Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1279/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja TŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i UŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Josipu Puliću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćnicima Marinu Matiću odvjetniku iz Rijeke i drugima, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-308/2022-12 od 4. travnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalbe tužitelja i tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-308/2022-12 od 4. travnja 2023.:

- potvrđuje u točki I. izreke i to u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici TŽ isplati iznos od 2.369,09 EUR (slovima: dvije tisuće tristo šezdeset devet eura i devet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 28. listopada 2020. do isplate te u dijelu kojim je tužiteljica TŽ odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, kao i točka IV. izreke presude za iznos od 248,85 EUR (slovima: dvjesto četrdeset osam eura i osamdeset pet centi)

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici TŽ plati iznos od 1.532,86 EUR (slovima: tisuću petsto trideset dva eura i osamdeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. listopada 2020. do isplate tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice TŽ odbija kao neosnovan

- preinačuje se odluka o parničnim troškovima u odnosu na tužiteljicu TŽ (točka III. izreke presude) tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici TŽ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.691,36 EUR (slovima: tisuću šesto devedeset jedan euro i trideset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 4. travnja 2023. do isplate, koja se do 29. prosinca 2023. obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- preinačuje točka IV. izreke presude u iznosu do 248,85 EUR (slovima: dvjesto četrdeset osam eura i osamdeset pet centi) zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tako da se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj UŽ u tom iznosu naknadi parnične troškove.

II. Nepobijani dio točke I. izreke presude u iznosu od 3.000,00 EUR (slovima: tri tisuće eura), kao i nepobijana točka II. izreke presude, nisu ispitivani u ovom drugostupanjskom postupku.

III. Nalaže se tužiteljici TŽ da tuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 155,20 EUR (slovima: sto pedeset pet eura i dvadeset centi) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice TŽ da joj tuženik naknadi troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranju d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282 (čiji je OIB: 22694857747) da 1. tužiteljici TŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 6.901,59 € odnosno 52.000,00 kn (slovima: šest tisuća devetsto i jedan eur te pedeset i devet centi odnosno pedeset i dvije tisuće kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 28. listopada 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75%, od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49%, od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe dok se 1. tužiteljica TŽ odbija s preostalim djelom svoga tužbenog zahtjeva.

II. 2. tužitelj UŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) odbija se u cijelosti sa svojim tužbenim zahtjevom da mu tuženik Euroherc osiguranje d.d. naknadi štetu kao i prouzročeni parnični trošak.

III. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranju d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282 (čiji je OIB: 22694857747) da 1. tužiteljici TŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 762,30 € odnosno 5.743,55 kn (slovima: sedamsto šezdeset i dva eura ta trideset centi odnosno pet tisuća sedamsto četrdeset i tri kune te pedeset i pet lipa) s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude 4. travnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate, u roku od 15 dana dok se 1. tužiteljica TŽ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

IV. Nalaže se 2. tužitelju AŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) da tuženiku Euroherc osiguranju d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282 (čiji je OIB: 22694857747) naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 497,70 € odnosno 3.749,92 kn (slovima: četiristo devedeset i sedam eura te sedamdeset centi odnosno tri tisuće sedamsto četrdeset i devet kuna te devedeset i dvije lipe) s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude 4. travnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate, u roku od 15 dana dok tuženik Euroherc osiguranje d.d. odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su tužitelji time da je tužiteljica TŽ žalbu podnijela protiv točaka I. i III. izreke presude, dok je tužitelj UŽ žalbu podnio protiv točke IV. izreke presude i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlažu da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Protiv dosuđujućeg dijela presude sadržanog u točki I. izreke i to za iznos od 3.901,95 eura, kao i protiv točke III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu tako da odbije u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a preinači odluku o parničnim troškovima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja UŽ nije osnovana, dok su žalbe tužiteljice TŽ i tuženika djelomično osnovane.

6. Tužitelji su žalbu podnijeli zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u žalbi ne navode u čemu bi se sastojala eventualna bitna povreda, dok tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tvrdeći da sud u smislu odredbe članka 1100. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) nije uopće utvrdio težinu povrede prava prednika tužitelja niti težinu oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja, odnosno da presuda ne sadrži razloge o težini povrede pravnog prednika tužitelja, zbog čega se ne može ispitati.

6.1. Po žalbi tužitelja ovaj sud je presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da u dijelu presude koji tužitelji pobijaju žalbom sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6.2. Žalbene tvrdnje tuženika o tome da sud nije u presudi naveo razloge o težini povrede koju je u štetnom događaju zadobio pravni prednik tužitelja nisu osnovane jer je sud prvog stupnja u točki 9. obrazloženja detaljno naveo razloge o svim povredama koje je pravni prednik tužitelja zadobio u štetnom događaju te je također, citirajući zaključno mišljenje stalnog sudskog vještaka prof. dr. sc. Dražena Cuculića, utvrdio da je pravni prednik tužitelja zadobio u štetnom događaju tešku tjelesnu ozljedu, time da svaka od ozljeda koje je zadobio (prijelom desne goljenične kosti i prijelom desne lakatne kosti) svaka za sebe predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu. Kako je sud naveo valjano obrazloženje u pogledu težine povreda koje je pravni prednik tužitelja zadobio u štetnom događaju presudu suda prvog stupnja u tom dijelu bilo je moguće ispitati, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud nije počinio niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u dijelu presude koji tuženik pobija žalbom.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je pravni prednik tužitelja ĐŽ, koji je umro nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu 2. siječnja 2022., pretrpio povrede u štetnom događaju 20. prosinca 2019., koja činjenica među strankama nije bila sporna. Sud utvrđuje da se je 20. prosinca 2019. dogodila prometna nezgoda kada je OŽ (osiguranik tuženika), kao vozač osobnog vozila Fiat Uno registarske oznake [registarska oznaka], naletio na pješaka ĐŽ, koji je prelazio obilježeni pješački prijelaz s lijeve na desnu stranu u odnosu na smjer kretanja osobnog vozila. Sud nije prihvatio kao istinitu tvrdnju svjedokinje FŽ, koja je bila suvozač u automobilu, da je pješak prelazio pješački prijelaz s desne strane na lijevu stranu za smjer kretanja osobnog vozila, dakle, od istoka prema zapadu, iz razloga što je ta svjedokinja i sama tvrdila da nije ništa vidjela sve dok neki pješak nije pao ispred njihovog automobila. Osim toga na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prof. dr. sc. Dražena Cuculića, dr. med. specijaliste sudske medicine, sud je utvrdio da prijelom desne goljenične kosti i desne lakatne kosti govori u prilog primarnog kontakta osobnog vozila s desnom stranom tijela pješaka. Sud utvrđuje da se štetni događaj dogodio noću i to na obilježenom pješačkom prijelazu te da je padala lagana kiša. Policija je provela alkotestiranje te je utvrdila kod vozača osobnog automobila koncentraciju alkohola od 0,35 g/kg, dok je kod ĐŽ, kao pješaka, koncentracija alkohola iznosila 0,51 g/kg.

7.1. Na temelju provedenog prometnog vještačenja sud utvrđuje da je OŽ, kao vozač osobnog automobila, koji je vozio između 30 do 40 km/h, imao mogućnost uočavanja pješaka kada je on već stupio na kolnik. Pod pretpostavkom da je reagirao kočenjem zastavio bi se na putu od 15 metara pri čemu nije imao potrebe kočiti naglo niti intenzivno, a u tom trenutku nalazio se na udaljenosti od 32,2 m, što znači da je mogao izbjeći da do nezgode dođe. Sud nije prihvatio kao istinitu tvrdnju tužitelja ĐŽ da je on prije prelaska preko pješačkog prijelaza gledao lijevo i desno budući da je na temelju provedenog vještačenja utvrdio da bi tada zasigurno uočio nailazak vozila. Po ocjeni suda pješak ĐŽ, koji je u vrijeme prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola, iako je objektivno imao mogućnost uočavanja vozila, nije pravilno ocijenio vremensko-prostornu situaciju tijekom prijelaza preko kolnika tj. nije vodio računa o odvijanju prometa te je brigu o vlastitoj sigurnosti u potpunosti prepustio drugima. Da je ĐŽ zastao i sačekao prolazak osobnog automobila do prometne nezgode ne bi niti došlo. Sud nadalje obrazlaže da je odredbom članka 38. st. 1. na dan nezgode važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017 i 70/2019 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZSPC) propisano da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, odnosno, prema članka 38. st. 2. ZSPC-a kad prilazi obilježenome pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza. Nadalje, odredba članka 130. st. 3. ZSPC-a propisuje da na obilježenome pješačkom prijelazu na kojem se prometom ne upravlja prometnim svjetlima ni znacima što ih daje ovlaštena osoba, pješak je dužan prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju. Sukladno odredbi članka 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 156/2022 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZOO) i članka 1092. stavak 2. ZOO-a sud utvrđuje da u ovom konkretnom slučaju, obzirom na prethodno navedene okolnosti, postoji suodgovornost oštećenika ĐŽ, kao pješaka, od 20% za nastanak prometne nezgode od 20. prosinca 2019., dok je vozač osobnog automobila odgovoran 80%.

7.2. Na okolnost zadobivenih ozljeda te duljine i intenziteta pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti te zbog naruženja, kao i potrebne tuđe pomoći i njege, sud prvog stupnja proveo je liječničko vještačenje po doktoru Željku Cesarcu, specijalistu kirurške ortopedije. Liječnički vještak je prilikom davanja pismenog nalaza i mišljenja naglasio da je liječnička dokumentacija na temelju koje je određeno vještačenje izrazito insuficijentna, a također da vještačenje otežava činjenica što tužitelja ĐŽ, koji je tijekom postupka umro, nije mogao pregledati.

7.3. Analizom sve dostupne liječničke dokumentacije liječnički vještak je utvrdio da je u štetnom događaju pravni prednik tužitelja ĐŽ zadobio prijelom vanjskog zglobnog nastavka (kondil) desne goljenične kosti (tibia) i prijelom donje trećine tijela desne lakatne kosti (ulna). Zbirno vještak je obje ozljede kvalificirao kao teške tjelesne ozljede.

7.4. Zbog zadobivenih ozljeda pravni prednik tužitelja trpio je fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 7-8 dana, srednjeg intenziteta 25-30 dana te slabijeg intenziteta u trajanju od 2 mjeseca.

7.5. Pravni prednik tužitelja pretrpio je primarni strah jačeg intenziteta unutar jednog sata, a koji je bio vezan uz mehanizam nastanka prometne nezgode, te sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 20-25 dana, kao neposredno produžena reakcija na traumu te okolnosti liječenja i slabijeg intenziteta u trajanju od 1-2 mjeseca, kao produžena reakcija na stresnu situaciju, te period zabrinutosti za krajnje, trajne posljedice.

7.6. Pravnom predniku tužitelja je zbog zadobivenih ozljeda bila smanjena opća životna aktivnost u omjeru od 18-20 %, pri čemu je vještak vodio računa o činjenici da je on bio umirovljenik, te da mu je zbog posljedica ozljede bilo otežano obavljanje radnji i aktivnosti svakodnevnog života koje iziskuju nešto duže funkcijsko-fizičko opterećenje desnog koljena, aktivnosti na neravnom, nešto duži hod, naglije promjene položaja, boravak u savijenom položaju, a vezano uz posljedice ozljede podlaktice bilo mu je otežano dizanje i prenošenje nešto težih tereta, naglijih kretnji, potrebe pune GMS šake, te kontakta sa okolnim tvrdim predmetima. Pri iskazivanju ukupnog stupnja smanjenja životnih aktivnosti liječnički vještak vodio je računa o svim raspoloživim čimbenicima i to karakteru ozljeda, okolnostima liječenja, koje je utvrdio prema dostupnoj medicinskoj dokumentaciji, lokalizaciji ozljeda, radnom statusu (umirovljenik) pravnog prednika tužitelja, kao i o brojnim komorbiditetima koje je utvrdio na temelju njegovog zdravstvenog kartona, a i o kronološkoj dobi.

7.7. Liječničkim vještačenjem sud je utvrdio da je kod pravnog prednika tužitelja zbog ozljeda došlo do naruženja srednjeg stupnja koje je ponekad bilo vidljivo pogledu trećih osoba, ovisno o godišnjem dobu i odjeći.

7.8. U odnosu na potrebu tuđe pomoći i njege sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđuje da je pravnom predniku tužitelja bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon bolničkog liječenja u razdoblju od 1,5 do 2 mjeseca u trajanju od 3-4 sata dnevno, koja se odnosi na svakodnevne aktivnosti u smislu cjelovite higijene, oblačenja, obuvanja, hranjenja i slično, jer je on u tom razdoblju imao imobilizaciju za desnu podlakticu, kao i potrebu rasteretno-poštednog režima za nogu. U daljnjem vremenskom periodu, i to u trajanju od oko 2 mjeseca, tuđa pomoć i njega bila mu je potrebna 2 sata dnevno.

8. Primjenjujući odredbu članka 1100. ZOO-a na utvrđene činjenice o vrsti, intenzitetu i duljini trajanja fizičkih bolova, pretrpljenog straha te duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti i naruženja, sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na ime neimovinske štete u iznosu od 9.811,53 eura. S obzirom na ukupnu duljinu trajanja potrebne tuđe pomoći i njege sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužiteljice s tog osnova osnovan u iznosu od 806,29 eura, pri čemu je cijenu sata tuđe pomoći i njege nestručne osobe na temelju odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a sud utvrdio s iznosom od 30,00 kuna (3,98 eura). Prema utvrđenju suda pravnom predniku tužitelja pripadalo bi pravo na ukupnu naknadu štete u iznosu od 80.000,00 kuna, pa kako među strankama nije bilo sporno da je tuženik pravnom predniku tužitelja isplatio iznos od 15.000,00 kuna, sud utvrđuje da tužiteljici TŽ, kao zakonskoj nasljednici pokojnog ĐŽ, pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 65.000,00 kuna. S obzirom da je sud utvrdio da je pokojni ĐŽ suodgovoran za prometnu nezgodu u omjeru od 20 % sud je za taj postotak umanjio iznos od 65.000,00 kuna te je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev za iznos od 52.000,00 kuna, odnosno 6.901,59 eura, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim u iznosu od 13.000,00 kuna tužiteljica odbijena.

8.1. Na temelju odredbe članka 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.; dalje: ZOOP) sud utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, koji je u konkretnom slučaju podnesen 27. listopada 2020., iz kojih razloga sud dosuđuje zateznu kamatu od 28. listopada 2020. do isplate.

9. U odnosu na tužitelja UŽ sud utvrđuje da je osnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije jer je na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog ĐŽ sud utvrdio da je tražbinu naknade štete, o kojoj se raspravlja u ovom postupku, naslijedila samo tužiteljica TŽ, a ne i tužitelj UŽ, sin ostavitelja, iz kojih razloga sud u cijelosti u odnosu na njega odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

10. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja ovaj sud prihvaća kao pravilna, dok je sud prvog stupnja u odnosu na dosudu neimovinske štete djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 1092. stavak 1. i članka 1092. stavak 2. ZOO-a ocijenio, vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja, da doprinos pravnog prednika tužitelja ĐŽ, kao oštećenika, iznosi 20 %, dok je u preostalom omjeru za prometnu nezgodu odgovoran osiguranik tuženika. Naime, u postupku je utvrđeno da su oba sudionika štetnog događaja imala mogućnost međusobnog uočavanja, te da su mogli izbjeći da do prometne nezgode dođe, i to, pravni prednik tužitelja odustajanjem od prelaska kolnika preko pješačkog prijelaza, a osiguranik tuženika blažim kočenjem. I po ocjeni ovog suda doprinos osiguranika tuženika daleko je veći u odnosu na pravnog prednika tužitelja. Osiguranik tuženika upravljao je opasnom stvari, približavao se pješačkom prijelazu kada svaki vozač mora upotrijebiti pojačani oprez pa u situaciji kada je mogao uočiti pješaka u trenutku kada je on stupao na kolnik, kada je bilo potpuno jasno da ima namjeru prijeći preko pješačkog prijelaza, a dolazio mu je s lijeve strane za njegov smjer kretanja, što znači da je prvo trebao priječi cijelu prometnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera, bio je dužan poduzeti sve da stane prije pješačkog prijelaza, što je objektivno i mogao, jer je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno da se je u trenutku stupanja pješaka na kolnik nalazio na 32,2 km od mjesta nezgode, a da mu je za zaustavljanje bio dovoljan put od 15 m obzirom na brzinu kojom se kretao, zbog čega u konkretnim okolnostima nije bio prinuđen niti naglo, a niti intenzivno kočiti, jer se za njegov smjer kretanja radilo o izuzetno velikoj uzbrdici, što upućuje na zaključak da nije upotrijebio potrebnu pažnju i nije reagirao na pojavu pješaka. Doprinos pješaka kao slabije strane u prometu, svakako je manji i pravilno ga je sud ocijenio s omjerom od 20 %, suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja.

11.1. U odnosu na visinu dosuđene pravične novčane naknade u smislu odredbe članka 1100. ZOO-a osnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, prije svega, zbog utvrđene činjenice da je duševne bolove pravni prednik tužitelja trpio oko dvije godine nakon prometne nezgode, jer je umro **.**.2022., pa kako je, između ostalog, i duljina pretrpljenih duševnih bolova jedan od kriterija o kojima se vodi računa prilikom utvrđivanja visine pravične novčane naknade, po ocjeni ovog suda, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, tužbeni zahtjev tužiteljice TŽ koji se odnosi na naknadu neimovinske štete koju je pretrpio njezin pravni prednik, sada pokojni ĐŽ, osnovan je za iznos od 8.393,18 eura. Pravilno je sud utvrdio, obzirom na utvrđeni opseg tuđe pomoći i njege, da bi tužbeni zahtjev tužiteljice s tog osnova bio osnovan za iznos od 806,29 eura. Dakle, po ocjeni ovog suda, pravni prednik tužiteljice TŽ imao bi pravo na naknadu štete u iznosu od 9.199,47 eura.

11.2. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno obračunavao isplatu tuženika na način da je od iznosa naknade štete za kojeg je utvrdio da bi bio osnovan odbio iznos od nesporno plaćenih 15.000,00 kuna te je tek na tako dobiveni iznos obračunao postotak suodgovornosti pravnog prednika tužitelja.

11.3. Ukupni iznos koji bi, po ocjeni ovog suda, pripadao tužiteljici TŽ potrebno je umanjiti za doprinos njezinog pravnog prednika od 20 %, iz čega slijedi da bi tuženik bio u obvezi platiti iznos od 7.359,57 eura. Od tog iznosa potrebno je oduzeti iznos od 1.990,84 eura (15.000,00 kuna), koji je nesporno tuženik platio pravnom predniku tužiteljice TŽ prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, iz kojih razloga je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 5.368,73 eura. Iz tih razloga žalbu tuženika je u odnosu na taj iznos trebalo odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je za iznos od 1.532,86 eura dosuđujući dio presude trebalo preinačiti te u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a. Kako je iz naprijed obrazloženih razloga utvrđeno da tužiteljica TŽ ima pravo na naknadu štete u iznosu od 5.368,73 eura, pravilno je, a suprotno njezinim žalbenim tvrdnjama, sud u preostalom dijelu njezin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

11.4. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud primjenom odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a utvrdio visinu sata tuđe pomoći i njege u iznosu od 30,00 kuna, jer se radi o uobičajenoj cijeni nestručne pomoći iz kojih razloga u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

11.5. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da tužitelji nisu postavili točno određeni zahtjev za naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege. Pravni prednik tužitelja, sada pok. ĐŽ, u tužbi činjenično dopunjenoj podneskom od 26. svibnja 2021. prije zaključenog prethodnog postupka zatražio je naknadu štete, između ostalog i s osnova tuđe pomoći i njege te je predlagao provođenje dokaza i radi utvrđenja tih činjenica. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici, kao pravnoj slijednici, u okviru tužbenog zahtjeva dosudio naknadu i te imovinske štete jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da je pravnom predniku tužiteljice tuđa pomoć bila potrebna, a pravilno je utvrđen i opseg te pomoći.

11.6. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje prihvativši nalaz i mišljenje liječničkog vještaka dr. Cesarca, iznoseći neslaganje sa zaključcima liječničkog vještaka. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je po ocjeni ovog suda liječnički vještak na temelju dostupne dokumentacije sukladno pravilima struke izradio pismeni nalaz i mišljenje te je potom usmeno saslušan na ročištu 23. veljače 2023. odgovorio na prigovore tuženika detaljno i argumentirano, iz kojih razloga je pravilno sud prvog stupnja činjenično stanje utvrđivao na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. Cesarca.

12. I tužiteljica TŽ i tuženik osporavaju odluku o parničnom trošku time da niti jedan od njih ne osporava priznate radnje tužiteljici u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

12.1. Tužiteljica TŽ pobijajući odluku o naknadi parničnog troška osporava izračun parničnog troška suda prvog stupnja koji je nakon što je utvrdio ukupan iznos troškova koji bi tužiteljici pripadali sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, jer je uspjela u većoj mjeri u odnosu na tuženika, taj trošak umanjio za trošak plaćenog kombiniranog vještačenja koji je platio tuženik u ukupnom iznosu od 929,06 eura, navodeći da je taj trošak trebalo priznati tuženiku jer se radi o trošku koji je bio nužan radi donošenja meritorne odluke zbog čega je troškove trebalo prebiti.

12.2. Tuženik osporava odluku o parničnim troškovima smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.) priznajući vrijednost boda s iznosom od 15,00 kn, sukladno Tbr. 50. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22.) i iznosi pravno shvaćanje da je za radnje poduzete do stupanja na snagu te Izmjene (5. studeni 2022.) parnične troškove trebalo priznavati primjenom vrijednosti boda od 10,00 kn. Također tuženik tvrdi da je pogrešna odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova jer se po ocjeni tuženika pravo na zatezne kamate može ostvarivati "samo u ovršnom postupku na temelju članka 20.a stavak 2. ZIP-a, odnosno danas Ovršnog zakona".

12.3. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

12.4. Kako u smislu citirane odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici pravo na naknadu parničnih troškova ima samo stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, pogrešno je sud pravilno priznate troškove tužiteljici, sukladno uspjehu u parnici, prijebojem umanjio za iznos plaćenih troškova vještačenja koje je platio tuženik jer tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška obzirom da je u parnici uspio u manjoj mjeri.

12.5. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o pogrešnoj primjeni vrijednosti boda prilikom određivanja visine parničnog troška koji pripada tužiteljici jer je primjena Tarife propisana Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) na način da je u stavku 3. tog Tarifnog broja propisano da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud prvog stupnja je zbog toga pravilno primijenio Tbr. 48. stavak 3. Tarife jer je u vrijeme donošenja odluke 4. travnja 2023. vrijednost boda iznosila 15,00 kn obzirom da je Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22.) stupila na snagu 5. studenog 2022., zbog čega je za sve radnje tužiteljici pravilno priznat trošak primjenom vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 eura.

12.6. Iako je ovaj sud djelomično preinačio presudu suda prvog stupnja uvažavajući žalbu tuženika to nije utjecalo na pravilno utvrđenje suda da je tužiteljica u ovom sporu uspjela u omjeru od 80 %. Kada se temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a uzmu u obzir uspjeh tužiteljice s osnovom i visinom tužbenog zahtjeva proizlazi da je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u omjeru od 80 %, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, iz čega slijedi uspjeh tuženika u omjeru od 20 %. Kada se od uspjeha tužiteljice od 80 % oduzme uspjeh tuženika od 20 % proizlazi da je tuženik u obvezi tužiteljici naknaditi parnične troškove, koji se odnose na troškove zastupanja i sudskih pristojbi, u omjeru od 60 %. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da bi tuženik bio u obvezi tužiteljici naknaditi ukupni parnični trošak u iznosu od 1.691,36 eura, međutim, iz razloga obrazloženih u točki 12.4. ovog obrazloženja, pogrešno je taj trošak umanjen za iznos plaćenih troškova vještačenja koje je platio tuženik, iz kojih razloga je žalbu tužiteljice protiv odluke o parničnim troškovima trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke preinačiti te tuženiku naložiti da tužiteljici TŽ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.691,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 4. travnja 2023. do isplate. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da se zatezna kamata na parnične troškove dosuđuje primjenom ZIP-a, jer je ovaj postupak pokrenut 8. siječnja 2021. kada taj zakon nije bio na snazi, a također pravo na zateznu kamatu na naknadu parničnog troška u parnici ne prosuđuje se prema odredbama Ovršnog zakona iz razloga što je odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, zbog čega tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja odluke suda prvog stupnja.

13. Iz obrazloženih razloga žalbu tužiteljice protiv odbijajućeg dijela presude trebalo je odbiti kao neosnovanu, kao i žalbu tuženika protiv dosuđujućeg dijela presude za iznos od 5.368,73 eura te presudu u tim dijelovima potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Žalbu tuženika protiv dosuđujućeg dijela presude za iznos od 1.532,86 eura trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a te tužbeni zahtjev u tom iznosu odbiti kao neosnovan, kao što je žalbu tužiteljice protiv odluke o parničnim troškovima trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke presude preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

14. Tužitelj UŽ žalbu je podnio protiv točke IV. izreke presude kojom mu je naloženo da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak jer je u odnosu na njega tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

14.1. Sud prvog stupnja ocijenio je da je na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a tužitelj UŽ, koji je u cijelosti izgubio parnicu, u obvezi naknaditi tuženiku parnične troškove i to samo one koji su nastali nakon pravomoćnosti rješenja suda broj Pn-4/2021-40 od 1. kolovoza 2022., kojim je nastavljen ovaj parnični postupak nakon smrti pravnog prednika tužitelja ĐŽ, odnosno od 16. kolovoza 2022. Sud utvrđuje da je tuženik nakon 16. kolovoza 2022. imao trošak za sastav podneska od 8. veljače 2023. (Tbr. 8. točka 1. Tarife) u iznosu od 199,08 eura, te za pristup na ročište 23. veljače 2023. (Tbr. 9. točka 1. Tarife) u iznosu od 199,08 eura na koji iznos troškova tuženiku pripada i PDV u iznosu od 99,54 eura, odnosno da ukupni troškovi iznose 497,70 eura, koji trošak je u obvezi tuženiku naknaditi tužitelj UŽ u cijelosti.

14.2. Tužitelj UŽ u žalbi tvrdi da nije u obvezi naknaditi tuženiku parnične troškove smatrajući da okolnost što je u ostavinskom postupku iza pok. oca ĐŽ ovlastio sestru, tužiteljicu TŽ, da stupi u ovu parnicu ne znači da je samim tim tuženik ostvario pravo na naknadu parničnih troškova.

14.3. Žalbene tvrdnje tužitelja UŽ o tome da nije u obvezi tuženiku naknaditi parnične troškove nisu osnovane jer on nije povukao tužbu nakon okončanja ostavinskog postupka, iako je znao da je tražbinu o kojoj se raspravlja u ovom predmetu naslijedila samo njegova sestra TŽ, zbog čega je tužbeni zahtjev u odnosu na njega u cijelosti odbijen te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je on u obvezi tuženiku naknaditi parnične troškove primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo iz članka 161. stavak 1. ZPP-a kada je u cijelosti obvezao tužitelja UŽ da tuženiku naknadi troškove nastale nakon nastavka prekinutog postupka. Citiranom odredbom propisano je da suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove zbog čega je tužitelj UŽ u obvezi tuženiku naknaditi samo ½ dijela troškova visinu kojih je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, odnosno iznos od 248,85 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 4. travnja 2023. do isplate u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.

14.4. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja UŽ djelomično je trebalo odbiti kao neosnovanu, a djelomično uvažiti te presudu suda prvog stupnja u točki IV. izreke preinačiti za iznos od 248,85 eura primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP- a te u tom iznosu odbiti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, dok je u preostalom dijelu točku IV. izreke presude trebalo potvrditi na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

15. Tužiteljici TŽ nije dosuđen zatraženi trošak sastava žalbe jer je u odnosu na odluku o glavnoj stvari (odbijajući dio) žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana pa joj ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka.

15.1. Tuženik je s podnesenom žalbom uspio u omjeru od 39 % iz kojeg razloga mu je tužiteljica TŽ u obvezi u tom omjeru naknaditi zatražene troškove žalbenog postupka. Tuženiku je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10. točka 1. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa/23), PDV na taj trošak u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 46. Tarife/23) te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 85,47 eura ili ukupno 397,97 eura. Od tog troška tužiteljica je u obvezi tuženiku platiti 39 % ili 155,20 eura.

Koprivnica, 12. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković