Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž 715/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PZ iz [adresa], OZ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazinu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br.6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 745/2022 od 6. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika Addiko Bank d.d., ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 745/2022 od 6. veljače 2024., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 4. Ugovora o [broj kredita] od 19. veljače 2008. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za chf Hypo-Alpe-Adria-bank d.d....“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.542,04 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.032,44 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Osnovani su navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi za sada u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili uvodno navedeni Ugovor; da je čl.4. Ugovora utvrđeno da je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 22.495,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan isplate kredita; da je čl. 4. Ugovora utvrđen rok otplate kredita od 7 godina, u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 324,33 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća,

-da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da je tužiteljica u spornom razdoblju uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj preplatila iznos od 4.542,04 eur,

-da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je predmetni kredit podignula radi kupnje osobnog vozila, da joj je u tvrtki ... rečeno da može podići kredit ali samo u CHF, da su ju uputili na pravnog prednika tuženika, kredit da je podignula 2008., te ga otplatila, da joj je bilo objašnjeno što se tiče promjenjive kamatne stope, kako se rata povećavala da je htjela razgovarati sa šefom, no da to nije bilo moguće. Što se tiče promjene tečaja, tužiteljica je pojasnila da je pitala i da joj je rečeno da će tečaj vjerojatno rasti, ali ne toliko.

8.1.Ponajprije valja naglasiti da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), odnosno da je neutemeljeno prepisao ta utvrđenja, bez navođenja osnove koja bi se trebala primijeniti u ovoj parnici.

U svezi sa time ne mogu se prihvatiti kao pravilni navodi tuženika ni u dijelu u kojem ističe da sud prvog stupnja nije u svojoj odluci obrazložio da li je postojao propust tuženika da upozori tužiteljicu na rizike sklapanja ugovori s valutnom klauzulom, da nije utvrđivao u čemu se sastoji neravnoteža, kao ni nesavjesnost tuženika prilikom sklapanja spornog Ugovora, a zbog kojih svih razloga tuženik smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a.

8.2.Iako je iz obrazloženja pobijane presude, doista razvidno da se prvostupanjski sud pozivajući na utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, izrijekom nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu, prema uvjerenju ovog suda, sa takvim postupanjem sud protivno uvjerenju tuženika nije počinio ukazanu bitnu povredu.

Naime, unatoč opisanom postupanju suda prvog stupnja, stav je ovog suda da je iz obrazloženja odluke, evidentno da je sud primijenio čl. 502.c. ZPP-a, budući se u odnosu na zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela čl.4. Ugovora o kreditu, osnovano pozvao utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH u dijelu koji se na valutnu klauzulu.

8.3.Posljedično tome, što se tiče neobrazlaganja ranije navedenih okolnosti na koje ukazuje tuženik, treba svakako naglasiti da neovisno o činjenici što je tužiteljica predmetnom tužbom tražila između ostalog i da se utvrdi ništetnim čl. 4. predmetnog Ugovora, prosudba je i ovog suda, da kako je pravni osnov odgovornosti između ostalog i ovdje tuženika ipak već utvrđen u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), da je upravo sukladno čl. 502.c. ZPP-a, prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za ništetnost sporne ugovorne odredbe, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

U prilog prednjem, ukazuje u pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH, koji je u svojoj odluci broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (kao i u odluci Rev 18/2015), također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (kao i promjenjivom kamatnom stopom), nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora ništetne, s obzirom da postoji kako temeljem čl. 502.c ZPP-a, ali isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i 110/2015, u daljnjem tekstu: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Ujedno je za navesti da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

8.4.Vezano za prednje, podredno valja podsjetiti tuženika da je ranije spomenutim presudama pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, suprotno čl. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP- a/03), čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07).

Istim je presudama pravomoćno utvrđeno i to da ni ovdje tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro; kao i to da odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike; kao i to da je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

9.Za sada se ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljeni ni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem upire na pogrešnu primjenu čl. 81. st.1. ZZP-a, tvrdeći da je prvostupanjski sud samo utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, dok da druge elemente sud nije utvrđivao.

9.2.U odnosu na prednje, valja reći da je sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti zahtjeva na utvrđenje ništetnosti čl.4. spornog Ugovora, imao u vidu načelo savjesnosti i poštenja sadržano u čl. 4 Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), čl. 26., 270., 272. istog Zakona, posljedično čemu drži da je odredba Ugovora koju koristi banka, a na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema jednostranoj odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna načelu savjesnosti i poštenja. Kako stranke nisu ugovorile elemente - parametre temeljem kojih banka ima pravo obračunavati tečaj CHF kako se isti mijenjao prosudba je prvostupanjskog suda da je i ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu ništetna.

Osim toga, sud prvog stupnja je uvjerenja da sporni Ugovor treba tumačiti i primjenom čl. 320. ZOO-a u korist tužitelja iz razloga jer da je isti sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženi pri čemu da tužitelj nije mogao prigovarati o navedenom spornom članku ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, pa da je zbog toga tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Isto tako, prema stavu suda u konkretnom slučaju radi se i o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora a putem navedene ugovorne odredbe tuženi je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno čl. 247 ZOO-a.

9.2.U kontekstu prethodno izloženog, nije sporno da se prvostupanjski sud uopće nije pozvao na čl. 81. st.1. ZZP-a, koji uvjetuje nepoštenost ugovorne odredbe u slučaju kada se o istoj pojedinačno ne pregovara, kada je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, već se pozvao na ranije spomenute odredbe ZOO-a. No kraj nedvojbene činjenice da su se ranije spomenuti sudovi koji su donosili odluke u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, pozivali na 81., 82., 90. ZZP- a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, kao zakonske osnove za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovori kojima je glavnica bila vezana za valutu CHF, to suprotno tumačenju tuženika, nema govora da čl. 81. st.1. ZZP-a/03, da u konkretnoj situaciji, ne bi postojali uvjeti za primjenu i ove zakonske odredbe, a obzirom na činjenična utvrđenja.

Obzirom na prethodno navedeno, za sada bi bili neutemeljeni prethodno navedeni žalbeni navodi tuženika.

10.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima ustraje na prigovoru zastare tražbine tužitelja, ističući da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu se poziva na čl. 225. ZOO-a, za navesti je da je tuženik u pravu, no da takvo postupanje suda prvog stupnja za sada ipak ne bi bilo od utjecaja na pravilnost tog dijela pobijane presude, što će se obrazložiti.

10.2.Ovo iz razloga, jer ni ovome sudu ne bi bilo prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda u dijelu u kojem odbija tuženikov prigovor zastare, jer da se zahtjev tužiteljice za isplatu temelji na ništetnosti, pa da stoga taj zahtjev ne podliježe zastari.

Protivnom tome, valja pojasniti da u odnosu na zahtjev za isplatu, pa i u ovakvoj pravnoj situaciji, ipak podliježe zastari, budući da u odnosu na takvu tražbinu vrijedi opći zastarni rok od 5 godina u smislu čl. 225. ZOO-a.

Osim toga, treba reći da u ovim parnicama dolazi u primjenu i institut prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, budući da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare upravo temeljem čl. 241. ZOO-a i ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi.

10.3.U odnosu na ovu spornu okolnost, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu i tuženiku na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/2017, kao i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022.(Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Sukladno navedenom, kako nije dvojbeno da je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba tužitelja podnesena 9. veljače 2022., te da ovdje dolazi u primjenu opći zastarni rok od 5 godina, to se neutemeljenim ukazuju žalbene tvrdnje tuženika koji ustraje na tome da je zahtjev tužiteljice za isplatu u zastari.

12.Također, za sada ne bi bio u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da tužitelj nije dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe bio nesavjestan stjecatelj, pozivajući se na praksu pojedinh sudova.

Suprotno tumačenju tuženika, prosudba je i ovog suda da kako bi i prema ocjeni ovog suda iz do sada iznesenih razloga, proizlazilo da je sporna ugovorna odredba nepoštena, pa to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, to bi upućivalo na zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

13.1.Međutim, u pravu je tuženik kada pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi pored ostalog i to da je u tijeku postupka proveden dokaz financijskim vještačenjem, te da na pismeni nalaz i mišljenje vještaka, ni jedna od stranaka nije imala primjedbi.

No, iz stanja u spisu razvidno je da je tuženik pravovremeno u podnesku od 6. veljače 2023. iznio primjedbe na nalaz vještaka na način da je predložio da se isti dopuni, te izračun izvrši primjenom promjenjive kamatne stope na kredite u HRK valuti u spornom razdoblju, a da prvostupanjski sud o tom prijedlogu nije odlučio, odnosno nije pozvao vještaka da se dopunski očituje na iznesene primjedbe.

14.Slijedom navedenog, razvidno je da je zbog pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja, činjenično stanje u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, to se u tom dijelu nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

15.Obzirom na prednje, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, uvažavajući primjedbu ovog suda, te sukladno dispoziciji parničnih stranaka, upotpuniti činjenično stanje u odnosu na sporne okolnosti, nakon čega će donijeti novi i na zakonu osnovanu odluku.

16.Shodno tome, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke.

17.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak primjenom čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković