283. ZBPO što bi imalo za posljedicu nedopuštenost ovrhe, jer sud nije poklonio vjeru navodu tužiteljice da ona nije znala da je drugotuženik stavio pravo zaloga na nekretnini za dug njihovog zajedničkog sina III-tuženika 2001., kada je osobno i primila prijedlog za ovrhu na nekretnini 2004., a nije odmah tada i pokrenula postupak radi zaštite svojih prava na nekretnini. Tužiteljica je nesporno za to raspolaganje nekretninom znala i sa istim se je i suglasila i u biti i sa ovršnim postupkom broj Ovr-1726/2004 još 2004. jer nije 2004. ništa poduzela.

10. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine"

53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) tužiteljica je u obvezi I- tuženiku naknaditi troškove postupka, jer je prvotuženik u cijelosti uspio u postupku. I-tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) trošak zastupanja na ročištu 28,studeni 2023. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t. 5. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 14.veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 30.siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT). Pripadajući porez iznosi 162,50 eura, što ukupno iznosi 812,50 eura, kako je to i navedeno pod točk. II. izreke presude.

11. Zatezna kamata na troškove postupka teče od 13. veljače 2025. kao dana objave presude na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

12. Tužiteljica je bila predložila da I-tuženik navede identitet skriptora ugovora o zasnivanju založnog prava te identitet vještaka koji je izvršio procjenu nekretnine te identitet dva potpisnika ugovora o zasnivanju založnog prava na strani vjerovnika i da se svi saslušaju kao svjedoci na okolnosti sačinjenja predmetnog ugovora i da li je tužiteljica u bilo čemu imala učešće ili saznanje o istom. Sud je odbio taj prijedlog jer je Ugovor zaključen 2001. godine dakle prije 24 godine, pa po ocjeni ovog suda I- tuženik je osnovano naveo da se s obzirom na protek vremena isti nesporno više ne mogu zaista i sjetiti okolnosti sastava ugovora i iskazi istih nesporno i nisu bitni za odluku ovom postupku i također je i odbijen i prijedlog da se dostavi sudu identitet vještaka jer prije 21 godinu vrijednosti nekretnina su nesporno bile drugačije nego u vrijeme presuđenja 2025., osim toga nije navedeno niti zbog čega bi bio bitan iskaz tog vještaka, kada je tijekom ovršnog postupka utvrđena vrijednosti nekretnina koja je predmet spora i utvrđeno da je ista manja od danog kredita II-tuženiku. Sud je odbio prijedlog za saslušanje stranaka jer po ocjeni ovog suda i nema spornih okolnosti na koje bi sud iste trebao saslušati. Činjenično stanje je u cijelosti utvrđeno i materijalnim dokazima, kako je to naprijed navedeno.

Slavonski Brod, 13. veljače 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.

3. II-tuženik

4. III-tuženik