Zakon.hr

Poslovni broj: P-1622/2019-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Luki Tomašiću odvjetniku iz OD Marčan i partneri odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku iz OD Metelko i partneri , odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 12. prosinca 2024. u prisutnosti pun. tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništena odredba čl. 8 ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 09.02.2007 u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa od 8.1.2008, 1.4.2009., 12.12.2010. 3.5.2011 i 06.10.2011.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7 ugovora o kreditu odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro računa banke ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 09.02.2007.

III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 4.467,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

na iznos od 65,66 eur od 1.2.2008. pa do isplate

na iznos od 65,64 eur od 1.3.2008. pa do isplate

na iznos od 65,62 eur od 1.4.2008. pa do isplate

na iznos od 65,61 eur od 1.5.2008. pa do isplate

na iznos od 65,69 eur od 1.6.2008 pa do isplate,

na iznos od 65,57 eur od 1.7.2008 pa do isplate,

na iznos od 65,55 eur od 1.8.2008. pa do isplate

na iznos od 65,53 eur od 1.9.2008. pa do isplate

na iznos od 65,51 eur od 1.10.2008. pa do isplate

na iznos od 65,49 eur od 1.11.2008. pa do isplate

na iznos od 65,47 eur od 1.12.2008. pa do isplate

na iznos od 65,44 eur od 1.1.2009. pa do isplate

na iznos od 65,43 eur od 1.2.2009. pa do isplate

na iznos od 65,40 eur od 1.3.2009. pa do isplate

na iznos od 65,38 eur od 1.4.2009. pa do isplate

na iznos od 106,30 eur od 1.5.2009. pa do isplate

na iznos od 106,27 eur od 1.6.2009. pa do isplate

na iznos od 106,23 eur od 1.7.2009. pa do isplate

na iznos od 106,20 eur od 1.8.2009. pa do isplate

na iznos od 106,17 eur od 1.9.2009. pa do isplate

na iznos od 106,13 eur od 1.10.2009. pa do isplate

na iznos od 106,10 eur od 1.11.2009. pa do isplate

na iznos od 106,06 eur od 1.12.2009. pa do isplate

na iznos od 106,02 eur od 1.1.2010. pa do isplate

na iznos od 105,98 eur od 1.2.2010. pa do isplate

na iznos od 105,95 eur od 1.3.2010. pa do isplate

na iznos od 105,91 eur od 1.4.2010. pa do isplate

na iznos od 105,87 eur od 1.5.2010. pa do isplate

na iznos od 105,82 eur od 1.6.2010. pa do isplate

na iznos od 105,78 eur od 1.7.2010. pa do isplate

na iznos od 105,74 eur od 1.8.2010. pa do isplate

na iznos od 105,70 eur od 1.9.2010. pa do isplate

na iznos od 105,65 eur od 1.10.2010. pa do isplate

na iznos od 82,80 eur od 1.11.2010. pa do isplate

na iznos od 82,75 eur od 1.12.2010. pa do isplate

na iznos od 82,72 eur od 1.1.2011. pa do isplate

na iznos od 82,67 eur od 1.2.2011. pa do isplate

na iznos od 82,63 eur od 1.3.2011. pa do isplate

na iznos od 82,59 eur od 1.4.2011. pa do isplate

na iznos od 82,55 eur od 1.5.2011. pa do isplate

na iznos od 59,93 eur od 1.6.2011. pa do isplate

na iznos od 59,90 eur od 1.7.2011. pa do isplate

na iznos od 59,86 eur od 1.8.2011. pa do isplate

na iznos od 59,83 eur od 1.9.2011. pa do isplate

na iznos od 59,79 eur od 1.10.2011. pa do isplate

na iznos od 26,18 eur od 1.11.2011. pa do isplate

na iznos od 26,15 eur od 1.12.2011. pa do isplate

na iznos od 26,13 eur od 1.1.2012. pa do isplate

na iznos od 26,11 eur od 1.2.2012. pa do isplate

na iznos od 26,09 eur od 1.3.2012. pa do isplate

na iznos od 26,07 eur od 1.4.2012. pa do isplate

na iznos od 26,05 eur od 1.5.2012. pa do isplate

na iznos od 26,02 eur od 1.6.2012. pa do isplate

na iznos od 26,00 eur od 1.7.2012. pa do isplate

na iznos od 25,98 eur od 1.8.2012. pa do isplate

na iznos od 25,96 eur od 1.9.2012. pa do isplate

na iznos od 25,93 eur od 1.10.2012. pa do isplate

na iznos od 25,91 eur od 1.11.2012. pa do isplate

na iznos od 25,89 eur od 1.12.2012. pa do isplate

na iznos od 25,87 eur od 1.1.2013. pa do isplate

na iznos od 25,84 eur od 1.2.2013. pa do isplate

na iznos od 25,81 eur od 1.3.2013. pa do isplate

na iznos od 25,79 eur od 1.4.2013. pa do isplate

na iznos od 25,77 eur od 1.5.2013. pa do isplate

na iznos od 25,74 eur od 1.6.2013. pa do isplate

na iznos od 25,72 eur od 1.7.2013. pa do isplate

na iznos od 25,69 eur od 1.8.2013. pa do isplate

na iznos od 25,67 eur od 1.9.2013. pa do isplate

na iznos od 25,64 eur od 1.10.2013. pa do isplate

na iznos od 25,62 eur od 1.11.2013. pa do isplate

na iznos od 25,59 eur od 1.12.2013. pa do isplate

na iznos od 25,57 eur od 1.1.2014. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 1.2.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 17.215,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

na iznos od 0,05 eur od 1.3.2007. pa do isplate

na iznos od 0,57 eur od 1.4.2007. pa do isplate

na iznos od 4,47 eur od 1.3.2008. pa do isplate

na iznos od 13,98 eur od 1.4.2008. pa do isplate

na iznos od 58,19 eur od 1.11.2008. pa do isplate

na iznos od 10,20 eur od 1.12.2008. pa do isplate

na iznos od 67,03 eur od 1.1.2009. pa do isplate

na iznos od 70,63 eur od 1.2.2009. pa do isplate

na iznos od 74,27 eur od 1.3.2009. pa do isplate

na iznos od 63,42 eur od 1.4.2009. pa do isplate

na iznos od 65,09 eur od 1.5.2009. pa do isplate

na iznos od 52,78 eur od 1.6.2009. pa do isplate

na iznos od 38,35 eur od 1.7.2009. pa do isplate

na iznos od 44,29 eur od 1.8.2009. pa do isplate

na iznos od 54,74 eur od 1.9.2009. pa do isplate

na iznos od 44,57 eur od 1.10.2009. pa do isplate

na iznos od 43,57 eur od 1.11.2009. pa do isplate

na iznos od 55,67 eur od 1.12.2009. pa do isplate

na iznos od 65,38 eur od 1.1.2010. pa do isplate

na iznos od 78,06 eur od 1.2.2010. pa do isplate

na iznos od 75,00 eur od 1.3.2010. pa do isplate

na iznos od 96,83 eur od 1.4.2010. pa do isplate

na iznos od 92,10 eur od 1.5.2010. pa do isplate

na iznos od 97,28 eur od 1.6.2010. pa do isplate

na iznos od 155,38 eur od 1.7.2010. pa do isplate

na iznos od 142,52 eur od 1.8.2010. pa do isplate

na iznos od 189,81 eur od 1.9.2010. pa do isplate

na iznos od 166,36 eur od 1.10.2010. pa do isplate

na iznos od 143,14 eur od 1.11.2010. pa do isplate

na iznos od 202,34 eur od 1.12.2010. pa do isplate

na iznos od 232,54 eur od 1.1.2011. pa do isplate

na iznos od 209,94 eur od 1.2.2011. pa do isplate

na iznos od 216,91 eur od 1.3.2011. pa do isplate

na iznos od 197,99 eur od 1.4.2011. pa do isplate

na iznos od 200,09 eur od 1.5.2011. pa do isplate

na iznos od 254,80 eur od 1.6.2011. pa do isplate

na iznos od 264,53 eur od 1.7.2011. pa do isplate

na iznos od 331,48 eur od 1.8.2011. pa do isplate

na iznos od 322,01 eur od 1.9.2011. pa do isplate

na iznos od 269,46 eur od 1.10.2011. pa do isplate

na iznos od 260,06 eur od 1.11.2011. pa do isplate

na iznos od 256,49 eur od 1.12.2011. pa do isplate

na iznos od 269,68 eur od 1.1.2012. pa do isplate

na iznos od 284,41 eur od 1.2.2012. pa do isplate

na iznos od 284,75 eur od 1.3.2012. pa do isplate

na iznos od 275,55 eur od 1.4.2012. pa do isplate

na iznos od 278,57 eur od 1.5.2012. pa do isplate

na iznos od 284,24 eur od 1.6.2012. pa do isplate

na iznos od 278,85 eur od 1.7.2012. pa do isplate

na iznos od 279,26 eur od 1.8.2012. pa do isplate

na iznos od 274,07 eur od 1.9.2012. pa do isplate

na iznos od 263,82 eur od 1.10.2012. pa do isplate

na iznos od 275,62 eur od 1.11.2012. pa do isplate

na iznos od 279,00 eur od 1.12.2012. pa do isplate

na iznos od 279,26 eur od 1.1.2013. pa do isplate

na iznos od 262,16 eur od 1.2.2013. pa do isplate

na iznos od 273,16 eur od 1.3.2013. pa do isplate

na iznos od 276,14 eur od 1.4.2013. pa do isplate

na iznos od 269,54 eur od 1.5.2013. pa do isplate

na iznos od 251,01 eur od 1.6.2013. pa do isplate

na iznos od 243,70 eur od 1.7.2013. pa do isplate

na iznos od 252,82 eur od 1.8.2013. pa do isplate

na iznos od 259,10 eur od 1.9.2013. pa do isplate

na iznos od 275,13 eur od 1.10.2013. pa do isplate

na iznos od 266,31 eur od 1.11.2013. pa do isplate

na iznos od 270,26 eur od 1.12.2013. pa do isplate

na iznos od 273,49 eur od 1.1.2014. pa do isplate

na iznos od 246,65 eur od 1.2.2014. pa do isplate

na iznos od 252,35 eur od 1.3.2014. pa do isplate

na iznos od 249,42 eur od 1.4.2014. pa do isplate

na iznos od 243,73 eur od 1.5.2014. pa do isplate

na iznos od 241,16 eur od 1.6.2014. pa do isplate

na iznos od 242,29 eur od 1.7.2014. pa do isplate

na iznos od 249,45 eur od 1.8.2014. pa do isplate

na iznos od 256,76 eur od 1.9.2014. pa do isplate

na iznos od 256,11 eur od 1.10.2014. pa do isplate

na iznos od 259,79 eur od 1.11.2014. pa do isplate

na iznos od 265,06 eur od 1.12.2014. pa do isplate

na iznos od 262,91 eur od 1.1.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.2.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.3.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.4.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.5.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.6.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.7.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.8.2015. pa do isplate

na iznos od 265,90 eur od 1.9.2015. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 1.3.2007. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa 29.12.2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 11.598,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30.9.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 30.9.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom u visini od 408,53 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos kao neosnovani.

VII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužiteljima u visini od 250,96 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

EUR 13,16 od

02.05.2007. pa do isplate,

EUR 16,53 od

02.06.2007. pa do isplate,

EUR 20,98 od

02.07.2007. pa do isplate,

EUR 20,95 od

02.08.2007. pa do isplate,

EUR 14,86 od

02.09.2007. pa do isplate,

EUR 23,93 od

02.10.2007. pa do isplate,

EUR 24,15 od

02.11.2007. pa do isplate,

EUR 17,78 od

02.12.2007. pa do isplate,

EUR 18,48 od

02.01.2008. pa do isplate,

EUR 5,16 od

02.02.2008. pa do isplate,

EUR 8,33 od

02.05.2008. pa do isplate,

EUR 14,53 od

02.06.2008. pa do isplate,

EUR 7,73 od

02.07.2008. pa do isplate,

EUR 21,25 od

02.08.2008. pa do isplate,

EUR 18,22 od

02.09.2008. pa do isplate,

EUR 4,89 od

02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužiteljima u visini od 2.165,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

EUR 109,50 od 02.02.2014.

pa do isplate,

EUR 109,38 od 02.03.2014.

pa do isplate,

EUR 109,26 od 02.04.2014.

pa do isplate,

EUR 109,14 od 02.05.2014.

pa do isplate,

EUR 109,02 od 02.06.2014.

pa do isplate,

EUR 108,88 od 02.07.2014.

pa do isplate,

EUR 108,76 od 02.08.2014.

pa do isplate,

EUR 108,64 od 02.09.2014.

pa do isplate,

EUR 108,50 od 02.10.2014.

pa do isplate,

EUR 108,37 od 02.11.2014.

pa do isplate,

EUR 108,24 od 02.12.2014.

pa do isplate,

EUR 108,11 od 02.01.2015.

pa do isplate,

EUR 109,97 od 02.02.2015.

pa do isplate,

EUR 107,84 od 02.03.2015.

pa do isplate,

EUR 107,70 od 02.04.2015.

pa do isplate,

EUR 107,56 od 02.05.2015.

pa do isplate,

EUR 107,42 od 02.06.2015.

pa do isplate,

EUR 107,28 od 02.07.2015.

pa do isplate,

EUR 107,14 od 02.08.2015.

pa do isplate,

EUR 107,00 od 02.09.2015.

pa do isplate,

IX. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 12.118,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počam od 12. veljače 2025. do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 09. listopada 2024.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i podnescima navodi da je sa tuženikom 09. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF ( švicarskim francima ) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Tužitelju je odobren kredit u visini od 241.100,00 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 4,30%,a tečaj CHF 4,552606 kn. Nadalje navodi kako je temeljem čl. 4 st. 2 Ugovora tuženik zadržao za sebe 5% odobrenog kredita odnosno 12.055,00 CHF kao oročeni depozit iako s tužiteljem nije zaključio ugovor o depozitu. Tužitelju je stoga isplaćeno 229.045,00 CHF te mu je na taj iznos trebao obračunati anuitet na iznos od 241.100,00 CHF što znači da je nezakonito naplaćivao kamate na iznos koji tužitelju nije isplatio.

Tužitelj smatra da su određene odredbe navedenog ugovora nepoštene i ništene te potražuje isplatu s četiri osnove. Smatra da je ništena odredba ugovora o kreditu u dijelu koja omogućava tuženiku da jednostrano mijenja kamatnu stopu iako se radi o bitnom sastojku ugovora, pa potražuje preplaćene kamate, nadalje tužiteljica smatra da je ništena odredba ugovora o kreditu kojim je nametnuta obveza vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja, pa potražuje preplaćene anuitete zbog promjene tečaja CHF, zatim na konverziju kredita gdje je tuženik kao iznos konverzije naplatio više od onog što je trebao da je kamatu nezakonito mijenjao i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu, traži i utvrđenje ništetnosti odredbe temeljem koje je tuženik obračunao izlaznu naknadu. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica navodi kako je za vrijeme otplate kredita tuženik u peta navrata mijenjao kamatnu stopu na više što je rezultiralo povećanom otplatnom ratom za tužiteljicu. Takve promjene kamatnih stopa nisu zakonite, naime tuženik nije tužitelju obrazložio razloge promjene, nije objasnio koji to elementi utječu na promjenu kamate stope i zašto to čini. Tužitelj nije mogao ispitati jesu li promjene zakonite i isprave. Postoje li uvjeti za promjenu. Takav odnos je neravnopravan suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer jedna strana jednostrano mijenja kamatu stopu-bitan sastojak ugovora . Ugovor je sastavljen u tipskom obliku, tužiteljica o sadržaju istog nije mogla pregovarati, ona je kao slabija stranka morala prihvatiti uvjete koje je tuženik diktirao, bio je potpuno ovisan o volji suprotne strane. Sporna odredbe ugovora iz čl. 8 tuženiku je omogućila mijenjanje kamatne stope bez ikakvog razloga protivno čl. 82 st. 1 toč 10 i 1 Zakona o zaštiti potrošača pa je takva odredba ništava po čl. 87 st. 1 ZZP-a . Ta odredba ne navodi niti razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa pa takva odredbe stvara neravnopravnost među strankama pa prema odredbi čl. 81. st. 1 i 2 ZZP nije poštena. Tuženik je kamatnu stopu uvijek mijenjao u svoju korist. Po tužiteljevom obračunu preplata kamate iznosi 24.770,69 kn . U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14 lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule i to zbog toga što je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF veća zato što potrošač ne zna za rizik CHF-a već misli da je svaka stranka prihvatila opći valutni rizik, potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, a banke ga o tome uopće nisu informirale pa nije mogao znati koji rizik preuzima, banke su uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta, sama činjenica da su u trenutku zaključenja ugovora postojala dva promjenjiva elemenata o tečaj valutne CHF i stopa ugovorene kamate o kojima visini obveza potrošača što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača .Na temelju načela povjerenja prema bankama potrošači su na temelju niže kamatne stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule U CHF procijenili da će njihova obveza vraćanja dobivenog iznosa u kunama biti isplativija. Sud je utvrdio i to kako je valuta CHF valuta utočišta da je rizik preuzeo samo potrošač a ne znajući za njega. Dakle valutna kaluzula je ništena jer banke o njoj nisu pregovarale, tuženik tužitelju nije objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama, tuženik nije upoznao tužitelja sa specifičnostima rizika koje prati ugovorena valutna klauzula u CHF-u, zbog toga što je tuženik uvjeravao tužitelja da je CHF sigurna valuta i da se radi o povoljnijem kreditu, takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka. U konkretnom ugovoru sporna odredba je sadržana u 7 i ista je ništetna pozivom na odredbu čl. 96 i 108 Zakona o zaštiti potrošača. Po tužiteljevom obračunu preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 132.785,62 kn.

Stranke su 18.02.2016 zaključile dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Tuženik je prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015 obračunao glavnicu od 201.238,87CHF, međutim uplate koje je tužitelj vršio morale su zatvoriti daleko veći iznos prema izračunu tužitelja sukladno izvršenim uplatama sukladno početnom otplatnom planu glavnica je trebala iznositi 148.165,71 CHF na dan 30.09.2015. To znači da je tuženik nezakonito obračunao i naplatio iznos od 53.073,16 CHF odnosno prema tečaju na dan zaključenja ugovora 241.621,18 kn što obuhvaća, preplatu zbog promjene kamatne stope od 24.770,69 kn, preplatu zbog promjene tečaja od 132.785,62 kn, te nezakonito obračunata glavnica u visini od 84.064,88 kn. Stoga tužitelj predlaže da se po provedenom dokaznom postupku donese presuda kojom se utvrđuje ništetnom odredba 8 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke, u dijelu čl. 7 kojom je obveza povrata kredita vezana za valutu CHF sadržaja pobliže opisanog u točkama 1 do 2 izreke presude, te isplatu iznosa od 24.770,69 kn ( preplaćena kamata) sa zakonskim zateznima kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate, iznosa od 132.785,62 kn (preplaćeni tečaj) sa zakonskim zateznima kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate, iznosa od 84.064,88 kn (razlika obračuna glavnice u konverziji) sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014 fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014 u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri , fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

Nadalje podneskom od 24. travnja 2020. tuženik ističe kako tužitelj nije potrošač odnosno da ne uživa zaštitu po Zakonu o potrošačkom kreditiranju jer je ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn . Nadalje postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje za razdoblje od veljače 2014. do rujna 2015. od tužitelja iznos od 3.594,17 CHF/22.758,91 KN CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Nadalje postavlja prigovor radi prijeboja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.851,04 kn za period od svibnja 2007 do listopada 2008. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Tužitelj u daljnjem tijeku postupka navodi kako sklapanjem Anexa stranke nisu obnovile osnovni ugovor o kreditu niti konvalidrale ništetne odredbe ugovora o kreditu. Nadalje ističe kako tužitelju nikakve ranije preplate izvršene po kreditnoj partiji u CHF nisu priznate niti je time konačno uređen njihov pravni odnos na ime CHF kredita. Preplata koja je tužitelju priznata u konverziji, a za koju tuženik smatra da je obeštećenje tužitelja temeljem ništetnih odredbi nije preplata koju tužitelj potražuje ovom tužbeno primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Preplata iskazana u konverziji i naknada temeljem ništetnih odredbi su dan kompletno različita pojma, preplata iz konverzije je razlika koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu na dan konverzije. Konverzija ne predstavlja volju tužitelja za nadomještanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF.

Tuženik u daljnjem tijeku postupka ponovno ističe kako potrošač koji je s bankom sklopio Aneks ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZID ZPK nema pravo na restitucije isplatom temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamate stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora.

Podneskom od 9. listopada 2024. tužitelj po provedenom vještačenju temeljem odredbe čl. 190 st. 2 ZPP-a uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 17.215,15 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 4.467,58 eur i na ime razlike u glavnici iznos od 11.598,62 EUR .

Podneskom od 16.10.2024. tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podnesak tužitelji od navodeći kako je tužitelj tužbom potraživao iznos od 17.623,68 EUR -tečajne razlike a sada podneskom od 4. listopada 2024 potražuje iznos od 17.215,15 EUR, kojem djelomičnom povlačenju se protivi pa traži od suda da donese meritornu odluku o t. zahtjevu u visini od 17.623,68 EUR , nadalje u odnosu na preplatu kamate tužitelja da je tužbom tražio iznos od 3.287,54 eur a sada traži iznos od 4.467,58 EUR, kao i u odnosu na razliku glavnice koje je tužbom potraživao u visini od 11.157,21 EUR a sada preciziranim tužbenim zahtjevom u visini od 11.598,62 EUR pa se protivi preinaci jer nije učinjena do zaključenja prethodnog postupka, a ukoliko sud istu dopusti tada ističe prigovor zastare. Nadalje navodi u odnosu na točku Nadalje precizira prigovor radi prijeboja sve je pobliže opisano u točki VI i VII izreke ove presude.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku tužitelja od 04. listopada 2024. budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogla konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je tužitelja kao stranku te svjedoka AM te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović- Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015. -dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 9. veljače 2007. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 241.100,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit odobren je tužitelju namjenski ( čl. 3. Ugovora) kupovina stana, te da je čl. 8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,30% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 30 godina , odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od po 946,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,30% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 18. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 201.238,87 CHF , prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHFH preračunatih u EUIR po srednjem tečaju na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15 pa ta razlika predstavlja manjak u visini od 2.540,28 EUR-čl. 5 aneksa .

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Status tužitelj kao potrošača tijekom postupka doveden je u pitanje. Naime tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, a na njemu da je teret toga dokaza. Pored toga tuženik ističe kako visina odobrenog kredita tužitelju prelazi iznos od 1.000.000,00 kn pa da tužitelj ne uživa zaštitu prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelja ima status potrošača , naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju stana u [adresa] na adresi [adresa] gdje tužitelj i danas stanuje, stan se nikada nije iznajmljivao. Iz navedenog jasno proizlazi da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopio u svrhu poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano-na tuženiku je teret tog dokaza . U odnosu na navode tuženik ada tužitelj ne uživa zaštitu po Zakonu o potrošačkom kreditiranju jer je visina odobrenog kredita veća od 1.000.000,00 kn valja navesti navesti kako je točno da je člankom 3 st. 1 toč. a Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da se navedeni zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000,000,00 kn , no isto valja navesti kako je navedeni Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010 dakle nakon zaključenja spornog ugovor o kreditu pa se na isti ugovor ta odredba niti ne primjenjuje-čl 29 ZPK-a .

Stoga ni taj prigovor nije osnovan.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom tužiteljeva obveza nije svedena na početne uvjete uz eliminaciju ništetnih ugovornih obveza, jer se konverzija ne temelji na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu. Štoviše, simulirani kredit u EUR nema nikakve veze s kreditom u CHF, ali za izračun preplate /manjka koristi iste uplate u kunama po CHF kreditu. U konverziji dolazi do zamjene kredita u CHF kreditom u EUR. S druge strane neosporno je da stvarne uplate u kunama sadrže i preplatu kamate i tečaja po CHF kreditu.

Posebice valja navesti kako kod tužitelja u konverziji nije utvrđena preplata veća manjak , dakle tužitelj konverzijom ni na koji način nije obeštećen.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje , te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,30% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,30 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da nije tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

I tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno , kako će se ona mijenjati i o čemu će te promjene ovisiti.

Svjedok AM u iskazu navodi kako je u vrijeme podizanja kredita kamatna stopa ovisila o odluci banke i tržišnim okolnostima, u tom periodu nije bilo jasno naznačeno koji to parametri utječu na promjenu ista. Konkretna samog tužitelja se ne sjeća.

Visina kamatne stope na način kako je formulirana spornom odredbom neodređene, neodrediva i svakako neizvjesna sa tužitelja kao potrošača.

Iz iskaza tužitelja i svjedoka AM jasno je da je da tužitelju nije pojašnjeno kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.

U odnosu na pisani iskaz KM sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1. izreke odluke

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) .

Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci odmah ponudili kredit u CHF da je to najpovoljnije, da je CHF stabilna valuta da je to najbolji proizvod za njega . Nisu je upozorili na rizičnost i specifičnost valute CHF. Ugovor o kreditu ju pripremila banka. Anuitet mu je duplo narastao. Prihvati je konverziju, kredit je još u otplati.

Svjedok AM navodi kako je klijente upozoravao da se dospjeli iznos anuiteta plaća u kunama i da može varirati ovisno o kretanju tečaja kune i valute u kojoj je kredit podignut. Nije posebno objašnjavao rizike valutne klauzule u CHF. Od valutne klauzule u EUR . U banci su bili dostupni letci u kojima je bio prikaza povijesni tečaj CHF-a.

Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je isti kao potrošač informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki 2 izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 7. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice od 4. listopada 2024 valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković list 492-520 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 33.661,00 kn/4.467,58 EUR , dok je manje plaćena kamata 16.317,58 KN/2.165,71 EUR , ista se odnosi na razdoblje od 01.siječnja 2014. kada je primjenjivana zakonom propisana kamata od 3,23 % dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 129.707,58 KN/17.215,15 EUR, nadalje negativne tečajne razlika iznose 1.891,04 kn/250,96 eur. U odnosu na konverziju navodi kako je razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u Eur po tekućem tečaju iznosi 87.389,83 kn/11.598,62 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Konverzija je provedena sukladno zakonu, te navodi kako su preplate kamate i tečaja uzete u obzir kod konverzije.

Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 4. listopada 2024. te potražuje na ime preplate po kamati 4.467,58 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 17.215,15 EUR i na ime razlike u glavnici iznos od 11.598,62 EUR. Tuženik nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu matematičkog izračuna.

Sud nalaz i mišljenje vještakinje Dijane Tomljanović- Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 17.215,15EUR, a na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 4.467,58 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama III I IV izreke ove presude.

Kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je tužitelj tužbom potraživao iznos od 17.623,68 EUR a konačno preciziranim tužbenim zahtjevom iznos od 17.215,15 EUR dakle došlo je smanjenja tužbenog zahtjeva u visini od 408,53 EUR koji zahtjev tužitelja je valjalo odbiti odlučiti kao u točki VI izreke ove odluke.

U odnosu na zahtjev tužitelja koji potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 11.598,62 eur/87.389,83 kn valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a između stranaka. Na navedeni iznos preostale razlike glavnice tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini 2.165,71 EUR s osnova razlike u kamati u periodu od 1.1.2014 do otplate kredita a koja razlika se očituje u primjeni zakonski određene kamatne stope od 3,23 % i primjeni početno ugovorene kamatne stope od 4,99 % valja navesti U odnosu na navodne negativne razlike između početne kamate i snižene kamate koja se primjenjivala u razdoblju od 02.02.2014. do 27.11.2018.g., tužitelj ističe da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako a je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja.

U odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog iznos od 250,96 eur valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke.

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi je dakle postavio procesno pravni prigovor prijeboja no ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki VII i VIII izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnim troškovima tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a jer tužitelj samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva nije uspio ( 1,21 % ).Tužitelji zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 500 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 12.12.2019, 21.5.2020, 02.09.2022. i 09.10.2024. svaki u visini od po 500 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak do 14.11.2024. u visini od 100 bodova ( Tbr 8 toč. 3) za zastupanje na ročištima 13.10.2023., 13.12.2023., 25.03.2024. i 12.12.2024. svako u visini od po 500 bodova ( Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a sve odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika . Zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR , te sudsku pristojba na tužbu u visini od 368,97 EUR odnosno ukupno iznos od 12.118,97 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e-Oglasne ploče.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci IX. izreke ove presude.

U Rijeci 12. veljače 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte