REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4870/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., Dubrovnik, Ulica Marka Marojice 5, OIB 99080716453, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rašica & partneri d.o.o. Zagreb, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Grada Dubrovnika, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, OIB 21712494719, protiv tuženika Stečajna masa iza AGROKOR d.d., Zagreb, Ulica Stjepana Babonića 95, OIB 26461279054 (kao pravnog slijednika ATLAS d.d., Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 45, OIB 02041978827), kojeg zastupa punomoćnik Zoran Krajinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krajinović i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine, odlučujući o prijedlozima tužitelja i umješača za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2202/2024-2 od 18. srpnja 2024. kojima je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta bez vraćanja na ponovni postupak, presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku broj Povrv-172/2023 od 12. ožujka 2024., na sjednici održanoj 12. veljače 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije umješača.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2202/2024-2 od 18. srpnja 2024. kojima je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta bez vraćanja na ponovni postupak, presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku broj Povrv-172/2023 od 12. ožujka 2024., postavljajući jedanaest pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Je li prvostupanjski sud u obrazloženju presude obvezan navesti – popisati isprave u koje je napravio uvid i koje je koristio za donošenje presude, a kako bi se u slučaju prijedloga za ponavljanje postupka moglo ocijeniti je li riječ o novoj činjenici i/ili dokazu koji nije bio iznesen tijekom pravomoćno okončanog postupka?
2. Ako se odlukom jedinice lokalne samouprave rješava o pitanju prava na naknadu za javnu površinu, a nije riječ o uređenju prometa – smije li Sud primjenjivati propis koji uređuje sigurnost prometa na cestama i tražiti suglasnost MUP-a?
3. Jesu li parnični sudovi dužni postupiti po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda najviše instance iznesenom u obrazloženju ukidne odluke povodom podnesene revizije, odnosno jesu li se dužni držati pravnih shvaćanja zauzetih od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi iste pravne osnove čija se zakonitost osporava?
4. Je li parnični sud ovlašten ocjenjivati zakonitost akta jedinice lokalne samouprave i pri tom odlučiti da se radi o nezakonitom aktu bez da postupi na način kako bi Visoki upravni sud Republike Hrvatske postupio u takvom slučaju – sukladno člancima 83.-88. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21)?
5. Koja postupovna pravila primjenjuje Trgovački sud kad ocjenjuje zakonitost upravnog akta – pravila parničnog postupka ili pravila Zakona o općem upravnim sporovima – je li primjerice može održati savjetodavnu raspravu ako ocijeni da je prije odlučivanja o biti stvari potrebna rasprava sa sudionicima postupka, znanstvenicima i drugim stručnjacima – sukladno članku 86. Zakona o upravnim sporovima?
6. Je li parnični sud u slučaju isticanja prigovora o nesuglasnosti s Ustavom RH ili zakonom akta koji je pravna osnova obveze dužan ispitati radi li se u pojedinom slučaju o općem aktu u smislu odredbi ZUS ili o drugom propisu u smislu čl. 125. alineja 2. Ustava RH te u slučaju kada utvrdi da se radi o općem aktu je li dužan podnijeti zahtjev isključivo nadležnom Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske zahtjev radi pokretanja postupka po službenoj dužnosti ocjene zakonitosti tog akta, odnosno ako se radi o drugom propisu je li dužan podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa?
7. Je li prilikom ocjene o tome – je li riječ o općem ili o pojedinačnom aktu – sud ocjenjuje akt prema nazivu ili prema sadržaju akta kojeg ocjenjuje?
8. Je li parnični sud postupio protivno čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu ukoliko je na konkretan slučaj neposredno primijenio zakon, a pri tom nije Ustavnom sudu niti Visokom upravnom sudu podnio zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom? Odnosno je li parnični sud izišao izvan ovlaštenja kada se upuštao u ocjenu zakonitosti akta jedinice lokalne samouprave, a da pri tom nije obavijestio isključivo nadležni Visoki upravni sud o potrebi pokretanja postupka ocjene zakonitosti spornog akta?
9. Ako ocijeni nezakonitim opći upravni akt, je li parnični sud dužan utvrditi postoji li druga pravna osnova temeljem koje pripada pravo na naknadu tužitelju. Odnosno jesu li jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u slučaju isticanja prigovora zakonitosti općeg akta, izjednačene s fizičkim i pravnim osobama u pogledu isticanja zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu zbog uporabe tuđe stvari u svoju korist prema trećim osobama, u slučajevima kad treća osoba koristi javnu površinu za obavljanje svoje registrirane djelatnosti?
10. Je li se na odluku o parničnom trošku primjenjuje načelno zabrane retroaktivnosti?
11. Koji je kriterij utvrđivanja „neznatnosti uspjeha u sporu“ prilikom odlučivanja o pravu na parnični trošak. Je li se pojam „neznatnosti“ cijeni prema objektivnoj novčanoj vrijednosti koja je podložna moralnom preispitivanju ili o pukom matematičkoj formuli izračuna?“.
2. Kao razloge zbog kojih istaknuta pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na više odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i ovog suda, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
3. Tužitelj je naveo da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) (čl. 6. st. 1. Konvencije).
4. Nadalje, i umješač na strani tužitelja je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 2202/2024-2 od 18. srpnja 2024. kojima je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta bez vraćanja na ponovni postupak, presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku broj Povrv-172/2023 12. ožujka 2024., postavljajući pet pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Je li parnični sud u slučaju osporavanja zakonitosti akta jedinice lokalne samouprave dužan obavijestiti Visoki upravni sud Republike Hrvatske o potrebi pokretanja postupka ocjene zakonitosti?
2. Je li parnični sud u slučaju isticanja prigovora o nesuglasnosti s Ustavom ili zakonom akta koji je pravna osnova obveze dužan ispitati radi li se u pojedinom slučaju o općem aktu u smislu odredbi ZUS ili o drugom propisu u smislu čl. 125. alineja 2. Ustava te u slučaju da utvrdi da se radi o općem aktu je li dužan podnijeti zahtjev isključivo nadležnom Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske zahtjev radi pokretanja postupka po službenoj dužnosti ocjene zakonitosti tog akta, odnosno ako se radi o drugom propisu je li dužan podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa?
3. Je li parnični sud postupio protivno čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu ukoliko je na konkretan slučaj neposredno primijenio zakon, a pri tom nije Ustavnom sudu Republike Hrvatske niti Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske podnio zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom?
4. Je li parnični sud izišao izvan ovlaštenja kada se upuštao u ocjenu zakonitosti akta jedinice lokalne samouprave, a da pri tom nije obavijestio isključivo nadležni Visoki upravni sud Republike Hrvatske o potrebi pokretanja postupka ocjene zakonitosti spornog akta?
5. Je li parnični sud ovlašten ocjenjivati zakonitost akta jedinice lokalne samouprave i pri tom odlučiti da se radi o nezakonitom aktu bez da postupi na način kako bi Visoki upravni sud Republike Hrvatske postupio u takvom slučaju, a radi se o aktu čiju zakonitost osporava tuženik u više istovjetnih postupaka, koji su se također vodili pred drugostupanjskim i revizijskim sudom te u kojem su donesene različite odluke od odluke u konkretnom predmetu?“.
5. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.
6. U prijedlozima za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).
7.1. Naime, postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja su tužitelj i umješač postavili u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka u pogledu glavne stvari ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama broj Rev- 428/2021-5 od 21. veljače 2023., Rev-956/2022-2 od 28. studenoga 2023., Rev- 902/2022-2 od 6. veljače 2024., Rev 957/2022-2 od 3. travnja 2024. te pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1533/2019 od 11. studenoga 2021., a niti je riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
7.2. U pogledu odluke o troškovima postupka nije navedeno niti je tužitelj dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o desetom i jedanaestom pitanju viši sudovi imali različitu praksu, stoga ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.
8. Nadalje, tužitelj je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje. Međutim, što se tiče prigovora u vezi primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, a presude su jasno i dostatno obrazložene te su u njima izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Zaključno, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno Ustavom i Konvencijom zajamčeno temeljno pravo.
9.1. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
9.2. Zaključno, u pogledu prijedloga umješača za dopuštenje revizije valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom III. izreke.
Zagreb, 12. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
