Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-367/2024-12

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivica Grubišić u pravnoj stvari tužitelja ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marko Cvrković odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Odvjetničko društvo Kožul&Petrinović, radi Obvezno – ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 6. veljače 2025. u prisustvu punomoćnika tužitelja , 12. veljače 2025. .

p r e s u d i o  j e

I . Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o kreditu broj: 5140230452-69000028622/2007. godine zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek, Podružnica Vukovar MB:3013626 kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 2,00 % od iznosa kredita, te je jednokratna i naplaćuje se unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877,Zagreb, Slavonska Avenija 6 da isplati tužitelju ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 131,07 eura( 220, CHF), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća dana 24.04. 2007.g. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877,Zagreb, Slavonska Avenija 6, da tužitelju ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 16. rujna 2024. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu zaključenim sa prednikom tuženika i isplatu naknade za obradu kredita. Tužitelj je sa pravnim prednikom tuženika SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek, Podružnica Vukovar MB:3013626 dana 24.04.2007., zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita kreditu broj: 5140230452-69000028622/2007.na iznos od 11.000,00 CHF.

1.1. Odredbom čl.6. navedenog ugovora, određeno je; NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA „2.00 %. od iznosa odobrenog kredita – , a naplaćuje se jednokratno unaprijed“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 2,00 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g. .

1.2. Troškove obrade kredita tuženik je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita dana 24.04.2007. .g. i to u iznosu od 131,07 eura( 220, CHF)

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

2.1. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog dana 24.4.2007., na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. 8. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 2,00%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1 . Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu.

2.2. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2 , zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije.

2.3. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača.

2.4. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 17. travnja 2007. očitovanje banke o naplati naknade za obradu kredita od 3. rujna 2024., odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria bank d.d. sa općim odredbama, iskaz tužiteljice. .

4. Predmet spora je zahtjev da se utvrdi ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu 5140230452-69000028622/2007 od 17. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, te da se tuženik obveže na isplatu tužitelju u iznosu od 131,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Sporno je među parničnim strankama da li je riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi i da li postoji značajna neravnoteža ugovaranjem sporne ugovorne odredbe, da li je tužitelj potrošač i prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o zajmu što proizlazi iz ugovora o kreditu broj 5140230452-69000028622/2007 od 17. travnja 2007. po kojem je prednik tuženika odobrio korisniku kredita za kupovinu osobnog automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i da je čl. 6. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga koja trenutno iznosi 2%, jednokratno unaprijed.

7. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora nije bilo pregovora o spornoj odredbi koja predviđa plaćanje troškova obrade kredita već da se sa obvezom plaćanja troška upoznao kada je čitao ugovor kada je došao u banku gdje ga je čekao gotov ugovor. Tužitelj je pristao da od iznosa kredita banka odbije odnosno naplati troškove obrade kredita jer mu je kredit bio neophodan za kupovinu osobnog automobila za sebe i obitelj kao i što je stekao utisak da banka neće pristati na zaključenje ugovora o kreditu bez da naplati navedenu naknadu od 2% od iznosa kredita. Kako je tužitelju bilo nužno kupiti osobni automobil pristao je na zaključenje ugovora.

8. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila za potrebe tužiteljice i njene obitelji, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za prijevozom.

9. Okolnost da o spornoj ugovornoj odredbi nije bilo pregovora već da je istu kao i sam ugovor sastavio tuženik kao znatno jača strana, upućuje na zaključak da je riječ o tipskom ugovoru. Tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nesporno je da prilikom obrade svakog zahtjeva za odobravanje kredita nastaju razni operativni i materijalni troškovi, što uključuje pregovaranje sa strankom, prikupljanje osobnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, provjera kreditne zaduženosti iz baze podataka i potrebnih instrumenata osiguranja kredita. Banka je bila dužna točno naznačiti koji troškovi i u kojem iznosu su za nju nastali kako bi potrošač znao što i koliko plaća u obradi kredita, a što je u konkretnom slučaju u potpunosti izostalo. Činjenica što je trošak obrade ugovoren u postotku upućuje da naknada troška nije zavisila od stvarnih troškova obrade kredita. Po ocjeni ovog suda sporna odredba je jasna ali nije razumljiva upravo iz navedenog razloga što banka nije pružila mogućnost tužitelju da se upozna koje troškove i koliko plaća.

10. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

11. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13.1. Prema shvaćanju Vrhovnog suda u odluci Rev -673/2023 od 13. veljače 2024. , to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelj obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita kada je prvi put došao u banku i kada mu je predan na uvid predmetni ugovor ali ni tada nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita, a pristao je na plaćanje jer mu je bio nužan kredit za kupovinu osobnog automobila.

15. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 6. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za kupovinu osobnog automobila.

16. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Člankom 83. navedenog Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe.

18. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

19. Tuženik se neosnovano poziva na Odluku o naknadama za usluge Hypo- Alpe Adria bank d.d. jer tu odluku Slavonska banka prije 1. ožujka 2009. prije izvršenog pripajanja nije mogla primjenjivati.

20. U konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač je bio ograničen jer mu je ponuđen unaprijed pripremljen tipski ugovor pa nije mogao pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli kao i naknadi za obradu kredita za koje je utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne, za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje o spornoj odredbi naknade za obradu i odobravanje kredita i oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Posebno je za istači da činjenica što je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu u nominalnom iznosu, što nesporno upućuje na zaključak da naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi kredita, već su isključivo motivirani interesom tuženika za što većom zaradom, potpuno zanemarujući interes tužitelja korisnika kredita da trošak bude što manji odnosno realan.

22. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita.

23. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom za navesti je da nakon što ova presuda na utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 6. postane pravomoćna tek će tada početi zastarijevanje tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije niti započela. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan.

24. Iz pismenog očitovanja Addiko banke od 3. rujna 2024. sud je utvrdio da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 27. travnja 2007. prilikom isplate kredita u iznosu 220,00 CHF u protuvrijednosti u kunama 987,56 HRK , što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 131,07 eura. Kako postavljeni tužbeni zahtjev odgovara jednokratnoj naknadi naplaćenoj od strane tuženika i kako je dio odredbe čl. 6. ugovora o kreditu o pravu tuženika na naplatu za obradu kredita utvrđen ništetnim to je sud tužitelju dosudio utuženi iznos od 131,07 eura temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a VPS je 131,07 eura.

Tužitelj je uspio u sporu i zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura, pripremno ročište 14.1.2025. iznos od 50,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 19.11 2024. iznos od 50,00 eura, ročište 6.2.2025. iznos od 50,00 eura, ročište za objavu presude 25,00 eura ukupno 225,00 eura, PDV 56,25 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, ukupno 287,89 eura .

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva jer isti nije bio procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe pa slijedom toga nije riječ o nužnom trošku. Tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu jer je kao potrošač oslobođen od plaćanja po Zakonu o sudskim pristojbama. Sud mu je priznao trošak plaćene pristojbe na tužbu.

Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 250,00 eura jer isti nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 12. veljače 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Marko Cvrković

2. Tuženiku po punomoćniku OD ČPetrinović