REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-1061/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 25. listopada 2024., poslovni broj: P-8749/2023-14, u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka odbija se kao neosnovana, a žalba tužitelja NA iz [adresa] djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 25. listopada 2024., poslovni broj: P-8749/2023-14:

- potvrđuje u točki I i II izreke

- preinačava u odluci o troškovima postupka (točka III izreke) tako da se nalaže tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka da tužitelju NA iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.570,22 eura umjesto iznosa od 1.382,72 eura.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,12 eura, u roku od 15 dana.

III Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103882298 od 19. ožujka 2008. godine, sklopljenog između tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80% (nulacijelihosamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische banka d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 423,51 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 17. ožujka 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische banka d.d, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.382,72 eura sa zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske odluke žale se tužitelj i tuženik.

3. Tužitelj podnosi pravodobnu žalbu u odnosu na troškove postupka jer mu nije priznat trošak sastava podneska od 5. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa na objavu presude od 25.listopada 2024. u iznosu od 50,00 eura kao i trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura, sve uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost. Navodi da je u cijelosti uspio u postupku pa da je tuženik dužan nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a koji su troškovi stvarno nastali tužitelju. U odnosu na trošak pristupa na objavu presude poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 832/2022-2 od 22. ožujka 2023. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu o odnosu na odbijajući dio zahtjeva zatraženih troškova parničnog postupka, u smislu žalbenih navoda. Traži trošak žalbenog postupka.

4. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP) i predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku ili podredno prvostupanjski presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka.

4.1. U žalbi tuženik navodi da su utvrđenja prvostupanjskog suda u suprotnosti sa svim dokazima koji su tijekom postupka izvedeni jer je u članku 10. Ugovora o kreditu, koji je tužitelj prije potpisivanja pročitao, jasno navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 0,80% na iznos kredita pa je iznos naknade odrediv jednostavnom matematičkom operacijom te da su pored toga i sam tužitelj, i zaposlenica tuženika u postupku iskazali da je obveza plaćanja ulazne naknade jasno iskomunicirana, slijedom čega ističe da su navodi suda o neodređenosti ili neodredivosti ulazne naknade u cijelosti pogrešni. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da je tužitelj kao potrošač bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade, kao i s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu te da je stoga tužitelj shvatio ekonomske posljedice ugovaranja naknade, odnosno bilo mu je poznato koju novčanu obvezu i u kojem iznosu mora ispuniti prilikom sklapanja određenog ugovora, da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve te okolnosti, a osim toga nije uzeo u obzir da 2008., dakle u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade i da je Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/2013) zakonodavac u članku 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja u vezi s tim pa da je 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/2014), kojim je u članku 3. predviđena i naknada za obradu kredita. Tuženik smatra, uzimajući u obzir sve navedeno da ja u duhu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, odredba članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu razumljiva i da prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten ocjenjivati nepoštenost navedene odredbe.

4.2. Osim toga, navodi da prvostupanjski sud nigdje ne obrazlaže u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana pa da je u tom dijelu počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, zatim da nijedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, štoviše cijeneći letke koji su bili na raspolaganju tužitelju, razgovor sa službenicom banke, kao i činjenicu da se radi o iznosu s čijom visinom je tužitelj nedvojbeno bio upoznat, da je jasno da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4.3. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom nije prihvaćen prigovor zastare navodi da je shvaćanje prvostupanjskog suda utemeljeno na shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora i da takvo pravno shvaćanje odstupa od općih pravila obveznog prava i da nije zadaća Vrhovnog suda kreiranje pravnih normi, već ujednačavanje prava. Navodi i da je bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih strana proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom te da i pravna teorija, koju je ujedno tuženik citirao, potvrđuje stajalište tuženika kako je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla potrebno ograničiti na zakonom propisani zastarni rok, koji se računa od dana plaćanja, dakle, u ovom konkretnom slučaju od 2008., a tužitelj je tužbu podnio 2023. Tuženik nadalje smatra, ukoliko bi se pak prihvatio navedeni stav Vrhovnog suda, onda je taj stav potrebno primijeniti i na početak tijeka zatezne kamate pa da je prvostupanjski sud, dosuđujući tužitelju kamate od 2008. počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Tuženik se pri tome poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici od 5. ožujka 2004. i odluku Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Dalje osporava dosuđenu zakonsku zateznu kamatu za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20).

4.4. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti i slijedom toga dosuditi tuženiku parnične troškove.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te su provedeni i pravilno ocijenjeni svi dokazi u postupku.

7.1. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

8. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103882298, sklopljenog između tužitelja i tuženika 19. ožujka 2008., sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezao na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 0,80% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora te da se naloži tuženiku da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužitelju iznos od 423,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2008. do isplate.

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, stambeni kredit za kupovinu nekretnine, u iznosu od 86.372,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 240 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 0,80% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, koja se obračunava na dan kredita i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženiku iznos od 423,51 eura. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj ima pravo na isplatu navedenog iznosa.

10. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja i zaposlenice tuženika te na temelju materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od banke, koji korisnik kredita može potpisati ili ne, da isti kredit sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada pa da se po prirodi stvari o ovoj naknadi nije moglo pregovarati, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi nije određena niti odrediva i da je u smislu odredbe članka 270. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) ništetna te da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je ista ništetna i u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.382,72 eura.

O žalbi tužitelja

11. U odnosu na žalbu tužitelja, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a, propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti predmetnog slučaja.

11.1. Prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023; dalje Tarifa), koja je stupila na snagu 27. studenog 2023. i koja se primjenjuje u ovom parničnom postupku, punomoćniku tužitelja po Tbr. 36. točka 3. Tarife pripada pravo na naknadu za pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura i PDV na navedeni iznos. Pri tome je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije ovaj trošak dokazao jer je tužitelj u sudski spis dostavio dopis koji je uputio tuženiku i odgovor tuženika. Isto tako neosnovano prvostupanjski sud nije tužitelju priznao nagradu za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da je pravo na ovaj trošak propisano Tbr. 9. točka 3. Tarife u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 50 bodova pa tužitelju pripada zatraženih 50 bodova što iznosi 100,00 eura i PDV. Stoga tužitelju pripadaju i troškovi u iznosu od 150,00 eura i PDV u iznosu od 37,50 eura, odnosno ukupno 187,50 eura.

11.2. Suprotno žalbenim navodima, pravilno sud nije tužitelju naknadu troška za sastav podneska od 5. rujna 2024., kojim je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora, jer je obveza tužitelja vrijednost predmeta spora odrediti u tužbi.

11.3. Stoga je žalba tužitelja djelomično osnovana pa je preinačeno odluka o parničnom trošku na način da je tužitelju dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.570,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u prvostupanjskoj presudi.

O žalbi tuženika

12. U odnosu na žalbu tuženika za navesti je da je odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07; dalje ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, niti je tuženik u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP-a dokazao da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem pa je na temelju odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 10. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a najmanje 200,00 kn, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

13. U odnosu na ulaznu naknadu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

14. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 0,80% od iznosa kredita, odnosno, minimalno 200,00 kn, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužitelju što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka (Quod ab initio vitiosum est non potest tractu temporis convalescere) pa neosnovano tužena prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 96. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženiku naknadu iz članka 10. Ugovora o kreditu u iznosu od 423,51 eura, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženik odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

17. Žalbeni navodi tuženika da je tužitelju neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata za vrijeme trajanja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20), nisu osnovani jer se isti Zakon primjenjuje samo u ovršnim i stečajnim postupcima.

18. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

19. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspio, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

20. Tužitelj je djelomično uspio sa žalbom, u omjeru od 50%, pa mu pripadaju troškovi sastava žalbe i PDV u iznosu od 78,12 eura. Tužitelj je za sastav žalbe s PDV-om postavio iznos od 312,50 eura, međutim tužitelju pripada trošak prema vrijednost osporavanog dijela prvostupanjske presude što iznosi 50 bodova odnosno 100,00 eura, a uvećano za 25% iznosi 125,00 eura. S obzirom na žalbeni uspjeh tužitelju pripada 62,50 eura i PDV u iznos od 15,62 eura. Tužitelju ne pripada trošak pristojbe na žalbu jer isti kao potrošač nije obveznik plaćanja iste.

21. Iz navedenih razloga žalba tuženika je odbijena kao neosnovana, a žalba tužitelja djelomično je prihvaćena te je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I i II izreke, a preinačena u točki III izreke na način kako je to odlučeno u izreci ove presude.

Slavonski Brod, 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić