Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 1051/2024-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RE iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Kmetu odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br.6., OIB: 14036333877, kao pravnog sljednika Slavinske banke d.d., zastupanog po punomoćnici Iris Šinjeg odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P 259/2023 od 13. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tuženika Addiko bank d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P 259/2023 od 13. svibnja 2024., u točkama I. i II. izreke, te u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama IV. i V. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 3. t.3. Ugovora o [broj kredita] od 11. prosinca 2006., točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.091,10 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.908,90 eur sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to tražila u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 754,68 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

2.Protiv citirane presude, točaka I. i II. izreke, te odluka o parničnom trošku sadržanim u točkama IV. i V. izreke, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.1.Nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, budući su ti razlozi sadržani u točkama 20. -26. obrazloženja pobijane presude.

Pri tome, činjenica da ovome sudu nisu prihvatljivi razlozi kojima se u tom dijelu rukovodio prvostupanjski sud, odnosno da je sud prvog stupnja po ocjeni ovog suda, pogrešno utvrdio da čl.3.st.3. Ugovora sadrži valutnu klauzulu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, nije razlog za postojanje gore navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, već se radi o drugim žalbenim razlozima, o čemu će sve biti više riječi u nastavku obrazloženja ove odluke.

6.2.1.Pogrešnim nadalje drži ovaj sud tvrdnje tuženika, da je sud prvog stupnja počinio prednje navedenu bitnu povredu iz razloga jer da nije uzeo u obzir prijedlo za saslušanje javnog bilježnika.

Ovo iz razloga jer je čl. 59. st.2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/1993 i dr., dalje: ZJB-a), propisano da javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu sa čl. 34., 57. i 58. tog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, da će ju potvrditi (solemnizirati). Odredbom čl. 57. istog Zakona, propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće ispitati da li su stranek ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti smisao i posljedice posla, uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate sa njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.

Prema čl. 58. ZJB-a ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati ili ne bi imale namjeravani učinak ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava.

6.2.2.Kako iz citiranih odredaba ZJB-a, u bitnome proizlazi da ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, da ga javni bilježnik neće solemnizirati, a iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju sporni Ugovor o kreditu solemniziran, to prema ocjeni ovog suda, znači da za isti vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno.

Osim toga, skreće se pažnja tuženiku, da kako je i prema prosudbi ovog suda sporna ugovorna odredba ništetna iz ranije iznesenih razloga i to od početka, dakle od samog zaključenja predmetnog Ugovora, da je u potpunosti pravno irelevantno postupanje javnog bilježnika prilikom solemnizacije tog istog Ugovora o kreditu.

6.3.Pogrešnim također drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga jer da je zanemario navode tuženika u odnosu na činjenicu da je tužiteljica sporni Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi.

Protivno tome, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude, točnije u točki 14. jasno naveo da se tužiteljica pogrešno poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), te Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), upravo zbog toga što je Ugovor o kreditu bio sklopljen s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, a koja nije bila stranka kolektivnog spora.

7.No, osnovano tuženik u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke, ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

8.1.Donoseći pobijanu odluku, sud prvog stupnja ponajprije utvrđuje da se tužiteljica u tužbi pogrešno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), te Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), budući je sporni Ugovor o kreditu bio sklopljen s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, a koja nije bila stranka kolektivnog spora. No neovisno o tome, prvostupanjski sud zauzima stajalište da je sporni čl.3. t.3. Ugovora o kreditu ipak ništetan. U svezi toga uvažava sadržaj čl. 81., 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP-a/03), čl.3. st.1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5 travnja 1993., koja je implementirana u zakonodavstvo RH, a regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima.

8.2.Nadalje, nespornim drži prvostupanjski sud da je sporni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te upravo zbog toga tužitelj navedene činjenice nije dužan dokazivati niti je tužitelj dužan dokazivati negativnu činjenicu. Shodno tome, sud smatra da je na tuženiku da dokaže protivno, te cijeneći u svezi sa time iskaze tužitelja, te saslušanih svjedoka, zaključuje da tuženik to nije dokazao.

Isto tako, sud je uvjerenja da su se u konkretnoj pravnoj situaciji ispunile i ostale pretpostavke radi utvrđenja spornih odredbi nepoštenim na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa. To iz razloga jer da je tuženik u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Obzirom na prednje, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik nije dokazao da su stranke pregovarale jer nije predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo.

8.3.Budući da obzirom na prednje, sud drži da osporene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu jesu one čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i one čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, dalje utvrđuje da se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

Ujedno je mišljenja da prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Vodeći računa o tome da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu, po ocjeni suda prvog stupnja predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača.

Stoga odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 3. toč. 3. Ugovora prvostupanjski sud utvrđuje nepoštenom temeljem čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača i odlučuje kao u točki I. izreke presude.

8.4.O visini zahtjeva za isplatu, sud odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, kojim je u bitnome utvrđeno da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane banke iznosi 1.134,41 eur, da manje plaćene tečajne razlike iznose 43,31 eur, odnosno ukupna +/- razlika da iznosi 1.091,10 eur.

Prigovor zastare, sud otklanja pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. godine, kao i naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda.

Slijedom svega i pozivom na čl. 323., te 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), sud utvrđuje da kako je tuženik na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli primio ukupni novčani iznos os 1.091,10 eur, da je isti u obvezi navedeni iznos vratiti tužitelju, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. u svezi čl. 29. ZOO-a.

Odluke o trošku temelji na čl. 154. st.2. ZPP-a.

9.Uvažavajući prednje izloženo, nisu za sada ovome sudu prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je udovoljio zahtjevima tužiteljice sadržanim u točkama I., a time i u točki II. izreke presude.

10.1.Ovdje ponajprije treba uzeti u obzir sadržaj čl.3. t.3. koja je točkom I. izreke utvrđena ništetnom, a koja glasi:

“Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.”

Prema uvjerenju ovog suda, iz citirane ugovorne odredbe, kada se promatra sama za sebe, nije nedvojbeno jasno uz koju je valutu bila vezana glavnica u kojoj je kredit odobren, dakle da li se radilo o valuti CHF ili nekoj drugoj valuti.

Kada se s druge strane, analizira dio obrazloženja pobijane presude sadržan u t. 20.-26., u kojem sud iznosi razloge zbog kojih spomenutu ugovornu odredbu drži ništetnom, nameće se zaključak da se radi o razlozima za ništetnost ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ali ne i konkretan čl.3. st.3. predmetnog Ugovora o kreditu, neovisno o tome što se u točki 25. obrazloženja spominje čl.3. t.3. Ugovora.

10.2.Budući da je pobijanom presudom sud odlučivao o ništetnosti konkretne ugovorne odredbe (čl.3. st.3.), a ne prethodno spomenutih drugih ugovornih odredaba, tada je prema uvjerenju ovog suda, pravno relevantan isključivo sadržaj te odredbe, posljedično čemu je ponajprije valjalo nedvojbeno utvrditi da li čl. 3. st.3. Ugovora, predstavlja odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a ovisno o tom utvrđenju, da li je ista nepoštena i ništetna u smislu mjerodavnih odredaba ZZP-a/03 i ZZP-a/07, odnosno da li su ispunjene pretpostavke za osnovanost zahtjeva sadržanoig u točki I. izreke presude.

No, kako sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa prema prosudbi ovog suda utvrđivao da li su s obzirom na sadržaj ranije citiranog čl. 3. st.3. Ugovora ispunjene pretpostavke za ništetnost u smislu odredaba ZZP-a/03, na koje se sud pozvao u obrazloženju pobijane presude ili nije, to je po stajalištu ovog suda, u tom dijelu činjenično ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, slijedom čega se nije mogla ispitati pravilnost primjene materijalnog prava glede odluke sadržane u točki I. izreke.

11.1.U odnosu na zahtjev za isplatu sadržan u točki II. izreke, napominje se da je iz cjelokupnog obrazloženja prvostupanjskog suda razvidno da se osnovanost zahtjeva za isplatu temelji odnosno da je to samo posljedica osnovanosti zahtjeva na utvrđenje ništetnosti čl.3 st.3. Ugovora.

U svezi toga, valja podsjetiti da se ovdje ne radi o samostalnom tužbenom zahtjevu na isplatu zbog razlike nastale uslijed promjene tečaja odnosno korištenja valutne klauzule (gdje se kao prethodno pitanje može i ne mora utvrđivati ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula), niti je sporni Ugovor sklopljen sa jednim od tuženika u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, gdje primjenom čl. 502.c. ZPP-a, te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., u daljnjem tekstu: ZZP-a/14), gdje je sud imao mogućnost da se u konkretnoj parnici, pozove na utvrđenja iz navedenog spora.

11.2.Shodno tome, a u kontekstu razloga iznesenih u točkama 10.1. i 10.2. ovosudnog obrazloženja, preuranjenim u ovoj fazi postupka, drži ovaj sud stajalište suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, kao posljedice ništetnosti.

Nastavno rečenom, ovaj sud da je i u odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke, činjenično stanje za sada ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega se nije mogla ispititati ni pravilnost primjene materijalnog prava u tom dijelu.

12.Uvažavajući prethodno izneseno, u pravu je tuženik kada za sad apobija odluke o parničnom trošku sadržane u točkama IV. i V. izreke, koje je također valjalo ukinuti.

13.Rukovodeći se svime do sada iznesenim, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, vodeći računa o primjedbama ovog suda, te uz uvažavanje dispozicija parničnih stranaka, u daljnjem tijeku postupka, razjasniti sve pravno relevantne okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenih zahtjeva sadržanih u točkama I. i II. izreke, nakon čega o istima donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

13.Iz svih prethodnih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti prvostupanjsku presudu u točkama I., II. izreke, kao i odluke o parničnom trošku sadržane u točkama IV. i i V. izreke, primjenom čl. 370. ZPP-a, te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

14.Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković