Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3270/2024-6

U I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika pod 1) RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 3) VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 4) ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 5) HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 6) ŠK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 7) Eminent d.o.o. iz [adresa], OIB: 66498658058, pod 8) GK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 9) EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 10) RKO iz [adresa], pod 11) Spektra d.o.o. iz [adresa], OIB: 66404733183, pod 12) LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 13) ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Darku Šuperu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić i Dino Vukušić, u Osijeku, protiv tuženika- protutužitelja PK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, radi predaje u suposjed, i po protutužbi ovdje tuženika-protutužitelja protiv ovdje tužitelja- protutuženika, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1236/2023-8 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1236/2023-8 od 30. listopada 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) predati tužiteljima-protutuženicima (dalje: tužitelji) suposjed tavanskih prostorija u istočnom i jugoistočnom dijelu stambene zgrade u [adresa], sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] i to površine 32,67 m2 i 45,58 m2. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.939,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, odnosno od 30. listopada 2024. do isplate (točka I. izreke), dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa kao neosnovan. U točki III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je vlasnik predmetnih tavanskih prostorija i to u istočnom dijelu stambene zgrade u [adresa], sagrađene na kč. br. [katastarska čestica], koja je u diobnom planu iz 1984. god. označena kao tavanski prostor površine 32,67 m2, kao i polovice južne tavanske prostorije ukupne površine 45,58 m2 te nalaganje tužiteljima da mu izdaju ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a prihvati protutužbeni zahtjev tuženika. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji su osporili navode žalbe kao neosnovane te predložili žalbu odbiti kao neosnovanu te tuženika obvezati na naknadu daljnjeg troška sastava odgovora na žalbu.

4. Tužitelji se žale na odluku o parničnom trošku, kojom je odbijen njihov zahtjev za naknadu troška preko dosuđenog iznosa od 4.939,61 eura (točka II. izreke) s prijedlogom da se žalba uvaži te preinači prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka na način da se dosudi tužiteljima trošak sastava podneska od

19. listopada 2023. i žalbe.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. U dosadašnjem tijeku postupka, presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-312/2019-38 od 14. travnja 2023., prihvaćen je tužbeni zahtjev kao osnovan, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kao neosnovan. Rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1201/2023-2 od 19. srpnja 2023. ukinuta je citirana presuda suda prvog stupnja zbog ostvarenog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Predmet spora i u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za predaju u suposjed tavanskih prostorija u istočnom i jugoistočnom dijelu stambene zgrade u [adresa] sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] i to površine 32,67 m2 i 45,58 m2, kojeg zasnivaju na tvrdnji da predmetni tavanski prostor kojeg tuženik drži u posjedu, predstavlja zajedničko vlasništvo vlasnika posebnih dijelova predmetne stambene zgrade.

8. Predmet postupka je i zahtjev tuženika da se utvrdi vlasnikom navedenih tavanskih prostorija kojeg temelji na tvrdnji da je vlasništvo stekao dosjelošću te zahtjev da se naloži tužiteljima izdati mu ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

9. Ispitujući zakonitost pobijane presude, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da ista nije donesena uz počinjenje jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Nije ostvarena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Činjenično stanje u postupku je pravilno i potpuno utvrđeno te nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

12. U postupku je sud prvog stupnja utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da su stranke suvlasnici kčbr. [katastarska čestica] upisane u zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište, [adresa];

- da je tuženik upisan kao vlasnik posebnog dijela etažnog vlasništva (E-9), u naravi stan "F" koji se sastoji iz ulaza sa 3,42 m2, sobe sa 17,35 m2, sanitarnog čvora sa 3,30 m2, izbe sa 5,28 m2, kuhinje sa 8,00 m2 i balkona sa 9,00 m2, ukupne površine 46,35 m2;

- da u predmetnoj zgradi nije došlo do podjele i pripajanja zajedničkih dijelova kao eventualnih sporednih dijelova stanovima;

- da tuženik drži u samoposjedu sporne dijelove tavanskog prostora predmetne zgrade površine 32,67 m2 i 45,58 m2;

- da tuženik onemogućava pristup zajedničkom tavanskom dijelu u toj zgradi, te uz njegovu suglasnost ili ulaskom kroz drugi stan za koji je potrebna suglasnost suvlasnika EK, suvlasnici mogu doći do spornog dijela predmetne nekretnine u kojem se nalaze ventilacijski kanali i dimnjaci;

- da ne postoji sporazum ranijih suvlasnika predmetne zgrade o tome da sporni tavan ne predstavlja zajednički dio zgrade, nego da pripada suvlasniku koji je vlasnik stana "F" i služi njegovim potrebama;

- da je iz diobnog plana iz 1989. na koji se poziva tuženik, u kojem je navedeno da stan F koristi tavanski prostor površine 32,67 m2, evidentno da postoje dijelovi koji su bili u društvenom vlasništvu te su na njima korisnici poslovnog prostora bili tvrtka Nakit, tvrtka IPK RO prodavaonica Bijeli jorgovan, IMK Slavonija, a stanove su koristili ŽK, AK i KK, koji su tada bili nositelji stanarskog prava;

- da su u tome trenutku vlasnici posebnih dijelova u predmetnoj zgradi bili FK i R, UK i OK, između kojih ne postoji bilo kakav sporazum o tome da bi oni raspolagali zajedničkim dijelovima tavana.

13. Slijedom gornjih utvrđenja, prvostupanjski sud prvenstveno zaključuje da prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, nije osnovan jer se radi o tužbi na predaju u suposjed spornih dijelova nekretnine pa nije potrebna suglasnost svih suvlasnika za pokretanje tužbe te nadalje da su svi tužitelji ovlastili punomoćnika odvjetnika za zastupanje u ovoj pravnoj stvari.

14. Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da u okolnostima kada u odnosu na sporne dijelove nekretnine, kao i ostale zajedničke dijelove zgrade nije provedeno etažiranje te u spisu ne priloži dokaz da bi sporni dijelovi nekretnine bili u nečijem vlasništvu, to da se radi o zajedničkom vlasništvu na spornim dijelovima nekretnine u smislu odredbe članka 57. u svezi s člankom 67. stavak 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 76/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZVDSP).

15. Prvostupanjski sud dalje navodi da se u smislu odredaba Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Narodne novine" broj 52/73), svi raniji suvlasnici predmetne zgrade nisu sporazumjeli da sporni tavan ne predstavlja zajednički dio zgrade, nego pripada suvlasniku koji je vlasnik stana "F" i služi njegovim potrebama, jer takav sporazum tuženik nije priložio. Pri tome sud zaključuje kako priloženi diobni plan ne predstavlja valjani sporazum, koji bi morao biti sklopljen i potpisan od svih suvlasnika. Stoga da je utvrđeno da takav sporazum ne postoji, a osobe navedene u diobnom planu nisu mogle raspolagati vlasništvom zajedničkog dijela, pogotovo nositelji stanarskog prava koji nisu imali nikakvih vlasničkih ovlaštenja osim korištenja svojih stanova, a ni društvena poduzeća koja nisu mogla raspolagati zajedničkim vlasništvom, već su to mogli jedino vlasnici posebnih dijelova u predmetnoj zgradi, a između kojih ne postoji sporazum o raspolaganju zajedničkim dijelovima tavana.

16. Stoga sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na predaju u suposjed spornog tavanskog prostora.

17. U odnosu na protutužbeni zahtjev, sud prvog stupnja utvrđuje kako tuženik u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik spornog tavanskog prostora, da isti drži bez valjane pravne osnove, te da prednik tuženika MK nije mogao na tuženika prenijeti trajno pravo korištenja tavana jer nije niti bio vlasnik toga dijela tavana koji je u zajedničkom vlasništvu svih suvlasnika. Smatrajući da posjed tuženika nad spornim dijelovima nekretnine nije zakonit, istinit ni pošten, sud prvog stupnja odbija protutužbeni zahtjev tuženika.

18. Navedena činjenična i pravna utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, time što žalbenim navodima pravilnost i zakonitost istih nisu dovedeni u sumnju.

19. Prema odredbi članka 57. stavak 1. ZVDSP, stvar je u zajedničkom vlasništvu kad na nepodijeljenoj stvari postoji vlasništvo dviju ili više osoba (zajedničara) koje sve u njemu imaju udjela, ali veličina njihovih udjela nije određena, bez obzira na to što je odrediva. Prema odredbi članka 59. ZVDSP, zajedničar je ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako što drugo nije određeno ovim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara.

20. Odredbom članka 67. stavak 6. ZVDSP propisano je da vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenog posebnog dijela nekretnine, a u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenog posebnog dijela.

21. Prema odredbi članka 46. stavak 1. ZVDSP svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati ostalim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva, a to je, prema odredbi članka 42. stavak 1. ZVDSP, i pravo na suposjed. Kako u smislu odredbe članka 67. stavak 6. ZVDSP, vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, a sporne tavanske prostorije predstavljaju zajednički dio zgrade, osnovano je sud prvog stupnja zaključio, da se iste imaju, do eventualnog drugačijeg uređenja odnosa među suvlasnicima, smatrati zajedničkim dijelom. Naime, zajedničke dijelove i uređaje zgrade predstavljaju sastavni dijelovi te zgrade, odnosno uređaji koji služe za potrebe cijele zgrade, koji sa tom zgradom čine cjelinu, i služe za normalno funkcioniranje iste zgrade, dok u postupku nije utvrđeno da se uspostavilo vlasništvo posebnoga dijela (tavana) glede dijela suvlasničke nekretnine.

22. Predmetna zgrada stranaka sagrađena je u vrijeme kada je pravni poredak omogućavao uspostavu različitih pravnih vlasti na pojedinim dijelovima nekretnine. Prema odredbi članka 388. stavak 2. ZVDSP-a, propisano je da se stjecanje, promjene i pravni učinci te prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona (1. siječnja 1997.) prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

23. Naime, člankom 370. stavak 1. citiranog Zakona propisano je da vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), a isto tako i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu, stečeno na temelju prijašnjih propisa, od stupanja na snagu ovoga Zakona vlasništvo je posebnih dijelova nekretnine, kako je uređeno odredbama ovoga Zakona, pa se prosuđuje po njima, ako ovim prijelaznim odredbama nije što drugo određeno. Vlasnik posebnog dijela zgrade iz stavka 1. ovoga članka nakon stupanja na snagu ovoga Zakona ostaje vlasnikom svoga posebnog dijela nekretnine, a nositelj prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade postaje vlasnikom toga posebnog dijela, s time da se vlasništvo posebnog dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine po odredbama stavka 3. i 4. ovoga članka kako je to propisano člankom 370. stavak 2. ZVDSP-a.

24. Prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Službeni list FNRJ" br. 16/59., 48/59., 12/62., "Službeni list SFRJ" br. 10/65., 57/65., "Narodne novine" br. 52/73., 46/90., 91/96.), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženik kupio stan u predmetnoj zgradi od ranijeg vlasnika (1984.), bilo je propisano da na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade, svi vlasnici posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja, time da se zajedničkim dijelovima stambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini smatraju, među ostalim, i tavan, odnosno potkrovlje.

25. Odredbom stavka 2. navedenog članka citiranog Zakona predviđeno je da i na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koje služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata, stubište, dimnjaci, uređaji za ogrjev i dr. uređaji, dizalice, tavanske i podrumske prostorije, terase, bunari, pregradni zidovi između dva stana ili prostorija i sl.), vlasnici tih posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja. Dakle, suvlasnici zgrade mogli su se sporazumjeti da neki od zajedničkih dijelova zgrade ostanu u vlasništvu jednog od vlasnika te su se suvlasnici predmetne zgrade mogli dogovoriti da sporni prostor tavana pripadne tek jednom od vlasnika posebnog dijela zgrade.

26. Međutim, suprotno navodima žalbe tuženika, u postupku nije dokazano da su se svi suvlasnici sporazumjeli da sporni tavan ne predstavlja zajednički dio zgrade, nego da pripada suvlasniku koji je vlasnik stana „F“ i služi njegovim potrebama. Stoga, a kako nedostaje sporazum svih vlasnika posebnih dijelova zgrade o promjeni namjene i uporabe tavanskog prostora, odnosno o načinu upotrebe određenih zajedničkih dijelova zgrade te o tome da je u odnosu na sporni prostor i upravo u površini od 32,67 m2 i 45,58 m2 kako tvrdi tuženik, uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela zgrade, to je pravilno sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužitelja na predaju u suposjed predmetnog tavana kojeg tuženik drži bez valjane osnove. Ovo stoga što pravo korištenja nije mogao steći valjanim pravnim poslom odnosno raspolaganjem od strane tadašnjih suvlasnika i korisnika predmetne zgrade kako je sud prvog stupnja detaljno u pobijanoj odluci obrazložio.

27. Stoga tuženik ne može uskratiti suposjed tavana tužiteljima kao suvlasnicima nekretnine u kojoj se isti nalazi, koji tavan u zemljišnim knjigama nije upisan kao posebna stambena etaža niti kao dio koje druge stambene etaže, odnosno nije formiran (u pravnom smislu) kao samostalni stambeni prostor ili kao stambeni prostor koji pripada bilo kojem stanu u toj stambenoj zgradi. Sama pozicija predmetnog tavana u kojem se nalaze ventilacijski kanali i dimnjaci, odnosno mogućnost ulaza isključivo iz stana tuženika ili eventualno ulaskom kroz drugi stan za koji je potrebna suglasnost suvlasnika EK, ne daje tuženiku stvarnopravnu ovlast za priključenje predmetnog tavana njegovom stambenom prostoru ili za njegovo formiranje kao dodatne samostalne cjeline u vlasništvu tuženika. Za stjecanje ovlasti na predmetnom prostoru nije pravno relevantna ni okolnost da je tuženik u posjedu toga dijela jer je tuženik od svoga pravnog prednika stekao vlasništvo stana na II katu zgrade te suvlasništvo zajedničkih dijelova zgrade, a ne tavana, koji je zbog izostanka drugačijeg sporazuma suvlasnika, zajednički dio zgrade.

28. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno cijenio kako predmetni diobeni plan nema pravni učinak na vlasništvo i druga stvarna prava na tavanu niti da bi tuženik mogao steći pravo vlasništva dosjelošću od 1984. jer za takvo nešto nisu ispunjene zakonske pretpostavke. Sud prvog stupnja cijeni i okolnost da se do 1991. u značajnom dijelu radilo o društvenom vlasništvu predmetne nekretnine na kojem se nije moglo izvršiti dosjedanje, a tek potom da bi tuženik eventualno mogao dosjedati, no samo u onom slučaju kada bi postojao u pravnom smislu objekt prava vlasništva koji bi on posjedovanjem dosjedao, što u konkretnom slučaju nije moguće, odnosno tavan kao objekt zajedničkog prava vlasništva nije moguće posjedovati sa svrhom stjecanja prava vlasništva jer se radi o nepodijeljenom objektu prava zajedničkog vlasništva.

29. Prema članku 114. ZVDSP-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla (ugovora), odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. I prema odredbi članka 20. prethodnog Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90., "Narodne novine" br. 53/91., 91/96., dalje: ZOVO), pravo vlasništva se moglo steći po samom zakonu, na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem.

30. Prema članku 28. ZOVO-a, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina. Savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema odredbi članka 159. stavak 2. ZVDSP-a, samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe vlasništvo nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Stavak 3. istog članka Zakona propisuje da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe vlasništvo dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

31. U konkretnom slučaju, osnovano je sud prvog stupnja zaključio kako tuženik nema valjani temelj posjedovanja, odnosno da posjed istoga nije zakonit i nema potrebne kvalitete u smislu odredbe članka 159. ZVDSP-a pa je ocijenio protutužbeni zahtjev neosnovanim. Posjed tuženika nad spornim tavanom nije zakonit jer ne postoji valjana pravna osnova na temelju koje bi držao u posjedu navedene dijelove tavana, a takva osnova nije kupoprodajni ugovor od 14. prosinca 1984. u kojem je kao predmet kupoprodaje naveden predmetni stan sa pravom korištenja dijela tavana, kako smatra tuženik. Nadalje posjed nije istinit jer je pribavljen potajno, niti pošten jer je tuženik znao da mu navedeni tavan kao zajednički dio zgrade ne pripada u samostalni posjed jer je u zemljišnoknjižnom postupku kod provedbe uknjižbe prava vlasništva bio odbijen sa upisom vlasništva nad tavanom, a koje sve okolnosti je pravilno cijenio prvostupanjski sud.

32. Za dodati je kako bi tuženik mogao od tužitelja zahtijevati izdavanje tabularne isprave u slučaju postojanja određenog građanskopravnog odnosa između stranaka iz kojeg bi takva obveza proizlazila, kojeg u konkretnom slučaju nema pa tužitelji koji nisu stranka takvog ugovora temeljem kojeg bi tuženik stekao vlasništvo određenog posebnog dijela na predmetnoj nekretnini, nisu ni u obvezi izdati takvu ispravu kako traži tuženik.

33. Odluka suda prvog stupnja o trošku postupka donijeta je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.), pri čemu je sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe tužitelja, pravilno dosudio tužiteljima kao opravdane i potrebne troškove sastava četiri obrazložena podneska, sve u smislu odredbe Tbr. 8. Tarife.

34. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe valjalo odbiti kao neosnovane i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

35. Budući stranke nisu uspjele sa žalbama, nije im dosuđena naknada troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom 154. stavak 1. ZPP-a), dok tužiteljima nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima odredbe iz članka 155. ZPP-a, jer nije bio nužan.

U Splitu 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić