Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĐ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz OD Vukadin i partneri j.t.d. odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br.6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kožul & Petrinović d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 572/2022 od 13. ožujka 2024., 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bankd d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 572/2022 od 13. ožujka 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] i to dio čl. 6. pod naslovom „Promjenjiva kamatna stopa“, te dio čl. 16. koji glasi: „…kao i odluku o kamatnim stopama Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d.“, u točkama II., III. i IV. izreke.

II Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŽĐ koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 5. rujna 2008. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor i to: članak 3. ugovora u dijelu koji glasi: „…dekurzivno godišnje“

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 572/2022 od 13. ožujka 2024. u točkama II. i III. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] i to dio čl. 3. koji glasi: „…dekurzivno godišnje“; čl. 6. pod naslovom „Promjenjiva kamatna stopa“, te dio čl. 16. koji glasi: „…kao i odluku o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“ Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime preplaćenih anuitete s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 991,12 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetan čl.5. Ugovora u dijelu koji glasi:“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,50% iznosa kredita.“, točkom IV. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na po osnovi ništetnosti prethodno spomenute ugovorne odredbe, iznos od 597,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda, točkom I. izreke utvrđeno je da je povučena tužba u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope iznos od 11,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.910,35 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2.Protiv citirane presude i rješenja u točkama II. i III. izreke, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenog razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

5.2.Isto tako, nije u pravu tuženik kada smatra da time što je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke utvrdio da je tužitelj pročitao sporni Ugovor, iako je u iskazu tužitelj naveo da isti nije pročitao, da je takvim postupanjem počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a.

Protivno tome, prema ocjeni ovog suda, radi se o pogrešnoj interpretaciji iskaza tužitelja, koji međutim nema za posljedicu spomenutu povredu, a u konačnici prema uvjerenju ovog suda, ni nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude u odnosu na odluke sadržane u točki I. izreke glede ništetnosti čl. 6. i dijela čl.16. Ugovora, te u točkama II., III., IV. izreke, što će biti razvidno iz daljnjeg dijela obrazloženja ove odluke.

6.Neovisno o prednjem, za istaknuti je da nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točki I. izreke glede ništetnosti čl. 6. i dijela čl.16. Ugovora, te u točkama II., III. i IV. izreke presude.

7.Naime, iz stanja u spisu razvidno je u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili uvodno navedeni Ugovor 5. rujna 2008.; da je čl.2. Ugovora utvrđeno da je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 180.000,00 kn; da je čl.3. Ugovora utvrđeno da se na iznos kredita iz čl.2. Ugovora obračunavaju kamate od 9,49% dekurzivno godišnje; da sporni dio čl.5. Ugovora glasi: :“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,50% iznosa kredita.“; da čl. 6. ima naslov „Promjenjiva kamatna stopa“; da sporni dio čl. 16. glasi: „…kao i odluku o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“,

-da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 991,12 eur, a po osnovi ništetnosti dijela čl.5. Ugovora, iznos od 597,25 eur,

-da je iz iskaza tužitelja u bitnome razvidno da mu je novac trebao za izgradnju kuće, da je došao kod prednika tuženika, gdje da je razgovarao sa PĐ o kreditu, kako mu je trebao materijal za kuću da je uzeo kunski kredit, da mu nitko nije objasnio da će doći do promjene kamate, da ugovor nije čitao već ga je samo potpisao, da mu je bilo poznato da postoji naknada za kredit u određenom postotku, o toj naknadi da se nije moglo pregovarati,

-da iz iskaza svjedokinje PĐ proizlazi u bitnome da tužitelja zna kao klijenta koji je dolazio u banku, da su kunski krediti u pravno relevantnom razdoblju bili tada novi proizvod. Za naknadu za obradu kredita je iskazala da je ona bila obvezna, te je poskupljivala kredit za određeni postotak, te da se o istoj nije moglo pregovarati.

8.Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, valja istaknuti, da je i prema prosudbi ovog suda, pravilno postupio sud prvog stupnja kada je prihvatio iskaz tužitelja napose u dijelu koji se odnosi na ne/pregovaranje o ugovornim odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i naknada za obradu kredita, a koje je navode tužitelja potvrdila i svjedokinja PĐ.

9.1.Shodno prednjem, pravno neutemeljenim drži ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost primjene materijalnog prava od strane

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

prvostupanjskog suda, vezano za razloge ništetnosti odredaba spornog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pri čemu upire na čl. 59., 74. ZZP- a/07, te čl. 172., 173. i 175. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/2002, 141/2006, dalje: ZB-a) i čl. 308. st.3. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 117/2008, dalje: ZKI).

9.2.Protivno ocjeni tuženika, ispravno je i prema stavu ovog suda, prvostupanjski sud u konkretnoj pravnoj situaciji, uzeo u obzir čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), kao i čl. 295., 269. st.1. i čl. 271. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

Osim toga, neovisno o činjenici da u konkretnom slučaju, budući je sporni kredit ugovoren u kunama, što uvažava i sud prvog stupnja, te i sam smatra da u konkretnoj pravnoj situaciji, ne dolazi u primjenu presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 7129/2013 ode 13. lipnja 2014., ipak osnovano uvažava utvrđenja iz te odluke u odnosu na razloge ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u smislu čl. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), te ZZP-a/07, ali isto tako i utvrđenja iz presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015., također u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope.

9.3.Nastavno tome, ispravnim drži i ovaj sud zaključak suda da tužitelj iz sadržaja samog Ugovora nije mogao znati ni predvidjeti promjenu kamatne stope, da prilikom sklapanja samog Ugovora od strane tuženika, isti nije bio upozoren ni na razloge ni na kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, a isto tako da nije tužitelju ni pruženo objašnjenje zašto je došlo do tog povećanja. U tom kontekstu se opravdanim ukazuje stav suda da na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi ujedno bili razumljivi prosječnom potrošaču, kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te da sadržaj takve ugovorne odredbe, kao i odredbe o primjeni kamatne stope nije bio jasan ni razumljiv tužitelju, a pri tome uvažava i pravno shvaćanje Vrhovnog suda u odnosu na pitanje nerazumljivosti formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi spram potrošača.

U svezi toga, a vezano za ocjenu poštenosti ugovornih odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi, sud se osvrće i odredbe sadržane u Direktivi 93/13/EEZ, točnije čl.5. iste.

Temeljem rečenog, sud prvog stupnja drži da su nerazumljive odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu iz čl. 6. i 16. spornog Ugovora, pa da je posljedično tome dio istih nepošten, a onda i da je predmetni Ugovor u tom dijelu ništetan primjenom čl. 96. ZZP-a/07, zbog čega odlučuje kao u točki I. izreke presude.

10.1.Obzirom na prednje, protivno tumačenju tuženika, u konkretnom slučaju odredbe ZZP-a/07, ZB-a i ZKI, na koje tuženik ukazuje u žalbi nisu pravno odlučne kada se o radi o razlozima za ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Naime, čl. 59. ZZP-a/07 propisano je što Obavijest o financijskoj usluzi mora sadržavati, čl. 74. istog Zakona, propisan je sadržaj Ugovora o potrošačkom zajmu, čl. 172. ZB-a propisuje obveze banke prilikom sklapanja ugovora o pružanju pojedine bankovne usluge, formu istog, čl. 173. istog Zakona, propisuje obvezu banke na

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

objavljivanje svojih Općih uvjeta poslovanja, čl. 175. tog Zakona propisuje obvezu banke u slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, o obavještavanju potrošača o promjeni istih stopa. Konačno čl. 308. st.3. ZKI-a propisana je također obveza kreditne institucije da se u samom ugovoru utvrdi obveza periodičnog obavještavanja potrošača o izmijenjenom otplatnom planu i promjenama kamatne stope.

10.2.Vodeći računa o sadržaju prednje spomenutih zakonskih odredaba, nameće se zaključak da se radi o više odredaba koje propisuju razne obveze banke kao davatelja kredita u odnosu na korisnike kredita-potrošače kako u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja otplate kredita u dijelu koji se odnosi kamatne stope. Međutim, iz tih odredaba, suprotno tumačenju tuženika, ipak ne proizlazi da je konkretno pravni prednik tuženika imao zakonsku obvezu da svaki ugovori o kreditu sadržava upravo promjenjivu kamatnu stopu.

Istodobno, spomenute odredbe prema stajalištu ovog suda, ipak nisu oslobađale pravnog prednika tuženika, kao ni ostale banke, obveze prilikom sklapanja ugovori o kreditu sa konkretnim potrošačem, pa tako i ovdje tužiteljem, pojedinačno pregovaraju pored ostalog i o odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da ugovorom utvrde egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, terminologijom koja će biti razumljiva i shvatljiva prosječnom potrošaču-korisniku kredita. Isto tako, sporne zakonske odredbe, prema uvjerenju ovog suda nisu oslobodile pravnog prednika tuženika ni obveze da se konkretno tužitelja upozna s mogućnosti rasta prvotno ugovorene kamatne stope, posljedično povećanja mjesečnog anuiteta rate kredita, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sukladno čemu je tuženik postupio protivno ranije spomenutim odredbama ZZP-a/07 i ZOO-a, na koje se pravilno pozvao sud prvog stupnja.

11.Vezano za prednje, svakako nije u pravu tuženik ni kada se poziva na „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d.“ (dalje: Metodologija).

Naime, skreće se pažnja tuženiku da je iz sadržaja Metodologije koja prileži spisu, razvidno da ista stupa na snagu 1. siječnja 2011., što znači da ista nije vrijedila u trenutku sklapanja spornog Ugovora (2008.), posljedično čemu, ovaj sud nije držao potrebitim ulaziti u analizu sadržaja iste.

12.Neosnovanim nadalje, drži ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare potraživanja tužitelja, smatrajući da je prvostupanjski bez osnova istog utvrdio nepoštenim stjecateljem, odnosno da se pravno shvaćanje na koje se sud prvog stupnja u ovoj parnici pozvao ne može primijeniti na konkretan slučaj.

Protivno tumačenju tuženika, iz pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., poslovni broj SU-IV- 47/2020., koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", prema prosudbi ovog suda, ni u kom slučaju ne proizlazi da bi se to shvaćanje odnosilo isključivo na postupke koji se vode radi

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule u predmetima švicarski franak.

Sukladno tome, kako ni prema ocjeni ovog suda, iz citiranog shvaćanja ne proizlazi da bi se isto odnosilo isključivo na kredite u CHF, pravilno je po stavu ovog suda, postupio prvostupanjski sud kada je otklonio navedeni prigovor tuženika, a u prilog tome ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 953/2020 od 11. siječnja 2023. (dalje: Rev 953/20), Rev 167/2021 od 7. ožujka 2023., te nizu drugih odluka na koje se ukazuje u citiranoj odluci.

13.1.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđene glavnice, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Odlučujući o početku tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđene glavnice, sud prvog stupnja, pravilno je pozivom na čl. 1115. ZOO-a, iste dosudio od dana stjecanja. To iz razloga jer je suprotno tumačenju tuženika, kako iz rezultata dokaznog postupka, kao i obrazloženja pobijane presude, nedvojbeno razvidno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, što u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, upućuje na zaključak da je isti nepošten stjecatelj, posljedično čemu je sukladno spomenutoj odredbi ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

U tom kontekstu pravno irelevantnim drži ovaj sud opširne žalbene tvrdnje tuženika kojima argumentira svoj stav, koje kao takve ni na koji način nisu od utjecaja na pravilnost stajališta suda prvog stupnja u tom dijelu.

13.2.U kontekstu do sada izloženog, suprotno uvjerenju tuženika, u konkretnom slučaju, od utjecaja na stajalište prvostupanjskog suda nisu ni navodi istog vezani za primjenu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/2015, dalje: ZPK-a), točnije činjenicu da do donošenja tog Zakona, nije postojala obveza banaka, pa tako ni pravnog prednika tuženika definirati parametre promjene kamatne stope.

U svezi prednjeg, napominje se da iz stanja u spisu, nije razvidno da tuženik ni nakon stupanja na snagu ranije navedenih izmjena ZPK-a u tijeku 2015., nije otklonio nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja promjenjivosti redovne ugovorne kamatne stope.

13.3.Podredno se napominje da u prilog pravilnosti stajališta suda prvog stupnja o ništetnosti odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u ovakvim pravnim situacijama kada su bili ugovoreni kunski krediti, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u ranije spomenutoj odluci poslovni broj Rev 953/20, sukladno kojem su se i te ugovorne odredbe smatrale nedovoljno određenima, preciznima i utvrđenima.

14.1.U odnosu na tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije analizirao dokumentaciju koju je dostavio u spis, valja reći da je to doista točno.

No, budući da je tuženik dostavio Metodologiju koja nije vrijedila u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, te presliku iz glasila „Pravo i porezi“, činjenica da

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

navedenu dokumentaciju sud nije analizirao ovaj sud smatra da takvo postupanje prvostupanjskog suda ni na koji način nije bilo od utjecaja na pravilnost odluke suda u odnosu na uvodno navedene odluke.

14.2.Nisu istinite tvrdnje tuženika ni u dijelu da sud prvog stupnja nije obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio odnosno proveo dokaze predložene po tuženiku, budući je iz stanja u spisu vidljivo da je osim uvida u spomenutu Metodologiju, tuženik jedino predložio saslušanje svog djelatnika, PĐ, koji dokaz je i proveden.

15.Nadalje, neutemeljenim drži ovaj sud tvrdnju tuženika da je sud prvog stupnja u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela čl.5. Ugovora, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer da u odnosu na tu spornu odredbu nije proveo test transparentnosti, budući je suprotno tumačenju tuženika, prema prosudbi ovog suda, sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu, između ostalog i u odnosu na utuženi dio čl.5. Ugovora proveo spomenuti test.

Posljedično tome, nisu ovome sudu prihvatljivi ni navodi tuženika da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

16.1.Odlučujući o zahtjevu tužitelja za ništetnost dijela čl.5. Ugovora, prvostupanjski sud uvažava čl. 74. i 96. ZZP-a/07, te čl. 1021.-1024. ZOO-a. Odredba čl. 74. ZZP-a/07 propisuje sadržaj Ugovora o potrošačkom zajmu, dok čl. 96. st.1. istog Zakona, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st.2. tog članka, propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Za čl. 1021.-1024. ZOO-a, utvrđuje da iste ne predviđaju plaćanje troškova za obradu i odobrenje kredita, sa time da takva obveza nije predviđena ni tada važećim ZB-om.

Nastavno tome, sud utvrđuje da iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, da je ugovaranje odredbe o troškovima za obradu kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Isto tako utvrđuje nespornim da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, te da ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove nisu samorazumljivi, niti da su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u troškove za obradu i odobrenje kredita. Stoga je uvjerenja da je u konkretnom slučaju prednik tuženika na tužitelja spomenutim čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, te da ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je prednik tuženika de facto oslobođen obveze iz čl. 74. t. 4. ZZP/07, što da utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer da tuženik nije dokazao da ti troškovi odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

16.2.U svezi prednjeg, sud prvog stupnja vodi računa i o čl. 295. ZOO-a, pa stoga zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o toj spornoj odredbi Ugovora, pozivajući se pri tome ponovno na Direktivu 93/13 EEZ, presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13. Ujedno izražava mišljenje da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti i ovu spornu odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, slijedom čega da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, vodeći pri tome i o načelu savjesnosti i poštenja.

Također cijeni i to da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (troškova), te da stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 101/2017.) propisana zabrana naplate naknade (troškova) za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Neovisno o tome, sud drži da prednik tuženika, koji je nesporno sastavio predmetnu spornu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što da ima za posljedicu da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

Zbog tih razloga, stav je suda prvog stupnja da je osnovan i zahtjev tužitelja na ništetnost čl.5. Ugovora u utuženom dijelu.

17.1.Osim svega što je prvostupanjski sud uzeo u obzir, valja ovdje još dodati i to da u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, sud je dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

Iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno je pored ostalog da je prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika, proveo dokaz saslušanjem djelatnice tuženika PĐ, koja je iskazala da se o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, te ujedno potvrdila navod tužitelja u tom dijelu. Provođenjem tog dokaza, je prema ocjeni ovog suda, od strane prvostupanjskog suda zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

Prema tome, izuzev što vrijedi predmnijeva iz čl. 96. st.2. ZZP-a/07, jer je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima banke, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o spornoj odredbi pregovaralo.

17.2.Slijedom izloženog, ovaj sud prihvaća prethodno iznesene razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je zaključio da se ni o spornom dijelu čl. 5. spornog Ugovora o kreditu nije pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije od strane

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

tuženika informiran na što se konkretno ti troškovi odnose, da nije tuženik nije dokazao opravdanost visine predmetne naknade.

Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na odluku Suda Europske unije, od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u kojoj je odlučeno:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

17.3.Ujedno valja reći da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen sporni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Ranije spomenuta Direktiva Vijeća 93/13/EEZ koju navodi i sud prvog stupnja implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/2012).

18.1.Što se tiče zahtjeva transparentnosti u odnosu na utuženi dio čl.5. spornog Ugovora, treba reći da je isti sadržan u čl. 100. ZZP-a, koji podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18.2.Uz sve što je sud prvog stupnja naveo u t.39. -51. obrazloženja pobijane presude, valja dodati i slijedeće.

Prema uvjerenju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga, što je prvostupanjski sud protivno tvrdnjama tuženika, raspravio.

Naime, iz do sada navedenog, proizlazi pored ostalog i to da iako je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, da kao potrošač tužitelj nije od strane tuženika informiran na što se konkretno ti troškovi odnose, da nije tuženik nije dokazao opravdanost visine predmetne naknade. Sa druge strane, također proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

18.3.Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da se ovdje radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, a nastavno tome i tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita i odobravanje kredita, već isto tako i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Budući da je iz dosadašnjeg obrazloženja ove presude, vidljivo da tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, što znači da nije postojala mogućnost da Ugovor o kreditu opstane bez iste, nedvojbenim drži i ovaj sud da bez predmetne naknade za obradu kredita, ni nije bilo moguće sklopiti sporni Ugovor, a što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

18.4. Konačno, u kontekstu činjenice da je i prema stajalištu ovog suda, iz rezultata dokaznog postupka, razvidno da je tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja spornog Ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, da su nepoštene i ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, nameće se zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko naknadi za obradu kredita i odobravanju kredita, kao ni oko njegovog ne/prihvaćanja, a što je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

U prilog prednje navedenom ukazuje pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024., Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. i dr.

19.Kako je dakle u konačnici sud prvog stupnja ipak pravilno utvrdio da su ispunjene pretpostavke temeljem kojih je valjalo utvrditi ništetnim čl. 6., dio čl. 5. i dio čl. 16. Ugovora, to se pobijana presuda u tom dijelu ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

20.Obzirom na sve prethodno izneseno, ispravnim se nadalje ukazuje i stajalište prvostupanjski sud u dijelu u kojem smatra da je sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je njegov prednik primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

O visini tužbenih zahtjeva za isplatu, valjano je po uvjerenju ovog suda, odlučio prvostupanjski sud temeljem provedenog financijskog vještačenja, na koje stranke nisu imale primjedbi, pri čemu je prigovor tuženika da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu je pravne naravi, otklonio pozivom na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 308/2022 od 19. travnja 2022.

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

21.1.U odnosu na odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem je točkom I. izreke udovoljio zahtjevu tužitelja na ništetnost dijela čl.3. Ugovora koji glasi: „…dekurzivno godišnje“, tuženik ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije dao razloge temeljem kojih je udovoljio tom zahtjevu. Pažljivo iščitavajući obrazloženje presude suda prvog stupnja, nameće se prema uvjerenju ovog suda zaključak da sporni dio čl. 3. Ugovora, prvostupanjski sud također smatra ništetnim iz razloga jer da je i ta odredba nerazumljiva, time nepoštena, zbog čega da je i taj dio čl.3. Ugovora također ništav. Posljedično navedenom, nema govora o tome da bi od strane prvostupanjskog suda u tom dijelu bila počinjena bitna povreda na koju tuženik upire.

21.2.Međutim, neovisno o tome, valja naglasiti da je u tom dijelu sud prvog stupnja prema prosudbi ovog suda pogrešno primijenio materijalno pravo iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

Naime, prvenstveno se skreće pažnja sudu prvog stupnja da tužitelj utvrđenje ništetnosti spornog dijela čl.3. Ugovora, nije zatražio tužbom, nego podneskom od 13. listopada 2022., sa time da ni u tom podnesku, kao ni u bilo kojem kasnijem dostavljenom u spis do zaključenja glavne rasprave, ali isto tako ni na jednom od održanih ročišta, tužitelj nije iznio razloge zbog kojih i ovaj dio čl.3. smatra ništetnim, na što osnovano tuženik upire u historijatu žalbe.

Ovo napose kada se ima u vidu čl. 7. st.1. ZPP-a, sukladno kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, odnosno čl. 219. st.1. ZPP- a, sukladno kojem je svaka stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija zahtjev protivnika.

21.3.Budući da po ocjeni ovog suda primjena mjerodavnog materijalnog prava, ovisi o činjenicama na kojima stranka temelji svoj zahtjev, što primijenjeno na konkretan slučaj znači da prvostupanjski sud nije mogao usvojiti ovaj tužbeni zahtjev, iz razloga jer da je i utuženi dio čl.3. Ugovora nerazumljiv, a onda i nepošten, te posljedično tome ništetan, obzirom na to da prethodno tužitelj nije prilikom podnošenja istog, naveo ni jedan razlog odnosno činjeničnu tvrdnju, temeljem koje je smatrao da je i taj dio spomenute odredbe ništetan.

Prednje navedeno, po stajalištu ima za posljedicu da kako dakle ni sam tužitelj tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, nije iznio činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornog dijela čl.3. Ugovora, to protivno stajalištu suda prvog stupnja, nije bilo valjanog pravnog osnova temeljem kojeg je sud mogao udovoljiti i tom tužbenom zahtjevu, pa je valjalo odbiti tužitelja sa tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

22.Na navode tuženika kojima pobija odluku o parničnom trošku, valja odgovoriti da iako sukladno svemu prethodno izloženom, prema ocjeni ovog suda ne dolazi u primjenu čl. 154. st.1. ZPP-a, da tužitelju ipak pripada pravo na cjelokupni dosuđeni parnični trošak.

Naime, iako je iz prethodno iznesenih razloga razvidno da je jedan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje neosnovan, sagledavajući sveukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici, za zaključiti je da isti ipak nije samo s razmjerno neznatnim dijelom svih postavljenih zahtjeva, posljedično čemu tužitelju pripada pravo na dosuđeni parnični trošak, ali pozivom na čl. 154. st.5. ZPP-a.

Poslovni broj Gž 892/2024 -4

Nastavno izloženom, protivno ocjeni tuženika, u konkretnoj pravnoj situaciji, nisu postojale pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti zahtjevu istog za naknadu parničnog troška.

Shodno tome, odluke suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke rješenja ukazuju se pravilnima.

23.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 176-101/2008 i to dio čl. 6. pod naslovom „Promjenjiva kamatna stopa“, te dio čl. 16. koji glasi: „…kao i odluku o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“, u točkama II., III. i IV. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, kao i rješenje istog suda u točkama II. i III. izreke, primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti točku I. izreke presude u preostalom dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

24.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

25.Rješenje istog suda u točki I. izreke, kao nepobijano ostaje neizmjenjeno.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković