Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj 11 P-530/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužiteljice ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB: 53056966535, zastupan po OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 17. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj broj 188-50-2998659, solemniziran kod javnog bilježnika Maleković Ivana iz V. Gorice, pod brojem OU-747/2005, od 13. rujna 2005.g., koja glasi: „Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II.

Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužiteljici ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 593,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, a od 01. srpnja 2011. godine do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g do 30.06.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49%, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31%, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, a od 1.7.2024. pa do isplate po stopi od 7,25 % godišnje a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena tekućim na taj iznos tekućim na taj iznos tekućim na taj iznos od 16.09.2005.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 668,68 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 12. veljače 2025. godine, pa do isplate sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica je 16.08.2005.g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 188-50-2998659, solemniziran kod javnog bilježnika Maleković Ivana iz V. Gorice, pod brojem OU- 747/2005, od 13. rujna 2005.g., kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 93.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja sa godišnjom, promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknada 1 % ( jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, prilikom isplate kredita, i to 16.09.2005., naplatila iznos od, i to 4.471,78 kn na ime troškova, „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 03.09.2024.g. Tužena je predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 1 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

Naime, iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 16.09.2005., naplatila iznos od, i to 4.471,78 kn/593,50 EUR na ime troškova odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

Prema tome, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Slijedom svega prethodno navedenog, tužitelj po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tužena navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 16.08.2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 93.200,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna.

U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: Naknada za obradu kredita: 1 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!

Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 19.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela.

Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 16. kolovoza 2005., godine, u potvrdu tuženika od 13. rujna 2024. godine te saslušao tužiteljicu kao stranku.

Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 16. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora 188-50-2998659, solemniziran kod javnog bilježnika Maleković Ivana iz Velike Gorice dana 13. rujna 2005., pod brojem OU-747/2005, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 93.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

Odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknada 1 % ( jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, prilikom isplate kredita, dana 16.09.2005.g., naplatila iznos od 593,50 EUR/4.471,78 kn, i to na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 13.09.2024.g. Prema tuženik navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud se poziva na odredbe čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Tužiteljica navodi da je još u Domovinskom ratu ostala bez stana, jer je zgrada u kojoj je živjela bila oštećena od granata, pa se zbog toga iselila iz [adresa], ali se nakon 10-tak godina vratila, pa kako joj zgrada još nije bila popravljena to je bila prisiljena podići stambeni kredit za kupnju stana da bi imala gdje živjeti. Tužiteljica tvrdi da je bila klijent tuženika, a kako ima povjerenja u banku to nije provjeravala niti gledala kredite u drugim bankama, pa kako je imala uvjete za podizanje stambenog kredita to je uzela s povjerenjem kredit u CHF te se nije raspitivala o tome postoje li krediti u EUR ili CHF. Tužiteljica navodi da je samo došla u banku i potpisala taj ugovor o kreditu, a nije čitala, jer imam povjerenja u banku time da je kredit otplatila, a njoj nitko nije govorio da bi se trebala platiti neka naknada za obradu kredita.

Ovaj sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da se očito nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti o odredbi za isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je uvjet banke bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita i tužiteljica je mogla jedino odlučiti hoće li dignuti kredit, jer se o naknadi pa niti o njenoj visini nije moglo pregovarati.

Dakle, iz svega proizlazi da se o odredbi o naknadu za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o njenoj visini, pa sud zaključuje da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 3 ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1 % iznosa kredita za ulaznu naknadu.

Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

Obzirom da iz potvrde proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) iznosi 4.471,78 kn odnosno 593,50 EUR te da je ista naplaćena 16. 09. 2005. godine to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 593,50 eura sa zatraženom zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 16. 09. 2005. godine do isplate.

Neodlučno je pozivanje tuženika na činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 3 Ugovora o kreditu) obzirom se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

Obzirom spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je tuženik dužan isplatiti tužiteljici i iznos od iznosu od 593,50 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 16. 09. 2005. godine do isplate.

Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci time da je odluku o trošku sud donio temeljem odredaba čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 125,00 EUR, sastav podneska od 30. listopada 2024. godine u iznosu od 125,00 EUR, zastupanja na ročištu od 11. prosinca 2024. godine u iznosu od 125,00 EUR, zastupanja na ročištu od 17. siječnja 2025. godine u iznosu od 125,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 62,50 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, sveukupno 668,68 EUR time da je sud na tako dosuđeni iznos dosudio i zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima počem od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 12. veljače 2025. godine, pa do isplate.

U Karlovcu 12. veljače 2025.

S u d a c : Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4