Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-133/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ŠŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, protiv tuženika Food City d.o.o. Rijeka, Frane Supila 6, OIB 37466605280, zastupanog po punomoćniku Frani Dobroviću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-359/2018-79 od 21. lipnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-359/2018-79 od 21. lipnja 2024.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 5.450,00 EUR (slovima: pet tisuća četiristo pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 4.300,00 EUR (slovima: četiri tisuće tristo eura) od 5. lipnja 2018., a na iznos od 1.150,00 EUR (slovima: tisuću sto pedeset eura) od 21. lipnja 2024. po stopi koja se od 5. lipnja 2018. do 31. prosinca 2022. obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, kao i točke II. i III. izreke presude te rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-359/2018-79 od 21. lipnja 2024. sadržano u presudi

- preinačuje u dijelu točke I. izreke presude kojim je zatezna kamata u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate presuđena po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici na dosuđeni iznos od 5.450,00 EUR (slovima: pet tisuća četiristo pedeset eura) u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate plati zateznu kamatu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.450,00 eura sa zateznom kamatom koja teče;

- na iznos od 4.300,00 eura od 5. lipnja 2018.,

- na iznos od 1.150,00 eura od 21. lipnja 2024.,

po stopi, od 5.6.2018. godine do 31.12.2022. godine, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za iznos od 10.195,00 eura i u odnosu na zatezne kamate na iznos od 1.150,00 eura za razdoblje od 5. lipnja 2018. do 20. lipnja 2024. III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.619,22 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja (21. lipnja 2024.) do isplate, tekućim po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbija kao neosnovan."

1.1. Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:

"Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem podneska od 16. veljače 2023.) povećanjem tužbenog zahtjeva."

2. Protiv točaka II. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice kao i zahtjev za naknadu parničnog troška.

3. Protiv točaka I. i III. izreke presude, kao i protiv rješenja, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da sud drugog stupnja ukine presudu u pobijanom dijelu kao i rješenje te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Tužiteljica u žalbi tvrdi da je u odnosu na točku II. izreke presude sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da je u odnosu na taj tužbeni zahtjev tužiteljice presuda potpuno nejasna i nerazumljiva posebno obzirom na sadržaj dokaza koji su tijekom postupka provedeni.

6.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su žalbene tvrdnje tužiteljice neosnovane jer je sud prvog stupnja u točki 35. obrazloženja jasno naveo razloge zbog kojih smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži izgubljenu zaradu neosnovan, pri čemu je analizirao provedene dokaze u odnosu na taj tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog čega je presudu po žalbi tužiteljice u tom dijelu bilo moguće ispitati.

6.2. Tuženik također u žalbi tvrdi da je u odnosu na dio presude koji pobija žalbom sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka paušalno iznoseći sadržaj bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a ali ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala ta bitna povreda iz kojeg razloga je ovaj sud vezano uz taj žalbeni razlog ispitivao pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.) koja je bila snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu 17. srpnja 2018. te je utvrđeno da je o svim odlučnim činjenicama sud prvog stupnja u presudi naveo jasne razloge tako da je presudu po žalbi tuženika bilo moguće ispitati, zbog čega sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica u ovom postupku traži naknadu štete zbog ozljede na radu koju je pretrpjela 22. kolovoza 2016.

7.1. Tijekom postupka među strankama je bilo nesporno da je tužiteljica na dan štetnog događaja 22. kolovoza 2016. bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme koji je bio zaključen do 31. kolovoza 2016., kada je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao.

7.2. Među strankama su bile sporne činjenice odgovara li tuženik tužiteljici za štetu jer je tuženik osporavao da udarac u koljeno, koji je tužiteljica zadobila zbog vlastite nesmotrenosti, nije mogao prouzročiti povrede koje tužiteljica opisuje u tužbi. Također tuženik je osporavao da bi bio u obvezi platiti naknadu štete s osnove izgubljene zarade.

7.3. Na temelju iskaza tužiteljice, jer drugi saslušani svjedoci tijekom ovog postupka nisu neposredno vidjeli pad tužiteljice, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica spornog dana kao konobarica radila drugu smjenu, koja traje do ponoći, nakon čega je u obvezi počistiti poslovni prostor te je ona otišla prema garderobi kako bi uzela kuvertu u koju se sprema novac te se putem prema garderobi poskliznula na vodu koja je curila iz jednog frižidera, koji se nalazio odmah s desne strane kada se iz kuhinje ide prema garderobi. Pala je na desno koljeno, nije mogla ustati te joj je nova kolegica pokušala pomoći, međutim, nije uspjela, nakon čega je nazvala muža i šeficu Š, kojoj je rekla što se dogodilo te ju je muž odvezao na Hitnu pomoć. Tamo su joj stavili longetu zbog toga što je koljeno nateklo. Saslušani svjedoci tijekom postupka nisu imali saznanja o načinu na koji je tužiteljica pala, jedino je svjedokinja EŠ iskazivala da je čula od kolegice s posla ČŠ da je tužiteljica pala dok je prolazila prema garderobi jer se poskliznula na pod. Kako je sud utvrdio na temelju medicinske dokumentacije Hitne medicinske pomoći da je tužiteljica zbrinuta unutar 60 minuta od štetnog događaja te kako je štetni događaj bio prijavljen kao ozljeda na radu, sud prvog stupnja utvrđuje da je iskaz tužiteljice uvjerljiv i sukladan pismenoj dokumentaciji na temelju čega utvrđuje da je tužiteljica pretrpjela ozljedu na radu 22. kolovoza 2016. upravo na način kako je to opisivala.

7.4. Sud prvog stupnja također utvrđuje da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje 7. rujna 2016. tužiteljici priznata ozljeda na radu zbog štetnog događaja 22. kolovoza 2016. te da je takvim upravnim rješenjem donesenim po ovlaštenom tijelu u smislu odredbe članka 66. točka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13. i 137/13.), kao javnom ispravom u smislu odredbe članka 230. stavak 1. ZPP-a, sud vezan. Naime, sud utvrđuje da je tiskanicu prijave ozljede na radu kao odgovorna osoba potpisao u ime tuženika FŠ, a tijekom ovog postupka tuženik nije doveo u sumnju presumpciju istinitosti javne isprave.

7.5. Kako je sud utvrdio da je tužiteljica pretrpjela povredu na radu ocjena je suda prvog stupnja da joj tuženik kao poslodavac odgovara za štetu na temelju odredbe članka 111. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14. i 127/17.; dalje: ZR) i to po načelu objektivne odgovornosti što proizlazi iz odredbe članka 25. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 75/09., 143/12., 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18.; dalje: ZZR).

7.6. Po ocjeni suda tuženik u ovom postupku nije dokazao razloge ekskulpacije, a niti je dokazao da postoji bilo kakav doprinos tužiteljice štetnom događaju jer nije iznosio u postupku bilo kakve konkretne propuste tužiteljice u smislu neadekvatne obuće, a u postupku je utvrđeno da je tužiteljica u radu koristila svoje cipele jer od tuženika nije dobila radnu obuću.

7.7. Tijekom postupka provedeno je medicinsko vještačenje po specijalistu kirurške ortopediju dr. CŠ, te je utvrđeno da je tužiteljica zadobila udarac u području desnog koljena sa kasnije utvrđenim promjenama zglobnih struktura. Tužiteljica je na dan štetnog događaja nakon obrade u centru za Hitnu medicinu dobila imobilizaciju te joj je nakon skidanja imobilizacije određena fizikalna terapija na koju je morala čekati do studenog 2016.

7.8. Sud utvrđuje da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 36 do 48 sati, srednjeg intenziteta 12 – 15 dana, te slabijeg intenziteta jedan i pol do dva mjeseca.

7.9. Tužiteljica je pretrpjela strah i to primarni strah nekoliko minuta te sekundarni strah jačeg intenziteta dva do tri dana, srednjeg intenziteta petnaest do dvadeset dana te slabijeg intenziteta mjesec do mjesec i pol dana.

7.10. Sud utvrđuje da posljedice štetnog događaja umanjuju opću životnu aktivnost tužiteljice u omjeru od 8 do 10 %.

7.11. Tužiteljici je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 5 – 6 tjedana dva do tri sata dnevno, te mjesec i pol do dva u trajanju od jedan do dva sata dnevno.

7.12. Kako je tuženik tijekom postupka isticao činjenicu da je tužiteljica od ranije imala ozljede desnog koljena sud prvog stupnja utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka da iz preslike zdravstvenog kartona tužiteljice prije štetnog događaja nisu registrirane ranije ozljede, a niti tegobe s desnim koljenom. Tuženik je također tijekom postupka tvrdio da se je tužiteljica u nekim prilikama vidljivo otežano kretala i da je šepala već i prije štetnog događaja, međutim, nitko od saslušanih svjedoka takvu činjenicu nije potvrdio.

8. Primjenom odredbe članka 1100. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud utvrđuje da bi obzirom na utvrđenu dužinu i intenzitet trajanja fizičkih bolova, duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti te pretrpljenog straha tužiteljici pripadala pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 4.300,00 eura.

8.1. Obzirom na opseg potrebne tuđe pomoći i njege sud utvrđuje da bi tužiteljici pripadala naknada štete u iznosu od 1.000,00 eura pri čemu je vrijednost sata tuđe pomoći i njege utvrđena s iznosom od 4,60 eura. Sud je tužiteljici dosudio kao naknadu imovinske štete i trošak pojačane prehrane u iznosu od 150,00 eura jer je vještačenjem utvrđeno da bi joj takva prehrana bila potrebna u trajanju od oko četiri do pet tjedana.

8.2. Zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete sud je primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a dosudio tužiteljici od podnošenja pisanog zahtjeva tuženiku 5. lipnja 2018., dok je na imovinsku štetu sud tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana presuđenja na temelju odredbe članka 1089. stavak 2. ZOO-a.

8.3. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova izgubljene zarade koju je tužiteljica tražila za razdoblje od rujna 2016. do svibnja 2018. sud prvog stupnja utvrđuje da je taj tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužiteljica nije dokazala da je imala priliku zaposliti se na poslovima konobarice u trgovačkom društvu Dali Heza j.d.o.o. i to u objektu „Baza Pub“ u vlasništvu NŠ. Naime, tužiteljica je tijekom postupka dostavila pismenu potvrdu NŠ da joj je u razdoblju od rujna 2016. do svibnja 2018. nudio posao konobarice kojeg ona zbog posljedica povrede na radu nije mogla prihvatiti, međutim, kako je tuženik osporavao vjerodostojnost takve pismene potvrde sud je u postupku saslušao kao svjedoka NŠ koji nije potvrdio navode pismene potvrde i tužiteljice o tome da joj se on u razdoblju od rujna 2016. do svibnja 2018. obraćao nudeći joj posao. Iz njegovog iskaza sud utvrđuje da je svega jednom kratko razgovarao s tužiteljicom, time da je susret s tužiteljicom dogovorio njihov zajednički prijatelj E te da nakon toga nikad više s tužiteljicom nije komunicirao ni na koji način. Također iz njegovog iskaza sud utvrđuje da mu je zajednički prijatelj E govorio o tužiteljici u vrijeme kada je tužiteljica radila, iz čega sud izvlači zaključak da je to moralo biti prije rujna 2016. jer je tužiteljica pretrpjela povredu na radu 22. kolovoza 2016., na temelju kojih činjenica sud zaključuje da su na pismenoj potvrdi navedeni neistiniti podaci te da saslušani svjedok nije nudio poslove tužiteljici u vrijeme kada ih ona nije mogla obavljati, na temelju čega sud zaključuje da ozljeda na radu nije bila uzrok zbog kojeg se tužiteljica nije zaposlila u ugostiteljskom objektu „Baza Pub“ te da nije pretrpjela štetu u vidu izgubljene zarade.

9. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev koju preinaku je sud primjenom odredbe članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a dopustio smatrajući da je ona svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama. Po ocjeni suda dopuštenje preinake tužbe bilo je moguće na temelju izmijenjene odredbe članka 190. ZPP-a, kojoj odredbi je člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a(„Narodne novine“ broj 70/19.) dodan novi stavak 2. na način da je propisano da se iznimno od odredbe stavka 1. toga članka tužba može preinačiti do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja odredba se primjenjuje na sve postupke u tijeku na temelju članka 117. stavak 2. istog Zakona.

10. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

11. Tuženik u žalbi u bitnome osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je u ovom parničnom postupku u pogledu činjenice je li tužiteljica pretrpjela ozljedu na radu u štetnom događaju vezan pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 7. rujna 2016., kojim je tužiteljici priznata ozljeda na radu zbog štetnog događaja od 22. kolovoza 2016., tvrdeći da je u ovom postupku u pogledu uzročno posljedične veze bilo potrebno provesti vještačenje.

11.1. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane iz razloga što se činjenica smatra li se pojedina ozljeda ozljedom na radu ocjenjuje u upravnom postupku pri Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje te konačna odluka donesena u tom postupku predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak u smislu odredbe članka 12. stavak 2. ZPP-a te ne postoji mogućnost njezinog preispitivanja u sudskom postupku (isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 293/2019). Kako je u konkretnom slučaju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pravomoćnim upravnim aktom utvrdilo da je ozljeda koju je tužiteljica zadobila ozljeda na radu, a što proizlazi iz ovjere Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 7. rujna 2016. na obrascu prijave ozljede na radu, koju je sačinio tuženik kao poslodavac tužiteljice, proizlazi da je poslodavac sudjelovao u upravnom postupku u kojem je donijeto rješenje o priznavanju ozljede na radu te je u ovom postupku on tim rješenjem vezan pa sud nije bio dužan provoditi vještačenje, kako to u žalbi tvrdi tuženik.

11.2. Također neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da sud nije pribavio cijeli predmet HZZO, koji se vodio pod Klasom: UP/I-502-03/17-03/16 i u kojem je doneseno rješenje 24. travnja 2017. o tome da se tužiteljici ne priznaje pravo iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu jer je sud izvršio uvid u to rješenje koje se nalazi na listu 40 spisa, međutim, i po ocjeni ovog suda to rješenje ne utječe na utvrđenje suda o vezanosti suda za rješenje HZZO-a kojim je tužiteljici priznata ozljeda na radu 7. rujna 2016. Naime, iz sadržaja citiranog rješenja od 24. travnja 2017. vidljivo je da je tužiteljica nakon priznavanja ozljede na radu tražila da joj se kao posljedica ozljede na radu priznaju određene dijagnoze navedene u izreci toga rješenja te je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje odlučio da se te naknadne dijagnoze tužiteljici ne priznaju kao posljedica već ranije priznate ozljede na radu zbog čega to rješenje ne utječe na utvrđenje suda da je tužiteljica ozljede radi kojih traži naknadu štete pretrpjela kao ozljede na radu. Naime, u ovom postupku je liječnički vještak u nalazu i mišljenju vodio računa isključivo o povredi koju je tužiteljica zadobila u štetnom događaju, dakle, utvrđivao je činjenice vezano samo uz štetni događaj, a ne i eventualne druge tegobe koje je tužiteljica imala, što je jasno navedeno u nalazu i mišljenju. Iako tuženik u žalbi ne iznosi razloge u odnosu na dosuđenu visinu neimovinske štete, po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu članka 1100. stavak 2. ZOO-a kada je tužiteljici na ime neimovinske štete dosudio iznos od 4.300,00 eura. Također, obzirom da prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, a tuženik u žalbi ne iznosi razloge zbog kojih presuda suda prvog stupnja ne bi bila pravilna u odnosu na dosuđenu imovinsku štetu, ovaj sud u tom dijelu nije ispitivao pravilnost pobijane presude.

11.3. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 29. stavak 2. ZOO-a kada je tužiteljici za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate zateznu kamatu dosudio po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23.), koji je stupio na snagu 30. prosinca 2023. izmijenjena je odredba članka 29. stavak 2. ZOO-a na način da glasi: „(2.) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“ Sukladno citiranoj odredbi ZOO-a presudu suda prvog stupnja u odnosu na stopu zatezne kamate na dosuđeni iznos za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate trebalo je preinačiti te tužiteljici dosuditi zateznu kamatu propisanu zakonom.

11.4. Tuženik nadalje u žalbi protiv presude osporava rješenje suda prvog stupnja kojim je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog medicinskog vještačenja, međutim, sud prvog stupnja pravilno je primjenom odredbe članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe nakon provedenog medicinskog vještačenja na temelju kojeg je tužiteljica mogla postaviti konačni tužbeni zahtjev pa i povisiti ga, jer je pravilno zaključio da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

12. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je djelomično odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja djelomično potvrditi u točkama I. i III. izreke primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u odnosu na stopu zatezne kamate u točki I. izreke za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

13. Tužiteljica u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja da nije dokazala da bi se po isteku Ugovora o radu kod tuženika zaposlila te da je zbog liječenja izgubila zaradu koju bi ostvarila po redovnom tijeku stvari radeći u trgovačkom društvu Dali Heza j.d.o.o. Sud je u postupku utvrdio da tužiteljica tu činjenicu nije dokazala jer je na temelju iskaza saslušanog svjedoka NŠ, koji je ovlaštena osoba trgovačkog društva Dali Heza j.d.o.o., utvrdio da je samo u jednoj prilici na zamolbu zajedničkog prijatelja razgovarao s tužiteljicom o tome da bi mogla raditi u njegovom ugostiteljskom objektu "Baza Pub" i to prije nego što je bila povrijeđena, međutim, taj svjedok nije potvrdio tvrdnju tužiteljice da joj je nudio posao u razdoblju od rujna 2016. do svibnja 2018., nakon štetnog događaja 22. kolovoza 2016., zbog čega je pravilno sud zaključio da tužiteljica nije dokazala štetu s osnova izgubljene zarade.

13.1. Neosnovane su žalbene tvrdnje tužiteljice da je sud pogrešno odbio dio zahtjeva tužiteljice za plaćanjem zatezne kamate na tuđu pomoć i njegu, koja je tužiteljici bila potrebna u razdoblju od 5. lipnja 2018. do 20. lipnja 2024., jer je pravilno sud prvog stupnja zateznu kamatu na dosuđeni iznos imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege tužiteljici dosudio od dana presuđenja budući da je visina te štete sukladno odredbi članka 1089. stavak 2. ZOO-a utvrđena po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke pa tužiteljica ima pravo na zatezne kamate samo od dana presuđenja.

13.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tužiteljice kojima pobija odluku o naknadi parničnih troškova tvrdeći da odluka nije pravilna jer ne odgovara stvarnom uspjehu tužiteljice zbog toga što smatra da je osnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na izgubljenu zaradu, jer je pravilno sud prvog stupnja iz naprijed obrazloženih razloga odbio taj tužbeni zahtjev kao neosnovan te je pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a utvrđujući uspjeh tužiteljice u parnici na način da je vodio računa o uspjehu s osnovom i visinom potraživanja te je u konačnici pravilno utvrdio da je tužiteljica uspjela u omjeru od 67,42 %. Kada je od tog uspjeha odbio uspjeh tuženika od 32,58 %, pravilno je tužiteljici dosuđen trošak koji je bio potreban u omjeru od 34,84 %.

14. Iz obrazloženih razloga žalbu tužiteljice trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 12. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković