Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1143/2020-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Željku Županiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB:92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice i to: SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Svetlani Marohnić, odvjetnici u Zagrebu, RO Izgradnja d.o.o. [adresa], OIB:34199535670, zastupanog po punomoćniku Tomi Ljubiću, odvjetniku u Zagrebu i LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kseniji Dobranić Letinčić, odvjetnici u Svetoj Nedelji, radi utvrđenja i brisanja založnog prava, rješavajući žalbe tužiteljice i umješača na strani tužiteljice RO Izgradnja d.o. Zaprešić i LM iz [adresa], izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P- 1204/16-39 od 30. prosinca 2019. u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i umješača na strani tužiteljice RO Izgradnja d.o.o. Zaprešić i LM iz [adresa] i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P- 1204/16-39 od 30. prosinca 2019. u točkama I., II., IV. i V. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je s danom 1. siječnja 2014. prestalo založno pravo na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] , k. č. br. [katastarska čestica] i to suvlasničkom dijelu od 31/10000 povezanom s posebnim dijelom, 33. etaža-garažno parkirno mjesto GPM17 u podrumu, ukupne korisne površine 11,50 m2 te je odbijen zahtjev da se naloži brisanje založnog prava na nekretnini tužiteljice i RO Izgradnja d.o.o. iz [adresa] na narečenom posebnom dijelu, kao i zahtjev za nadoknadu parničnog troška (točka I. izreke), zatim je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.846,50 kn, u roku od 15 dana (točka II.), odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu troška u preostalom dijelu (točka III.), odbijen je zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška (točka IV.) te su odbijeni zahtjevi umješača za nadoknadu troškova parničnog postupka (točka V.).

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica te umješači RO Izgradnja d.o.o. i LM, s tim što tužiteljica pobija presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), dok se umješači pozivaju na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužiteljica u žalbi ističe da mjenica na temelju koje je sklopljen ugovor o založnom pravu ne postoji, da nikada nije prezentirana ni njoj niti umješačima, da su predane tri bjanko vlastite akceptirane i tri bjanko vlastite mjenice koje je ispunio tuženik te da ne postoji ni tražbina tuženika, budući da iznos od 15.000.000,00 kuna nije nikada isplaćen. Osporava zaključak suda prvog stupnja da se u nazočnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici, budući da Zakon o mjenici poznaje trasiranu mjenicu i vlastitu mjenicu, a osporava i zaključak da priložena mjenica ima sve obvezne sastojke propisane istim zakonom. Tako navodi da na mjenici nije označeno mjesto plaćanja u skladu s čl. 1. st. 5. i čl. 109. st. 4. Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj 74/94 i 92/10 – u daljnjem tekstu ZM), budući da se u rubrici mjesta plaćanja nalazi broj žiro računa, a da dospjelost na način kako je navedena u mjenici Zakon također ne poznaje. Tvrdi da ne postoji ni jedan dokaz da je trasant produljio rok dospjelosti mjenice, kao ni dokaz da je tuženik dostavio mjenicu na naplatu, da mjenica nije smjela biti ispunjena na iznos u kunama, već isključivo u eurima, s obzirom na naznaku glavnog duga iz Ugovora o dugoročnom kreditu te osporava da bi umješač RO Izgradnja d.o.o. bio izdavatelj mjenice. Ukazuje na primjenu čl. 353. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" , 68/98

, 137/99 , 22/00 , 73/00

, 114/01

, 79/06

, 141/06

, 146/08

, 38/09 , 153/09

,

90/10

, 143/12

, 152/14 - dalje ZV) kojim je propisano da založno pravo prestaje i u slučaju kada prestanu okolnosti zbog kojih je upisano pa da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da samim prestankom tražbine ne prestaje hipoteka. Naprotiv, smatra da je mjenična obveza prestala 1. siječnja 2014., budući da je mjenica izdana s danom važenja do 31. prosinca 2013.

4. Predlaže stoga presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

5. Umješač na strani tužiteljice RO Izgradnja d.o.o. [adresa], u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, jer da zaključci koji se temelje na ocjeni dokaza nisu opravdani uvjerljivim i logičnim razlozima pa da je presuda rezultat arbitrarnog tumačenja i primjene mjerodavnog prava. Žalbeni navodi umješača su u pretežitom dijelu istovjetni žalbenim navodima tužiteljice, budući da tvrdi da ne postoji tražbina od 15.000.000,00 kuna, da nije cijenjena volja stranaka iz ugovora o kreditu prema kojoj je bilo dogovoreno da će se zasnovati založno pravo s vremenskim rokom ograničenja, najkasnije do 31. prosinca 2013. te da je sporazum o popunjavanju bjanko mjenice koji je protivan osnovnom pravnom poslu ništav, u skladu s čl. 16. st. 2. ZM-a, o čemu da je zauzeto i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tvrdi da se mjenica koja je priložena u spisu ne odnosi na narečeni ugovor o kreditu, jer da glasi na drugi iznos i drugo dospijeće te ukazuje na sadržaj ugovora o dugoročnom kreditu u odnosu na ugovoreno osiguranje plaćanja tražbine iz ugovora te na iskaz svjedoka ĐM, zaposlenika tuženika, koji je saslušan u drugom parničnom postupku, iz čijeg iskaza da proizlazi da je upravo on ispunio prijepornu mjenicu.

6. Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

7. Umješač na strani tužiteljice LM u žalbi ističe istovjetne prigovore kao i ostali žalitelji,i to glede nesklada između tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu i mjenične tražbine, zatim nepostojanja mjenice po viđenju na koju se poziva tuženik te tražbine po toj mjenici, ukazuje da je rok važenja koji je ugovoren čl. 7. Ugovora o kreditu u osnovi vremenski rok u kojemu osiguranje važi, odnosno nakon kojeg prestaje važiti te zaključuje da je založno pravo prestalo ili zbog proteka roka važenja, ili zbog ništetne odredbe o popunjavanju mjenice. Pored toga smatra da je zastara tražbine nastupila 31. siječnja 2015., ako bi se dospjelost računala prema osnovnom poslu. Također ističe istovjetne prigovore o naknadnom popunjavanju bjanko mjenice, o propuštanju podnošenja mjenice na naplatu te o prestanku založnog prava prema čl. 353. ZV-a. Ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a iz istih razloga koji su navedeni u žalbi drugog umješača.

8. Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

9. Tuženik u odgovoru na žalbe osporava izložene žalbene navode tužiteljice i umješača te predlaže žalbe odbiti, pri čemu traži trošak sastava tog podneska.

10. Žalbe nisu osnovane.

11. Sud prvog stupnja je popuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju se pozivaju žalitelji, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, pa je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354.st.1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, budući da su provedeni dokazi ocijenjeni u skladu s čl. 8. ZPP-a, dakle svaki dokaz zasebno te svi dokazi zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

12. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

-da je između društva RO Izgradnja d.o.o. kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, 10. svibnja 2010. sklopljen Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom, kojim se banka obvezala staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos od 1.481.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te je, između ostalog, ugovoreno da će korisnik kredita u svrhu osiguranja naplate tražbine dostaviti tri bjanko vlastite akceptirane mjenice i tri bjanko vlastite mjenice,

-da je istog dana, između tuženika kao vjerovnika te društva RO Izgradnja d.o.o. kao dužnika i založnog dužnika, te još petero založnih dužnika, sklopljen Ugovor o založnom pravu u kojemu je, između ostalog, navedeno da vjerovnik ima tražbinu prema dužniku po osnovu mjenice po viđenju izdane 10. svibnja 2010. u iznosu od 15.000.000,00 kuna s kamatom, a radi osiguranja te tražbine su založni dužnici dali suglasnost za upis založnog prava u korist vjerovnika na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

-da su Ugovor o založnom pravu potpisale sve ugovorne stranke, u ime RO Izgradnja d.o.o. je tu ispravu potpisao direktor tog društva LM, a Ugovor je solemnizirao javni bilježnik Ivan Adžija 9. lipnja 2010. pod brojem OV-11841/2010.,

-da je trgovačko društvo RO Izgradnja d.o.o. izdalo tuženiku mjenicu po viđenju serije A06475267 10. svibnja 2010. na iznos od 15.000.000,00 kn, s naznakom "po viđenju, a najkasnije 31. prosinca 2013.", da je kao trasat navedeno isto društvo, dakle RO Izgradnja d.o.o. Zagreb, a da je u rubrici "plaćanje" naznačen broj žiro računa,

-da je tuženik podnio narečenu mjenicu na naplatu 31. prosinca 2013., međutim na računu mjeničnog dužnika nije bilo sredstava pa mjenica nije naplaćena,

-da su tužiteljica i društvo RO Izgradnja d.o.o. u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici posebnog dijela narečene nekretnine, svaki u jednoj polovini.

13. Prema stajalištu suda prvog stupnja, a s obzirom na sadržaj priložene mjenice, radi se o vlastitoj trasiranoj mjenici u kojoj su trasant (izdavatelj mjenice) i trasat (osoba koja je dužna platiti mjeničnu svotu) ista osoba, zbog čega da nije postojala dužnost tuženika protestirati mjenicu, jer je protest pretpostavka ostvarenja regresnih prava imatelja mjenice protiv regresnih dužnika. Pored toga utvrđuje da mjenica ima sve sastojke propisane čl. 1. ZM-a, pri čemu glede dospijeća ukazuje na primjenu čl. 2. st. 2. i čl. 33. ZM-a te izvodi zaključak da se radi o mjenici po viđenju u kojoj je trasant produljio rok do kojega se ona može podnijeti na naplatu (do 31. prosinca 2013.), što je sukladno sadržaju Ugovora o založnom pravu. Ocjenjuje dokazanim da je mjenica podnesena na naplatu 31. prosinca 2013., a glede iznosa mjeničnog duga te tvrdnje da iznos naveden u mjenici nije nikad isplaćen mjeničnom dužniku, upućuje na primjenu čl. 301. ZV-a, prema kojemu je tražbina dovoljno određena kada je naveden najviši iznos do kojega se osigurava zalogom. Također ocjenjuje neuvjerljivim iskaz umješača na strani tužiteljice LM u kojem tvrdi da nije znao da će mjenica biti izdana na iznos od 15.000.000,00 kn, budući da suprotan zaključak proizlazi iz isprave koju je i umješač osobno potpisao. Glede prigovora zastare, ukazuje na primjenu čl. 222. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015 – dalje ZOO), prema kojem propisu nastup zastare za tražbinu koja je osigurana hipotekom nema utjecaja na opstojnost hipoteke upisane u zemljišnu knjigu.

14. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice te je tužiteljica obvezana nadoknaditi parnični trošak tuženiku primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u ukupnom iznosu od 11.846,50 kn.

15. Prije svega treba reći da i tužiteljica i umješači na strani tužiteljice u žalbama ponavljaju tvrdnje koje su iznosili tijekom postupka, a koje tvrdnje je sud prvog stupnja otklonio dajući pritom uvjerljive razloge.

16. Tako je glede dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je s danom 1. siječnja 2014. prestalo založno pravo na prijepornoj nekretnini, sud prvog stupnja pravilno ocijenio da takav zahtjev ne bi bio osnovan ni pod pretpostavkom da su točne tvrdnje tužiteljice o tome da je prestala tražbina koja je osigurana zalogom. Naime, prema čl. 347. ZV-a, da bi založno pravo na nekretnini prestalo, nije dovoljno da je prestala tražbina koju je osiguravala, već hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišne knjige. Takav način prestanka založnog prava koje je upisano u zemljišnoj knjizi je propisan i čl. 352. st. 2. ZV-a. Međutim, s obzirom na dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo brisanje hipoteke, treba navesti da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke za brisanje založnog prava, jer nije prestala osigurana tražbina i sve sporedne tražbine u smislu čl. 346. ZV-a.

17. Bez osnove su žalbeni navodi tužiteljice i umješača na strani tužiteljice glede nepostojanja bitnih sastojaka mjenice, jer iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja nesumnjivo proizlazi da je mjenicu pod serijskim brojem A06475267 izdalo trgovačko društvo RO Izgradnja d.o.o., da je osoba trasanta (izdavatelja mjenice) istovjetna osobi trasata (osobe koja mora platiti mjeničnu tražbinu), da je u mjenici označena njezina dospjelost te uputa da se plati određena svota novca te sadrži potpis trasanta. Glede propusta u navođenju mjesta gdje se plaćanje treba obaviti, sud prvog stupnja je pravilno primijenio čl. 110. st. 3. ZM-a prema kojemu, ako nije naročito određeno, kao mjesto plaćanja, a ujedno i kao mjesto izdavateljevog prebivanja, vrijedi ono mjesto koje je naznačeno kao mjesto izdanja mjenice.

18. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da je, unoseći odredbu o plaćanju "najkasnije 31. prosinca 2013." na takav način određena dospjelost mjenice, pri čemu je produljen rok do kojeg se mjenica mogla podnijeti na isplatu, u skladu s čl. 33. st. 1. ZM-a. Glede tvrdnje da je na mjenici morao biti unesen iznos tražbine koji je istovjetan tražbini iz Ugovora o dugoročnom kreditu, treba istaći da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je mjenica popunjena u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla, Ugovora o dugoročnom kreditu, u kojemu je visina tražbine ugovorena u kunskoj protuvrijednosti glavnice izražene u eurima, ali tražbinu ne predstavlja samo glavnica, već i ugovorena kamata i troškovi, a kao sredstvo osiguranja je navedeno založno pravo na prijepornoj nekretnini, koje se trebalo upisati na temelju mjenice u iznosu od 15.000.000,00 kuna, s rokom važenja do 31. prosinca 2013.

19. Bez osnove se u žalbama ponavlja i prigovor da tuženik nije dokazao da je mjenicu podnio na naplatu 31. prosinca 2013., budući da suprotan zaključak proizlazi iz priloženih isprava, a pravilno je ocijenjen i prigovor zastare, pravilnom primjenom čl. 78. ZM-a te je s tim u svezi, a glede utjecaja zastare na postojanje tražbine, pravilno primijenjen i čl. 222. st. 1. ZOO-a. Glede žalbenih navoda o tome da se spominje vrsta mjenice koja nije propisana zakonom, treba odgovoriti da se i u pravnoj teoriji, i u sudskoj praksi, vlastita trasirana mjenica definira kao vrsta mjenice u kojoj izdavatelj mjenice označi samog sebe kao trasata, dakle, kao osobu koja je mjenični dužnik, a koja mogućnost je propisana čl.3. st. 2. ZM-a pa su i u tom dijelu žalbeni navodi bez osnove.

20. Kako je na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza utvrđeno da založno pravo koje je upisano u korist tuženika nije prestalo, da nisu ostvarene zakonske pretpostavke za brisanje založnog prava, valja zaključiti da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenjen neosnovanim i odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice i umješača na strani tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., IV. i V. izreke potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki III. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

22. Zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka je odbijen, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov- Kozomara