Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1486/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak- Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NG (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tanji Petković Gregurek, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb (OIB:61989185242), Trg Nikole Zrinskog 11, zastupanog po punomoćnici Ivani Zaninović Semenov, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i sklapanja ugovora, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-293/2019-44 od 3. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-293/2019-44 od 3. listopada 2024.

II/ Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je stekao pravni položaj zaštićenog najmoprimca u stanu koji se sastoji od dvije sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, WC-a, ostalih zatvorenih prostorija i hodnika ukupne korisne površine 82,56 m2 i koji se nalazi u prizemlju kuće u [adresa], a koja je kuća sagrađena na čkbr. [katastarska čestica] kao kuća popisni broj 655 i dvorište i zid na [adresa], površine 252 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (toč.I izreke). Toč.II izreke nadomješten je ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmoprimca i tuženika kao najmodavca u sadržaju navedenom u nastavnim člancima. Toč.IV izreke obvezan je tuženik naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 606,18 Eur. Nepobijanom toč.III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva da stan zajedno sa zaštićenim najmoprimcem mogu koristiti i njegova majka AG, njegova sestra KG i njegova nećakinja mljt. HG.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u toč.I-, toč.II- i toč.IV izreke, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1. toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ 80/22 primjenjuje u dijelu propisanom odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja a ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz dosudu mu troškova žalbenog postupka (nagrade za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 Eur uz porez na dodanu vrijednost).

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Naime, obrazlažući opisanu presudu prvostupanjski sud, polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne - da je tuženik vlasnik predmetnog stana i da je tužiteljev djed RG bio nositelj stanarskog prava koji je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (dalje: ZNS- "Narodne novine" broj 91/96 i dr.) stekao status najmoprimca, po provedenom dokaznom postupku zaključuje da je tužitelj stekao svojstvo zaštićenog najmoprimca imajući u vidu da je Ugovorom o korištenju stana od 12. veljače 1987. sklopljenim između RG kao stanara i Općine [adresa] stanaru dan na korištenje predmetni stan i to od davatelja stana na korištenje – tuženika, te da su u istom ugovoru kao članovi porodičnog domaćinstva utvrđeni supruga stanara (ŽG), majka stanara (FG) i unuk stanara – tužitelj, da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana u periodu od 19. siječnja 1987. do 22. svibnja 1990. i od 10. srpnja 1995. neprekidno, da je RG umro **.**.2008., da je tuženik dopisom od 11. listopada 2018. izvijestio tužitelja o promjeni poziva na broj na koji se vrše uplate zaštićene najamnine, a koju obvezu je tužitelj kontinuirano ispunjavao, da prema izračunu visine zaštićene najamnine od 23. travnja 2024. ista za jednu osobu u stanu iznosi mjesečno 56,07 Eur, da iz uvjerenja Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 13. prosinca 2019. proizlazi da tužitelj nije upisan u katastarskom operatu na području za koje evidenciju vodi Gradski ured za katastar i geodetske poslove kao posjednik nekretnine, a iz Službene potvrde Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela od 13. prosinca 2019. – da nije upisan ni kao vlasnik niti nositelj prava korištenja u zemljišnim knjigama i knjizi položenih ugovora čije je vođenje u nadležnosti Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a da iz analize iskaza saslušanih svjedoka (VG, EG i GG) i tužitelja proizlazi da je tužitelj nakon doseljenja u predmetni stan (1987.) neprekidno živio u istom te da živi i danas, dok okolnost da je tužitelju periodu od 22. svibnja 1990. do 10. srpnja 1995. imao prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] samo po sebi ne znači da je i tužitelj zaista odselio iz predmetnog stana, već iz iskaza svjedokinja AG i KG zaključuje da je tužitelj, nakon što su njegovi roditelji iz predmetnog stana odselili zbog narušenih obiteljskih odnosa - ostao u predmetnom stanu živjeti s bakom i djedom radi male kvadrature stana u koji su se roditelji odselili kao i radi poslovnih obveza roditelja tužitelja, to više što je pohađao osnovnoškolsko obrazovanje u školi Miroslava Krleže, na [adresa], a koja škola je u blizini [adresa] pa prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj, unatoč prijavi prebivališta na drugoj adresi u svibnju 1990., svoje stambene potrebe zadovoljavao upravo u predmetnom stanu neprekidno od useljenja u isti 1987. godine.

5.1. Prigovor tuženika da predmet najma nije određen, da nije poznato koji je opseg stambenog prostora koji bi trebao biti predmetom najma obzirom da se pred nadležnim tijelom vodi upravni postupak radi utvrđivanja stambene cjeline pa da se o tužbenom zahtjevu ne može donositi odluka do pravomoćnog okončana navedenog upravnog postupka prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivajući se pri tom na odredbu čl. 6. Zakona o stambenim odnosima (dalje: ZSO - "Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93, 99/96) kojom je bilo propisano da se stanom smatra skup prostorija namijenjenih za trajno stanovanje s prijeko potrebnim posebnim prostorijama, koje u pravilu čine jednu građevnu cjelinu i imaju poseban ulaz. Toviše što je tužiteljevom predniku RG Ugovorom o korištenju stana od 12. veljače 1987. dan na korištenje predmetni stan u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, WC-a, ostalih zatvorenih prostorija i hodnika, ukupne korisne površine 82,56 m2.

5.2. Prosuđujući iznesena činjenična utvrđenja iz aspekta odredbe čl. 30. ZNS kojom je propisano da stupanjem na snagu tog zakona (5. studenog 1996.) prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema ranijim propisima, time da te osobe po samom zakonu stječu prava i obveze najmoprimca, odredbe čl. 37. stav. 1. ZNS-a prema kojoj se osobe koje na dan stupanja na snagu tog zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečenog prema odredbama ZSO upisuju u ugovor o najmu stana, a ukoliko ni jedna od osoba zatečenih u stanu na dan stupanja na snagu ZNS nema pravni položaj nositelja stanarskog prava, te osobe mogu pokrenuti postupak pred sudom radi utvrđenja pravnog položaja zaštićenog najmoprimca time da se prema odredbi čl. 12. ZSO članovima porodičnog domaćinstva stanara smatraju, između ostalih, srodnici po krvi u pravoj liniji koji zajedno sa stanarom stanuju posljednje dvije godine, prvostupanjski sud zaključuje – obzirom da je tužitelj bio upisan u Ugovoru o korištenju stana od 12. veljače 1987. kao član obiteljskog domaćinstva ranijih sunositelja stanarskog prava RG i ŽG (svojih djeda i bake) koji su stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova stekli pravni položaj najmoprimaca sukladno odredbi čl. 30. stav. 2. ZNS-a, da iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj kao član obiteljskog domaćinstva živio u predmetnom stanu sa svojim djedom i bakom neprekidno od 1987. odnosno da je u relevantnom razdoblju od dvije godine prije stupanja na snagu ZNS-a imao pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava to je tužitelj stekao pravo da nakon smrti djeda nastavi trajno i nesmetano koristiti predmetni stan pa tužitelj kao član domaćinstva ima pravo biti upisan u ugovor o najmu stana u smislu odredbe čl. 37. stav. 1. ZNS-a te pravo sklopiti s vlasnikom stana ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca prema odredbi čl. 38. ZNS-a.

6. Pobijajući opisanu prvostupanjsku presudu tuženik ponavlja tijekom postupka isticani prigovor da nije pravilno određen predmet najma obzirom da u opisu stana, osim prostorija koje sud izričito navodi, stoji da se isti sastoji i od “ostalih zatvorenih prostorija i hodnika” pri čemu da tužitelj vodi upravni postupak radi utvrđenja da skup prostorija čini cjelinu pa bi takav, po ocjeni tuženika nedorečeni opis stana tužitelju omogućio da koristi i “ostale prostorije” koje nikad nisu bile predmetom najma slijedom čega tuženik smatra da se u predmetnom postupku nije mogla donijeti odluka do okončanja postupka radi utvrđivanja stambene cjeline jer se do donošenja takve odluke u upravnom postupku niti ne može utvrditi u kojem opsegu bi tužitelj, čak i kad bi njegov zahtjev bio osnovan i kad bi za to ispunjavao uvjete, imao pravo na zaštićeni najam.

6.1. Tuženik istodobno osporava i tužiteljev status zaštićenog najmoprimca ponavljajući prigovor da je Ugovor o korištenju stana sklopljen između pok. RG kao stanara i Općine Medveščak, putem SIZ stanovanja i komunalne djelatnosti [adresa], a ne tuženika kao vlasnika.

6.2. U preostalom dijelu žalbe tuženik, fragmentarno iznoseći iskaze saslušanih svjedoka, iste preocjenjuje u prilog svoje teze da tužitelj nije kontinuirano živio na predmetnoj adresi, nalazeći potvrdu za to u činjenici što je tužitelj u periodu od 22. svibnja 1990. do 10. srpnja 1995. imao prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa]. Pored toga da tužitelj nije dokazao da li na području [adresa] ima useljivu nekretninu, a da prvostupanjski sud nije utvrdio u čijem je vlasništvu vikendica u [adresa].

7. U analizi žalbenih navoda tuženika, a u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tuženik u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

8. Odgovarajući nastavno na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a stajalište je ovoga suda da je prvostupanjski sud ocjenu provedenih dokaza izvršio potpuno sukladno zahtjevima propisanim odredbom čl.8. ZPP-a - savjesno i brižljivo ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, dok način na koji tuženik osporava analizu provedenih dokaza i način na koji obrazlaže žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez iznošenja argumentiranih i vjerodostojnih tvrdnji kojima bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda eventualno doveo u sumnju, ovaj sud ne nalazi utemeljenim, kao niti njegove u žalbi iznesene osobne zaključke u odnosu na postojanje određenih činjenica jer isti pri tom nemaju uporišta u provedenim dokazima na koje se sam tuženik poziva. Naime, prvostupanjski sud je uvjerljivim i uzajamno logičnim razlozima obrazložio zbog čega okolnost da je tužitelj u periodu od 22. svibnja 1990. do 10. srpnja 1995. imao prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa], ne smatra odlučnom i zaključuje da je tužitelj kontinuirano od 1987. živio u predmetnom stanu. Pri tom eventualno privremeno i kratkotrajno preseljenje u vikendicu u [adresa] (za koju je majka tužitelja AG u svom iskazu navela da je istu pronašla njezina sestra kao privremeni smještaj zbog činjenice što je predmetna zgrada bila oštećena u potresu) nije od utjecaja na takav zaključak. U odnosu na žalbenu tvrdnju da tužitelj nije dokazao da ima useljivu nekretninu u [adresa] i da je prvostupanjski sud propustio pribaviti dokaz o vlasništvu "vikendice u [adresa] valja tek kratko navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 31.stav.2. alineja 2. ZNS u spis dostavio podatke sa područja nadležnosti prvostupanjskog suda, a ukoliko je tuženik smatrao da unatoč tome ima u vlasništvu nekretninu na drugom području trebao je predložiti pribavu takvog dokaza. Naime, takvu je tvrdnju prvi puta istaknuo u žalbi pa navedeno predstavlja i novu činjenicu na iznošenje koje je u žalbenom postupku prekludiran u smislu odredbe čl.352.stav.1. ZPP-a.

9. Obzirom na način na koji u žalbi osporava ocjenu provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu žalitelju se stavlja na znanje da relevantne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti da li ocjena provedenih dokaza izvršena po sudu prvoga stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu, a čemu je u konkretnom slučaju u potpunosti udovoljeno.

10. Prigovor da je u tijeku upravni postupak vezan uz utvrđivanje da predmetni skup prostorija čini cjelinu u smislu odredbe čl.6.ZSO, valja navesti da iz Ugovora o korištenju stana od 12. veljače 1987. sklopljenim između RG kao stanara i Općine Medvešćak proizlazi da je predniku tužitelja dan na korištenje (predmetni) stan u prizemlju, koji stan se sastoji od dvije sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, WC-a, ostalih zatvorenih prostorija i hodnika, ukupne korisne površine 82,56 m2 slijedom čega je predmetni stan konkretiziran i definiran i ne ostavlja nikakve dvojbe o svom opsegu.

11. Obzirom da iznesenim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude koja je zasnovana na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava sadržanom u ranije citiranim odredbama ZSO i ZNS, valjao je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u pobijanim dijelovima sadržanim u toč.I – i toč.II izreke pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a uključujući i odluku o troškovima postupka (toč.IV izreke) koju žalitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

12. Konačno, tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer sa izjavljenom žalbom nije uspio, dok tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer sadržaj odgovora nije bio od utjecaja na odluku o žalbi pa je o zatraženom trošku odlučeno pozivom na odredbu čl.155.stav.1. ZPP-a.

13. U nepobijanom dijelu sadržanom u toč.III izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec