Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-63/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Koraljke Bumči, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marinele Kralj, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽK, zbog kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj: K- 333/2024 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba optuženog ŽK odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, broj: K-333/2024 od 29. studenog 2024., optuženi ŽK proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv javnog reda - protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, opisano po članku 326. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11,, a kažnjivo po članku 326. stavku 2. KZ/11., pa je na temelju članka 326. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 54. stavka 1. KZ/11., u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. ožujka 2024. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje u tekstu: ZKP-a) optuženom je naloženo plaćanje troškova postupka u ukupnom iznosu 6.995,48 eura (slovima: šest tisuća devetsto devedeset pet eura i četrdeset osam centi) u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio optuženik putem branitelja Marka Grzunova, odvjetnika iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe ili da se osudi za osnovni oblik djela i da mu se izrekne blaža kazna.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je predmet na daljnji postupak (članak 474. stavka 1. ZKP-a).

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredbe kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, navodeći da su „…razlozi presude nejasni i u znatnoj proturječnosti, odnosno čitavo obrazloženje je nelogično i neživotno. Presuda se temelji samo na indicijama ali pri tome nije obrazložio koje su to indicije, koja je njihova snaga i uvjerljivost te na koji način bi one eventualno zatvorile krug u mjeri koja je potrebna da se izvan svake sumnje utvrdi njegova krivnja“. Ovu povredu optuženik nalazi u zaključku prvostupanjskog suda da ne postoji zatvoreni krug indicija, koje upućuju na njega kao počinitelja predmetnog kaznenog djela, čime izražava nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i načinom na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze i pogrešnim izvođenjem zaključaka iz takve ocjene dokaza.

6.1.Nasuprot tim žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži potpune i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, koje je prvostupanjski sud iznio bez bilo kakve proturječnosti i na temelju kojih dokaza je došao do zaključka o postojanju kaznenog djela i krivnje optuženika. U njenom obrazloženju izložio je rezultat svih izvedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, dajući ocjenu zašto prihvaća iskaze svjedoka VK, ČK, IK, JK, ŽKČ, CK, LK, Ž i HK i sve pročitane isprave, a zašto ne prihvaća obranu optuženika, kad poriče kazneno djelo, koje dokaze je ispravno interpretirao iz kojih proizlazi postojanje zatvorenog kruga indicija, koje upućuju na optuženika kao počinitelja predmetnog djela.

6.2. U okviru žalbene osnove bitne povrede kaznenog postupka, optuženik ističe da prvostupanjski sud nije primijenio pravilo „in dubio pro reo“, upirući tako na bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi članka 3. stavka 2. ZKP- a. Protivno tim žalbenim navodima nije došlo do ove zakonske povrede, jer se iz izvedenih dokaza i njihove ocjene, nije pojavila bilo kakva dvojba glede postojanja odlučnih činjenica koje čine bitna obilježja predmetnog kaznenog djela, a ovo tim više što je prvostupanjski sud na temelju niza čvrsto povezanih činjenica, nedvojbeno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti, tako da nije bilo potrebe za primjenom ove zakonske odredbe.

7. Neosnovana je žalba i zbog povrede kaznenog zakona, koju optuženik vidi u tome što je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11., a po njegovom stavu radi se o osnovnom obliku kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11.

7.1. Međutim, postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-a, prosuđuje se prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, pa je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon na činjenično stanje koje je utvrdio, kada je optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela opisanog u izreci pobijane presude, a ne prema onom stanju koje je prema shvaćanju optuženika trebalo biti utvrđeno. Naime, u činjeničnom opisu radnji kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim, sadržanom u izreci pobijane presude, jasno su utvrđena i opisana njegova postupanja, kojom prilikom je postupao na nečovječan i ponižavajući način, što je jedan od oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11.

8. Zbog iznesenih razloga, nisu ostvarene istaknute bitne povrede kaznenog postupka, a ni povreda kaznenog zakona ili neke druge povrede koje bi proizlazile iz žalbenih razloga.

9. Neutemeljeno se optuženik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

9.1. Naime, osnovna teza žalbe je da prvostupanjski sud nije mogao na temelju izvedenih dokaza utvrditi da je upravo optuženik bio taj koji je prevozio veći broj državljana Sirije i drugih zemalja autocestom A1 (koji su prethodno iz Bosne i Hercegovine ušli u Republiku Hrvatsku, izvan obilježenog graničnog prijelaza) u smjeru Zagreba, kojom prilikom je došlo do kvara na vozilu, nakon čega je pobjegao i ostavio ih zatvorene u vozili.

9.2. Osporavajući tako činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženik ističe da ne postoji zatvoreni krug indicija koje bi ga nedvojbeno povezale da je kritične zgode bio vozač kombi vozila. Zapravo, on polemizira s razlozima pobijane presude, nastojeći dovesti u sumnju zaključke suda prvog stupnja, naglašavajući da ni jedan izvedeni dokaz ne ukazuje da je kritične zgode upravljao vozilom marke „Ivecon Turbodaily“, registarskih oznaka i broja [registarska oznaka], niti ga bilo što povezuje s tim vozilom. Nema nikakvih dokaza o broju osoba koje su se nalazile u kombiju, prilikom prevožena i u kakvim uvjetima. U okviru ove žalbene osnove optuženik ne iznosi ništa novo što već nije bio predmet raščlambe i ocjene prvostupanjskog suda, već daje ocjenu rezultata izvedenih dokaza na svoj subjektivan način.

9.3. Suprotno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza navedenih svjedoka te sadržaja pregledanih i pročitanih isprava, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice-indicije, temeljem kojih je zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. i 2. KZ/11. Neosnovano optuženik prigovara da u konkretnom slučaju nedostaju indicije koje ukazuju na njega kao počinitelja. Sam zaključak o krivnji optuženika, prvostupanjski sud izvodi na temelju ispravno reproduciranih dokaza pod točkama 6. do 15. pobijane presude, koje dokaze obrazlaže pod točkama 16a do 17. presude, koje dokaze valjano analizirao i ocjenjivao, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti iz kojih proizlazi zatvoreni krug indicija, koje sa sigurnošću upućuje na optuženika kao počinitelja navedenog kaznenog djela, što ne ostavlja prostora za bilo kakvu sumnju da bi počinitelj mogao biti netko drugi. Ništa ne dovodi u pitanje ispravnost zaključka prvostupanjskog suda i oni su u obrazloženju presude, iznijeti jasno i argumentirano da im se nema što posebno ni dodati.

9.4. Usvajajući ove razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, a imajući u vidu činjenicu da je prije samog inkriminiranog događaja, optuženik putem mobilnog telefona zvao svjedoka VK (pitajući ga za prodajnu cijenu kombi vozila, kako je i sam iskazao, koji oglas je vidio na Facebook-u, koji mobitel je oduzet od njega uz potvrdu potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta), sadržaj iskaza svjedoka VK, ČK, IK, JK, ŽKČ, CK, LK, Ž i MK te sadržaj pročitanih i pregledanih isprava (čiji sadržaji vjerodostojnosti i istinitosti, ničim nije dovedeno u pitanje), onda ti dokazi sami za sebe, kao i u međusobnoj povezanosti, nedvojbeno upućuju na zaključak da je najprije putem dviju nepoznatih osoba, kupio kombi vozilo od VK, skrivajući svoj identitet, na način da je ovom svjedoku putem Vibera poslao kopiju krivotvorene osobne iskaznice na ime AK, da bi nakon toga pregledom fotografija Nacionalnog APNR sustava za kretanje, evidentirana jedna muška osoba, na cesti u Dugopolju, u blizini ulaza na autocestu, kako upravlja predmetnim vozilom, koja osoba po izgledu i odjevnim predmetima u potpunosti odgovara optuženiku.

9.5. Nadalje, prvostupanjski sud na temelji snimke o dojavi, zapisnika o očevidu, iskaza svjedoka ČK, IK, JK, ŽKČ, CK i LK, pravilno utvrđuje da je navedeno vozilo zatečeno na autocesti u kvaru, u blizini izlaza Zadar 1. i bez vozača, na kojem su bila izbijena vrata iz svog ležišta i da je „dvadeset do trideset crnih osoba bježalo van autoceste“, kojom prilikom su djelatnici policije u blizini zatekli dvojicu stranih državljana Sirije, GK i DK, koji su prethodno iz Bosne i Hercegovine ušli u Republiku Hrvatsku, bez valjanih putnih isprava i izvan obilježenog graničnog prijelaza.

9.6. Povezujući istaknute činjenice s pročitanom medicinskom dokumentacijom, prvostupanjski sud je osnovano utvrdio i zaključio da je optuženik za unaprijed obećanu neutvrđenu novčanu nagradu, nezakonito kroz Republiku Hrvatsku, prevozio veći broj stranih državljana s kombi vozilom sa zatvorenim teretnim prostorom, bez sjedala, bez sigurnosnih pojaseva i ventilacije, sa slamom na podu, koji prijevoz je trajao dulje vrijeme, uslijed čega je bio svjestan da takvim prijevozom, bilo ugroženo njihovo zdravlje i život. Ova potonja okolnost jasno proizlazi iz pročitane medicinske isprave na ime NK iz koje proizlazi da mu je prilikom pregleda u Općoj bolnici Zadar, dijagnosticirana slabost i umor. Na ovako utvrđeni način, optuženik je očito postupao iz koristoljublja, pomažući drugim osobama nedozvoljeno se kretati u Republici Hrvatskoj, prema kojima je postupao nečovječno i na ponižavajući način, tako da je ostvario sve objektivne i subjektivne sastavnice inkriminiranog mu kaznenog djela.

9.7. Kada se sve iznesene okolnosti i činjenice, povežu u jednu životnu i logičnu cjelinu, prvostupanjski sud ispravno zaključio i utvrdio da u konkretnom slučaju postoji zatvoreni krug indicija, koje po broju, kvaliteti i međusobnoj povezanosti, ukazuju na zatvoreni krug indicija, koje svojim sadržajem sa sigurnošću upućuju na zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, zbog čega mu opravdano nije prihvaćena obrana u dijelu kada je poricao počinjenje djela.

9.8. Za sva ta činjenična utvrđenja i zaključke, prvostupanjski sud je dao valjane i argumentirane razloge u obrazloženju pobijane presude, koje u svemu prihvaća i ovaj sud, na koje se upućuje optuženik.

10. Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni, jer razmatrajući vrstu i visinu odmjerene kazne zatvora, ovaj sud je ocijenio da je ona proporcionalna težini počinjenog djela, odgovarajuća svim pravilno utvrđenim, valjano ocjenjenim i vrednovanim olakotnim okolnostima.

10.1. Naime, odlučujući o vrsti i visini kazni, prvostupanjski sud je optuženom kao olakotno cijenio da je dosad neosuđivan, obiteljske prilike i da je otac jednog djeteta, dok mu kao otegotno ništa nije našao utvrđenim.

10.2. U kontekstu ovako utvrđenih olakotnih okolnosti, svakako treba imati u vidu činjenicu da je optuženik strani državljanin Republike Srbije i da je došao u Republiku Hrvatsku iz koristoljublja, gdje je omogućio drugim osobama (stranim državljanima) nedozvoljeno kretanje u Republici Hrvatskoj, onda sva ova utvrđenja ne ukazuju na postojanje naročito olakotne okolnosti, koje bi rezultirale blažom osudom.

10.3. Kada se sve izneseno dovede u međusobnu vezu s jačinom ugrožavanja ili povredama zaštićenog dobra, pobudama iz kojih su kazneno djelo počinili, način počinjenja i skrivljene učinke, onda je prvostupanjski sud odmjeravajući kazne zatvora, očito sagledavao i cijenio sveukupno postupanje optuženika, kao počinitelja predmetnog djela i njegovu ličnosti, zbog kojih razloga i ovaj sud smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine, primjerena stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti djela za koje je proglašen krivima.

10.4. Upravo sve navedeno, opravdava izricanje bezuvjetne kazne zatvora, koju je izrekao prvostupanjski sud, a ne one za koje se zalaže optuženik, a okolnosti koje se ističe u žalbi, nikako im se ne treba dati poseban značaj, jer one kao takve ne ukazuju da bi se blažom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja.

10.5. Stoga, nema zakonske osnove za bilo kakvu preinaku ili korekciju izrečenih kazni zatvora, a na način kako se to pledira u žalbama optuženika, jer sve ukazuje da će se samo izrečenim kaznama zatvora, ostvarit svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., a u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenog djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak, utemeljen na vladavini prava, posebno utjecati na njih ali i na sve druge da ne čine kaznena djela.

11. Kako nije utvrđeno postojanje povrede zakona na koje ovaj sud povodom žalbe, sukladno članku 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP-a, trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 4. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Mihela Grahovac