REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3448/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći K1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025. godine, održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnicu BN, odvjetničku vježbenicu kao zamjenu za odvjetnika Franu Bazinu, odvjetnika iz Zagreba i u nazočnosti LN, odvjetničkog vježbenika, kao zz za odvjetnike odvjetnike iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Su-1400/19, dana 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ naknada, Ugovora o kreditu broj 028-50-4286975 od 26. srpnja 2007. godine zaključenog između tužitelja VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 322,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. kolovoza 2007. pa do isplate, a koja kamata je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.092,72 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12. veljače 2025. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 05.06.2024. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj tužitelj navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 028-50-4286975 od 26. srpnja 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.605,57 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. naknada predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelju na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 322,04 EUR (3,30% od iznosa kredita).

2. Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovorom, te da je tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj napominje da iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj navodi da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Tužitelj navodi da je jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

3. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću presudu:

„1. Odredba članka 3./treće/ naknada, Ugovora o kreditu broj 028-50-4286975 od 26. srpnja 2007. godine zaključenog između tužitelja VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 322,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.8.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“ 4. Tužitelj u tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom sporne odredbe kojom je u predmetni ugovor, između ostalog, uglavljena odredba o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita, te ponavlja navode iz tužbe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da plati tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita nepoštene, a slijedom toga i ništetna. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

5. Tužitelj osporava u cijelosti osnovanost svih tuženikovih prigovore, te napominje da je potpuno irelevantno može li se ili ne sporna naknada lako izračunati, da li je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, već je bitan način na koji je ista ugovorena i na što se one stvarno odnosi, jer je predmetna odredba ugovora uglavljena je u ugovor po principu uzmi ili ostavi. Da bi tužitelj dobio kredit koji je u datom trenutku trebao, morao je pristati na spornu odredbu i o toj ga odredbi nitko ništa nije pitao, a novac na ime tzv. ulazne naknade uzet je već prilikom isplate kredita tj. za toliko je manje novca dobio prilikom isplate kredita.

6. Tužitelj naglašava da nigdje nije napisano na što se točno odnosi sporna naknada i kakve to banka tuženika posebne, a napose opravdane, troškove ima da bi prilikom isplate kredita naplatila tzv. ulaznu naknadu. Tužitelj smatra da je jedina svrha ove odredbe stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

7. Ne treba posebno napominjati da je ista odredba protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka tuženika ugovaranjem ovakve odredbe narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporna odredba u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

8. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti neosnovan, jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.

9. Slijedom svega navedenom, tužitelj u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i navoda iz ovog podneska, te predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti usvoje, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju.

10. Tužitelj do zaključenja glavne rasprave ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te potražuje troškove prema troškovniku i na iste troškove potražuje i zateznu kamatu počev od presuđenja pa do isplate.

11. U svom odgovoru na tužbu, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te navodi kako tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita, a da su takvi navodi tužitelja neosnovani, te da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu.

12. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, te da je i sama obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena.

13. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije.

14. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

15. Tuženik navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, te da sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine, čije dijelove tuženik citira.

16. Tuženik zaključuje da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

17. Tuženik se poziva i na domaću sudsku praksu koja ide u prilog njegovim tvrdnjama, te ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

18. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, a ističe i prigovor zastare, pa ako bi tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik osnovanosti istog osporava i to obrazlaže slijedećim tvrdnjama: da se ovo pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Tuženik obrazlaže da ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 da bi to značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, te da je u tom slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.

19. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

20. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

21. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu.

22. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

23. Tuženik u tijeku postupka ustraje kod odgovora na tužbu i svih svojih navoda, te potražuje troškove prema troškovniku i na iste troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

24. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu u spis te je saslušan tužitelj osobno kao stranka, pa kako stranke nakon ovako provedenog postupka nisu imale daljnje dokazne postupke, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

25. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

26. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom, nije sporan iznos isplaćenog kredita, kao i da je plaćena tzv. ulazna naknada i njezin iznos, tj. iznos koji je predmet potraživanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari, ali je sporno da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je ništetna odredba čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari, da li je tužitelju bila poznata visine ove ugovorne obveze, te da li je tuženik bio savjestan.

27. Sud je na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveo sve navedene dokaze, pa je tako iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, sud utvrdio da je tužitelj rođen 1963. i po zanimanju strojarski tehničar, što znači da nije financijske struke, niti ima posebna financijska znanja. Sud je utvrdio da tužitelj nije inače bio klijent banke tuženice, a kredit je digao kod tuženika, jer je izabrao vozilo za kupnju kod autokuće koja je imala dogovor s tuženikom. Referent prodaje u autokući je tužitelju sredio sve papire za podizanje predmetnog kredita te je tužitelj samo trebao od njega, bez odlaska, u banku podići dokumente i solemnizirao je kredit pred javnim bilježnikom.

28. Tužitelj ističe da je je upravo na preporuku i skoro inzistiranje prodavača digao predmetni kredit vezan uz valutu CHF i s obvezom plaćanja ulazne naknade. Tužitelj navodi da je pitao referenta u autokući za ulaznu naknadu i zašto to treba plaćati, a on je tužitelju rekao da to banka traži i da bez toga ne može dobiti kredit, pa je pristao i na tu odredbu, kao i na ostale, jer o njima nije mogao s niskim pregovarati.

29. U iskazu tužitelj ističe da je on osobno kredit otplatio, te mu je od iznosa kredita odmah naplaćena naknada za obradu kredita, a auto je služio za osobne potrebe i još uvijek ga tužitelj ima u vlasništvu.

30. Sud je ovom iskazu tužitelja saslušanog osobno kao stranke, poklonio vjeru u cijelosti, jer je dan objektivno, životno i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu i u cijelosti potvrđuje sve navode koje tužitelj iznosi u ovoj svojoj parnici. Način ugovaranja i naplate utužene ulazne naknada nesporno je ništetan, jer ukazuje da je izostalo svako pojedinačno pregovaranje u odnosu na isto, a prema standardima koje je iznjedrila aktualna sudska praksa, da je potpuno jasno i dokazano da tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecati na spornu ugovornu odredbu, čiju ništetnost traži u ovoj presudi, kao i da ih je platio i da traži povrat onoga što je neosnovano tuženik na navedeni način stekao od njega, pa se prema utvrđenju ovog suda, ne radi niti o naknadi štete, niti o plaćanju povremenih davanja, već potraživanju od tuženika stečenog bez pravne osnove. Tužitelj je prema utvrđenju ovog suda je dokazao i osnov i visinu, kao i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te svoj status potrošača, kao i ništetnost ugovorne odredbe kao što traži isto u petitu tužbenog zahtjeva pod toč. I. i kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sam ugovor o kreditu navodi da se radi o namjenskom potrošačkom kreditu za kupnju novog vozila, pa time status tužitelja kao potrošača, proizlazi i iz samog teksta i sadržaja tog Ugovora, a vozilo kupljeno istim kreditom je korištenu u osobne svrhe.

31. Sud je temeljem stanja spisa utvrdio da je tuženik učinio nespornim da je tužitelj s osnova tzv. ulazne naknade, tj. za obradu kredita platio novčani iznos koji i potražuje od tuženika u ovom sporu od 3,30% od iznosa kredita, i da je isti iznos plaćen kod prvog korištenja kredita, u iznosu od 322,04 EUR.

32. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je upravo utuženi iznos platio, da ga je banka oduzela od ukupnog iznosa isplaćenog mu kredita, te da nema objašnjenja niti u Ugovoru o kreditu, kao niti u općim aktima tuženika, a niti u ovoj parnici danim očitovanjima tuženika kako je i po kojoj osnovi nastala utvrđena visina naknade od 3,30 % iz čl. 3. Ugovora, naplaćene tužitelju u svrhu realizacije kredita od 322,04 EUR, koje tužitelj potražuje od tuženika kao stečeno od tužitelja bez pravne osnove, a da je iz stanja spisa, kao i iz samog iskaza tužitelja, potpuno jasno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na visinu te naknade, niti izražene u postotku, niti izražene u nominalnom iznosu, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužitelju, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničio, već je, prema utvrđenju ovog suda potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužitelju, koji jasno navodi da mu je novac iz kredita trebao, te da je morao platiti sve što se od njega tražilo, ako je htio dobiti isplatu tog kredita.

33. Za svaku nastalu štetu i njezinu naknadu vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika, gdje dovodi tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj na potrošačevu štetu, naplaćuje mu koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalazi u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

34. Prema utvrđenju ovog suda nije sporno da Odluke i drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čime prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl.

35. Dakle, ovom ugovornom odredbom, tuženik je u postotku naveo kolika će biti naknada spram iznosa cijelog kredita, već ovisi o njegovoj Odluci koju sam donosi bez ikakvog utjecaja tužiteljice kao potrošača na istu Odluku i visinu te naknade, niti je tuženik dao bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Iz iskaza saslušanog tužitelja, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti mu je itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi ju morao platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužitelja kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužitelju dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

36. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranja sporne tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, su argumenti koji idu u korist tuženika, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovorne odredbe da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I. i III.). Obzirom da je sud utvrdio odredbu ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnom, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

37. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iskazane u CHF, kao i utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tj. obradi kredita. Utvrdivši ništetnost dijela ugovorne odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude ukupno zatražen iznose plaćene naknada, jer je taj iznos postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik, a tuženik je učinio i nespornim visinu tako postavljenog zahtjeva, ali i nadalje osporavao osnovanost tog zahtjeva, kao i cijelog tužbenog zahtjeva tužitelja.

38. Uz sve već navedeno, treba opetovano naglasiti da odredba članka 11.1. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita je nerazumljiva, jer u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i na koju tužitelj ne može utjecati, pa da tužitelj osnovano upućuje na Zaključak Vrhovnog suda RH koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak (Izvod iz Zapisnika posl. br. Su IV – 308/2020) pod točkom 8.

39. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU.

40. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. predmetnog ugovora, koji dio tužbeno zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tog dijela ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćeno po tužitelju, a kako je to sud dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, kao niti da bi tuženiku prijevremenom otplatom učinjenom u skladu s ugovornim obvezama tužitelja koje je propisao sam tuženik, nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne u iznosu koji je tuženik od tužiteljice s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplatio, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom. Sud je utvrdio da tužiteljev zahtjev za isplatu nije manje prirode, kao niti da bi postojao niti jedan zakonski razlog koji bi onemogućavao ili sprječavao tužitelja da ustane ovom tužbom za utvrđenje ništetnosti i potraživanje isplate temeljem iste od tuženika, koji je novčani iznos kojeg tužitelj potražuje isplatu, neosnovano stekao od tužitelja.

41. Sud je temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužitelja, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovorne odredbe navedene pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, te kao pod toč. I. i III. izreke ove presude.

42. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju u auto kući, čak i bez dolaska tužitelja u poslovnicu tuženika, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, tj. od dana nakon samog plaćanja pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

43. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

44. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

45. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 05.09.2024., ročište 05.12.2024., ročište 13.01.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova, što čini ukupno 400 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 800,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 160,00 EUR, te čini zbir od 960,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, što čini ukupan trošak tužiteljice u ovoj parnici u iznosu od 1.092,72 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. III. izreke ove presude.

46. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 12. veljače 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

47. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. veljače 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR

2. tuženiku po pun.