Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-799/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, zastupanog po punomoćnici KU, dipl. iur. (zaposlenici), protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćniku NU, dipl. iur. (zaposleniku), radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1013/2022-15 od 18. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1013/2022-15 od 18. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:
„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 6.630,70 EUR sa zateznim kamatama od 22. veljače 2022. do isplate.“
2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i u cijelosti preinači pobijanu presudu u njegovu korist.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 6.630,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2022. do isplate, nastale tužitelju iz razloga što je u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 31. listopada 2021. osiguraniku OU isplaćivao invalidsku mirovinu koja je posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi u omjeru od 40% koju je skrivio osiguranik tuženika, te utvrđenih činjenica:
- da je osiguranik tužitelja OU teško stradao u prometnoj nezgodi 6. veljače 1994. krivnjom osiguranika tuženika koji je nezgodu skrivio vozilom reg. oznake [registarska oznaka]
- da je Općinski sud u Zagrebu donio pravomoćnu presudu poslovni broj: Pn- 2416/94-14 od 20. listopada 1994. kojom je utvrđena odgovornost tuženika za nastanak ovog štetnog događaja
- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj: IN-689357 od **.**.1995. OU priznato pravo na invalidsku mirovinu, jer je kod istog nastupio gubitak sposobnosti za rad i to uslijed bolesti 60% te ozljede izvan rada 40%
- da je tužitelj isplatio svom osiguraniku OU u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 31. listopada 2021. invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 124.897,48 kn, od čega 40% radi ozljede izvan rada iznosi 6.630,70 EUR (ranije 49.958,99 kn)
te spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava obzirom da tužitelj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZMO-a), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP-a), prvostupanjski sud nakon što je konstatirao da među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika, izrazio je pravno shvaćanje da se u sporovima u kojima tužitelj zahtijeva protiv društva za osiguranje naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku primjenjuje ZOOP koji je važio u vrijeme isplate mirovine, što da je u skladu s brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.).
5.1. Pozivajući se na odredbu čl. 27. ZOOP-a prema kojoj bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), slijedom čega kada su izdaci učinjeni na ime invalidske mirovine obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, na koju okolnost je u konkretnom slučaju izveden dokaz financijskim vještačenjem, te iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da bi iznos pretpostavljene invalidske mirovine osiguranika tužitelja određen u slučaju ozljede na radu bio veći od iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku; prvostupanjski sud utvrđuje da ne postoji razlika iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, dakle da ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a, pa je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
6. U žalbi tužitelj ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), navodeći i da je polazeći od primjene ZOOP-a prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, obzirom da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe ZMO-a koji je u odnosu na ZOOP kasniji zakon, pa se treba voditi načelom lex posterior derogat priori. Ističe da je odredba čl. 27. ZOOP-a u suprotnosti sama sa sobom, te treba primijeniti odredbe čl. 161. i čl. 164. ZMO-a.
7. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti neku drugu bitnu povedu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, ispitujući pobijanu presudu utvrđeno je da ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, iznijeti su jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama, te ne postoji nikakva proturječnost sa izvedenim dokazima.
8. Tužitelj nadalje pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava obzirom na suprotstavljene teze stranaka o mjerodavnom pravu koje se primjenjuje na konkretan pravni odnos, pri čemu niti jedna od naprijed navedenih činjenica nije sporna.
9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je o tužbenom zahtjevu tužitelja potrebno odlučiti primjenom odredaba ZOOP-a, a ne ZMO-a.
10. O navedenom spornom pitanju odlučivao je Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji prema odredbi čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, upravo iz razloga što je postojala različita sudska praksa sudova u Republici Hrvatskoj. U više odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Revx- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-90/2023 od 4. travnja 2023.), izražavajući shvaćanje i o vremenskom važenju pojedinog posebnog zakona, izrazio je shvaćanje da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća i ovaj sud, je da ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori iz razloga što Zakonom o mirovinskom osiguranju kao kasnijim zakonom nije izmijenjen ZOOP, a da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO-a iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a u pogledu odgovornosti osiguratelja.
11. Dakle, kako je odredbom čl. 27. ZOOP-a u stavku 1. propisano da je društvo za osiguranje (tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), a kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je određeno u stavku 2. i 3. citirane zakonske odredbe da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koje je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, u svezi čega je u konkretnom slučaju utvrđeno da ne postoji razlika iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, odnosno da ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
12. Kako je iz navedenih razloga presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP- a potvrdio pobijanu presudu.
Varaždin, 12. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
