Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-103/2020-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja OČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, D. Lermana 6, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, zastupan po odvjetniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 2.852,53 eura, nakon glavne javne rasprave zaključene 21. siječnja 2025., u nazočnosti opunomoćenika tužitelja te zamjenika opunomoćenika tuženika Brune Damjanca, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 12. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se, da je ništetna odredba točke 1. i 7. Ugovora o kreditu, broj 029- 50-3619793 od dana 23.06.2006 godine, koji je tužitelj OČ iz [adresa], zaključio sa tuženikom Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, koje glase: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 26.662,05 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. 7./sedmo/ NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita“.

II Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Vukovarska 37, da tužitelju OČ, [adresa], isplati iznos od 2.852,53 EUR, (dvijetisućeosmastopedestdvaeuraipedestricenta)na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućim zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća pa do 31.prosinca 2007. godine, po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. godine sa zateznom kamatom po stopi Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine sa zateznom kamatom prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu zatezna kamata), tekućom na iznose od:

-za iznos od 0,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 25.10.2006. godine, do isplate

-za iznos od 0,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.11.2006. godine, do isplate

-za iznos od 0,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.12.2006. godine, do isplate

-za iznos od 0,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.12.2008. godine, do isplate

-za iznos od 9,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.01.2009. godine, do isplate -za iznos od 11,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 24.02.2009. godine, do isplate -za iznos od 0,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.04.2009. godine, do isplate -za iznos od 0,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.09.2009. godine, do isplate -za iznos od 3,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.11.2009. godine, do isplate -za iznos od 5,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.12.2009. godine, do isplate -za iznos od 9,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.01.2010. godine, do isplate -za iznos od 10,66 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.02.2010. godine, do isplate -za iznos od 16,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.03.2010. godine, do isplate -za iznos od 15,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.04.2010. godine, do isplate -za iznos od 16,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 24.05.2010. godine, do isplate -za iznos od 28,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.06.2010. godine, do isplate -za iznos od 32,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.07.2010. godine, do isplate -za iznos od 43,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.08.2010. godine, do isplate -za iznos od 40,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.09.2010. godine, do isplate -za iznos od 34,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.10.2010. godine, do isplate -za iznos od 45,49 EUR sa z.z kamatom počevši od 29.11.2010. godine, do isplate -za iznos od 61,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29,12.2010. godine, do isplate -za iznos od 54,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.01.2011. godine, do isplate -za iznos od 57,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02.2011. godine, do isplate -za iznos od 52,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.03.2011. godine, do isplate -za iznos od 55,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.04.2011. godine, do isplate -za iznos od 74,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.05.2011. godine, do isplate -za iznos od 79,24 EUR sa z.z kamatom počevši od 29.06.2011. godine, do isplate -za iznos od 95,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.07.2011. godine, do isplate -za iznos od 88,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.08.2011. godine, do isplate -za iznos od 78,44 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.09.2011. godine, do isplate -za iznos od 79,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2011.godine, do isplate -za iznos od 78,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.11.2011. godine, do isplate -za iznos od 82,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 20.12.2011. godine, do isplate -za iznos od 87,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.01.2012. godine, do isplate -za iznos od 89,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.02.2012. godine, do isplate -za iznos od 89,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.03.2012.godine, do isplate -za iznos od 87,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 27.04.2012. godine, do isplate -za iznos od 94,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.05.2012. godine, do isplate -za iznos od 92,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28,06.2012. godine, do isplate -za iznos od 78,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2012. godine, do isplate -za iznos od 88,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.08.2012. godine, do isplate -za iznos od 85,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.09.2012. godine, do isplate -za iznos od 89,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2012. godine, do isplate -za iznos od 92,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 29.11.2012. godine, do isplate -za iznos od 91,03 EUR sa z.z kamatom počevši od 28.12.2012. godine, do isplate -za iznos od 84,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2013. godine, do isplate -za iznos od 90,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.02,2013. godine, do isplate -za iznos od 91,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 28.03.2013. godine, do isplate -za iznos od 89,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.04.2013. godine, do isplate -za iznos od 82,68 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.05.2013. godine, do isplate -za iznos od 86,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 26.06.2013. godine, do isplate -za iznos od 85,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.07.2013. godine, do isplate -za iznos od 88,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.08.2013. godine, do isplate -za iznos od 91,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 30.09.2013. godine, do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju OČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.049,72 eura (dvijetisućeičetrdesetdeveteuraisedamdesetdvacesta), sa zateznom kamatom počev od 12. veljače 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

V S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 276,54 eura (dvjestosedamdesetišesteuraipedesetčetiricesta) i zateznom kamatom od 12. veljače 2025. do isplate, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Između tužitelja OČ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj 029-50- 3619793 kojem je bila namjena kupnja osobnog automobila u iznosu od kunska protuvrijednost 26.662,05 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, a sve obračunato prema srednjem tečaju kreditora, tj. tužitelja za CHF u kunama na dan plasmana, tj. isplate kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja anuiteta i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa je ugovorena i početno je primjenjivana od 2,95%, a prema otplatnom planu iz kojeg proizlazi da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. prosinca 2006.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda i predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim, a nakon pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti da spis dostavi Općinskom sudu u Zagrebu.

3. Predložio je da sud posebnim rješenjem odluči o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda.

4. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda ponovno ističući da je temeljem članka 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

5. propisano da za postupke koji su vezani uz djelatnost poslovne jedinice pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta nadležan je sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica, a što je u konkretnom slučaju Općinski sud u Požegi.

6. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda ovaj sud je odlučio rješenjem poslovni broj: P-103/2020-6 od 25. ožujka 2021. tako da je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbijen kao neosnovan, a povodom žalbe tuženika izjavljene protiv ovog rješenja Županijski sud u Zagrebu je tuženikovu žalbu odbio kao neosnovanu rješenjem poslovni broj: Gž-1419/2021-2 od 15. prosinca 2021. i potvrdio prvostupanjsko rješenje od 25. ožujka 2021.

7. Ostalo je sporno između stranaka jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3984351 od 23. kolovoza 2006. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Zagreb, za auto i potrošačke kredite, u vrijeme sklapanja ugovora, kao kreditora i tužitelja OČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 26.662,05 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. Ugovora), a jer tužitelj smatra kako su odredbe iz članka 1. i članka 7. navedenog ugovora ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke iz razloga što se radi o nepoštenim odredbama sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine "broj: 96/03 – dalje ZZP/03) koji u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio na snazi, kao i temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje ZOO/05).

8. Tužitelj je obrazložio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a to znači tužitelja kao korisnika kredita zato što je u Ugovoru o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu odredbu ugovarajući promjenjivost valutne klauzule koja se tijekom postojanja obveze tužitelja prema tuženiku mijenjala u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom. Dakle, tužitelj je isticao kako sud treba cijeniti da je odredba Ugovora o kreditu u kojoj je iskazana kunska protuvrijednost iznosa od 26.662,05 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita ništetna odredba i da zbog toga sud treba prihvatiti kondikcijski zahtjev i naložiti tuženiku da mu isplati navedene novčane iznose, kako stoji u izreci presude, a jer je tuženik te novčane iznose stekao bez osnove. Taj iznos predstavlja razliku valute uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1404/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u tim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Kako je u tužbi i kasnije tužitelj zahtijevao da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 26.662,05 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu). S tim u svezi je valjalo odlučiti je li tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku na ime stečenog bez osnove s osnova preplaćenih iznosa rata anuiteta zbog promjena tečaja valute CHF, a u vrijeme podnošenja tužbe iznosa kojeg tužitelj nije specificirao, već je predložio da mu ostavi mogućnost da tužbeni zahtjev specificira nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

11. Naknadno, nakon što je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 10. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud isti prihvati tako kako je presuđeno u izreci, a što znači da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati u izreci navedene pojedinačne novčane iznose sa z. z. kamatom od dospijeća pa do isplate, tj. da tuženik tužitelju isplati ukupno 2.852,53 eura te i trošak parničnog postupka sa z. z. kamatom na trošak počev od presuđenja pa sve do isplate.

12. Kako je tuženik prije provedenog vještačenja tj. u odgovoru na tužbu, a i nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja isticao da bi sud trebao utvrditi osnovanim potraživanje koje se odnosi na manje plaćene tečajne razlike, iskazane u tablici izračuna razlike ugovorenih i otplaćenih anuiteta (tablica na stranici 109-111 spisa) stupac Q, tužitelj je istakao prigovor zastare i obrazložio da sukladno odredbi članka 198. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05) ako su pretpostavke prijeboja nastale nakon što je jedna od tražbina zastarjela tada prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine (u ovom predmetu tužitelj) istakao prigovor zastare. Osim toga, tužitelj je istakao i kako se u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. "negativne tečajne razlike" primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a kako se radi o razdoblju od 25. listopada 2006. pa do 30. rujna 2013., evidentno je da su potraživanja tuženika zastarjela.

13. Prigovor tuženika nije osnovan u ovom dijelu jer sud s razlogom nije uzeo u obzir manje plaćene iznose na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike), obzirom da je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 obogatio neosnovano upravo tuženik kada je dio imovine tuženika prešao u njegovu imovinu i to na temelju ugovorne odredbe koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a kao takva je utvrđena i ništetnom. Zakonska pravila vraćanja onog što je stečeno bez osnova, sukladno odredbama članka 1112. do 1120. ZOO/05 ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće kraj činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja i onda zbog ovih razloga, a i zbog činjenice da tužitelj niti u jednom od manje naplaćenih anuiteta nije ništa stekao, samo je plaćao anuitete onako kako ih je tuženik obračunavao, ovaj sud nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike i nije umanjivao tuženikovu obvezu vraćanja za manje anuitete.

14. Dakle, prihvaćajući da se anuitet sastoji od kamate i glavnice u nastavku postupka je valjalo utvrditi razliku više plaćenog od strane tužitelja tuženiku zbog eventualno preplaćenih iznosa rata/anuiteta zbog promjene valute, a to stoga što je tužitelj istakao kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te i napomenuo kako on sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) ima pravo pozvati se na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a jer da su određenim postupanjem banke, uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pa tužitelj predlaže da ovaj sud prihvati da je vezan za ta utvrđenja u ovoj parnici, a u kojoj se tužitelj na ta utvrđenja poziva.

15. Tuženik se u odgovoru na tužbu i kasnije protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda i Visokog Trgovačkog suda RH jest u cijelosti promašeno i to zbog toga što su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini. Tuženik je ustvrdio da je navedenim presudama priznato pravo potrošačima, ali da svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno trebao bi dokazati da su pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik je ustvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše potpisom predmetnog ugovora, da je izjavio da je upoznat ne samo sa općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita tj. i onima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF kada se uzme da je taj Ugovor o kreditu potvrdio javni bilježnik ĆČ u [adresa], **.**.2006. pod brojem OU-589/06.

16. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio da se sasluša javni bilježnik ĆČ, a na okolnosti da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, a to znači i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. 17. Protiveći se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti tuženik je opreza radi istakao i prigovor zastare potraživanja.

18. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je istakao kako bi postupanje tuženika moglo biti proglašeno kao nezakonito i samo na temelju povrede osnovnih načela ZOO-a, obrazlažući da u nekim situacijama, tipičnim za potrošače i njihove ugovore tužene banke nisu u dobroj vjeri od samog početka u vrijeme zaključenja ugovora korisnike kredita upoznali s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, nisu ih upoznali s rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu na valutu EUR. Osim toga, tuženik nije tužitelju obrazložio da rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u euro zonu potpuno izvjestan, a isto tako tuženik tužitelja nije upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj je istakao kako je na sjednici Građansko odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. najviši sud RH zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Očitujući se na sve navode iz podneska tužitelja, tuženik je ponovno u podnescima isticao da su svi navodi tužitelja izneseni tijekom postupka, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika neosnovani, a što potvrđuju izdvojena mišljenja suca Ustavnog suda Republike Hrvatske BČ od 5. veljače 2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a jer taj sudac navodi da je sporna odluka Ustavnog suda RH o ništetnosti valutne klauzule u CHF u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojim je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH te da u vremenu na koji se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008.) valuta CHF je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, a 2006. 4,7 kn dok je 2008. iznosila 4,5 kn), a rast tečaja je počeo poslije 2010. pa zbog svega toga tuženik zaključuje da se prema odluci većine ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora. Tuženik i dalje ocjenjuje da krediti s valutnom klauzulom u CHF u Republici Hrvatskoj nisu bili zabranjeni jer postoji regulator koji je mogao zabranu provesti i onda se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a sudovi određene odredbe utvrđuju nepoštenim i ništetnim.

21. Kao bitno tuženik je istakao da tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi" već da je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u euru što je većina potrošača i činila.

22. Zbog tih razloga tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i od tužitelja zahtijevao trošak parničnog postupka.

23. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 23. prosinca 2024. sud je uz suglasnost stranaka saslušao tužitelja OČ, kao stranku u svrhu dokazivanja, a jer nije pristupio svjedok ĆČ, iako je o raspravi uredno obaviješten, pročitao ranije citirani ugovor o kreditu koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 23. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj 029-50-3984351, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika ĆČ **.**.2006. pod brojem OU-589/06.

24. Dakle, sud je bio uvjerenja da će tuženik odustati od saslušanja Javnog bilježnika kao svjedoka, a nakon što tuženik nije odustao od saslušanja javnog bilježnika (javni bilježnik javio zamjeniku opunomoćenika da obavlja službenu radnju u vrijeme trajanja rasprave), rasprava od 23. prosinca 2024. je odgođena i utvrđeno je novo ročište za glavnu raspravu za dan 21. siječnja 2025. kada je pristupio svjedok ĆČ i sud ga je u dokaznom postupku saslušao, a uz suglasnost stranaka te i na temelju raspravnog rješenja od 23. prosinca 2024. sud je ponovno vršio uvid u citirani Ugovor o kreditu, te je pročitan pisani nalaz s mišljenjem stalnog sudskog vještak mr. sc. Mitra Obradovića (stranice 105-108), a izvršen je uvid u izračun razlike ugovorenih i otplaćenih anuiteta od strane tužitelja OČ prema tuženiku (stranica 1099-111 spisa).

25. Na temelju ovako izvedenih dokaza, uz savjesnu analizu svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev, u podnesku od 10. studenoga 2024., u cijelosti osnovan.

26. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, sud je utvrdio da je tužitelj 23. kolovoza 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio citirani ugovor o kreditu, da je taj ugovor potvrdio Javni bilježnik ĆČ **.**.2006. i da je u ugovoru utvrđeno da kreditor odobrava korisniku kredita iznos od 26.662,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je srednji tečaj kreditora na dan isplate kredita bio 4,644064, da je rok otplate kredita iznosio 84 mjeseca, da je ugovorena kamatna stopa 2,95 % godišnja, a da dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu je 31. listopada 2006. u iznosu od 351,69 CHF što primjenom tečaja na dan isplate iznosi 1.633,27 kuna. Vještak je naglasio da je izračun razlike anuiteta odrađen u tablici koja se nalazi u prilogu 1 – izračun razlike između ugovorenih anuiteta i stvarno plaćenih anuiteta, a na taj način je vještak utvrdio da je:

- prema ugovoru o kreditu tužitelj trebao uplatiti 84 rata po 351,69345,74 CHF, ukupno 29.541,96 eura ili 137.194,68 kuna, prema srednjem tečaju RBA-a na dan isplate kredita ( kolone C i E);

- tužitelj uplatio ukupno 166.713,92 kuna prema srednjem tečaju RBA-a na dan isplate kredita (kolona G);

- tužitelj uplatio ukupno 29.519,24 kuna više negoli je to bilo predviđeno ugovorom (kolona J);

- u više plaćenim anuitetima da se nalazi povećanje kamatne stope (po početnom tečaju) u iznosu od 8.026,85 kune (kolona L);

- tužitelj uplatio 21.492,39 kuna (2.852,53 CHF) više od ugovorenog anuiteta kada se preplaćene anuitete umanji za porast kamatne stope po početnom tečaju (kolone M i N);

- iznos samo više uplaćenih anuiteta 23.492,27 kuna (3.117,96 CHF), (kolone O i P);

- iznos samo manje uplaćenih anuiteta iznosi 1.999,88 kuna (kolone Q). Mišljenje je vještaka da je tužitelj zbog promjene tečaja uplatio ukupno (zbog većeg i manjeg tečaja iznos koji je veći iznos anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i anuiteta koje je tužitelj isplatio (umanjeno za porat kamatne stope po početnom tečaju) veći iznos anuiteta (s pretplatama i manje plaćenim anuitetima) u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i anuiteta koje je isplaćivao zbog povećanja tečaja CHF (umanjeno za porast kamatne stope po početnom tečaju) u iznosu od 21.492,39 kuna ili 2.852,53 eura dok iznos pretplate uzimajući u obzir samo više plaćene anuitete (bez umanjenja za manje plaćene anuitete) iznosi 23.492,27 kuna ili 3.117,96 eura. Iznos manje plaćenih anuiteta iznosi 1.99,88 kuna ili 265,43 eura.

27. Iz zaključenog ugovora o kreditu ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj s tuženikom 23. kolovoza 2006. zaključio ugovor o kreditu radi kupnje automobila za potrebe tužitelja i njegove obitelji, tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 26.662,05 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, rok otplate kredita je iznosio 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika, za CHF za kune na dan plasmana kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 2,95% godišnje i to u članku 2. ugovora, a prema otplatnom planu iz kojeg proizlazi da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. prosinca 2006. Dakle, izvršenim uvidom u ugovor o kreditu, ali i iz druge pisane dokumentacije, što je potvrdio tužitelj u svom vjerodostojnom iskazu, proizlazi da je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljev zahtjev za kredit radi kupnje osobnog automobila marke Hyundai, a koje je prodavao kao koncesionar u svom auto salonu gospodin O da je cijena automobila iznosila protuvrijednost od 26.662,05 CHF, da je tužitelj stvarno preuzeo automobil u navedenom auto salonu i tamo je ugovor o kreditu i potpisao, nakon što mu je gospodin O rekao da mu je kredit odobren.

28. Tužitelj je iskazao da je kredit u cijelosti otplatio, a na upit što mu je javni bilježnik prilikom potvrđivanja ugovora rekao tužitelj je određeno istakao da kod javnog bilježnika uopće nije bio jer je ugovor potpisao kod vlasnika koncesionara gospodina Ć i nakon toga je otišao na teren. Upravo mu je gospodin O priopćio kako je kredit u CHF najpovoljniji kredit, a on uopće nije mogao biti svjestan da će tečaj CHF tako naglo rasti i da je njemu rečeno kako će rata kredita iznositi 1.33,00kuna, a da je nakon godine dana naglo povećana i iznosila je 1.800,00 i nešto više kuna.

29. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja je je tužitelj u svemu objektivno istinito iskazivao, a što znači da sud ne poklanja vjeru iskazu svjedoka EČ je iskazao da je službenoj osobi banke i tužitelju pročitao navedeni ugovor. Svjedok ĆČ je iskazao da službena osoba banke i to gospođa ŠČ bila u njegovom javno bilježničkom uredu.

30. Nakon izvršenog uvid u Potvrdu br. OU-589/06 proizlazi da je javni bilježnik ĆČ potvrdio da je privatnu ispravu tj. citirani ugovor ispitao i utvrdio da ugovor po svom obliku odgovara propisima o javno bilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javno bilježničkog akta, te da je ŠČ i OČ ugovor pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta – izvršnog javnobilježničkog akta, a da su sudionici izjavili da ju prihvaćaju, kao i pravne posljedice koje iz toga proizlaze te da ugovor odgovara njihovoj volji.

31. Sud je uvjerenja da je javni bilježnik formalno odradio posao potvrđivanja privatne isprave (stranica 9 spisa), ali kako je tužitelj iskazao da nikada nije bio kod javnog bilježnika ĆČ radi potvrđivanja ovog ugovora, a sud tužitelju poklanja vjeru u cijelosti, nije bilo moguće prihvatiti uopćena obrazloženja javnog bilježnika i zato sud smatra da nikada niti koncesionar, niti javni bilježnik nisu bilo što pojašnjavali ili obrazlagali tužitelju vezano za ono što je potvrđeno na samoj ovjeri javnog bilježnika od 4. rujna 2006. godine, dakle nije bilo pojedinačnog pregovaranja o uvjetima kreditiranja niti je službena osoba banke, kao ni javni bilježnik, tužitelju bilo što mogao pojasniti kad tužitelj određeno u svom iskazu ističe kako nije uopće bio u banci niti kod javnog bilježnika. Dakle, kontakt između ovlaštene osobe koncesionara i tužitelja bio je samo do razine formalnosti ukazivanja na mjesta predviđena za potpis pisane dokumentacije, a koja je unaprijed bila pripremljena.

32. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka već ga je prihvatio u cijelosti dok je tuženik isticao kako nije suglasan s navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. 33. Tuženik je obrazložio da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je to bilo ugovoreno voljom tužitelja te da je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjene iste u tijeku otplate kredita. Tuženik i dalje ističe kako su tužitelju sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive jer se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

34. Sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Mitra Obradovića jer je isti stručan i argumentiran činjenicama koje se temelje na pisanim dokazima, a sud i dalje utvrđuje da je s osnova valutne klauzule tužitelj tuženiku preplatio 2.852,53 eura, a jer je bilo nužno tužitelju dosuditi samo pozitivne razlike uslijed promjene tečaja CHF, dok sud nije uzeo u obzir negativne razlike zbog naprijed istaknutog pravnog stava suda da nijedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja, a pri tom je bilo bitno da je ukupan iznos umanjen za rast kamate.

35. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovor i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama, te važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

36. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII tuženih banaka i potvrđena je odluka VTS RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tj. u ugovorima o kreditima, a to tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I-VIII banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

37. Rečene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP/07), a i kroz utvrđenje da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača / 03 i u razdoblju do 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača /07 i to člancima 96. i 97. toga Zakona te i suprotno odredbama ZOO-a, a temeljem odredbe članka 138.a ovog Propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. Kako je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača tada treba prihvatiti ispravni stav tužitelja da je odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3984351 od 21. ožujka 2007., kojom je određena otplata kredita po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika takova da ne proizvodi pravne posljedice jer je ništetna.

39. Tužitelj se u ovom sporu svakako može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12, a u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, a pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a u vezi sa člankom 502.a stavak 1. ZPP-a, dakle, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u predmetu poslovni broj P-1401/12 obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavkom 2. ovog članka je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Kako je tužena banka ugovorila valutu u CHF, a koja je tijekom otplate kredita odlukom banke mijenjana, a utvrđeno je da je takva odredba ništetna u smislu članka 323. ZOO/05 tada tužena banka ima obvezu vratiti tužitelju sve što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

41. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je istakao da je kredit isključivo realizirao za kupnju osobnog automobila, identificiranog naprijed, za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, a on nikada nije imao nikakav obrt ili trgovačko društvu pa je njemu i obitelji automobil služio isključivo za njihove osobne potrebe, a što znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač. Naime, opće je poznato da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljaju djelatnosti slobodnog zanimanja. U tom pravcu definicija potrošača nije mijenjana niti u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007., a niti kasnije.

42. Istaknuto je naprijed da iskaz tužitelja sud prihvaća kao vjerodostojan u cijelosti pa i u dijelu da tužitelj nikad nije imao u vlasništvu obrt niti je imao udjele u nekom trgovačkom društvu, a što znači da je sud osnovano odbio prijedlog tuženika da se od Porezne uprave pribave podaci je li tužitelj kupljeno vozilo eventualno koristio ciljano, na način da bi ga unio u obrt i time koristio porezne povlastice. Dakle, sud vjeruje tužitelju da je kupljeni automobil koristio isključivo za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji i onda je s pravom i isticao kako treba prihvatiti činjenicu da su realizirana novčana sredstva po osnovi kredita utrošena za kupnju osobnog vozila pa je u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a i u smislu članka 2. točke b. Direktive broj 93/13 EEZ bio u vrijeme sklapanja ugovora potrošač jer je djelovao prilikom sklapanja ugovora izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tj. kredit je iskoristio isključivo za privatne svrhe – kupnju automobila.

43. Dakle, vjerujući tužitelju sud zaključuje da tužitelj tuženiku ništa vezano za ugovor nije pojašnjavao, tuženik je unaprijed pripremio ugovor koji je stvarno sadržajno bio obrazac za sve korisnike kredita u CHF, mijenjao se samo novčani iznos, osobni podaci i rok otplate kredita, a takvo postupanje tuženika se ne može ni u kom slučaju smatrati pojedinačnim pregovaranjem s korisnikom kredita, tj. s tužiteljem o uvjetima kreditiranja u smislu citiranih presuda. Tužitelj je određeno istakao da je unaprijed pripremljeni ugovor potpisao upravo kod službene osobe u navedenoj auto kući kod gospodina B (koncesionar prodavao automobile marke Hyundai), a on osobno nije niti fizički odnio ranije potpisani ugovor kod javnog bilježnika, a zbog toga što je, kako je pojasnio, morao odmah otići na posao. 44. Uvažavajući činjenicu da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a kraj činjenice da sud zaključuje da je imenovani vještak u svemu postupio po rješenju suda i to stručno, objektivno i nepristrano, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.852,53 eura, a kako se to može pregledno utvrditi u tablici vještaka u kojoj vještak utvrđuje samo više plaćene novčane iznose po osnovi promjene tečaja, ali umanjene za porast kamatne stope po početnom tečaju. Dakle, vještak utvrđuje da je tužitelj uplatio 21.492,39 kuna (2.852,53 eura) više od ugovorenog anuiteta i to onda kada se preplaćeni anuiteti umanje za porast kamatne stope po početnom tečaju (kolone M i N).

45. Kako je odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom postu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Stavkom 3. članka 1111. ZOO/05 je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Sasvim je sigurno da se tuženik okoristio novčanim iznosima kojeg je određenog dana tužitelj uplaćivao, a vještačenjem je utvrđeno da su to iznosi pojedinačno utvrđeni u tablici vještaka (stranica 109-111 spisa) kao sveukupne razlike samo više plaćenog, umanjeno za porast kamate u eur, onda tuženik u smislu članka 1115. ZOO/05, tužitelju treba vratiti sve ove novčane iznose jer ih je stekao bez osnove, te i platiti z. z. kamate od prvog dana poslije stjecanja svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate jer je tuženik kao stjecatelj bio nepošten. 46. Prigovor zastare novčane tražbine istaknut od strane tuženika nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, a tužba tužitelja je podnesena 7. svibnja 2020. očito je da potraživanje tužitelja po osnovi tečajnih razlika nije zastarjelo jer se zastara u odnosu na tečajne razlike računa od 14. lipnja 2018. kada je pravomoćno okončan postupak presudom Visokog trgovačkog suda u predmetu posl. br. Pž-6632/17. Dakle, tužba u odnosu na tečajne razlike podnesena je u roku propisanom odredbom članka 225. ZOO/05.

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a koji je mogao specificirati kao u podnesku od 10. studenog 2024. tek nakon što je zaprimio pisani nalaz i mišljenje vještaka.

48. Dakle, tužitelju su priznati svi opravdani troškovi koje je imao radi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23), a jer prema odredbi članka 151. stavak 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, a prema stavku 2. parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

49. Dakle, tužitelj je osim izdataka radi plaćanja nagrade svom opunomoćeniku – odvjetniku imao i trošak plaćanja sudske pristojbe za podnesenu tužbu u vrijeme kada je takva obveza postojala te je platio i trošak vještačenja, a što znači da je sud ukupne troškove tužitelja utvrdio nakon pravilno utvrđenih troškova zastupanja, troškova sudske pristojbe sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23) i Pravilniku o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 – Ispravak i Izmjene i dopune u Narodnim novinama broj 61/19). Dakle, za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife) te za sastav obrazloženog podneska od 10. studenog 2024. (Tbr. 8. točka 1. Tarife) sud je opunomoćeniku priznao nagradu u iznosu od po 100 bodova ili po 200,00 eura, a kako je opunomoćenik – odvjetnik nazočio i pripremnim ročištima od 11. veljače 2021. i 13. rujna 2022., kada je zaključen prethodni postupak te nazočio i ročištima za glavnu raspravu od 23. prosinca 2024. i 21. siječnja 2025. tada mu za nazočnost pripremnim ročištima i ročištima za glavnu raspravu pripada nagrada u iznosu od po 100 bodova ili po 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za nazočnost svakom ročištu. Opunomoćenik – odvjetnik je nazočio i ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude pa mu za ročište od 12. veljače 2025. pripada nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife). Kako je opunomoćenik tužitelja obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 % tada proizlazi da je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.625,00 eura, a jer je osnovica za obračun PDV-a iznos od 1.300,00 eura, a PDV po stopi od 25 % iznosi 325,00 eura.

Ovom iznosu su pribrojeni izdaci za plaćanje vještaka u iznosu od 398,17 eura i iznos od 26,55 eura po osnovi izdatka za sudsku pristojbu za podnesenu tužbu, a sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18) jer je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik i sukladno članku 7. stavak 1. ZSP/18 tužitelj je imao mogućnost platiti ½ dijela od ukupnog iznosa sudske pristojbe za podnesenu tužbu, a prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe. To znači da je opunomoćenik na dan podnošenja tužbe bio u obvezi u smislu članka 106. a stavak 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) tužbu podnijeti u elektroničkom obliku, a onda je zakonodavac u tom slučaju honorirao stranku da može platiti umjesto cijelog iznosa sudske pristojbe samo ½ dijela tog iznosa, ako pristojbu plati prilikom podnošenja podneska. Kako tužitelj nije platio sudsku pristojbu, a zahtijevao je iznos od 53,09 eura, zbog iznesenih razloga sud mu je u ukupni izdatak priznao izdatak za plaćanje sudske pristojbe na tužbu iznos od 26,55 eura, a računskim putem se dobije da su ukupno opravdani izdaci tužitelja koji je uspio u parnici 2.049,72 eura (1.625,00 + 398,17 + 26,55 eura). Tako je tužitelj zahtijevao ukupno 2.326,26 eura. S viškom zahtijevanog iznosa troška od 276,54 eura valjalo je tužitelja odbiti.

50. Na priznati iznos troška parničnog postupka tužitelju je dosuđena zatezna kamata u smislu odredbe članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je tužitelj na trošak parničnog postupka zahtijevao zateznu kamatu u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.

51. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

Požega, 12. veljače 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Velimir Galić, odvjetnik u Požegi

2. Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte