REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-109/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Trade Air d.o.o., Velika Gorica, V. Nazora 5, OIB 01729392715, kojeg zastupa punomoćnik Emir Altić, odvjetnik u Zagrebu, protiv I-tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić u Zagrebu i II-tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o revizijama I i II-tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1169/2018-4 od 15. prosinca 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1319/2013 od 21. prosinca 2017., u sjednici održanoj 12. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbijaju se revizije I i II-tužitelja.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
„I Nalaže se prvotuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 i drugotuženiku ADDIKO BANK d.d.d, Zagreb Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju TRADE AIR d.o.o., Velika Gorica, V. Nazora 5, OIB:01729392715, solidarno isplate iznos od 700.000,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 12.11.2009. pa do 31.07.2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskom društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.
II Nalaže se prvo i drugotuženiku solidarno naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 89.450,00 kn, sve u roku osam dana.“.
2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je potvrđena i djelomično je preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je presuđeno:
„I. Odbijaju se žalbe prvo i drugotuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1319/2013 od 21. prosinca 2017. u točki I. njezine izreke u dijelu u kojem je naloženo prvo i drugotuženiku solidarno platiti iznos od 700.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. studenoga 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i u točki II. njezine izreke u dijelu u kojem je naloženo prvo i drugotuženiku solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 63.507,00 kn.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1319/2013 od 21. prosinca 2017. u točki II. njezine izreke u dijelu u kojem je naloženo prvo i drugotuženiku solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25.943,00 kn i u dijelu točke I. izreke u odnosu na kamatnu stopu, i sudi:
1. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 25.943,00 kn (dvadesetpettisućadevetstočetrdesettri kune).
2. Odbija se tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 700.000,00 kn od 12. studenog 2009. do isplate, po stopi koja prelazi stopu iz točke I. izreke ove presude.
III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 8.750,00 kn.“.
3. Revizije podnose oba tuženika povodom rješenja ovog suda poslovni broj Revd- 1402/2022 od 3. rujna 2024. kojim je I-tuženiku dopušteno podnošenje revizije zbog pitanja:
„Jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada u obrazloženju presude nisu naveli materijalnopravne propise koje su primijenili prilikom donošenja presude, a niti se navedeno može utvrditi iz teksta obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude?
Je li tuženik, kao eventualni štetnik, odgovoran za štetu ako je uzročna veza između njegove radnje i štete prekinuta radnjom treće osobe?
U slučajevima kada u obzir kao uzrok štete dolazi veći broj okolnosti koje potječu od ljudske radnje, treba li kao uzrok štete uzeti onu radnju koja je štetnoj posljedici najbliža i za određenu štetnu posljedicu tipična?“,
a II-tuženiku zbog pitanja:
„Postoji li odgovornost za štetu temeljem čl. 1045. ZOO u slučaju da oštećenik ne dokaže sve pretpostavke odgovornosti za štetu?“.
4. Tužitelj je odgovorio na obje revizije.
5. Revizije su neosnovane.
6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.
7. U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je da je I-tuženik primio i proveo naloge za plaćanje, temeljem kojih je izvršen prijenos iznosa od 700.000,00 kn na račun tužitelja koji se vodi kod II-tuženika, te da je II-tuženik trećoj osobi putem Internet bankarstva isplatio navedeni iznos.
8. Sudovi nadalje utvrđuju da sporni parafni potpisi na nalozima za plaćanje na iznose od 700.000,00 kn i 3.916,51 kn, oba od 11. studenoga 2009. koji se u kvalitetnim preslikama nalaze u spisu, nisu pisani rukom AR, te da sporni otisci pečata tvrtke tužitelja na nalozima za plaćanje na iznose od 700.000,00 kn i 3.916,51 kn od 11. studenoga 2009., nisu nastali otiskivanjem pečata čiji se otisak nalazi na potpisnom kartonu deponiranih potpisa i otiska pečata tvrtke tužitelja od 29. lipnja 2004.
9. Sudovi također na temelju presude ovoga suda drugog stupnja poslovni broj Pž- 8213/2014-2 od 10. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4916/2010 od 23. srpnja 2014., a kojom je prihvaćena deklaratorna tužba na utvrđenje neistinitosti isprave „HYPOnet pristupnice“ od 7. rujna 2009., utvrđuju da ne postoji nikakav pravni odnos temeljem te isprave u odnosu na tužitelja Trade Air d.o.o. Velika Gorica.
10. U bitnom sudovi nižeg stupnja na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrđuju da tuženici nisu u konkretnom slučaju u dovoljnoj mjeri primijenili pažnju dobrog stručnjaka radi provjere vjerodostojnosti isprava prilikom provedbe spornih transakcija, čime su počinili tužitelju štetu, te da je tužitelj dokazao sve potrebne pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO).
11. Ovakvu ocjenu prihvaća i ovaj sud.
12.1. Glede prvog pitanja koje postavlja I-tuženik, ne može se nego na tako postavljeno pitanje odgovoriti kako je ovaj sud već zauzeo pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-x-501/2016 od 19. prosinca 2017. prema kojem kada nisu navedeni materijalnopravni propisi na temelju kojih je presuda utemeljena, a niti se navedeno ne može utvrditi iz teksta obrazloženja presuda suda nižeg stupnja, sud čini bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
12.2. No u ovom konkretnom sporu i konkretnoj odluci suda drugog stupnja razvidno je da se radi o sporu radi naknade štete koja je nastala tužitelju zbog propusta dužne pažnje koju su djelatnici tuženih trebali upotrijebiti a da bi se onemogućile transakcije koje tužitelj nije naložio i pri tome se pozivaju na odredbe ZOO-a od čl. 1045. do čl. 1110. pri čemu sud drugog stupnja posebno apostrofira odredbe čl. 1045. i čl. 1046. ZOO-a koje određuju da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. st. 1.) te da štetu predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Ako to propisuje čl. 1046. ZOO-a.
13. Prema tome, kako se iz utvrđenja sudova nižeg stupnja može jasno i nedvosmisleno utvrditi u čemu se sastoji štetna radnja oba tuženika, koja je dovela do umanjenje imovine tužitelja jer je novčanim transakcijama bez njegova naloga izvršen prijenos trećoj osobi to sudovi nižeg stupnja nisu počinili bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
14.1. Glede preostala tri pitanja na njih se na temelju odredbi čl. 1045. i čl. 1046. može načelno također odgovoriti da je na tužitelju teret dokaza dokazati opće pretpostavke postojanja odštetne odgovornosti kao što su štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i protupravnost, i da ako tužitelj ne dokaže bilo koju od ovih pretpostavki tužbeni zahtjev treba odbiti (tako i ovaj sud primjerice u odluci broj Rev-x-937/2014 od 21. travnja 2015.).
14.2. No u ovoj konkretnoj parnici iz utvrđenog slijeda događaja i činjenice da je zbog propusta djelatnika oba tuženika došlo do umanjenja imovine tužitelja u iznosu od 700.000,00 kuna (obična šteta) te da se po ocjeni ovog suda postupanje oba tuženika treba promatrati kao jedna cjelina koja je rezultirala gubitkom tužitelja od 700.000,00 kuna tužitelj je dokazao sve pretpostavke za naknadu štete za koju tuženici odgovaraju solidarno sukladno odredbi čl. 1107. ZOO-a jer solidarna odgovornost za uzrokovanu štetu postoji i kada osobe koje su uzrokovale štetu rade nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanoj šteti. Stoga kad se radi o osobama koje su štetu uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge onda pravilo o solidarnoj obvezi vrijedi samo, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanoj šteti, što je upravo slučaj u ovoj parnici. (tako i ovaj sud u odluci broj Rev-1099/1997-2 od 17. svibnja 2000.)
15. Konačno odgovornost oba tuženika, slijedi i iz odredbe čl. 42. st. 1. al. 2. Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“, broj 117/01, 132/06, 91/10, 133/09) prema kojoj odredbi banka je odgovorna i snosi štetu: ako pogrešno tereti ili odobri račun u banci, što je upravo slijed činjenica u ovom sporu.
16. Zbog svega gore navedenog kako su presude sudova pravilne i zakonite odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.
17. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 155. u svezi sa čl. 166. ZPP-a jer troškovi sastava odgovora na revizije nije bio trošak potreban u ovoj fazi postupka.
Zagreb, 12. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
