REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
Poslovni broj: Us I-1451/2023-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Hrvoje Lukavec, odvjetnik u Zagrebu, Meštrovićev trg 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36152371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 12. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I.
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/22-01/1895, URBROJ: 511-01-203-22-4 od 12. listopada 2022. te primitak tužiteljice u hrvatsko državljanstvo po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su- 582/2023-2 od 23. studenoga 2023. Upravnom sudu u Osijeku delegirani su predmeti Upravnog suda u Zagrebu, pa je tako Upravnom sudu u Osijeku delegiran i predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-257/2023 te je kod ovoga Suda zaveden pod poslovnim brojem: Us I-1451/2023.
2. Osporavanim rješenjem tuženika od 12. listopada 2022. odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo.
3. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da tuženik nije imao osnove prosuđivati koja isprava kojom se tužiteljica legitimirala kao hrvatica u Republici Srbije je vjerodostojna, a koja nije. Tuženik pogotovo takav zaključak nije mogao donijeti primjenom zakona druge države, kao što je u konkretnom slučaju primijenio Zakon o matičnim knjigama Republike Srbije prema kojem je zaključio da izvadak iz biračkog spisa nije vjerodostojna isprava. Smatra da temeljem članka 16. stavka 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu nije bila u obvezi prilagati isprave o pripadnosti hrvatskom narodu jer je nedvojbeno utvrđeno da je majka tužiteljice hrvatska državljanka i pripadnica hrvatskog naroda. Dodaje da je pred tuženikom izjavila da ne posjeduje tražene isprave jer ih ne drži potrebnim posjedovati, posebice što joj takve isprave predstavljaju podsjećanje na traumatično iskustvo. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i tužiteljicu primiti u hrvatsko državljanstvo po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu, uz naknadu troška upravnog spora.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan obzirom da je u provedenom postupku utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva po pravnoj osnovi članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a poziva se i na stavak 2. istog članka Zakona koji citira. Ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2826/2006 od 24. ožujka 2009. potvrdio pravno shvaćanje da je stvarni dokaz pripadnosti nekom narodu deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu, osobito navođenje te pripadnosti u pojedinim ispravama, a navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i sudskom praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te nadležnih upravnih sudova u Republici Hrvatskoj. Dodaje da dokazi koje je tužiteljica priložila spisu ne mogu biti osnova za donošenje pozitivnog rješenja jer izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti ne može biti dvojbeno već jedino i isključivo kroz duže vremensko razdoblje, i to navođenjem narodnosti u pojedinim ispravama ili izražavanjem na neki drugi način. Okolnost što je majka tužiteljice hrvatica i hrvatska državljanka ne utječe na drugačije rješavanje ove upravne stvari jer je za stjecanje hrvatskog državljanstva na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu potrebno dokazati osobnu pripadnost hrvatskom narodu.
5. Tužiteljica se u podnesku od 9. svibnja 2023. poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-747/2019 od 4. veljače 2021., U-III-4851/2019 od 22. prosinca 2020., kao i na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3628/2019-2 od 5. ožujka 2020. Ističe da iz navedenih odluka jasno proizlazi da je stav tuženika o vezanom sustavu dokazivanja samo putem isprava upravnopravno i ustavnopravno neodrživ. Također ponovno ističe da, s obzirom da je majka tužiteljice hrvatica i hrvatska državljanka, da tužiteljica svoju pripadnost hrvatskom narodu uopće nije niti trebala dokazivati jer postoji zakonska predmnjeva da je pripadnica hrvatskog naroda, dok je na tuženiku teret dokazivanja suprotnoga.
6. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 5. veljače 2025. na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava na temelju odredbe članka 91. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/2024., dalje: ZUS) održana u njegovoj odsutnosti. Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužiteljice u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i navoda iz podneska od 9. svibnja 2023. Ujedno je zatražio trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR, sastava podneska od 9. svibnja 2023. u iznosu od 1.000,00 EUR i zastupanja na ročištu u istom iznosu, odnosno sveukupno 3.000,00 EUR.
7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu upravnog spora te spisu upravnog postupka, pa je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 8. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica 21. siječnja 2022. podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19. i 138/21., u daljnjem tekstu: Zakon) putem Policijske uprave zagrebačke.
9. Uz zahtjev je priložen životopis tužiteljice, preslika tužiteljičinih i majčinih identifikacijskih isprava, internacionalni izvadak iz matice rođenih iz Srbije, izvadak iz matice rođenih iz Bosne i Hercegovine i preslika domovnice za majku, uvjerenje o nekažnjavanju od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije, potvrda Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske da nije osuđivana, uvjerenje Općinskog suda u Zagrebu da se ne vodi kazneni postupak, potvrda Porezne uprave Zagreb da nema duga po osnovi javnih davanja i preslika rješenja o upisu u Poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine općine Velika Plana od 20. rujna 2016.
10. Tijekom postupka tužiteljica je na zapisnik dala izjavu 6. rujna 2022. da je pripadnica hrvatskog naroda, kao i da je njezina majka pripadnica hrvatskog naroda i ima hrvatsko državljanstvo, dok je sestra NĐ u postupku stjecanja hrvatskog državljanstva. Istaknula je da je na njezin odgoj u duhu pripadnosti hrvatskom narodu utjecala majka, a u sredini u kojoj je živjela nije bila prihvaćena kao hrvatica radi čega je bila diskriminirana. Njezini roditelji su u početku ratnih događanja morali otići radi straha izazvanog neposrednom prijetnjom četnika, a vratili su se nakon nekoliko godina misleći da više neće biti diskriminirani kao hrvati. Istaknula je da se osjeća kao hrvatica te da poštuje hrvatsku kulturu, tradiciju i običaje. Sada živi u [adresa], nije kažnjavana, poštuje zakone i Ustav Republike Hrvatske te poznaje hrvatski jezik i latinično pismo. Naglašava da sudjeluje u promoviranju novog hrvatskog dresa Hrvatske nogometne reprezentacije u kojima će igrači igrati utakmicu u Kataru. Želja joj je dalje raditi i živjeti u [adresa] te osnovati obitelj. Ne raspolaže traženom dokumentacijom iz osnovne i srednje škole jer ju ista podsjeća na traumatično iskustvo njezinog djetinjstva kada je bila diskriminirana jer je hrvatica, dok su njezini roditelji teško bolesni i ne mogu ishoditi traženu dokumentaciju.
11. Odredbom članka 16. Zakona propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u [adresa], može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona (stavak 1.). Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (stavak 2.). Iznimno od stavka 2. ovoga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu (stavak 3.).
12. Pripadnost hrvatskom narodu je subjektivna kategorija koju je potrebno potkrijepiti dokazima kojima će biti jasno označena i vidljiva opredijeljenost za pripadnost hrvatskom narodu tijekom života, dakle potrebno je da se svijest o nacionalnoj pripadnosti objektivizira i iskazuje određenim ponašanjem osobe koja se deklarira kao pripadnik hrvatskog naroda u pravnom prometu, osobito navođenjem hrvatske narodnosti u pojedinim ispravama ili izražavanjem na neki drugi način, čemu ovdje nije udovoljeno.
13. Naime, tužiteljica je u prilog dokazivanja osnovanosti zahtjeva dostavila internacionalni izvadak iz matice rođenih Srbije koji ne sadrži rubriku nacionalnost i presliku rješenja o upisu u Poseban popis birača hrvatske nacionalne manjine od 20. rujna 2016.
14. Međutim, budući da članak 16. stavak 1. Zakona omogućuje pripadniku hrvatskog naroda stjecanje hrvatskog državljanstva pod povoljnijim uvjetima, izjašnjavanje tužiteljice o njezinoj nacionalnoj pripadnosti mora biti kontinuirano, isključivo i jasno, odnosno ne smije biti dvojbeno kao što je to u konkretnom slučaju. Naime, kod osoba koje hrvatsko državljanstvo traže temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, osnovano je za očekivati da tu pripadnost u tijeku svog života kontinuirano izražavaju u svim pruženim prilikama, što kod tužiteljice nije slučaj.
15. Stoga Sud u cijelosti prihvaća ocjenu tuženika da upis u poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine u Srbiji nije dostatan kao osnova za donošenje pozitivnog rješenja, tim više imajući u vidu da je tužiteljica upis u poseban birački popis mogla izvršiti i ranije, odnosno odmah nakon stjecanja te mogućnosti po Zakonu o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj: 72/09., 20/14. i 55/14.) u rujnu 2009. godine.
16. U svezi navoda tužiteljice da je stav tuženika o vezanom sustavu dokazivanja samo putem isprava upravnopravno i ustavnopravno neodrživ, valja napomenuti da tijekom upravnog postupka nije cijenjena samo činjenica da je tijekom godina izostalo izjašnjavanje tužiteljice o nacionalnoj pripadnosti navođenjem narodnosti u pojedinim ispravama, već je cijenjena i činjenica da se tužiteljica nije kroz duže vremensko razdoblje izjašnjavala o nacionalnoj pripadnosti na bilo koji drugi način, pa tako primjerice tužiteljica nije dostavila niti jedan dokaz da je štitila prava i promicala interese hrvatskog naroda i aktivno sudjelovala u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, a što bi također govorilo u prilog osnovanosti njezinog zahtjeva.
17. Neosnovano je također ukazivanje tužiteljice na iznimku propisanu odredbom članka 16. stavka 3. Zakona prema kojoj iznimno od stavka 2. istog članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu. Naime, navedena odredba ima u vidu nesporno utvrđenu pripadnost hrvatskom narodu oba roditelja, a o čemu ovdje nije riječ jer je (samo) majka tužiteljice pripadnica hrvatskog naroda.
18. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, ocjena je Suda da je tuženik zakonito postupio ocijenivši da tužiteljica nije dokazala svoju pripadnost hrvatskom narodu te stoga prigovori koje tužiteljica ističe u tužbi nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, pa Sud nalazi da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na njezinu štetu.
19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke presude.
20. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 147. stavku 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
21. Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. 22. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Osijeku 12. veljače 2025.
Sutkinja
Jasenka Beker Rupčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS).
DNA:
1. Tužiteljici po opunomoćeniku
2. Tuženiku
