REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3602/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZB vl. obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ferri, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika C-M d.o.o., OIB: 19550976411, Rovinj, Ratarska 6, kojeg zastupa punomoćnica Ana Brbić Valković, odvjetnica u Puli, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-440/2021-31 od 3. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-440/2021-31 od 3. lipnja 2024. u pobijanim točkama I., II. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe na novčanoj tražbini po računima tužitelja pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po svim kunskim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama kod kojih tužitelj ima otvorene račune, a na temelju bjanko zadužnice broj OV-716/19 ovjerene po javnom bilježniku Anđelki Smojver-Bašić iz Rijeke od 5. travnja 2019. za iznos od 6.534,00 EUR. Točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 6.534,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. lipnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora, a točkom V. izreke je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 EUR u roku od 15 dana.

2. Sud ocjenjuje neosnovanim zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe koju je tužitelj pravovremeno pokrenuo sukladno zaključku Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Ovr-233/21 od 30. rujna 2021. i to s obzirom na razloge koje je isticao u navedenom ovršnom postupku, dakle tvrdeći da je tuženik neosnovano dao na naplatu predmetnu zadužnicu jer nije na valjani način raskinuo međusobni ugovor o poslovnoj suradnji, pa da stoga nema pravo na naplatu ugovorne kazne sukladno odredbama Ugovora broj 39/19 od 1. veljače 2019., po kojem ugovoru se tužitelj od tuženika obvezao kupiti i koristiti Monte kavu u ugovorenim količinama, a tuženik se u ugovorenom razdoblju obvezao staviti mu na raspolaganje ugostiteljsku opremu, isplatiti mu novčanu naknadu za aktivnosti unapređenja prodaje ugovorenog artikla te je bio ovlašten raskinuti ugovor ako se tužitelj ne pridržava odredbi o ekskluzivnoj prodaji robe, ne prodaje robu u svojim objektima, ne pridržava se odredbi o promotivnim aktivnostima i ne ispunjava preuzete obveze o kupnji minimalnih količina robe ili na drugi način neuredno i nepotpuno ispunjava ugovorne odredbe. Sud je utvrdio da je tuženik osnovano raskinuo ugovor i bez ostavljanja dužniku dodatnog roka za ispunjenje ugovornih obveza, jer je tužitelj jasno i nedvosmisleno očitovao volju da nema namjeru ispunjavati ugovorne obveze slijedom čega je zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom ocijenio neosnovanim na temelju odredbe čl. 363. i čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) te je ocijenjen neosnovanim i zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa, a o trošku postupka je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Tužitelj je protiv točaka I., II. i V. izreke podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, ističući da je sud ostvario bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a kao i iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i da se presuda zbog nedostataka ne može ispitati. Također smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Sve žalbene razloge žalitelj nalazi ostvarenim u utvrđenju suda da je tuženik osnovano tužitelju izjavio raskid međusobnog ugovora, odnosno da mu je dostavio obavijest od 9. ožujka 2021. kojim ga upozorava na obvezu ekskluzivne kupnje robe, iako za odlučnu činjenicu je li tuženik obavijestio tužitelja o razlozima raskida i pozvao ga izjasniti se o tome odnosno otkloniti razloge za raskid pa da bi onda raskid mogao stupiti na snagu kako je ugovoreno odredbom čl. 9. st. 2. i 3. ugovora o poslovnoj suradnji, nema dokaza. Tužitelj je osporio da bi ugovor bio raskinut odnosno da bi bio pozvan otkloniti navodne povrede ugovornih obveza, a teret dokaza za to je na tuženiku. Tuženik nije dokazao da je predmetnu obavijest od 9. ožujka 2023. uručio tužitelju, tužitelj je to izrijekom osporio, a radi utvrđenja činjenice dostave tužitelju predmetne obavijesti u parnici nije izveden niti jedan dokaz. Stoga se ne može zaključiti da je tužitelj obaviješten o razlozima raskida i pozvan izjasniti se o istima odnosno otkloniti razloge za raskid kako je to ugovoreno pa da je raskid ugovora valjano izjavljen. Nadalje, predmetna obavijest od 9. ožujka 2023. ne sadrži opis povrede ugovora o poslovnoj suradnji već implicira da tužitelj namjerava sklopiti ugovor s drugim proizvođačem kave, pri čemu žalitelj ističe da pregovori s drugim dobavljačima nisu zabranjeni, niti predstavljaju povredu ugovorne obveze. Žalitelj ističe da niti upotreba opreme drugog proizvođača ne predstavlja povredu obveza tužitelja iz ugovora o poslovnoj suradnji, jer se isti nije obvezao upotrebljavati isključivo tuženiku opremu, već prodavati tuženikove proizvode i unapređivati prodaju istih. Sud nekritički prihvaća iskaze svjedoka tuženikovih zaposlenika, a ne prihvaća iskaz tužitelja, dok su tuženikovi zaposlenici ekonomski ovisni o tuženiku. Ističe da drugi razlozi nisu bili predmet obavijesti od 9. ožujka 2021., a protivno shvaćanju iz pobijane presude, trenutni pad potrošnje kave u razdoblju kada su na snazi bile epidemiološke mjere obustave rada ugostiteljskih objekata ne predstavljaju valjanu i zakonitu osnovu za raskid ugovora, a pogotovo ne bez primjerenog roka za usklađenje s preuzetim obvezama. Žalitelj iskaz svjedoka KB da je u ugostiteljskom objektu uočio „Franck“ aparat za kavu smatra tendecioznim i neistinitim, a ukazuje i na to da iz iskaza tog svjedoka proizlazi da tužiteljev ugostiteljski objekt nije radio u vrijeme preuzimanja ugostiteljske opreme zbog epidemioloških mjera. Analizira iskaz svjedoka NB, kojeg također ocjenjuje tendecioznim i neistinitim usmjerenim na ostvarenju osobnih probitaka kod poslodavca, a nejasno je o kakvom padu potrošnje kave je iskazivao u smislu povrede ugovornih obveza u razdoblju kada je ugostiteljska djelatnost obustavljena. Dakle, kako tuženik nije valjano raskinuo ugovor o poslovnoj suradnji što je bio preduvjet za aktivaciju sredstava osiguranja, to je tuženik neovlašteno aktivirao bjanko zadužnicu na štetu tužitelja pa o odlučnim činjenicama ne postoje valjani razlozi odnosno među istima postoji proturječnost slijedom čega se presuda ne da ispitati. Osporava utvrđenje suda da se iz tužiteljeva ponašanja zaključuje kako nije imao namjeru izvršavati ugovorne obveze pa da u smislu odredbe čl. 363. ZOO-a učinci raskida predmetnog ugovora nastupaju i bez ostavljanja naknadnog roka, a naglašava da tužitelj nije samoinicijativno demantirao opremu tuženika već po tuženikovu dopisu kojim ga izvještava da je ugovor raskinut. Zaključno smatra da aktivacija prava na ugovornu kaznu može doći tek protekom roka od 30 dana od pisane obavijesti tužitelju da je povrijedio ugovorne obveze, da je tuženik na različite načine označio dospjelost svoje tražbine koju je naplatio putem aktiviranja zadužnice, pa predlaže žalbene razloge ocijeniti ostvarenim i predmetnu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi donošenja zakonite odluke.

4. Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu s prijedlogom istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a.

Presuda je pravilna i zakonita.

7. Nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je odlučna činjenica za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva je li došlo do raskida međusobnog ugovora krivnjom tužitelja, pa da onda tužitelj ima osnove u smislu odredbe čl. 10. međusobnog ugovora naplatiti ugovornu kaznu aktivacijom sredstava osiguranja predanih tuženiku sukladno odredbi čl. 8. međusobnog ugovora (ugovor na listu 22.-25. spisa).

8. Sud je pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik obavijestio tužitelja o neizvršavanju ugovornih odredaba, a prije obavijesti o raskidu ugovora od 12. travnja 2021., jer je tu odlučnu činjenicu pravilno utvrdio ocjenom svih dokaza zajedno, pa i ocjenom tužiteljevog iskaza saslušanog u svojstvu stranke. Naime, i sam tužitelj, saslušan na ročištu za glavnu raspravu 23. travnja 2024. (list 161.-163. spisa) iskazivao je da je i prije sastanka u travnju 2021. godine, kada je definitivno raskinuta poslovna suradnja, pregovarao s tuženikovim zaposlenikom koji je bio zadužen za njegov lokal o izmjenama ugovora, odnosno o otkupu određene količine kave koju nije mogao otkupiti, već je zahtijevao izmjenu ugovora. Dakle, pravilno sud zaključuje da je tuženik tužitelja izvijestio o neizvršavanju ugovornih obveza, a sud također pravilno zaključuje i o tome da je tuženik iz tužiteljeva ponašanja mogao zaključiti kako nema namjeru ispuniti svoju obvezu ni u naknadnom roku, pa sve ako se kao trenutak raskida ugovora ili obavijesti o neizvršavanju obveza uzima i sastanak koji je održan u travnju 2021. godine u Čavlima, o čemu su iskazivali kako saslušani svjedoci tako i sam tužitelj. Stoga je sud pravilno primijenio odredbu čl. 363. ZOO-a kada je utvrdio da je tuženik mogao ugovor raskinuti i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje, tim više jer je sljedeći dan nakon tog sastanka, kada su tuženikovi djelatnici došli preuzeti tuženikovu opremu, u tužiteljevu lokalu već bila zatečena oprema drugog dobavljača, što suprotno žaliteljevom shvaćanju predstavlja povredu ugovorne obveze o ekskluzivnom pružanju usluga tuženikovim proizvodima u tužiteljevom ugostiteljskom objektu, jer je to smisao predmetnog ugovora o poslovnoj suradnji kojim se tužitelj obvezao od tuženika kupovati proizvode iz tuženikova asortimana te ih potom prodavati u svom ugostiteljskom objektu, a tuženik mu je za to bio obvezan staviti na raspolaganje i montirati opremu, konkretno aparate za kavu.

9. Nije neodlučno niti to, na što s pravom ukazuje prvostupanjski sud, da su stranke već pregovarale o tužiteljevim obvezama s obzirom na nesporni raskid ugovora, ali o tome nisu postigle dogovor, što upućuje na zaključak da je ugovor raskinut zbog tuženikovog nepoštivanja ugovornih odredbi slijedom čega je tuženik osnovano zatražio izravnu naplatu onih troškova i ugovorne kazne koji su za slučaj raskida ugovoreni čl. 10. ugovora pa je neosnovan tužiteljev zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom i za plaćanje iznosa kojeg je tuženik u ovrsi naplatio, slijedom čega je presudu valjalo potvrditi u pobijanim točkama I. i II. izreke kao i odluci o trošku postupka.

10. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas