Poslovni broj: Gž R-618/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja ZH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladimir Šulina, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka, Rijeka, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB 52634238587, Zagreb, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pr-591/2020-7 od 31. ožujka 2021., u sjednici održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pr-591/2020-7 od 31. ožujka 2021..

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 515.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka tužitelju. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.300,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč.1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19.,dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 515.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, na ime naknade obustavljenog dijela plaće od 40% za razdoblje od listopada 2011. do ožujka 2020. u kojem je bio udaljen iz državne službe zbog vođenja kaznenog postupka.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 325.st.1. ZPP-a na koju se žalbom poziva tužitelj, budući da je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima pobijanom presudom između ostalog odlučio i o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka na način da je taj zahtjev odbio, a sve i da je o istom propustio odlučiti takav propust nema značaj bitne procesne povrede već bi tužitelj imao pravo tražiti donošenje dopunskog rješenja o troškovima postupka.

7. Također, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a s obzirom da suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju sa sadržajem isprava i zapisnika priloženih spisu pa je presudu moguće ispitati.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

9. Među strankama nije sporno da je Rješenjem o udaljenju iz službe Državnog inspektorata od 4. listopada 2011. tužitelj udaljen iz državne službe sa danom 10. listopada 2011. zbog pokretanja kaznenog postupka te da mu je utvrđeno pravo na isplatu naknadne plaće u visini od 60 % plaće isplaćene u rujnu 2011. počevši od 10. listopada 2011.. Također, nije sporno da je kazneni postupak koji se vodio protiv tužitelja pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž- Us-65/2019 od 22. kolovoza 2019. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijena optužba protiv ovdje tužitelja zbog zastare kaznenog progona.

10. Imajući u vidu da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijena optužba protiv tužitelja zbog zastare, zbog čega prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda pozivom na čl. 451. i 452. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - službeni pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24.,dalje: ZKP) ta odluka nema značaj oslobađajuće ili osuđujuće presude već je riječ o formalnoj odluci koja konstatira nastupanje pravnih posljedica zastare postupka, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 114. st.1. toč.3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" br. 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12. - službeni pročišćeni tekst, 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19., 98/19.,dalje:ZDS) za vraćanje obustavljenog dijela plaće tužitelju za vrijeme udaljenja iz službe, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Odluku o troškovima postupka, prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st.

1. u vezi s čl. 154.a ZPP-a pa tuženiku dosuđuje troškove postupka u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa).

12. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

13. Odredbom čl. 114. ZDS-a koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, propisano je:

(1) Za vrijeme udaljenja iz službe službeniku pripada naknada plaće u iznosu od 60%, a ako uzdržava obitelj, 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe.

(2) Puna plaća pripada službeniku od dana vraćanja u službu.

(3) Službeniku se vraća obustavljeni dio plaće od prvoga dana udaljenja, u sljedećim slučajevima:

a) ako službenički sud uvaži njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe, b) ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni, odnosno postupak zbog teške povrede službene dužnosti, osim zbog zastare vođenja postupka,

c) ako je pravomoćnom presudom u kaznenom, odnosno pravomoćnim rješenjem u postupku zbog teške povrede službene dužnosti oslobođen od odgovornosti.

14. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi službenik koji je bio udaljen iz državne službe zbog vođenja kaznenog postupka zbog čega je ostvarivao naknadu plaće u iznosu od 60% odnosno 80% ima pravo na povrat obustavljenog dijela plaće u propisanim slučajevima, između ostalog ako je kazneni postupak pravomoćno obustavljen, osim zbog zastare vođenja postupka ili ako je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku oslobođen od odgovornosti.

15. U konkretnom slučaju pri nespornoj činjenici da je kazneni postupak koji se vodio protiv tužitelja pravomoćno okončan presudom kojom je odbijena optužba iz razloga što je nastupila zastara kaznenog progona, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 114. st.3. toč.b) ZDS-a za povrat obustavljenog dijela plaće tužitelju. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe službeniku protiv kojeg se vodio kazneni postupak pripada pravo na povrat obustavljenog dijela plaće u slučaju kada je pravomoćno oslobođen od optužbe ili je kazneni postupak obustavljen, ali ne i u situaciji kada je postupak pravomoćno okončan zbog zastare kaznenog progona, kao u konkretnom slučaju. Pri tome, okolnost da je kazneni postupak protiv tužitelja pravomoćno okončan presudom kojom je optužba odbijena zbog zastare kaznenog progona sukladno čl. 452.toč.6. ZKP-a, a ne rješenjem o obustavi postupka zbog zastare, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije od odlučnog značaja s obzirom da je do okončanja kaznenog postupka nesporno došlo zbog zastare kaznenog progona, a ne oslobođenja tužitelja od optužbe ili obustave postupka iz drugih razloga.

16. Žalbeni navodi kojima se tužitelj poziva da je odredba čl. 114. st.3.b) ZDS-a protivna Ustavu Republike Hrvatske jer je protivna načelu jednakosti svih pred zakonom, načelu zabrane diskriminacije, predmnjevi kaznenopravne nevinosti i ustavnom jamstvu zaštite prava vlasništva, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To iz razloga jer o pitanju suglasnosti zakona s Ustavom ne može odlučivati redovni sud pa ne može u slučaju kada zauzme shvaćanje da je neki zakon neustavan neposredno primijeniti Ustav, već u toj situaciji može sukladno odredbi čl. 37. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99., 29/02.) koja propisuje da ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastati s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom, međutim u konkretnom slučaju prema ocijeni ovog suda ne postoje razlozi zbog kojih bi trebalo pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom sporne zakonske odredbe.

17. Tužitelj se žalbom neosnovano poziva da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer predmet spora nije prosuđivao temeljem instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. -1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., 29/18., dalje: ZOO). Naime, pretpostavke za nastanak odnosa stjecanja bez osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a su: 1) povećanje imovine na jednoj strani, 2) smanjenje imovine na drugoj strani, 3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine 4) nepostojanje pravne osnove - bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala te 5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti za štetu. U konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje bez osnove jer suprotno žalbenim navodima udaljenjem tužitelja iz državne službe nije došlo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika uskraćivanjem 40% plaće jer tužitelj za vrijeme udaljenja iz službe nije radio kao državni službenik pa tuženik nije stekao korist od njegova rada.

18. Žalbeni navodi kojima se tužitelj poziva da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija), nisu osnovani. Naime, sadržaj prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, a ne materijalnu pravičnost. Tužitelj ne navodi da bi tijekom provedenog parničnog postupka bila povrijeđena neka od postupovnih sastavnica prava na pravično suđenje, dok iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelju bilo omogućeno pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje i ulagati redovan pravni lijek, a pobijana presuda dostatno je obrazložena i u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nema arbitrarnosti ili samovolje.

19. S obzirom da tužitelj nije uspio u parnici, pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a tuženiku dosudio naknadu troškova postupka, visinu kojih tužitelj žalbom nije osporio pa ovaj sud pozivom na čl. 365. st.2. ZPP-a u tom dijelu odluku o troškovima postupka nije ispitivao.

20. Iz navedenih razloga valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan