Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1947/2019-46

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. Zagreb protiv tuženika: Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024. godine, u prisutnosti zamjenske punomoćnice tužitelja SZR i odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika ĐZ, temeljem čl.335., čl.338. i čl.191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 12. veljače 2025., objavio je i

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102482823 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.06.2005. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.7. koja glasi: « … po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. …».

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102482823 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.06.2005. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.7. koja glasi: «Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana«.".

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka da tužiteljici SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 4.558,94 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos 7,17 eur počev od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos 9,98 eur počev od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos 11,13 eur počev od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos 12,28 eur počev od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos 8,83 eur počev od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos 8,86 eur počev od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos 4,97 eur počev od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos 0,41 eur počev od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos 2,29 eur počev od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos 5,59 eur počev od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos 2,38 eur počev od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos 2,06 eur počev od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos 5,89 eur počev od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos 8,95 eur počev od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos 12,96 eur počev od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos 11,99 eur počev od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos 18,89 eur počev od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos 17,39 eur počev od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos 19,03 eur počev od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos 37,38 eur počev od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos 33,32 eur počev od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos 48,26 eur počev od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos 40,85 eur počev od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos 33,76 eur počev od 01.11.2010. godine do isplate

- na iznos 52,46 eur počev od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos 62,00 eur počev od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos 54,86 eur počev od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos 57,06 eur počev od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos 51,09 eur počev od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos 51,75 eur počev od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos 68,98 eur počev od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos 72,04 eur počev od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos 93,10 eur počev od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos 90,12 eur počev od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos 73,59 eur počev od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos 71,10 eur počev od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos 69,97 eur počev od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos 74,13 eur počev od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos 78,77 eur počev od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos 78,88 eur počev od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos 75,98 eur počev od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos 76,93 eur počev od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos 78,72 eur počev od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos 77,02 eur počev od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos 77,15 eur počev od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos 75,52 eur počev od 01.09.2012. godine do isplate

- na iznos 72,28 eur počev od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos 76,00 eur počev od 01.11.2012. godine do isplate

- na iznos 77,07 eur počev od 01.12.2012. godine do isplate

- na iznos 77,15 eur počev od 01.01.2013. godine do isplate

- na iznos 71,76eur počev od 01.02.2013. godine do isplate

- na iznos 75,23 eur počev od 01.03.2013. godine do isplate

- na iznos 76,17 eur počev od 01.04.2013. godine do isplate

- na iznos 74,09 eur počev od 01.05.2013. godine do isplate

- na iznos 68,25 eur počev od 01.06.2013. godine do isplate

- na iznos 65,94 eur počev od 01.07.2013. godine do isplate

- na iznos 68,82 eur počev od 01.08.2013. godine do isplate

- na iznos 70,80 eur počev od 01.09.2013. godine do isplate

- na iznos 75,85 eur počev od 01.10.2013. godine do isplate

- na iznos 73,07 eur počev od 01.11.2013. godine do isplate

- na iznos 74,31 eur počev od 01.12.2013. godine do isplate

- na iznos 75,33 eur počev od 01.01.2014. godine do isplate

- na iznos 69,51 eur počev od 01.02.2014. godine do isplate

- na iznos 71,35 eur počev od 01.03.2014. godine do isplate

- na iznos 70,41 eur počev od 01.04.2014. godine do isplate

- na iznos 68,58 eur počev od 01.05.2014. godine do isplate

- na iznos 67,75 eur počev od 01.06.2014. godine do isplate

- na iznos 68,11 eur počev od 01.07.2014. godine do isplate

- na iznos 70,41 eur počev od 01.08.2014. godine do isplate

- na iznos 72,77 eur počev od 01.09.2014. godine do isplate

- na iznos 72,56 eur počev od 01.10.2014. godine do isplate

- na iznos 73,74 eur počev od 01.11.2014. godine do isplate

- na iznos 75,43 eur počev od 01.12.2014. godine do isplate

- na iznos 74,74 eur počev od 01.01.2015. godine do isplate

- na iznos 75,70 eur počev od 01.02.2015. godine do isplate

- na iznos 75,71 eur počev od 01.03.2015. godine do isplate

- na iznos 75,70 eur počev od 01.04.2015. godine do isplate

- na iznos 75,70 eur počev od 01.05.2015. godine do isplate

- na iznos 75,70 eur počev od 01.06.2015. godine do isplate

- na iznos 75,71 eur počev od 01.07.2015. godine do isplate

- na iznos 75,70 eur počev od 01.08.2015. godine do isplate

- na iznos 75,70 eur počev od 01.09.2015. godine do isplate

V Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka da isplati tužiteljici SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, iznos od 3.471,02 (tritisućečetristosedamdesetjedan euro i dva centa) eura zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku od 30.09.2015. godine.

VI Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 409,53 EUR (četristodevet eura i pedesettri centa) eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,49 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 0,79 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 0,51 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 2,96 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 7,08 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 9,15 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 8,37 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 7,60 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 9,11 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 9,58 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 6,93 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 7,80 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 7,64 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 8,87 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 9,18 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 10,93 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 10,12 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 10,59 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 15,01 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 16,10 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 17,53 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 17,52 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 15,56 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 18,47 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 18,55 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 16,50 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 16,72 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 12,99 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 9,93 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 6,90 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 14,00 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 15,97 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 13,82 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 18,11 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 17,15 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 12,90 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 8,10 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VII Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, naknaditi tužiteljici SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u ukupnom iznosu od 239,14 (dvjestotridesetdevet eura i četrnaest centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 12. veljače 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 2.152,21 (dvijetisućestopedesetdva eura i dvadesetjednog centa) eura kao neosnovanom.

r i j e š i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži da se u Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine, utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.8.st.1. i st.2. kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.2. i čl.7. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te traži isplatu novčanog iznosa od 38.943,01 kuna po osnovi preplate neosnovano naplaćene kamate i neosnovano stečene tečajne razlike, zajedno sa zateznim kamatama. Tužiteljica od bitnog navodi da je s tuženikom dana 31.05.2005 godine sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine, za iznos kredita od 63.320,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz kamatnu stopu od 5,49% godišnje.

Tužiteljica dalje navodi da je u predmetnom ugovoru ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 5,49% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora odnosno tuženika, a da prilikom zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, te se ista tijekom otplate kredita u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013., te presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke.

Tužiteljica dalje navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te kako se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužiteljica se u tužbi poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17, od 14.06.2018.god., kojima je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio u iznosu od 38.943,01 kuna, te zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekuća od svakog pojedinog stjecanja do konačne isplate, sve sukladno čl.323, te čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljica dodatno od bitnoga navodi da su dana 18.01.2016. godine tužiteljica i tuženik sklopili Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5102482823 kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15). Tužiteljica zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti koji je odbijen kao neosnovan rješenjem naslovnog suda od 12.03.2021.. godine (stranica 352-356), a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1604/2021-2, od 20.09.2021. godine (stranica 420-423).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl.230. Zakona o obveznim odnosima, jer se radio o postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi naknade štete, te kako je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj eventualno mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio.

Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2015) na način da su tužitelj i tuženik dana 16.01.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik smatra kako iz odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Gos 1/2019 proizlazi da korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama, jer tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Tuženik dalje ističe kako smatra da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19 u kojoj je izraženo stajalište da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva

Tuženik dalje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer su mu prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci i brošure u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, te mu je i u razgovoru sa službenicima banke u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa tuženik ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik dodaje kako plasmanom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF nije ostvario, a niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam tuženik imao obveze u CHF.

Tuženik dalje navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to čl.175. Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06), te čl.308. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08) prema kojim odredbama je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik uredno činio, te smatra kako promjena visine ugovorene kamatne stope iz čl.8.2. ugovora nije dovela do neravnotežu u pravima i obvezama između banaka i potrošača, jer je tužitelju kamatna stopa već od 01.12.2006, godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik dalje navodi kako je tek od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013) bio u obvezi definirati parametar, fiksnu maržu, te razdoblje promjena kamatnih stopa, što0 je i učinio donošenjem Metodologije utvrđivanja i promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, te smatra kako je deklaratorna zaštita koja se tužbom traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa iz razloga što stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu.

Tuženik ističe kako je tužitelju zakonskom odredbom čl.11.a st.5. Zakona o potrošačkom kreditiranju fiksirana kamatna stopa na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega, te se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja ne može zanemariti zakonska restitucija s osnove navedene zakonske odredbe. Tuženik nadalje osporava da bi tužitelju nastupila šteta koju bi tuženik prouzročio svojim postupanjem, a Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a koja pravna osnova jest jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira.

U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o valutnoj klauzuli tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja anuiteta s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u iznosu od 3.085,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama, te ukoliko sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, a u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o načinu promjene kamatne stope tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja manje plaćenih iznosa s osnove kamatne stope, u visini od 3.844,14 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 22.454,32 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, ukoliko sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju.

Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu odnosno podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: odluka Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/2014, od 09.04.2015., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-1014/2018., Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102482823, od 23.06.2005. (list 10-13), otplatna tablica od 23.06.2005. (list 14- 16), Aneks Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 05.12.2006. (list 16-17), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102482823, od 16.01.2016. (list 18-20), pregled prometa po kreditu (list 27-36), otplatni plan za kredit (list 37-38), obavijesti o promjeni uvjeta po krediti i otplatni planovi (list 39- 67), Obavijest o izračunu konverzije kredita (list 106-109), Izračun konverzije (list 110-118), Nacrt aneksa ugovor o kreditu (list 119-124), Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a (list 115-116), Obrazac za prihvat izračuna konverzije od 10.12.2015. (list 127-128), sudska praksa (list 129-138, 146-164, 208-210, 219-270 i 286-318), brošure tuženika (list 139-145 i 165-180), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo ĐZR, dipl. oecc., od 19. srpnja 2024. (stranica 484- 559), odluke Suda Europske Unije broj: C-567/2020, broj: C-81/2019 i broj: C- 243/2020.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka službenicu banke CZ, te tužiteljicu kao parničnu stranku.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.8.st.1. i st.2. kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.2. i čl.7. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu novčanog iznosa te traži isplatu novčanog iznosa od 38.943,01 kuna po osnovi preplate neosnovano naplaćene kamate i neosnovano stečene tečajne razlike, zajedno sa zateznim kamatama.

9. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja, svojim podneskom od 07.10.2024. godine (stranica 567-570) specificirala tužbeni zahtjev na način da se u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine, utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.2. i čl.7. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te od tuženika zahtjeva isplatu novčanog iznosa u visini od 4.558,94 eura po osnovi više naplaćenog tečaja, te isplatu novčanog iznosa u visini od 3.471,02 eura na ime razlike pogrešno obračunate glavnice i s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji, zajedno sa zateznim kamatama.

10. Između parničnih stranaka su nesporne sljedeće okolnosti:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102482823, od 23.06.2005 godine, za iznos kredita od 63.320,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz kamatnu stopu od 5,49% godišnje;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102482823, od 18.01.2016. godine.

11. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbe odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine iz čl.8.st.1. i st.2. kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.2. i čl.7. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka;

- aktivna legitimacija tužiteljice u odnosu na zahtjev za isplatom;

- da li se tužiteljica može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu;

- da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je proveo konverziju kredita, ima pravo na obeštećenje;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva;

- sporno je da li je nastupila zastara za novčano potraživanje tužiteljice;

- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano.

12. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelj u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018, kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

13. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), sud utvrđuje kako je u čl.2. ugovora ugovoren iznos kredita od 63.320,17 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, u čl.3. ugovora ugovorena je namjena kredita da se radi o stambenom kreditu radi kupovine nekretnine, u čl.7. ugovora ugovoren je način vraćanja kredita odnosno anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke, u čl.8. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke.

14. Iz iskaza tužiteljice SZ utvrđeno je kako je namjena predmetnog kredita bila kupovina stana u [adresa], te da predmetni stan služi za stanovanje tužiteljici i njezinoj e obitelji, da se predmetni stan ne iznajmljuje, niti se u istom stanu obavlja ikakva gospodarska djelatnost.

15. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja stana za stanovanje, a ne za obavljanje neke poslovne aktivnosti, poduzetničke djelatnosti, niti za neko zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

17. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), utvrđeno je da je vjerovnik bila Erste & Steiermärkische banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 bila trećetuženik, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika tj. banke.

18. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), utvrđeno je da je isti ugovor zaključen upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio prvotuženik

19. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

20. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

21. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) koji u čl. 118., odnosno u čl.138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

22. Međutim, prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

23. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi može osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

24. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

28. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

29. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

30. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

31. Vezano uz spornu okolnost odnosno istaknuti prigovor tuženika da ne postoji aktivna legitimacija na strani tužiteljice, sud smatra kako isti prigovor nije osnovan. 32. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je otplatu kredita vršila upravo ona, jer je i kredit glasio na njezino ime, i to putem trajnog naloga otvorenog u banci, odnosno da je jedino u periodu dok je bila na porodiljnom dopustu otplata vršena s računa njezinog supruga, međutim sudu je notorno da se u takvim slučajevima radi o zajedničkim prihodima kućanstva odnosno da se ne radi o uplatama neke treće osobe.

33. Nadalje, čitanjem isprave "pregled prometa po kreditu" (stranica 27-36) utvrđeno je da se ista isprava odnosi na tužiteljice, a okolnost što je u ispravi navedeno da se uplata vrši od strane Istraturista d.d. odnosno u kasnijim godinama 2018. od strane Plave lagune d.d. ne znači da je netko drugi vršio plaćanja za tužiteljicu, već da su plaćanja vršena s njezine plaće kao radnice Istraturista odnosno u kasnijim godinama 2018. kao radnice Plave lagune d.d., koja pravna osoba je preuzela Istraturist d.d., a što je sudu na ovome području notorna činjenica.

Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi uplate bile vršene od strane neke druge osobe, a ne tužiteljice.

Sud stoga ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacija na strani tužiteljice.

34. Vezano uz okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, tužiteljica u svojem iskazu od bitnoga navodi da su joj od strane službenice banke bili prezentirani krediti vezano uz CHF i uz EUR, te se odlučila za kredit vezan uz CHF jer je bio puno povoljniji zbog niže kamatne stope, da joj od strane službenice banke nije ništa objašnjeno o tome tko odlučuje o promjeni kamatne stope i pod kojim uvjetima se ista mijenja, da joj vezano uz valutu CHF ništa nije rečeno ništa, niti o mogućim rizicima,, a niti da se radi o stabilnoj valuti, te da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, te da joj je u tuženikovoj poslovnici bio uručen već napisan ugovor kojeg je trebala odnijeti javnom bilježniku na potvrdu.

35. Iz iskaza saslušane svjedokinje službenice banke CZ utvrđeno je kako je klijentima za stambene kredite prezentirala i ponudu vezanu uz CHF i ponudu vezanu uz EUR, vezano uz visinu kamatne stope klijentima je govorila da visina zavisi od njihovog statusa tj. da li su klijenti banke ili nisu, te se ne sjeća da li je rekla još neke razloga radi kojih se može mijenjati visina kamatne stope, a vezano uz valutnu klauzulu klijentima je govorila da im je mjesečna rata vezana uz tečaj valute CHF ili EUR i da su tu moguće oscilacije u visini mjesečne rate, da klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora, već su se ugovori izrađivali putem računalne aplikacije, te su klijenti u tuženikovoj poslovnici dobivali već sastavljene ugovore.

36. Svjedokinja je iskazivala na jasan i uvjerljiv način o činjenicama koje se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te su njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.

37. Iskaz tužiteljice sud također prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima tj. iskazom svjedokinje i čitanjem sadržaja ugovora.

38. Nadalje, sud je vizualnim pregledom Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), utvrdio da se doista radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje da je u nazivu naveden broj predmetnog ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

39. Iz pročitanog i pregledanog reklamnog materijala odnosno brošura tuženika za stambene kredite (stranica 139-145 i165-180) utvrđeno je da je tuženik imao u ponudi više već unaprijed pripremljenih opcija stambenih kredita uz valutnu klauzulu CHF ili eura, ali u navedenom reklamnom materijalu nisu navedeni nikakvi parametri o kojima je potrebno voditi računa prilikom donošenja odluke o kreditiranju s valutnom klauzulom, nadalje nije naveden nikakav specifičan rizik vezan uz valutu švicarski franak, niti sadrži informaciju da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro obzirom da je po stajalištu ovog suda tuženiku, kao stručnoj osobi moralo biti poznato da se radi o tzv. „valuti utočišta“, već iz pročitanog reklamnog materijala jedino jasno proizlazi da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju strane valute za koje je vezana valutna klauzula u odnosu na kunu, a što sud smatra kako se radi notornoj činjenici koja je u osnovi jasna svakom prosječnom potrošaču.

40. Prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

41. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

42. Stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03), kolji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

43. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud je iz tužbe i odgovora na tužbu zaključio da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102482823, od 18.01.2016. godine (stranica 18-20).

44. Vezano uz sklapanje sporazuma osnovnom ugovoru i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

45. Iz pročitanog sadržaja Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102482823, od 18.01.2016. godine (stranica 18-20) kojim je provedena konverzija ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), a na takav zaključak upućuje odredba čl.2.st.2. gdje je izričito navedeno da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim drugim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl.145. Zakona o obveznim odnosima, zatim odredba čl.3.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve što nije regulirano odredbama predmetnog Aneksa primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora u CHF, kao i dio čl.12.4. Aneksa gdje je navedeno da ostale odredbe Osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim aneksom ostaju i dalje na snazi, te da je aneks sastavni dio Osnovnog ugovora u CHF.

46. Sud stoga utvrđuje kako sklapanjem predmetnog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102482823, od 18.01.2016. godine (stranica 18-20) ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tuženikova tvrdnja da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu.

47. Sud iz sadržaja Aneksa (čl.3.) utvrđuje da se radi o sporazumu o provođenju radnje konverzije odnosno o načinu ispunjenja obveza iz glavnog ugovora isključivo i jedino u svrhu ispunjanja zakonskih obveza tuženika, kao banke, propisanih čl.19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te se njegovim odredbama rješava pitanje otplate kredita iz glavnog ugovora tako da se otplata umjesto uz valutnu klauzulu u CHF veže uz valutnu klauzulu u eurima, da se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju tuženik, kao banka, primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu euro, te se mijenja i otplatni plan, slijedom čega sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Aneksa nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.

48. Ista tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

49. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

50. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

51. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

52. Prema stajalištu naslovnog suda tužitelj, kao korisnik kredita, se sklapanjem predmetnog Aneksa nije odrekla prava na zaštitu koju joj pruža Direktiva 93/13, niti je dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.50. ovog obrazloženja.

53. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22), a tužitelj potražuje isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 01.11.2008. do 01.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanje Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102482823, od 18.01.2016. godine (stranica 18-20), nije od utjecaja na pravo tužiteljice na isplatu, te tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

54. Stoga sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužitelji imaju pravo samo na povrat iznosa preplaćenih kamata, te na iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu pa najduže do provedbe konverzije.

55. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo ĐZR, dipl. oecc., od 19.07.2024. (stranica 484-559) vještak je po prijedlogu tužiteljice utvrdio da preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 0,00 eura, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 4.558,94 eura. Nadalje, uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo ĐZR, dipl. oecc., od 19.07.2024. (stranica 484-559), vještak je utvrdio da razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF obračunate po početnom tečaju i između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice s valutnom klauzulom u euro iznosi 3.114,44 eura u korist kunske protuvrijednosti konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u euro, te manjak u iznosu od 356,58 eura kojeg je tužiteljica namirila uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita po provedbi konverzije, što ukupno iznosi 3.471,02 eura.

56. Nadalje, vještak je po prijedlogu tuženika utvrdio da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), da su u izračun konverzije uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćenom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja, a koji sadrži i iznos preplate s osnove promjene kamatne stope i tečaja.

Vještak je po prijedlogu tuženika utvrdio i da razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, sukladno istaknutom prigovoru radi prijeboja, iznosi 409,53 eura, te da razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama, sukladno istaknutom prigovoru radi prijeboja, iznosi 2.424,44 eura.

57. Temeljem pročitanog nalaza i mišljenja sud utvrđuje da je tužiteljica podmirila svoje obveze po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine (stranica 10-13), unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata u iznosu od 4.558,94 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, te u iznosu od 3.471,02 eura po osnovi razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji, što znači da je tužiteljica dodatno uplatila i te iznose, slijedom čega sud zaključuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti već je za istu potrebno vratiti iznose navedene preplate.

58. Tužiteljica u podnesku od 07.10.2024. godine (stranica 567-570) navodi kako nema primjedbi na vještački nalaz i mišljenje, te je specificirala tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem.

59. Tuženik se u svojem podnesku od 20.11.2024. (stranica 571-579) protivio preinaci tužbe time što je tužiteljica uz postojeće tužbene zahtjeve postavila i zahtjev za isplatom iznosa od 3.471,02 eura, a s osnove navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30.09.2015. godine, kao dana konverzije, jer se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužiteljice, te u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe prigovor zastare obzirom da je od dana 16.01.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana postavljanja tužbenog proteklo više od pet godina.

Tuženik dalje ističe da je tužiteljica pristala na sklapanje Aneksa kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 3.471,02 eura za koji iznos je, kako to proizlazi iz nalaza vještaka.

Tuženik ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužiteljica nema pravo na nikakvu isplatu obzirom da su joj sve preplate uračunate prilikom konverzije, te smatra da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

Tuženik je specificirao i svoj prigovor radi prijeboja na način da predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 409,53 eura zajedno sa zateznim kamatama, s tražbinom tužitelja.

60. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka, te sud primjedbe prihvaća djelomično osnovanima.

61. Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

62. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

63. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, slijedom čega sud utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 4.558,94 eur s osnove promjene tečaja CHF/HRK, te u iznosu od 3.471,02 eura po osnovi razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji.

64. Vezano uz protivljenju tuženika preinaci tužbenog zahtjeva na način što je tužiteljica uz već postojeći kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi postavio i zahtjev za isplatom iznosa 3.471,02 eura po osnovi razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji, sud utvrđuje da je nakon provedenog vještačenja tužitelj povisio tužbeni zahtjev s osnova promjene tečaja CHF/HRK s početnog iznosa od 38.943,01 kuna / 4.239,57 eura, na iznos od 4.558,94 eura, te dodao novi tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.471,02 eura po osnovu razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji.

Sud smatra da se radi se o preinaci tužbe po čl.191.st.1. ZPP-a, te sud smatra kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti. Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.I. rješenja.

65. Nadalje, vezano uz okolnost da li tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem,

Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br.: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo trećetuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem članka 214. ZOO/91 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

66. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

67. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 11.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

68. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva učinjenog u podnesku od 07.10.2024. (stranica 567-570) sud nalazi kako je isti prigovor neosnovan.

To iz razloga jer preinakom tužbe u podnesku od 07.10.2024. (stranica 567-570) nije istaknut novi odnosno drugi tužbeni zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega je izvršena preinaka u odnosu na zastaru obuhvaćena danom podnošenja same tužbe.

Isto je sukladno pravnom shvaćanju sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-123/2024-5, održane 27. svibnja 2024., koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

69. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo ĐZR, dipl. oecc., od 19.07.2024. (stranica 484-559), utvrđeno je da s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja tuženik potražuje iznos od 409,53 eura zajedno sa zateznim kamatama.

Sud istaknuti prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim, te isti odbija iz razloga jer plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog ili po kamati nižom od početno ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, radi čega ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužitelj nije primio, dok iz provedenog vještačenja ne proizlazi zaključak da bi tuženik imao prema tužitelju neko drugo nepodmireno potraživanje, uslijed čega je temeljem čl.338.st.3. ZPP-a odlučeno kao u točkom VI izreke ove presude.

70. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 23.06.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, na iznos kredita od 63.320,17 švicarskih franaka, te ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,49% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s u skladu s važećim odlukama banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena stambeni kredit radi kupovine nekretnine, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102482823, od 23.06.2005 godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102482823, od 23.06.2005 godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102482823, od 18.01.2016. godine;

- da je konverzija provedena sukladno odredbama sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015);

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 4.558,94 euro, te po osnovi razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji, u ukupnom iznosu od 3.471,02 eura;

- da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara, a zastara nije nastupila niti u odnosu na dio potraživanja obuhvaćen preinakom tužbe;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan;

71. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.),

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

72. Tužiteljica je, s jedne strane, uspjela dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

73. Sud stoga nalazi kako je tužbeni zahtjev iz točke I tužbe djelomično osnovan, te isti u cijelosti prihvaća i temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, utvrđuje kako su u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine, djelomično ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl.7. i to u dijelu koji glasi « … po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke…", uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

74. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine, u dijelu koji glasi « … CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. ».

Člankom 2. Ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 63.320,17 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

Sporni članak 2. Ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača pa zbog toga tužitelj takvom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni članak 1. predmetnog ugovora se ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

75. Nadalje, u članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102482823, od 23.06.2005 godine, a niti u cijelom tekstu ugovora, ne postoji odredba čije se utvrđenje ništetnosti traži, a koja glasi: "Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.", te je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude

76. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećena uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli., te provedenoj konverziji.

77. Budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenu tečaja u Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine, od tužiteljice naplatio bez valjane pravne osove sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022), prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 4.558,94 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

78. Nadalje, provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno je kako postoji i razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji, u ukupnom iznosu od 3.471,02 eura, te je sud temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022), prihvatio kao djelomično osnovan tužbeni zahtjev iz točke V tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 3.471,02 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.

79. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni od 4.558,94 eura, te razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji, u ukupnom iznosu od 3.471,02 eura, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV i točkom V izreke ove presude

80. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

81. Tužiteljica je tužbom istaknula 3 tužbena zahtjeva, od kojih se 1 ne odnosi na novčanu svotu iz točke I tužbe koji se odnose na utvrđenje ništetnosti članka čl.2. i čl.7. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102482823, od 23.06.2005 godine. Međutim tužiteljica nije naznačila vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora po čl.40.st.4. ZPP- a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura.

Tužbeni zahtjev iz točke II tužbe odnosi na novčanu svoju za isplatom iznosa od 4.558,94 eura, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora, te se tužbeni zahtjev iz točke III tužbe odnosi na novčanu svoju za isplatom iznosa od 3.471,02 eura, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora.

Sud stoga utvrđuje ukupnu vrijednost predmeta spora u visini od 14.666,10 eura.

82. Tužiteljica je u ovoj parnici uspjela u cijelosti tužbenim zahtjevom iz točke II i točke III tužbe u ukupnoj vrijednosti od 8.029,96 eura, te s tužbenim zahtjevom iz točke I tužbe djelomično tj. u 1/3 u vrijednosti od 2.212,05 eura (utvrđena ništetnost samo dijela čl.7 predmetnog ugovora – op. suda).

83. Tužiteljica je obzirom na istaknute tužbene zahtjeve u ukupnoj vrijednosti od 14.666,10 eura, te dosuđenim tužbenim zahtjevom od 8.029,96 eura, uspjela u ovoj parnici u omjeru od 55%, dok je tuženik uspio u omjeru od 45%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 10% u korist tužiteljice.

84. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

85. Tužiteljici se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 10.03.2022. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 10.03.2022. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 22.02.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 22.09.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 16.10.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 09.10.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 25.11.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 280,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 111,35 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

86. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

87. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 2.391,35 eura, te joj pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 10%, što iznosi 239,14 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom VII izreke ove presude i naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 239,14 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog troška od 2.152,21 eura, kao neosnovanom.

88. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

89. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

90. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 12. veljače 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte