Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1501/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 5. [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Poličiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, pod poslovnim brojem 15 P-1530/2023-47 od 27. ožujka 2024., u sjednici vijeća, održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, pod poslovnim brojem 15 P-1530/2023-47 od 27. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je

"I. Utvrđuje se da je u ugovoru o kreditu od 4. lipnja 2008. broj ugovora 466 143/2008, solemniziranom po Javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OV-7107/2008, dana 10. lipnja 2008.

- ništetna odredba iz čl. 3. u dijelu kojim je regulirano „... a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…“

- ništetna odredba iz čl. 4. u dijelu kojim je regulirano „... u kunskoj protuvrijednosti…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.862,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose od:

- 0,04 EUR od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- 16,19 EUR od 3. studenoga 2008. pa do isplate,

- 5,37 EUR od 4. prosinca 2008. pa do isplate,

- 18,99 EUR od 9. siječnja 2009. pa do isplate,

- 21,09 EUR od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- 22,04 EUR od 3. ožujka 2009. pa do isplate,

- 19,43 EUR od 6. travnja 2009. pa do isplate,

- 19,72 EUR od 4. svibnja 2009. pa do isplate,

- 15,77 EUR od 6. lipnja 2009. pa do isplate,

- 12,86 EUR od 15. srpnja 2009. pa do isplate,

- 13,64 EUR od 6. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 15,18 EUR od 12. rujna 2009. pa do isplate,

- 15,05 EUR od 6. listopada 2009. pa do isplate,

- 13,50 EUR od 7. studenoga 2009. pa do isplate,

- 16,42 EUR od 5. prosinca 2009. pa do isplate,

- 18,77 EUR od 8. siječnja 2010. pa do isplate,

- 22,12 EUR od 8. veljače 2010. pa do isplate,

- 21,36 EUR od 9. ožujka 2010. pa do isplate,

- 25,90 EUR od 14. travnja 2010. pa do isplate,

- 25,05 EUR od 10. svibnja 2010. pa do isplate,

- 26,73 EUR od 17. lipnja 2010. pa do isplate,

- 41,25 EUR od 9. srpnja 2010. pa do isplate,

- 38,28 EUR od 11. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 47,43 EUR od 18. rujna 2010. pa do isplate,

- 44,29 EUR od 20. listopada 2010. pa do isplate,

- 39,23 EUR od 26. studenoga 2010. pa do isplate,

- 49,97 EUR od 18. prosinca 2010. pa do isplate,

- 63,64 EUR od 29. siječnja 2011. pa do isplate,

- 54,00 EUR od 24. veljače 2011. pa do isplate,

- 57,74 EUR od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- 53,45 EUR od 4. lipnja 2011. pa do isplate,

- 54,26 EUR od 10. lipnja 2011. pa do isplate,

- 72,59 EUR od 30. lipnja 2011. pa do isplate,

- 74,41 EUR od 13. srpnja 2011. pa do isplate,

- 89,75 EUR od 31. srpnja 2011. pa do isplate,

- 81,93 EUR od 6. rujna 2011. pa do isplate,

- 73,35 EUR od 6. listopada 2011. pa do isplate,

- 72,46 EUR od 17. studenoga 2011. pa do isplate,

- 71,83 EUR od 16. prosinca 2011. pa do isplate,

- 75,99 EUR od 23. siječnja 2012. pa do isplate,

- 79,62 EUR od 17. veljače 2012. pa do isplate,

- 80,14 EUR od 27. ožujka 2012. pa do isplate,

- 77,69 EUR od 16. travnja 2012. pa do isplate,

- 79,41 EUR od 15. svibnja 2012. pa do isplate,

- 80,60 EUR od 18. lipnja 2012. pa do isplate,

- 78,71 EUR od 26. srpnja 2012. pa do isplate,

- 79,26 EUR od 21. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 77,86 EUR od 25. rujna 2012. pa do isplate,

- 74,80 EUR od 18. listopada 2012. pa do isplate,

- 78,19 EUR od 20. studenoga 2012. pa do isplate,

- 79,85 EUR od 22. prosinca 2012. pa do isplate,

- 78,72 EUR od 16. siječnja 2013. pa do isplate,

- 72,44 EUR od 19. veljače 2013. pa do isplate,

- 77,86 EUR od 25. ožujka 2013. pa do isplate,

- 78,38 EUR od 23. travnja 2013. pa do isplate,

- 76,31 EUR od 22. svibnja 2013. pa do isplate,

- 69,79 EUR od 24. lipnja 2013. pa do isplate,

- 69,66 EUR od 20. srpnja 2013. pa do isplate,

- 71,32 EUR od 21. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 73,96 EUR od 14. rujna 2013. pa do isplate,

- 77,60 EUR od 19. listopada 2013. pa do isplate,

- 75,79 EUR od 15. studenoga 2013. pa do isplate,

- 77,15 EUR od 17. prosinca 2013. pa do isplate,

- 78,69 EUR od 17. siječnja 2014. pa do isplate,

- 79,67 EUR od 17. veljače 2014. pa do isplate,

- 81,69 EUR od 14. ožujka 2014. pa do isplate,

- 81,10 EUR od 15. travnja 2014. pa do isplate,

- 78,98 EUR od 21. svibnja 2014. pa do isplate,

- 78,34 EUR od 17. lipnja 2014. pa do isplate,

- 78,71 EUR od 19. srpnja 2014. pa do isplate,

- 81,23 EUR od 16. kolovoza 2014. pa do isplate,

- 83,38 EUR od 19. rujna 2014. pa do isplate,

- 83,00 EUR od 16. listopada 2014. pa do isplate,

- 84,86 EUR od 25. studenoga 2014. pa do isplate,

- 86,15 EUR od 27. prosinca 2014. pa do isplate,

- 85,49 EUR od 4. veljače 2015. pa do isplate,

- 85,76 EUR od 19. veljače 2015. pa do isplate,

- 85,82 EUR od 17. ožujka 2015. pa do isplate,

- 85,89 EUR od 17. travnja 2015. pa do isplate,

- 85,95 EUR od 21. svibnja 2015. pa do isplate,

- 86,02 EUR od 17. lipnja 2015. pa do isplate,

- 86,02 EUR od 18. srpnja 2015. pa do isplate,

po stopi koja se određuje od dospijeća do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.821,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 27. ožujka 2024. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu broj 466 143/2008, sklopljenog dana 4. lipnja 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao banke, odredbama kojih članak da je ugovorena valutna klauzula u CHF, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa iz tog osnova ništetnosti.

6. Iz stanja spisa predmeta proizlazi, da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao banka, 4. lipnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je banka odobrila korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.430,00 CHF.

7. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- stranke da su, kao kreditor (pravni prednik tuženika) i korisnik kredita, dana 4. lipnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu, kojim tužitelju da je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.430,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita za kupnju novog motornog vozila, te istim Ugovorom o kreditu da je ugovoren rok otplate od 7 godina i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,50% godišnje, a korisnik kredita da se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja;

- da nije osnovan prigovor tuženika da bi tužbom trebalo obuhvatiti i sudužnicu, potpisnicu Ugovora o kreditu, jer stranke da nisu nužni suparničari, te činjenica što predmetnom tužbom da nisu obuhvaćene sve ugovorne strane, ta činjenica da ne predstavlja nedostatak procesne legitimacije;

- Trgovački sud u Zagrebu da je 4. srpnja 2013. donio presudu pod poslovnim brojem P-1401/2012, kojom da je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima;

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je 14. lipnja 2018. donio presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom da je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);

- podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, da je došlo je do prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018., pa kako tužba u ovom predmetu da je podnesena 3. kolovoza 2022., to za tražbinu po osnovi valutne klauzule da nije istekao zastarni rok od pet godina po članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05);

- iz iskaza tužitelja i svjedokinje PL, da ne proizlazi, da bi kredit bio tražen ili odobren u bilo kakve komercijalne svrhe, a tužitelj da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe;

- kako prema članku 138. a Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP), kasnije članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, to navedene presude da se u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka;

- tuženik, prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, da nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa time da je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako da je to utvrđeno u kolektivnom sporu, pa tuženik da je postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača, te prosječni potrošač da nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti da su mu, temeljem dokaza u spisu, mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF;

- sukladno članku 502. c ZPP-a, sud da je vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, te odredba istog članka da obvezuje sudove, da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a;

- iz Nalaza i mišljenja Petre Blašković, stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., tužitelj da je više platio iznos između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF, pa uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tužitelj da je pretplatio iznos od ukupno 4.862,93 EUR (36.639,59 kn);

- kako banka da nije potrošač, niti da je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene tužitelj bilo što primio, niti stekao bez osnove, jer da je čitavu uplatu primio tuženik, pa da ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to da nije prihvaćen prigovor tuženika da je vještak trebao prilikom izračuna obuhvatiti i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži, od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

8. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je zaključio, da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne, pa je, temeljem odredbe članaka 323. i 1111. i odredbe članka 1115. sve ZOO/05, iz osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, naložio tuženiku da iz osnova ništetnosti te odredbe isplati tužitelju preplaćeni iznos sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od počev od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

9. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava, kada je utvrdio predmetne odredbe Ugovora o kreditu o ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne i naložio tuženiku da, a pozivom na odredbe članaka 323. i 1111. sve ZOO/05, iz osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplati tužitelju preplaćen iznos, zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Nadalje, nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu osporava zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

12. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

14. Žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane pravnog prednika tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a suprotno navedenom tuženik tijekom postupka sudu nije dokazao.

15. U odnosu na žalbeni prigovor žalitelja, da je on na okolnosti da se o naprijed navedenim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo predložio izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, koji da je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, žalitelju je za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada nije izveo dokaz saslušanjem predloženog javnog bilježnika, jer isti s tužiteljem, prije, a niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama tog Ugovora o kreditu, te suviše, istom javnom bilježniku ne može niti biti poznat sadržaj i način na koji su tužitelj i pravni prednik tuženika ugovarali uvjete predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Nadalje, odredbom članka 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 79/07, 125/07, 73/09, 79/09, 89/09 i 113/09 – dalje: ZZP/07), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a iz stavka 3. istog članka proizlazi, da je trgovac dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 102. ZZP/07.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 5. izreke, da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

20. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

21. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

22. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

23. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

24. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

26. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe u odnosu na isplatu iz osnova ništetnosti valutne klauzule 3. kolovoza 2022. (tužba – stranice od 3 do 7 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova, slijedom čega tuženikov istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

27. Nadalje, žalitelju je i za navesti, da iz obrazloženja prvostupanjske presude i Nalaza i mišljenja Petre Blašković, stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze (stranice od 302 do 311 spisa), proizlazi, da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita, u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od 4.862,93 EUR-a, a nakon kojeg dostavljenog Nalaza i mišljenja sudu je imenovana vještakinja, u odnosu na prigovore iznesene od strane tuženika, suprotno žalbenim navodima tuženika, pojasnila usmeno na ročištu rasprave, održanom 5. srpnja 2023. (stranice od 331 do 333 spisa).

28. Isto tako, žalitelju je i za navesti, da plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužitelja nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111. ZOO/05 u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužitelja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za iznose koje je tužitelj platio manje, radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

29. Suviše, tuženiku je i za navesti, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan, umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (ovakav stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

30. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice priznao i pripadajuće zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća (plaćanja) svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

31. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

32. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kojom je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.821,62 EUR-a, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana, a u tuženiku je i za navesti, da je, suprotno njegovim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove u skladu s odredbom članka 1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 126/22 – dalje: Tarifa), a kojom je propisano, da se Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) mijenja i glasi: Tbr. 50. Vrijednost boda iznosi 15,00 kuna, dok je člankom 2. propisano, da ova Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupa na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“, a ista je u „Narodnim novinama“ objavljena 28. listopada 2022, dakle prije donošenja prvostupanjske presude, dok je Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23) propisano, da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a.

33. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 12.veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac