Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž 944/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, te Svjetlane Pražić sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvat odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9198/2023 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9198/2023 od 21. ožujka 2024.

II Odbija se kao neosnovan i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.495,97 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.104,99 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.967,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu

čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.1.Nije u pravu tuženik, kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a,, iz razloga jer da se sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu utuženog iznosa, pozvao isključivo na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda poslovni broj P 1401/12, bez iznošenja pravne osnove za takav postupak,

Protivno tumačenju tuženika, iz obrazloženja pobijane presude, nepobitno proizlazi da je sud prvog stupnja u obrazloženu svoje odluke naveo zakonske odredbe temeljem kojih se u odnosu na pitanje ništetnosti čl. kao prethodno pitanje, utvrđuje razloge ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i one kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, o čemu će biti riječi i u daljnjem dijelu obrazložena ovosudne odluke.

6.2.U odnosu na činjenicu da se prvostupanjski sud pored toga, pozvao i na stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), skreće se pažnja tuženiku da ovlaštenje suda na pozivanje na spomenutu presudu proizlazi iz čl. 502a. u svezi sa čl. 502.c. ZPP-a, čl. 118. i 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/15, dalje: ZZP-a/14), na koje se odredbe prvostupanjski sud poziva u svojoj odluci. Osim toga, u prilog prednjem govori i stajalište izneseno u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18).

7.Isto tako neosnovano tuženik upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

8.Iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor 15. srpnja 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, uz kamatnu stopu od 3,99% koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnoj stopi kreditora (čl.2.), da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 860,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća,

-da se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala od početne 3,995 % koja je vrijedila do 30. travnja 2006., pa 4,60 % koja je vrijedila do 31. kolovoza 2008., zatim 5,00% koja je vrijedila do 29. veljače 2008., pa 5,99% koja je vrijedila do 30. studenog 2008., pa 6,20% koja je vrijedila do 30. studenog 2010., pa 5,95% koja je vrijedila do 30. rujna 2011., pa 5,45% koja je vrijedila do 31. prosinca 2013., te 3,23% koja je vrijedila do 1. kolovoza 2015.,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika anuiteta uslijed jednostranog povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu redovnu kamatu iznosi 4.495,97 eur, a sa osnova valutne klauzule 11.104,99 eur.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada se u konkretnom slučaju, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pozvao na utvrđenja sadržana u presudi poslovni broj Pž 7129/13, presudama Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), iz kojih proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna od odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8.2.Nastavno tome, a ocjenjujući i ostale provedene dokaze, te se pozivajući na čl. 118. ZZP-a/14, u svezi čl. 502.a. i 502.c. ZPP-a, osnovano prvostupanjski sud smatra da je vezan za utvrđenja iz ranije citiranih presuda, te da nije u obvezi provoditi dokaze na okolnost ništetnih ugovornih odredaba.

Slijedom navedenog, te uvažavajući čl. 3. i 4., 269., 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), kao i stajalište izneseno u presudi Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., sud prvog stupnja utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja za povrat iznosa preplaćenih zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, pa odlučuje kao u točkama I. i II. izreke presude.

8.3.Obzirom na prednje, te cijeneći sadržaj čl. 241. i 225. ZOO-a, prvostupanjski sud pravilno odbija kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, te tumači pravilno tumači i pitanje prekida zastare, uz uvažavanje stajališta sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 30. siječnja 2020.

Shodno rečenom, a sukladno provedenom financijskom vještačenju, uz primjenu čl. 1111. st.1. ZOO-a, udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja na način da je obvezao tuženika da istome isplati ukupan iznos od 15.600,96 eur, dok je o pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu odlučio primjenom čl. 1115. st.1. u svezi čl. 29. ZOO-a, sve kako je pobliže navedeno u točkama I. i II. izreke presude.

Odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu do sada izloženog, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih smatra sporne ugovorne odredbe ništetnima, već da samo prepisuje utvrđenja iz odluke poslovni broj P 1401/12, presumirajući da je riječ o istom činjeničnom supstratu. Protivno tumačenju tuženika, valja istaknuti da je po ocjeni ovog suda, pravo prvostupanjskog suda da se poziva na ranije navedene odluke, što proizlazi iz sadržaja čl. 502.c. ZPP-a, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP- a).

U odnosu na to ukazuje se tuženiku i na čl. 118. ZZP-a/14, na koji se sud prvog stupnja pravilno pozvao, a kojim je određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2.Prema navedenom, ranije spomenute odredbe ZPP-a i ZZP-a, po ocjeni ovog suda propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.c. ZPP-a.

Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10.1.Podredno se u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je sadržana u čl.6. Ugovora, napominje da je iz sadržaja te ugovorne odredbe razvidno da je ista jasna i uočljiva.

Međutim, ista je i po uvjerenju ovog suda istodobno nerazumljiva, budući da je iz nje samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

10.2.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužitelja, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

10.3.Obzirom na prethodno iznesene razloge, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 6. predmetnog Ugovora, ništetna sukladno . 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07).

11.1.Što se tiče ništetnosti ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana za valutnu klauzulu sadržana u čl. 2. i 3. Ugovora, skreće se pažnja tuženiku da iz provedenog postupka proizlazi da je zaključujući sporni Ugovor, koristio između ostalog i nepoštenu ugovornu odredbu ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je bila vezana glavnica, a da prije toga nije kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je u konačnici imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Pri tome, se ne smije ispustiti iz vida da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

11.2.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Pž-6632/17.

12.U kontekstu svega prethodno iznesenog, pogrešnim drži ovaj sud stajalište tuženika u dijelu u kojem smatra da je prilikom donošenja pobijane presude došlo do pogrešne primjene čl. 81. ZZP-a/03.

13.1.Neutemeljenim nadalje drži ovaj sud i navode tuženika u dijelu u kojem ističe da sud nije obrazložio prigovore tuženika istaknute u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke.

U svezi toga, valja napomenuti da je iz podneska tuženika od 10. rujna 2021. kojim se očitovao na nalaz vještaka, razvidno da se isti usprotivio preinaci tuženog zahtjeva tužitelja iz podneska od 23. lipnja 2021., da je u odnosu na to istaknuo prigovor zastare, da je prigovorio da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir i manje plaćene iznose, a ne samo više plaćene, da je vještak pogrešno primijenio samo početnu kamatnu stopu, da je prigovorio metodologiji izračuna.

13.2.Vezano za prednje, naglašava se da tuženik ni u ovom podnesku ni nakon toga do zaključenja glavne rasprave nije predložio dopunsko očitovanje vještaka u odnosu na primjedbe koje se tiču vještaka.

U odnosu na prigovor istaknut u ranije spomenutom podnesku da je u nalazu trebalo uzeti u obzir i manje plaćene iznose, treba reći da se taj prigovor odnosio na tzv. negativnu tečajnu razliku. Polazeći od toga da je vještak u svom nalazu izračunao i tu tzv. negativnu tečajnu razliku, no da iz stanja u spisu nije bilo razvidno da tuženik tijekom postupka taj iznos istaknuo ni u vidu prigovora radi prijeboja, kao ni u vidu protutužbe.

Nastavno prednjem, time što se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije očitovao o prethodno spomenutim prigovorima nije postupio protivno odredbama ZPP-a.

13.3.Što se tiče tuženikovog prigovora kojim se usprotivio preinaci tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja, kao i prigovora zastare, ukazuje se tuženiku da se o tome sud očitovao u točkama 12. i 14. obrazloženja pobijane presude.

14.1.Nisu pravno utemeljeni navodi tuženika kojima pobija pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda u odnosu na osnovanost istaknutog prigovora zastare.

Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke, odbio ovaj tuženikov prigovor, pozivom na čl. 225. i 241. ZOO-a, smatrajući da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u sporu za zaštitu kolektivnih prava, te je zastara u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ponovno počela teći 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja za

14.2.U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci, radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zauzeo pravni stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Upravo rukovodeći se svime prednje rečenim, prosudba je ovog suda da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

14.3.Ovdje svakako valja ukazati tuženiku i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022.(Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

Sukladno tome, kako nije dvojbeno da je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba tužitelja podnesena 7. lipnja 2021., te da ovdje dolazi u primjenu opći zastarni rok od 5 godina, to se pravno utemeljenim ukazuje zaključak suda prvog stupnja da u konkretnoj pravnoj situaciji, nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

15. Isto tako, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, pozivajući se na praksu pojedinih sudova.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da je odredba tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl. 1115. ZOO-a, kako je pravilno dosudio i sud prvog stupnja.

16.Konačno nisu pravno utemeljene niti žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio vrijednost boda prilikom izračuna troškova postupka.

Ovo iz razloga jer je presuda u ovoj parnici donijeta 21. ožujka 2024., dok je čl.1. Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kojom je izmijenjen čl. Tbr. 50. stupila na snagu 28. listopada 2022., što znači da se u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, već primjenjivala Izmjena Tarife, kojom je bila utvrđena vrijednost boda od 1,99 eur.

Pored toga, skreće se pažnja tuženiku, na Tbr. 48. st.3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane primjenjuju tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

16.2.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

17.Rukovodeći se svime do sada izloženim, pravno irelevantnim drži ovaj sud preostale žalbene tvrdnje tuženika, posljedično čemu nije držao potrebitim ulaziti u analizu osnovanosti istih.

18.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženici iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nisu uspjeli dovesti u dvojbu, posljedično čemu se pobijana presuda ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

19.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

20.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković