Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2734/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelji, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-2670/2021-36 od 30. kolovoza 2024., u sjednici vijeća, održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.540,09 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe, potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-2670/2021-36 od 30. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 016-320/2007, sklopljenog 28. ožujka 2007. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d., kao banke, i tužitelja, kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle članak 4. Ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 596,02 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ukupan iznos od 6.674,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 4,36 eura od 6.3.2008. do isplate,

- na iznos od 3,46 eura od 4.4.2008. do isplate,

- na iznos od 10,01 eura od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 31,85 eura od 2.1.2009. do isplate,

- na iznos od 32,09 eura od 2.1.2009. do isplate,

- na iznos od 42,97 eura od 10.3.2009. do isplate,

- na iznos od 25,23 eura od 8.6.2009. do isplate,

- na iznos od 19,33 eura od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 26,20 eura od 14.7.2009. do isplate,

- na iznos od 23,60 eura od 25.8.2009. do isplate,

- na iznos od 23,92 eura od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 19,59 eura od 26.10.2009. do isplate,

- na iznos od 25,36 eura od 4.12.2009. do isplate,

- na iznos od 32,64 eura od 18.1.2010. do isplate,

- na iznos od 35,66 eura od 2.3.2010. do isplate,

- na iznos od 43,10 eura od 3.5.2010. do isplate,

- na iznos od 47,96 eura od 7.5.2010. do isplate,

- na iznos od 71,31 eura od 9.7.2010. do isplate,

- na iznos od 63,86 eura od 3.8.2010. do isplate,

- na iznos od 86,04 eura od 7.9.2010. do isplate,

- na iznos od 70,02 eura od 30.10.2010. do isplate,

- na iznos od 107,89 eura od 28.12.2010. do isplate,

- na iznos od 101,52 eura od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 100,69 eura od 2.2.2011. do isplate,

- na iznos od 89,94 eura od 7.4.2011. do isplate,

- na iznos od 99,85 eura od 27.4.2011. do isplate,

- na iznos od 128,82 eura od 2.6.2011. do isplate,

- na iznos od 123,90 eura od 4.7.2011. do isplate,

- na iznos od 157,41 eura od 28.7.2011. do isplate,

- na iznos od 165,95 eura od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 133,99 eura od 2.11.2011. do isplate,

- na iznos od 146,27 eura od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 145,96 eura od 7.2.2012. do isplate,

- na iznos od 144,26 eura od 17.5.2012. do isplate,

- na iznos od 144,03 eura od 7.8.2012. do isplate,

- na iznos od 141,39 eura od 7.11.2012. do isplate,

- na iznos od 135,71 eura od 15.2.2013. do isplate,

- na iznos od 136,04 eura od 25.2.2013. do isplate,

- na iznos od 126,03 eura od 1.7.2013. do isplate,

- na iznos od 130,09 eura od 1.8.2013. do isplate,

- na iznos od 135,03 eura od 19.9.2013. do isplate,

- na iznos od 140,18 eura od 2.10.2013. do isplate,

- na iznos od 140,71 eura od 2.1.2014. do isplate,

- na iznos od 143,88 eura od 3.2.2014. do isplate,

- na iznos od 143,80 eura od 4.2.2014. do isplate,

- na iznos od 146,95 eura od 3.3.2014. do isplate i

- na iznos od 582,31 eura od 3.3.2014. do isplate,

i to do 1. kolovoza 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.540,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u ostalom iznosu od 437,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2024. do isplate.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

i riješeno je:

Dopušta se preinaka tužbe."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.540,09 EUR-a, kao i u dijelu kojim je izrekom rješenja dopuštena preinaka tužbe, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi s člankom 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda i rješenje u tom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 016-320/2007, sklopljenog 28. ožujka 2007. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d., kao banke, i tužitelja, kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika, odredbom kojeg članka da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova ništetnosti te odredbe, kojom da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF).

6. Nije u pravu tuženik, kada prvostupanjsku presudu i rješenje u osporavajućem dijelu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Budući, da prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koje ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.540,09 EUR-a, kao i u dijelu kojim je izrekom rješenja dopuštena preinaka tužbe.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- u konkretnom slučaju sud da je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju da je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima da je, među ostalim, utvrđeno, da je pravni prednik tuženika (tamo 5. tuženik) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- odredbom članka 502. c ZPP-a da je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- predmetni Ugovor o kreditu da je sklopljen 28. ožujka 2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog naprijed navedenim presudama i s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, a na koje odluke tužitelj da se pozvao, dok s druge strane, tuženik da nije dokazao, da su u konkretnom slučaju postojale neke posebne, odlučne, okolnosti, zbog kojih da na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke;

- odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, da je propisano, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti;

- tužitelj da je predmetni kredit digao za osobne potrebe, te isti Ugovor o kreditu tužitelj da je zaključio kao potrošač i da je aktivno legitimiran u ovoj parnici potraživati od tuženika zahtijevane pozitivne razlike koje da je platio, a koje da su nastale zbog povišenja tečaja u odnosu na početni tečaj;

- iz Nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja, u odnosu na tečaj koji da je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita, da iznosi 6.674,14 EUR-a (50.286,30 kuna);

- pozitivne razlike prilikom otplate predmetnog kredita da nije potrebno umanjiti za negativne razlike, budući da tuženik nije podnio niti protutužbu, a niti ni određeni prigovor radi prebijanja;

- u vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi da se izjasnila i odjelna sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.";

- imajući u vidu da je ništetnost utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja da je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i pravnog prednika tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10, a od 14. lipnja 2018. do 7. travnja 2021., kada da je tužitelj predao tužbu u ovom predmetu, da nije proteklo pet godina (članak 225. ZOO-a), to potraživanje tužitelja ni u jednom dijelu da nije zastarjelo, pa da nije osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzuli u valuti švicarski franak ništetna, pa je prihvatio preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja, nalažući tuženiku, a pozivom na odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da, iz osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, isplati tužitelju preplaćene iznose, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane pravnog prednika tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu CHF, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj pregovarao o rizičnosti tečaja i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora vezano uz CHF, a kako je to, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude, a nakon iskaza tužitelja.

16. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i pravnog prednika tuženika (Hypo Alpe- Adria Bank d.d.), presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je točkom 5. izreke, da je pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

20. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a, suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske odluke, sudu nije dokazao.

21. Tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

22. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredabe o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.

23. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja iz osnova ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja iz tog osnova ništetnosti ispravno utvrdio da je isti osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i pravnog prednika tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

25. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 7. travnja 2021. (tužba – stranice od 1 do 6 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnog zahtjeva počela teći iznova.

26. Tuženiku je i za navesti, da i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima kada je tečaj CHF u jednom vremenskom periodu otplate kredita bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora, time nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže ugovornih strana na štetu tuženika, obzirom da se radilo o financijskoj instituciji kojoj su sve okolnosti u vezi mogućnosti naglih promjena tečaja CHF bile poznate, tako da eventualni gubitak zarade od plasiranog kredita predstavlja poslovni rizik.

27. S druge pak strane, plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužitelja nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111. ZOO/05, u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužitelja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, za iznose koje je tužitelj platio manje, radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

28. Suviše, tuženiku je i za navesti, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan, umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (ovakav stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

29. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice priznao i pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

30. Nadalje, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja, kao u podnesku tužitelja od 4. veljače 2024. (stranice od 141 do 143 spisa), kojom preinakom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev, jer je tužitelj tužbeni zahtjev preinačio nakon provedenog vještačenja.

31. I na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republika Hrvatske održanog 26. studenog 2021. (br. SU IV-162/2021) donesen je zaključak, da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

32. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude, kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

33. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana, a tuženiku je i za navesti, da, suprotno njegovim žalbenim navodima, iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske odluke, ne proizlazi da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari smanjivao tužbeni zahtjev (djelomično povlačio tužbu), već je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, na način da je u odnosu na prvotno tužbom postavljeni tužbeni zahtjev, svoj tužbeni zahtjev povisio podneskom od 4. veljače 2024.

34. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom i rješenjem u pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.540,09 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe, potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, slijedom čega je presuđeno i riješeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. i članak 380.točka 2. sve ZPP-a).

35. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci.

36. Nepobijani dio (točke IV. i V. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 12. veljače 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte