Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-2160/2019-35

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Vatroslavu Šegi i Marku Gracinu, odvjetnicima iz ZOU Marko Gracin & Vatroslav Šego, Zagreb, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 22. studenog 2024., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP-a) po objavi dana 12. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 578,09 EUR (petsto sedamdeset osam eura i devet centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 27,19 eura od 2. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 26,91 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 27,25 eura od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 26,92 eura od 2. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 26,89 eura od 2. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 27,28 eura od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 27,58 eura od 2. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,99 eura od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 27,89 eura od 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 28,59 eura od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,43 eura od 2. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,60 eura od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,46 eura od 2. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,05 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 30,04 eura od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 31,56 eura od 2. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 30,92 eura od 14. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 9,31 eura od 7. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 9,73 eura od 2. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 9,52 eura od 2. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 9,58 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 9,40 eura od 2. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 9,50 eura od 6. svibnja 2011. do isplate

do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 8.135,91 EUR (osam tisuća sto trideset pet eura i devedeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 11,38 eura od 2. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 7,32 eura od 6. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 2,60 eura od 2. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 19,55 eura od 6. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,58 eura od 21. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,90 eura od 2. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,59 eura od 7. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 19,81 eura od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 15,01 eura od 6. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 16,70 eura od 2. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,96 eura od 10. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 27,42 eura od 2. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,17 eura od 2. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,76 eura od 2. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,51 eura od 8. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,44 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 11,82 eura od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 7,41 eura od 6. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 15,60 eura od 2. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 5,89 eura od 2. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 9,08 eura od 7. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 21,78 eura od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 27,18 eura od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 30,93 eura od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 1,28 eura od 6. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 19,92 eura od 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 10,80 eura od 6. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 33,80 eura od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 7,75 eura od 10. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 42,05 eura od 2. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 44,94 eura od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 67,53 eura od 2. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,08 eura od 27. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,14 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 70,18 eura od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 96,42 eura od 2. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 85,41 eura od 14. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 42,85 eura od 2. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 138,08 eura od 7. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 123,69 eura od 2. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 110,77 eura od 2. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 114,75 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 103,94 eura od 2. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 95,17 eura od 4. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 11,06 eura od 6. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 150,72 eura od 18. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 141,66 eura od 2. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 246,10 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 174,48 eura od 2. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 144,53 eura od 2. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 118,38 eura od 4. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 20,36 eura od 6. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 130,81 eura od 4. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 151,65 eura od 17. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 149,27 eura od 21. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 299,04 eura od 21. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 104,80 eura od 16. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 198,80 eura od 10. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 191,04 eura od 6. rujna 2012. do isplate,,

- na iznos od 63,79 eura od 25. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 150,88 eura od 25. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 152,21 eura od 24. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 27,43 eura od 28. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 566,82 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 168,74 eura od 27. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 156,60 eura od 29. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 133,00 eura od 28. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 131,96 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 138,47 eura od 21. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 69,38 eura od 25. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 56,76 eura od 28. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 13,47 eura od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 138,66 eura od 1. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 144,80 eura od 29. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 147,22 eura od 19. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 147,69 eura od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 295,88 eura od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 123,42 eura od 29. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 119,04 eura od 27. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 122,13 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 121,73 eura od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 49,60 eura a od 30. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 123,44 eura a od 27. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 218,50 eura od 16. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 188,41 eura od 27. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 210,60 eura od 24. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 145,86 eura od 2. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 182,32 eura od 24. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 36,46 eura od 12. kolovoza 2015. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.305,01 EUR (dvije tisuće tristo pet eura i jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja izvršenog u podnesku od 04. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 28. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje stambene nekretnine sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama tuženika. Ističe presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći nepoštenu ugovornu odredbu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Isto je potvrđeno presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

2. Ujedno ističe odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je znao za rizike koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta da nije o tome izvijesti potrošača odnosno tužitelja. Navedeno postupanje tuženika u konkretnom slučaju predstavlja nesavjesno, nemoralno i nepošteno postupanje a koje postupanje je protivno temeljnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je 21. ožujka 2016. sklopio Aneks br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija no time tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, nije se odrekao od tog prava niti je obeštećen s naslova ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

3. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i naloži isplatu u iznosu od 3.673,99 HRK na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zakonskim zateznim kamatama, kao i isplatu u iznosu od 58.901,48 HRK na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli troška sa kamatama, kao i naknadu parničnog troška.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te zahtijeva utvrđivanje ništetnosti odredbi Ugovora kao prethodno pitanje. Ističe kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, promijenjena je ugovorna valutna klauzula i kamatna stopa iz osnovnog ugovora a koju je tužitelj prihvatio. Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tužitelj je slobodnom voljom odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. Provedenom konverzijom izjednačena je pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, te su konverzijom riješena sva sporna pitanja među ugovornim stranama. Ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Osporava status potrošača tužitelja navodeći kako se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim kreditom budući je namjena kredita bila kupnja nekretnine a tužitelj je tu nekretninu iznajmljivao.

5. Navodi kako je VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke. Nadalje ističe kako je tužitelj bio informiran o ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti takve ekonomske posljedice. Ne može se smatrati da je odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i to da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici. Ističe kako je tužitelju kamatna stopa već 01. svibnja 2011. bila snižena ispod početno ugovorene. Osporava navode da bi ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila neodređena ili neodrediva, te je ujedno istaknuo prigovor radi prijeboja u iznosu od 40.873,33 HRK. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

6. Tuženik kao i tužitelj u daljnjem tijeku postupka su u bitnom ponavljali već istaknute navode, i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora, sa time da je tužitelj podneskom od 04. listopada 2024. preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio na iznos od 578,09 EUR na ime preplate zbog porasta kamata na iznos od 8.135,91 EUR na ime preplate zbog porasta tečaja, a kojem preinačenju se tuženik protivio. Postavljanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 04. listopada 2024. tužitelj je izvršio preinaku tužbenog zahtjeva, a koju preinaku je sud dopustio sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a obzirom je isto svrsishodno za konačno rješavanje pravnog odnosa između stranaka, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 28. veljače 2008. (list 11-20 spisa), otplatni plan za kredit (list 25-32, 54-76 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 44-52 spisa), Anex broj 1 ugovora o kreditu (78- 84 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 109-130 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 142-145 spisa), ugovor o najmu stana (list 146-154 spisa), saslušan je tužitelj (list 366-367 spisa), zamolbeno je saslušan svjedok ĐR (list 397-399 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu (list 379-393 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

8. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

10. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 28. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 146.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

11. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

12. Predmetnim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja, kao i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

15. Sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj obzirom tuženik ističe kako je sam Visoki Trgovački sud u odluci posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi u obliku reklama i oglasa, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sporan je status potrošača tužitelja, da li je nastupila zastara, te je ujedno sporna i visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva.

16. Obzirom na iznesene navode tuženika, stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja, pa stoga svako isticanje tuženika da navedene pravomoćne odluke ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju ovaj sud nije cijenio osnovanim.

17. Ugovor o kreditu je sklopljen 28. veljače 2008. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Tuženik navodi kako su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, lako uočljive i lako razumljive, te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a da je tužiteljici bila razumljiva proizlazi iz Ugovora.

19. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je kako su odredbe čl. 8. točka 1., točka 2. i točka 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, te su bile lako uočljive. Isto tako je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, iz čega proizlazi da su predmetne odredbe bile jasne.

20. Međutim potrebno je razgraničiti i ocijeniti da li su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošaču, odnosno korisniku kredita, a nastavno da li su iste bile poštene.

21. Naime, kao što je već prethodno navedeno, ugovorena je odredba kojom banka ima ovlasti izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, odnosno banka de facto ima mogućnost izmijeniti kamatnu stopu na temelju jednostrane odluke o kojoj tužitelj nema nikakve mogućnosti utjecati, odnosno ono isključivo ovisi o jednostranoj odluci tuženika. Takva Odluka je akt banke koja u svojoj biti čini financijski dokument a kojega jedino osobe koje posjeduju dovoljno stručnog znanja i izobrazbe mogu razumjeti i rastumačiti njezin sadržaj. Stoga takve odluke, kao i sami razlozi koji utječu na njihovu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive prosječnom potrošaču.

22. Sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a sama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Obzirom na zakonske propise to kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva.

23. Imajući u vidu kako je u predmetni Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope, potrebno ju je dovesti u svezi sa načelima obveznog prava, pa su tako sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 3. i 4. ZOO-a). Isto tako je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a), a sukladno čl. 7. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, te je zakonom određeno u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice .

24. Obzirom na navedeno razvidno je da je tužitelj kao korisnik kredita, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao davatelja predmetnog kredita.

25. Također je potrebno naznačiti kako je Ugovorom o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja Ugovora a da istodobno nisu naznačeni bilo koji kriteriji, podaci ili parametri koji bi mogli služiti kao orijentir u slučaju promjene kamatne stope, pa stoga isti nisu bili određeni, pa ni odredivi, već je samo paušalno navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sve sukladno Odluci tuženika.

26. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

27. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe bile razumljive iz razloga što je što je ista sastavni dio ugovora, te je izričito navedena. Naime, tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi tužitelju prilikom zaključenja Ugovora djelatnik objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na formiranje tijekom ugovornog razdoblja, a temeljem čega bi tužitelj kao potrošač mogla razaznati učinke koji će u budućnosti nastati iz takve odredbe.

28. Isto tako tužitelj, kao ni svaki drugi prosječan građanin RH nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi mogao shvatiti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti je mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja Ugovora. Posebno se napominje kako se ovdje radi o potrošaču koji sa svojim prosječnim znanjem financijskih segmenata bankarskog i financijskog sustava nije mogao znati o elementima i parametrima istog.

29. Potrebno je istaknuti kako je tuženik, kao banka, financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje (od kojih velika većina otpada upravo na ugovore o kreditu) ovlaštena i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. No, potrebno je napomenuti da je tuženik dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta.

30. Budući tuženik kao financijska institucija ima najviše i najsveobuhvatnije znanje o financijskom/bankarskom sektoru, pa je stoga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora bio u obvezi potrošača detaljno i obuhvatno upoznati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te mu posebno skrenuti pozornost o rizicima glede ugovaranja iste, odnosno da postoji mogućnost da u jednom trenutku za vrijeme ispunjenja obveze iz Ugovora može doći do promjene koja bi bila vrlo otegotna za potrošača glede daljnjeg ispunjenja njegovih obveza. Imajući u vidu kako tuženik nije obavijestio tužitelja o svim gore navedenim segmentima sklopljenog Ugovora, to je isti postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog, a posljedično tome ni odredbu koja se tiče promjenjive kamatne stope, što je kasnije i utjecalo na promjenu samih anuiteta.

32. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

33. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

34. Ovaj sud cijeni da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, te da tuženik može unijeti u ugovor predmetne ugovorne odredbe, no ne na način kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, a bez da je ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi, i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom i primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega i nastati.

35. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

36. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

37. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

38. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

39. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

40. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

41. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

42. Tuženik navodi kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli jasno koncipirane Ugovorom te kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te kako su tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i urečeni obrasci u kojima je pojašnjen pojam valutne klauzule. Isto tako ističe kako je tužitelj mogao svakodnevno provjeriti tečaj valute telefonom ili na internetskoj stranici. Ovakve navode ovaj sud smatra neosnovanim.

43. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

44. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

45. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

46. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

47. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

48. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

49. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

50. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

51. Nastavno na navedeno, saslušan je tužitelj na okolnost prigovora statusa potrošača.

52. Tužitelj LR u svome iskazu u bitnome navodi kako je novčana sredstva dobivena kreditom iskoristio za kupnju stana u kojem je stanovao a u kojem sada živi njegov sin sa svojom suprugom i djetetom. Tu nekretnu nikad nije iznajmljivao. Nije mu nuđeno sklapanje ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti a djelatnici banke ga nisu upozorili na rizike koji bi bili vezani uz valutu CHF u odnosu na druge valute. Govorili su mu kako se radi o najpovoljnijem kreditu. Nije mu bio poznat pojam valutne klauzule prije sklapanja ugovora niti mu je objašenj sadržaj Aneksa. Nitko mu nije rekao da bi tom konverzijom bio obeštećen.

53. Svjedok ĐR u svom iskazu je bitno naveo kako je tužitelj bio upoznat sa svim mogućnostima i uvjetima kreditiranja, upozorio ga je za rizike vezane uz valutnu klauzulu. Tužitelj mu je rekao kako planira iznajmljivati stan.

54. Sud je iskaz tužitelja u većem dijelu ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Iz navedenog iskaza, kao i preostale materijalne dokumentacije razvidno je da su sredstva dobivena kreditom iskorištena za kupnju stana za život, sa time da je utvrđeno da je stan u kratkom periodu bio iznajmljivan. Stav je ovoga suda kako kratkoročan najam stan ne dira u status potrošača a koji je dokazan posebice imajući u vidu dio iskaza u kojem tužitelj navodi kako u tom stanu živi njegov sin sa svojom suprugom i djetetom. Nije cijenio istinitim dio iskaza tužitelja u kojem navodi kako nekretninu nikad nije iznajmljivao. Sud je ocijenio iskaz svjedoka ĐR smatrajući ga neistinitim i neobjektivnim posebice u dijelu u kojem navodi kako je upozorio tužitelja o rizicima predmetnog Ugovora.

55. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

56. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužitelj sklopio sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu 21. ožujka 2016. a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

57. Tuženik ističe kako je sklopljenim Aneksom, odnosno konverzijom izjednačen položaj tužitelja sa položajem u kojem bi bio da je od samog početka sklopio ugovor o kreditu u valuti EUR.

58. U odnosu na navode tuženika potrebno je istaknuti odluku Vrhovnog suda pod posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojem je vrlo decidirano iznijet stav da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, odnosno Aneks ugovora o kreditu, kojim su odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

59. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako sklapanje predmetnog Aneksa ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu bez značaja obnove a koja svoje uporište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15-u, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri, odnosno intervenciji samog zakonodavca, te da se stoga opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, pod pretpostavkom da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15-u.

60. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

61. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu

62. Isto tako sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

63. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

64. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

65. Sukladno čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, dalje: ZOO-a) ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

66. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope kao i valutne klauzule smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

67. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.

68. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

69. U odnosu na prigovore tuženika da se u konkretnom slučaju tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz postupaka zaštite kolektivnih interesa i prava osoba budući je provedena konverzija kredita, ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

70. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog zahtjeva u predmetnoj parnici na strani tužiteljice navodeći kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

71. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

72. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

73. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

74. U odnosu na primjenu odluke Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana a što je bit zaštite potrošača koja je bila predmetom presude Suda EU.

75. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako predmetna presuda predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužitelja već samo za tuženika.

76. U odnosu na samostalnost odluke tužitelja da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Ankesa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazio. 77. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

78. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj isplatio 578,09 EUR više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala. U odnosu na tečaj ističe kako je tužitelj preplatio iznos od 8.135,91 EUR, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. Iznos u pogledu negativne razlike u odnosu na kamatnu stopu iznosi 4.523,08 EUR.

79. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

80. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

81. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

82. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 578,09 EUR u odnosu na preplaćenu kamatu odnosno 8.135,91 EUR na ime preplaćenog tečaja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa.

83. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je utvrdio kako se pokazala negativna razlika obzirom je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je tužitelj platio manje na ime anuiteta iznos od 4.523,08 EUR. 84. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

85. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

86. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

87. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

88. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., dok je u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila, kako za isplate glede promjenjive kamatne stope tako i za valutnu klauzulu.

89. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu, pa je stoga i neosnovan prigovor tuženika da bi se kamate trebale računati od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita budući se kamate računaju od trenutka kada tuženik dođe u zakašnjenje.

90. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

91. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko bi se utvrdile ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da bi se tada između stranaka imalo primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita u visini od 5,25% te da bi stoga tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 02. lipnja 2011. do 02. travnja 2015. jer da je tužitelju kamatna stopa bila snižena ispod početno ugovorene.

92. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje kamatne stope proizašle su iz činjenice što je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužiteljice nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

93. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, odnosno jednostrano mijenjanih kamatnih stopa, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan.

94. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužitelju priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika (NN 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., dalje: Tarifa).

95. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 2 podneska u ukupnom iznosu od 400,00 EUR (08. lipnja 2020. i 04. listopada 2024. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč 1. Tarife) za pristup 4 ročišta u ukupnom iznosu od 800,00 EUR (26. siječnja 2024., 01. ožujka 2024., 04. lipnja 2024. i 22. studenog 2024. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. tarife) zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 350,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR, kao i putni trošak punomoćnika u iznosu od 156,40 EUR. 96. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

97. Budući je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 2.305,01 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki III. izreke ove presude

98. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro. 99. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22), pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

100. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 12. veljače 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

▪ Nalaže se računovodstvu da tužitelju izvrši povrat neiskorištenog dijela predujma

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte