Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-73/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Hermina Baraković, odvjetnica u Rijeci, Korzo 32, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 20. lipnja 2024. poslovni broj: P-724/2022-26, u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-724/2022-26 od 20. lipnja 2024. u točki II., točki III. izreke u dosuđujućem dijelu i točki IV. izreke.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

III. Nepobijana točka I. izreke i točka III. izreke u odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 2. Ugovora o kreditu broj: 306-508/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleve iz Rijeke pod brojem OU-1553/2006 od 25.8.2006. koji ugovor je sklopljen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženice kao pravne slijednice kreditora Kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u kojem članku banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 4. istog Ugovora o kreditu prema kojoj odredbi se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti 783,84 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.033,47 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 8. travnja 2010. do isplate na pojedine iznose i po stopi određenim u toj točki izreke dok je tužitelj odbijen s ostatkom svog tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka zateznih kamata na pojedine novčane iznose. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.966,69 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja 20. lipnja 2024. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom u točki II. izreke, točki III. izreke u dosuđujućem dijelu i točki IV. izreke pobija tuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže naknaditi tuženici trošak postupka, podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Budući žalbom nije pobijana točka I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka članka 2. Ugovora o kreditu, te točka III. izreke u odbijajućem dijelu, a da prema članku 365. stavku 1. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu samo u dijelu u kojem se pobija žalbom, to je primjenom te zakonske odredbe odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

6. Predmet spora u žalbenom postupku tužbeni je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu CHF te zahtjev za isplatu novčanih iznosa plaćenih tuženici na temelju te ništetne odredbe. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastičnog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu te da nije imao saznanja da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema EUR niti je prilikom sklapanja ugovora od strane tuženice upozoren o rizicima ugovaranja valute obveze u CHF već da ga je, upravo protivno tomu, djelatnica tuženica uvjerila da je ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu u CHF za njega povoljnije. Tužitelj se poziva i na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka sa sjedištem u [adresa] pa tako i pravne prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao petotuženice. Tom presudom je utvrđeno da je pravna prednica tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. Rukovodeći se činjeničnim navodima tužbe kao i navodima tuženice iz odgovora na tužbu te člankom 502.c ZPP kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, poglavito dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja iz kojeg iskaza utvrđuje da tužitelj kao potrošač nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti rizičnost ugovaranja valute obveze vraćanja kredita u CHF niti ga je tuženica upozorila na moguće rizike ugovaranja takve valutne klauzule već mu je uskratila takve informacije, uz ocjenu da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa (promjenjiva kamatna stopa i valuta obveze vraćanja kredita u CHF) tu obvezu čini posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed ugovorene valute obveze, a ne zna niti cijenu (redovnu kamatu) koju će za to platiti, prihvaća tužbeni zahtjev te u točki II. izreke utvrđuje da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza vraćanja anuiteta kredita vezana uz valutu švicarskog franka ništetna.

7.1. Imajući u vidu posljedice utvrđene ništetnosti odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u švicarskim francima iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) te zaključivši da se za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, a u pogledu opsega vraćanja odredba članka 1115. ZOO, prvostupanjski sud je provedenim dokazom vještačenjem utvrdio da je tužitelj s osnova te ništetne odredbe tuženici više platio ukupni iznos od 6.495,57 EUR koji iznos predstavlja razliku između tečaja CHF prema kojem je tuženica isplatila tužitelju kredit i tečaja CHF koji je važio u vrijeme plaćanja anuiteta dok tzv. negativna razlika plaćenih anuiteta po nižem tečaju od tečaja po kojem je tuženica isplatila tužitelju kredit iznosi 307,67 EUR. Pozivajući se na pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prema kojem svaka strana temeljem odredbe iz članka 323. stavka 1. ZOO ima pravo tražiti restituciju, a da je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195. i članka 196. ZOO, pa kako to tuženica nije učinila nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s iznosima koje je tužitelj manje platio kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog.

7.2. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim smatrajući da je u konkretnom slučaju rok zastare od 5 godina za utuženo potraživanje počeo teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., a da taj rok nije protekao do podnošenja tužbe 27. svibnja 2022. s kojim danom je na temelju članka 241. ZOO došlo do prekida zastare. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

7.3. Obzirom na naprijed izneseno prvostupanjski sud u točki III. izreke pobijane presude nalaže tuženici da isplati tužitelju zahtijevani iznos od 6.033,47 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta dok ga u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na iznose pojedinih novčanih iznosa odbija (zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose zahtijevane su od posljednjeg dana u mjesecu – opaska ovog suda).

8. Tuženica u žalbi prije svega navodi da prvostupanjski sud ne iznosi razloge zbog kojih je zauzeo stav da su odredbe o CHF valuti ništetne već samo paušalno navodi utvrđenja iz "kolektivne presude" te zakonske odredbe i činjenične navode iz postupaka, a bez da u svezi istih daje svoje zaključke i razloge za donošenje odluke. Smatra da sud potpuno nekritički i bez utvrđenja činjenica u konkretnom predmetu utvrđuje primjenu kolektivne presude pogrešno se pozivajući na članak 502.c ZPP te da je iz obrazloženja razvidno da sud smatra da zbog "kolektivne presude" nije bio obvezan u ovom pojedinačnim sporu provoditi dokazni postupak niti obrazlagati zašto bi predmetne odredbe bile ništetne pri tome utvrđujući da je sud vezan samo pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora dok je činjenično stanje dužan utvrđivati od slučaja do slučaja. Ističe da joj promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF pa stoga predmetnu valutnu klauzulu nije mogla koristiti radi stjecanja dobiti. Stoga smatra i da je prvostupanjski sud pobijanom presudom nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za osnovanost tužbenog zahtjeva dok se o odlučnim činjenicama ne navode razlozi zbog čega se presuda u pobijanom dijelu ne može ispitati.

9. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu sadržajno istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP utvrđeno je da je prvostupanjski sud, a protivno navodima žalbe, iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je spornu odredbu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF utvrdio ništetnom. Prvostupanjski sud se pravilnom primjenom članka 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. budući da provedenim dokazima, poglavito dokazom saslušanjem tužitelja, nije utvrdio neke druge činjenice zbog kojih ne bi bio vezan za pravna utvrđenja iz te presude, a na koja pravna utvrđenja se tužitelj pozvao u činjeničnim navodima tužbe.

10. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P-1401/2012, tuženik je ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Prvostupanjski sud je na te okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja i to na prijedlog samog tužitelja dok je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tuženica odustala od predloženog dokaza saslušanjem svjedokinje, svoje djelatnice ČĆ, a koje utvrđenje tuženica u žalbi ne osporava. Dakle, tuženica nije predložila ni jedan relevantan dokaz, a što bi po ocjeni ovog suda bilo saslušanje djelatnika tuženice s kojim je tužitelj dogovarao realizaciju predmetnog ugovora o kreditu i koji bi imao neposredna saznanja da li je tužitelju dao obavijesti vezano, kako za unaprijed pripremljenu odredbu o promjenjivosti redovne kamate prema nahođenju tuženice, tako i o rizicima moguće deprecijacije kune u odnosu na CHF kroz relativno dugo razdoblje otplate kredita. Stoga se prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 502.c. ZPP kojom je propisan obvezan učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno da je propust tuženice da potrošače informira o svim bitnim parametrima odlučnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Prema članku 81. Zakona o zaštiti o potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 25. kolovoza 2006.

– dalje u tekstu: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1). Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 81. stavkom 4. ZZP/03 propisano je da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Tuženica nije ni tvrdila da Ugovor o kreditu ne bi unaprijed pripremila na standardnom unaprijed formuliranom obrascu te da bi tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj niti da se o odredbama Ugovora o kreditu pregovaralo, pa tako niti o odredbi o valuti obveze vraćanja kredita u CHF zbog čega su već stoga ostvarene pretpostavke za utvrđenje te odredbe ništetnom. Valja podsjetiti da odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača nisu utvrđene ništetnom stoga što tužitelj ne bi imao pravo na izbor sklopiti ugovor o kreditu u drugoj valuti ili u kunama već stoga što tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima odlučnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na koji način je postupila suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1.06.2004. do 06.08.2007. u kojem vremenskom razdoblju je sklopila i predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem. Tuženica ni sada u žalbi ne osporava da bi upozorila tužitelja na rizike valutne klauzule ujedno tvrdeći da je Ugovor o kreditu u švicarskim francima ponuda tuženice te da je valutna klauzula odredba determinirana činjenicom da se iznos kredita veže uz jednu valutu zbog čega je i nejasno o čemu bi ugovorne strane mogle pregovarati tvrdeći da se o istoj ne može pregovarati već se takva odredba može samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Stoga se i svi daljnji žalbeni navodi tuženice u smislu da sud nije utvrđivao njezinu savjesnost niti u čemu se sastoji neravnoteža kao i navodi u smislu pogrešne primjene članka 81. ZZP/03 ne mogu prihvatiti osnovanim budući ne dovode u pitanje zakonsku presumpciju iz članka 81. stavka 2. ZZP/03 i vezanosti prvostupanjskog suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojim je ta odredba utvrđena ništetnom.

12. U odnosu na žalbene navode kojima se tuženica referira na nalaz vještaka tvrdeći da je izrađen kao da se radi o kunskom kreditu ali daleko povoljnijem nego što je takve nudila, valja navesti da članak 87. stavak 2. ZZP/03 (prema kojem ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe) ne daje nikakve kriterije koji moraju biti ispunjeni za nastavak ugovora iz kojeg su uklonjene pojedine ništetne odredbe, pa su stoga mjerodavne opće odredbe obveznog prava propisane Zakona o obveznim odnosima. Prema članku 324. ZOO (kao i prema članku 87. stavku 2. ZZP/03) ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Utvrđenjem određene odredbe ugovora ništetnom smatra se da ista nije ugovorena, pa u tom smislu, a imajući u vidu definiciju ugovora o kreditu iz članka 1021. ZOO kao i odredbu članka 323. stavak 1. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnosti, tužitelj je dužan vratiti tuženici iznos kredita koji mu je isplaćen u iznosu od 254.375,00 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost 55.000,00 CHF prema tečaju na dan isplate od 4,625000 kn za 1 CHF sa redovnom kamatom. Stoga prvostupanjski sud osnovao nije vještačenjem utvrđivao obvezu tužitelja primjenom kamate koju je tuženica primjenjivala na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu čemu tuženica prigovara u žalbi. Također treba naglasiti da je predmet postupka zahtjev za vraćanje iznosa koji je tuženica stekla na temelju ništetne odredbe o valuti obveze vezane uz valutu CHF u smislu članka 323. stavka 1. ZOO, dok je u postupku vođenim pred istim prvostupanjskim sudom posl.broj: P-878/2019 između istih parničnih stranaka i u istim stranačkim pozicijama predmet spora bio zahtjev za vraćanje stečenog s osnove ništetne ugovorne odredbe istog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d., te da je u ovom postupku utvrđena obveza tuženice da tužitelju vrati samo razliku između anuiteta određenog prema tečaju CFH koji se primijenio na dan isplate kredita i anuiteta koji je tužitelj s osnove glavnice platio prema tečaju CHF u odnosu na kunu važećem u vrijeme plaćanja anuiteta.

13. Imajući u vidu da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući valutnu klauzulu vezanu uz CHF na temelju koje je stekla nepripadna novčana sredstva, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom članka 1115. ZOO kojim je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, obvezao tuženicu da plati zateznu kamatu od dana stjecanja preplaćenih iznosa. Pravno shvaćanje o obvezi tuženih banaka da na stečeno bez osnove plati zateznu kamatu od dana stjecanja ovaj sud je usvojio u niz svojih odluka, te je i Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio ujednačenu praksu glede utvrđenja ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (vidi odluku Revd 2097/2021 od 26. listopada 2021.). Po ocjeni ovog suda, stoga što prvostupanjski sud nepoštenost postupanja tuženice u predugovornoj i ugovornoj fazi ugovaranja predmetne nepoštene odredbe nije izričito povezao sa člankom 1115. ZOO na kojem je temelji obvezu tuženice da na preplaćen iznose plati zateznu kamatu od dana plaćanja, taj sud nije počinio bitnu povredu odredbu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju bitnu povredu žalbenim navodima ukazuje tuženica.

14. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi žalbe kojima tuženica osporava ocjenu prvostupanjskog o neosnovanosti prigovora zastare utužene tražbine. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. koje pravno shvaćanje je prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćnom donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/2018 dana 14. lipnja 2018., a da je predmetna tužba podnesena 27. svibnja 2022., to je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da utužena tražbina koja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom člankom 225. ZOO nije zastarjela.

15. Odluku o obvezi tuženice da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.966,69 EUR prvostupanjski sud pravilno temelji na članku 154. stavku 5. i članku 155. ZPP, dok je visinu troškova zastupanja utvrdio pravilnom primjenom relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa). Tuženica osporava da bi tužitelj imao pravo na troškove zastupanja za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife primjenom te Tarifi tvrdeći da je na taj način prvostupanjski sud povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

16. Tbr. 52. stavkom 3. Tarife je određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka . Tarifa je stupila na snagu 25. studenog 2023. dok je pobijana presuda donesena 20. lipnja 2024. pa je stoga primjenom te odredbe Tarife prvostupanjski sud pravilno utvrđivao visinu troškova tužitelja prema vrijednosti boda od 2,00 EUR određenim Tbr. 54. Tarife. O pravilnoj primjeni Tbr. 48. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 Tarifa/22) u svezi Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 126/22) izmijenjenog Tbr. 50. o vrijednosti boda, a koja je odredba Tbr. 48. stavak 3. Tarife/22 identična naprijed citiranoj odredbi Tbr. 52. stavku 3. Tarife, i to upravo onako kako glasi, svoje shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. Stoga ovaj sud ne smatra relevantnim pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike izraženo u odluci posl.broj: Pž-2450/2023 od 30. kolovoza 2023. na koje se poziva tuženica u žalbi.

17. Slijedom svega naprijed iznesenog, a uz daljnje utvrđenje da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke, u dosuđujućem dijelu točke III. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki IV. izreke.

18. Tuženica nije uspjela u žalbenom postupku pa je stoga odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe

U Varaždinu 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer