Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1803/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., OIB: 23759810849, Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 70, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-306/2023-13 od 2. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-306/2023-13 od 2. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.021,55 eur/52.903,87 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.1. U točki II izreke presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 500,00 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da se štetni događaj zbio 19. prosinca 2008., dok je šteta nastala isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. studenoga 2019. do 31. prosinca 2022., te se ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) a koji je stupio na snagu nakon Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Osim toga primjenom načela po kojem kasniji zakon derogira raniji (lex posterior derogat priori), a s obzirom na to da je Zakon o mirovinskom osiguranju stupio na snagu nakon Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, treba u svakom slučaju, u sporovima za razdoblje isplaćenih mirovinskih davanja nakon 1. siječnja 2019. primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju. Navodi da se razmjerni dio mirovine u ovom postupku uopće nije utvrđivao, i da je određeno financijsko vještačenje, razmjer bi se svakako trebao utvrditi po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ali ne i na nesuvisli način sukladno odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Izračun kako propisuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je neprimjenjiv u bilo kakvoj situaciji jer se radi o utvrđivanju iznosa mirovine na temelju činjenica koje se nisu ostvarile i posljedično tome ispada da ne postoji slučaj u kojem bi osiguravajuće društvo bilo u obvezi podmiriti štetu svog osiguranika. Ističe, da je Vlada Republike Hrvatske kao ovlašteni podnositelj konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju u svom obrazloženju odredbi predloženog Zakona, uz čl. 41. kojim predlaže izmjenu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, navela: "Iako je odredbama važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju u čl. 161. st. 2. toč. 1. i 2. propisano da Zavod ima pravo potraživati naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja bez obzira na potencijalno ispunjenje uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu ili prijevremenu starosnu i invalidsku mirovinu. Odredbe se preciziraju radi osiguranja pravne sigurnosti." Navodi da Zavod u ovom postupku ostvaruje pravo na naknadu štete temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja, jer obveze Zavoda ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja u skladu s općim propisima odgovornosti za štetu. Kada Zavod tuži osiguratelja štetnika, kao u ovom slučaju, a što Zavod ima pravo temeljem čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pravo Zavoda na naknadu štete ne izvodi se iz prava drugog. Čak štoviše Zakon ovo pravo za naknadu štete definira kao izvorno pravo na naknadu štete, jer očito je, da je intencija zakonodavca, da naknadu štete u predmetnim slučajevima prvenstveno ostvaruje od osiguratelja štetnika, naravno do visine vrijednosti ugovorene svote, a s obzirom na činjenicu da je polica – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama obvezno osiguranje.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 7.021,55 eur/52.903,87 kn sa zateznom kamatom, nastalom isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja koji je stradao u prometnoj nesreći za koju je odgovorna osiguranica tuženika.

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da se 19. prosinca 2008., dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo osobno vozilo registarske oznake [registarska oznaka],

-da je tužitelj po toj osnovi rješenjem od 12. studenoga 2010. svom osiguraniku ĐE priznao pravo na invalidsku mirovinu s uzrokom invalidnosti ozljeda na radu,

-da su prema nalazu i mišljenju Invalidske komisije ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nesreći utjecale na umirovljenje osiguranika, međutim s obzirom da je osiguranik tužitelja doživio dvije prometne nesreće koje su obje kvalificirane kao ozljeda na radu, a prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da su obje u podjednakom omjeru utjecale na umirovljenje osiguranika tužitelja, to tužitelj potražuje 50% iznosa mirovine isplaćene svom osiguraniku u razdoblju od 1. studenoga 2019. do 31. studenoga 2022.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja izrazivši u bitnom shvaćanje da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje ZOOP). Navodi da taj Zakon u čl. 27. propisuje da društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.); stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.); razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.); odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.). U smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu ne može se smatrati stvarnom štetnom, već stvarnu štetu tužitelju čini iznos eventualne razlike između isplaćene mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Navedeno iz razloga što tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik (vozač koji je skrivio prometnu nesreću), već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju preuzima ugovorne obveze koje su propisane odredbom čl. 27. ZOOP-a i dužan je naknaditi samo onu vrstu štete i u onoj visini kako to propisuje ZOOP. Stoga da su neosnovane tvrdnje tužitelja da ima pravo, sukladno odredbi čl. 161. i čl. 164. st. 1. ZMO pravo na naknadu stvarne štete.

11. Utvrđuje da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, a što proizlazi i iz rješenja tužitelja od 12. studenoga 2010., pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji razlika između iznosa koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, jer se osiguraniku tužitelja isplaćuje mirovina zbog ozljede na radu. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Odredbom čl. 164. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti (izravno pravo na naknadu štete).

14. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.); stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.); razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.); odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

15. Dakle, prema odredbi čl. 27. ZOOP tuženik je obvezan tužitelju naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze nastale ugovorom o osiguranju. Međutim, kada je riječ o izdatku učinjenom na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog bio ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara tuženik na ime osiguranja štetnika.

15.1. Vezano za sporno pitanje primjene propisa, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice Rev 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev x- 388/18 od 25. kolovoza 2020.) izrazio shvaćanje da se u situacijama kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP-a, primjenjuje taj Zakon.

16. Tuženik u žalbi problematizira primjenu jednog od navedena dva posebna zakona koji uređuju obvezu osiguratelja motornog vozila za naknadu štete zavodu za mirovinsko osiguranje, s obzirom da kasniji zakon derogira raniji.

16.1. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da se primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine.

17. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku od one propisane ZMO, pa se stoga primjenjuje ZOOP kao posebniji propis. Vezano za žalbene navode tužitelja da je ZMO kasniji zakon, valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 90/2023 od 4. travnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da je činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon koji uređuje tu problematiku u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat priori te da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je određena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 27. ZOOP-a.

19. Pritom je sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je isplaćeni iznos invalidske mirovine osiguraniku tužitelja istovjetan iznosu invalidske mirovine koji je utvrđen u slučaju ozljede na radu, a što tužitelj ne osporava, ne postoji razlika između tih iznosa mirovine, pa sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a ne postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje da tužitelju naknadi isplaćeni iznos invalidske mirovine, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

20. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan