Poslovni broj Gž-1400/2024-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1.KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; obje zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić – Vrdoljak & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika RAIFFEISENBANK BAD RADKERSBURG-KLÖCH eGen, Halbenreiner Strasse 2, 8490 Bad Radkersburg, OIB: 42678741814, koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-6126/2019 od 1. srpnja 2024. , u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-6126/2019 od 1. srpnja 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Presudom suda pravog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se nedopuštenim ovrha u postupku koji se vodi pod posl.br.Ovr- 1353/19, a temeljem zahtjeva tuženika (ovrhovoditelja) za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskog agenciji dana 13.kolovoza 209.godine na temelju Suglasnosti o zapljeni od 25.siječnja 2008.godine, ovjerenoj u potpisu po javnom bilježniku Bojani Štimac, broj: 1658/08, pa se nalaže Financijskoj agenciji obustaviti ovrhu temeljem zahtjeva tuženika (ovrhovoditelja) za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskog agenciji dana 13.kolovoza 209.godine.

II Utvrđuje se nedopuštenim ovrha u postupku koji se vodi pod posl.br. Ovr- 1354/19, a temeljem zahtjeva tuženika (ovrhovoditelja) za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskog agenciji dana 13.kolovoza 209.godine na temelju Suglasnosti o zapljeni od 25.siječnja 2008.godine, ovjerenoj u potpisu po javnom bilježniku Bojani Štimac, broj: 1658/08, pa se nalaže Financijskoj agenciji obustaviti ovrhu temeljem zahtjeva tuženika (ovrhovoditelja) za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskog agenciji dana 13.kolovoza 209.godine.

III Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljicama ad 1i ad2 trošak ovog postupak u iznosu od 2.750,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.srpnja 2024 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

2.Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3.Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Tuženik ističe kako su tužiteljice tužbu kojom pokreću parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom mogle temeljiti samo na razlozima koje su istaknule u žalbi u ovršnom postupku, a povodom koje su iste upućene u parnicu odnosno odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona, pa posljedično tome predmet raspravljanja u parničnom postupku je ograničen na ispitivanje je li ovrhovoditelj u konkretnom slučaju ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenica. Naglašava da je odredbom čl. 178. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03,194/03, 151/04, 88/05, 121/05) a koji je bio na snazi u vrijeme sastavljanja i ovjeravanja ovršne isprave jasno određeno da dužnik može javnobilježnički ovjerovljivom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe. Isto tako da je odredbom čl. 178. st. 5. Ovršnog zakona propisano da suglasnost o zapljeni ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv ovršenika. Tuženik ujedno ističe da je sam Ovršni zakon u čl. 23. odredio na temelju kojih ovršnih isprava se može pokrenuti ovršni postupak, a među taksativno navedenim ovršnim ispravama su i druge isprave koje su određene zakonom. Slijedom navedenog tuženik kao ovrhovoditelj bio je ovlašten na temelju predmetnih suglasnosti o zapljeni kao ovršnih isprava tražiti ovrhu i to upravo protiv ovršenica, ovdje tužiteljica, što je dostatan razlog za odbijanje tužbe. Navodi da je izreka presude konfuzna po pitanju koja se ovrha određuje nedopuštenom, obzirom da toč. I i toč. II izreke sadrže dva različita poslovna broja ovršnih postupaka (Ovr-1353/19 i Ovr-1354/19), a koji su pokrenuti istog dana 13. kolovoza 2019. na temelju iste suglasnosti o zapljeni od 25. siječnja 2008. ovjerenoj u potpisu po javnoj bilježnici Bojani Štimac pod brojem OV-1658/08.

Također navodi da se pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. brojem P- 276/2018 vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora, a koji još uvijek nije pravomoćno okončan, pa stoga tuženik smatra da prvostupanjski sud u ovom predmetu nije smio upuštati se u pitanje utvrđivanja ništetnosti isprave o kojoj već teče zasebna parnica, a kada se već upustio, propustio objasniti od kojeg je to utjecaja na predmetne ovršne postupke. Navodi da je vještak Marijan Jović u nalazu i mišljenju od 26. siječnja 2022. potvrdio da je uredno plaćeno samo prvih pet anuiteta, da su daljnje uplate neredovite, jer da uplatama nije nikada podmiren nastali zaostatak, a zatim u dopuni od 28. siječnja 2024. vještak se dodatno ogradio na način da je naveo da i utvrđeni iznos uplata može odstupati od stvarnog, obzirom da mu dokumentacija u spisu nije bila dostatna za detaljno financijsko vještačenje.Stoga, tuženik drži nejasnim i nepoznatim po kojoj osnovi je prvostupanjski sud izveo zaključak da su tužiteljice uredno ispunjavale svoje obveze i iz kojeg točno pregleda uplata bi navedeno proizlazilo. S tim u vezi, vještak je potvrdio da su uplate vršili PŠ i ŽŠ koji uopće nisu stranke ovog postupka. Također nejasnim smatra na temelju kojih dokaza je sud utvrdio urednost uplata, a posebice imajući u vidu da to na temelju dokumentacije raspoložive u spisu nije bio u mogućnosti utvrditi niti stalni sudski vještak. Osim navedenog ako je utvrđena bilo kakva nekonzistentnost između visine dugovanja utvrđene u okviru predmetnog postupka i visine dugovanja kojim tuženik tereti dužnike, tada je sud imao na raspolaganju mogućnost ovrhu djelomično proglasiti nedopuštenom, i to za razliku dvaju navedenih iznosa, a ne može biti razlog da se ovrha u cijelosti proglasi nedopuštenom.

Vezano s navedenim, tuženik navodi da sud nije obrazložio odluku u dijelu u kojem se navodi da je tuženik nezakonito obračunavao zatezne kamate koristeći ništetnu odredbu o kamati na kamatu, niti je takav zaključak doveo u vezu sa činjenicama i drugim dokazima u spisu, a sve dosljedno načinu na koji je predmetna presuda i napisana. Čak i kad bi se dokaz vještačenjem u bilo kojem svom dijelu u pogledu utvrđivanja ništetnosti mogao uzeti u obzir, a što tuženik osporava, vještak niti jedan element ništetnosti nije utvrdio kako to pogrešno vidi prvostupanjski sud, nije primjerice utvrdio da je kamata na kamatu zaista i bila obračunata jer kako je i navedeno da za konačno mišljenje nije imao dovoljno podataka. Tuženik ponavlja da su ovršne isprave na temelju kojih su pokrenute ovrhe koje se u ovom postupku proglašavaju nedopuštenim, suglasnost o zapljeni, a ne ugovor o zajmu, pa predmet postupka radi nedopuštenosti ovrhe nije, niti može biti utvrđivanje ništetnosti isprave koja pri tome nije ovršna isprava na temelju koje je pokrenuta ovrha. Navodi da prvostupanjski sud razlog ništetnosti nalazi u odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji zaključak o tome uopće ne obrazlaže. Čak i kada bi se Zakon o zaštiti potrošača mogao primijeniti prvostupanjski sud niti u jednom dijelu nije obrazložio iz čega proizlazi da bi tužiteljice imale svojstvo potrošača, niti je obrazložio svoj stav, niti je naveo odredbe pozitivnog prava koje se u konkretnom slučaju primjenjuju a iz kojih proizlazi stav suda glede statusa potrošača tužitelja osnovan i na zakonu utemeljen. U vezi navedenog, presuda ne sadrži nikakvo obrazloženje o tome na koji način je sud utvrdio da stranke nisu pregovarale o čl. 6. Ugovora o zajmu tj. takvu činjenicu nije utvrdio zašto i kako je eventualno utvrdio. Također, tuženik ističe da su stranke ugovorom o zajmu ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava i to temeljem čl. 20. Općih uvjeta poslovanja tuženika, koji je sastavni dio predmetnog ugovora o zajmu, te je svako pozivanje tužiteljice i suda na odredbe hrvatskog Zakona o zaštiti potrošača irelevantno.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tuženik kao ovrhovoditelj 13. kolovoza 2019. podnio zahtjev za izravnu naplatu protiv ovršenice KŠ, ovdje 1. tužiteljica, na temelju suglasnosti o zapljeni od 25.siječnja 2008.godine, ovjerenoj po javnoj bilježnici Bojani Štimac pod br. OV1658/08,

-da je tuženik kao ovrhovoditelj 13. kolovoza 2019. podnio zahtjev za izravnu naplatu protiv ovršenice DŠ ovdje 2. tužiteljice na temelju suglasnosti o zapljeni od 25. siječnja 2008. ovjerenoj po javnoj bilježnici Bojani Štimac pod brojem OV-1658/08,

-da je 1.tužiteljica kao ovršenica predložila sudu da donese rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, odnosno da donese rješenje kojim će se odgoditi ovrha, s tim da je prijedlog zaprimljen kod suda prvog stupnja pod posl. brojem Ovr-1353/19,

-da je 2.tužiteljica kao ovršenica predložila sudu da donese rješenje kojim će pljenidbu proglasiti nedopuštenim, odnosno da donese rješenje kojim će odgoditi ovrhu, s tim da je prijedlog zaprimljen kod suda prvog stupnja pod posl. brojem Ovr- 1354/19,

- da su 1. tužiteljica i 2. tužiteljica u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim navele da iznos radi kojeg je ovrha određena ne duguju ovrhovoditelju, da tražbina nije dospjela, da ugovor nije na valjan način otkazan, da je odredba čl. 6. ugovora o zajmu protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača, da je iznos duga manji od onog navedenog u knjigovodstvenoj ispravi dostavljenoj uz zahtjev za izravnu naplatu, da tužiteljicama nije isplaćen ugovoreni iznos zajma i da su tužiteljice raskinule ugovor o zajmu,

- da je zaključkom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-1353/19 od 25. rujna 2019. upućena ovršenica DŠ, ovdje 2.tužiteljica u roku od 15 dana pokrenuti parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u postupku koji se vodi temeljem zahtjeva ovrhovoditelja za izravnu naplatu tražbine podnesene Financijskoj agenciji 13. kolovoza 2019. na temelju suglasnosti o zapljeni od 25. siječnja 2008. ovjerenoj u potpisu po javnoj bilježnici Bojani Štimac pod brojem OV- 1658/08, dok je u obrazloženju tog rješenja sud navedene žalbene razloge podveo pod odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a,

-da je zaključkom Općinskog suda u Splitu posl. broj Ovr-1354/2019 od 6. studenoga 2019. ovršenica KŠ, ovdje 1.tužiteljica upućena, u roku od 15 dana pokrenuti parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u postupku koji se vodi temeljem zahtjeva ovrhovoditelja za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskoj agenciji 13. kolovoza 2019. na temelju suglasnosti o zapljeni od 25. siječnja 2008., ovjernoj u potpisu po javnoj bilježnici Bojani Štimac, pod brojem OV- 1658/08, dok je u obrazloženju tog zaključka sud navedene žalbene razloge podveo pod odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a,.

- da je stalni sudski vještak za financije Marijan Jović u svom nalazu i mišljenju naveo da je između tužiteljica i tuženika 22. siječnja 2008. sklopljen zajam u iznosu od 55.000,00 eur s mjesečnim aunitetom od 596,00 eur, da je prvi anuitet dospio 31. ožujka 2008, da nije moguće utvrditi, kada i u kojem iznosu i na koji način je kredit isplaćen, da su K i ŽŠ vršili uplate u korist kreditnog računa redovno do srpnja 2008., a od kolovoza 2008. uplate su neredovite, te se stvarao značajan saldo nepodmirenih mjesečnih anuiteta, da temeljem podataka i dokumentacije u spisu nije moguće bez dodatne knjigovodstvene dokumentacije utvrditi ispravnost iznosa tuženikova potraživanja na dan 13. kolovoza 2019. u iznosu od 48.564,10 eur,

-da je stalni sudski vještak za financije Marijan Jović u dopuni nalaza i mišljenja naveo da je pregledom naknadno priložene dokumentacije utvrdio da se dio ne odnosi na kredit iz predmetne tužbe, dok je dio dokumentacije vezan uz kredit, da je evidencijom svih uplata došao do podatka kako je u korist kredita tuženika s krajem 2022. godine uplaćeno još 20.247,00 Eur, što dodano na evidentirane uplate iz početnog nalaza i mišljenja, da je ukupan iznos uplata od 87.097,68 Eur, međutim s obzirom na relativno teško čitljivu dokumentaciju navedeni iznos može odstupati od stvarnog, te ponavlja stav iz početnog nalaza kako dokumentacija u spisu za detaljno financijsko vještačenje nije dostatna, a za koje bi bilo potrebno tuženika zatražiti na hrvatski jezik prevedenu dokumentaciju i to: knjigovodstvenu karticu zajma s evidentnim zaduženjima i uplatama i objašnjen način obračuna redovne i zatezne kamate, te evidenciju promjene visine kamatne stope.

Polazeći od takvih utvrđenja sud prvog stupnja zahtjev tužiteljica je ocijenio osnovanim, nalazeći da su tužiteljice uredno ispunjavale obveze iz ugovora o zajmu odnosno plaćale zajam. Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića utvrđuje da je tuženik nezakonito obračunavao zatezne kamate koristeći ništetnu odredbu o kamati na kamatu.

Pritom sud prvog stupnja utvrđuje da je odredba čl. 6. Ugovora o zajmu ništetna jer tužiteljice nisu mogle predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te sporne odredbe proizlaze niti su obaviještene o istima, te kao prosječni potrošač nisu imale saznanje o istima.

Prije svega treba reći da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku na koje su tužiteljice kao ovršenice upućene iz ovršnog postupka koji je protiv njih pokrenuo tuženik kao ovrhovoditelj radi naplate tražbine opisane u izreci presude suda prvog stupnja, a povodom prijedloga tužiteljica da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim, a sve u smislu odredbe čl. 210. Ovršnog zakona.

U ovoj fazi postupka prije svega je sporno mogu li u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom tužiteljice iznositi i druge razloge nedopuštenosti ovrhe osim onih zbog kojih su upućene u parnicu.

Prema odredbi čl. 50. st. 1. OZ-a a koja se na odgovarajući način primjenjuje u konkretnom slučaju (čl. 210. st. 2. OZ-a) protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu:1.ako isprava na temelju koje je ono doneseno nije ovršna isprava, 2. ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti, 3. ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, 4. ako su se stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti ovrhu, 5. ako je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha, 6.ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena, 7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, 8. ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano, 9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz koje potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, 10. ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili 11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Sukladno odredbi čl. 52. st. 1. i 3. OZ-a upućivanje na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom povodom žalbe ovršenika, moguće je samo u pogledu žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1., toč. 7., 9. - 11. OZ-a.

Prema odredbi čl. 55. st. 3. u vezi s čl. 52. st. 5. OZ-a u pokrenutom parničnom postupku sud je ograničen na raspravljanje upravo onih razloga zbog kojih je ovršenik upućen na parnicu a ovršenik kao tužitelj u pokrenutoj parnici ne može širiti razloge zbog kojih je upućen u parnicu.

Stoga je sud prvog stupnja u ovom slučaju bio vezan i mogao je raspravljati samo o navedenom žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a povodom kojeg je došlo do upućivanja u parnicu.

Međutim, kada se ima u vidu sadržaj prijedloga tužiteljica, koje su kao ovršenice podnijele protiv zahtjeva za izravnu naplatu, kao i sadržaj podnesene tužbe u ovom predmetu proizlazi da iste ukazuju da je tražbina ovrhovoditelja manja od one radi koje je pokrenuta izravna naplata, što sadržajno upućuje na postojanje razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a.

Tužiteljice osim toga u činjeničnom dijelu podnesene tužbe u ovom predmetu iznose identične navode kao u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa tražbine nedopuštenim, dakle ukazuju na djelomičnu ništetnost ugovora o zajmu vezano za ugovaranje razloga za prestanak ugovora o zajmu. Iako je točan žalbeni navod tuženika da suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće ili drugog stalnog novčanog primanja po pristanku dužnika ima učinak rješenja o ovrsi, treba imati u vidu da je ona dana radi namirenja tražbine iz ugovora o zajmu. Stoga vodeći računa o navedenom, po ocjeni ovog suda procesno je dopušteno u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim a potom je u parničnom postupku u kojem se utvrđuje je li ovrha nedopuštena isticati da je odredba čl. 6. ugovora o zajmu ništetna.

S tim u vezi pitanje eventualne ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o zajmu u ovoj parnici predstavljalo bi prethodno pitanje. Naime, odredbom čl. 12. st. 1. ZPP-a kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno. Dakle, pitanje valjanosti ili nevaljanosti odredbe čl. 6. ugovora o zajmu treba raspraviti u ovoj parnici kao prethodno pitanje ili "pričekati" dok o njemu ne odluče u parnici u kojoj je predmet spora utvrđivanje ništetnosti ugovora o zajmu.

U pravu je tuženik kada tvrdi da je u konkretnom slučaju radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe trebalo utvrditi sve odlučne činjenice sukladno o kojima ovisi utvrđenje o nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti sporne ugovorne odredbe, primjenom mjerodavnog prava.

Međutim, predmetni spor je nastao iz ugovora o zajmu sklopljenog između RAIFFEISENBANK BAD RADKERSBURG-KLÖCH eGen kao davatelja zajma sa sjedištem u [adresa] i korisnica zajma KŠ i DŠ sa prebivalištem u [adresa].

S obzirom da se u ovom slučaju radi o sporu s međunarodnim obilježjem koji se vodi pred sudom Republike Hrvatske, a radi se o potraživanju iz ugovoru o zajmu, valja imati na umu glede mjerodavnog prava odredbu čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 88/21- dalje Zakon o rješavanju sukoba zakona) prema kojoj je za ugovor mjerodavno pravo što su ga stranke same izabrale. U ovom slučaju tuženik tvrdi da su stranke koristile svoje pravo pri sklapanju ugovora s međunarodnim elementom te ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava.

Sve i da u ovom slučaju nije ugovorena primjena prava Republike Austrije, na primjenu tog prava upućuje i odredba čl. 20. toč.8. Zakona o rješavanju sukoba zakona prema kojoj za ugovor o zajmu kao mjerodavno pravo primjenjuje se pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca, kao i odredba čl. 20. toč. 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona prema kojoj se za ostale ugovore koji nisu poimenično navedeni u čl. 20. toč. 1. - 19. kao mjerodavno pravo primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponuditelja. Sjedište ponuditelja je u Republici Austriji, gdje je sklopljen ugovor, pa bi primjenom kolizijskih propisa Republike Hrvatske za predmetni ugovor bilo mjerodavno pravo Republike Austrije.

S prethodnim u vezi, treba dodati da primjena pravila o teretu dokazivanja posljedica je neuspjeha stranke da dokaže postojanje određene činjenice u parničnom postupku. Pri raspodjeli tereta dokazivanja, uzima se u obzir i eventualni doprinos stranke zbog nemogućnosti utvrđivanja određene činjenice, odnosno rizik neutvrđivanja određene činjenice tereti stranku koja je svojim radnjama spriječila dokazivanje te činjenice. Dakle, pravilnom primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a u situaciji kad se na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) nisu sa sigurnošću mogle utvrditi činjenice vezane za postojanje tražbine tuženika kao ovrhovoditelja (ako je on svojim postupanjem - nedostavljanja dokumentacije tome pridonio), o (ne) postojanju te činjenice zaključiti će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će ukoliko ocijeni da je to potrebno utvrditi sadržaj austrijskog prava glede ugovora o zajmu, te vodeći računa o naprijed navedenom, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljica.

Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika presudu suda prvog stupnja ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 370. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) .

U Rijeci, 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan