REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-215/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić, predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & partneri u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5274/23-16 od 31. listopada 2024.,u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5274/23-16 od 31. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 12.336,08 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

1.1.U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.675,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2024. pa do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan, te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu 20. travnja 2006. kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 47.060,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važeće na dan korištenja kredita, da je među stankama sklopljen standardni ugovor, da stranke nisu pregovarale o pojedinim odredbama zaključenog ugovora, posebno ne o valutnoj klauzuli prema kojoj je tuženik bio u obvezi platiti jednake mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja.

7. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji postupak se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac potrošača u cijelosti nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa da je stoga tuženik postupao suprotno tada važećem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. , čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljeno na jednostranoj volji jer nije potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

8. Sud prvog stupnja utvrdio je da prema čl. 118. ZZP-a odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete.

9. Stoga je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio da je odredba ugovora u kojoj je ugovorena valuta na način da je vezana glavnica za CHF ništetna te primjenom odredbe čl. 1111. i čl 1115. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 45/21,126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO) nalaže tuženiku da tužitelju vrati navedene iznose koji prema nalazu sudskog vješaka iznose ukupno 12.336,08 eura, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

10. Sud prvog stupnja smatra da prigovor zastare nije osnovan sukladno čl. 225 ZOO-a, jer da zastarni rok iznosi pet godina, da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđena ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli te da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena nštetnost ugovora. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2023., smatra da nije protekao rok od pet godina. Stoga slijedom obrazloženog, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti, dok odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, jer da je valutna klauzula izričito dopuštena odredbama ZOO-a te da ugovorena odredba o vezanosti isplate anuiteta u protuvrijednosti CHF na dan isplate nije ništetna.

12. Naime, ovo iz razloga što je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 118. ZZP-a, pravilno utvrđujući da odluka suda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obavezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te da sukladno čl. 502 c. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe postoji direktan učinak navedene presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti anuiteta za protuvrijednost CHF prema tečaju na dan isplate.

13. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u tom postupku utvrđeno da tuženik kao trgovac nije potrošača pa stoga ni tužitelja u ovom postupku u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora te je pravilno primjenio odredbu čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a koji je vrijedio u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007.

14. Tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje zaposlenika banke na okolnosti da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale, pa stoga u ovom postupku nije primjenjiva odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. već odluka Ustavnog suda RH posl.br. U-III-5457/21 od 30. lipnja 2022.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primjenio odredbu čl. 225. ZOO-a kada je utvrdio da nije nastupila zastara, jer da niti u jednom propisu nije propisano da podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502 a. ZPP-a prekida zastaru.

16. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 225. ZOO-a kada je utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, jer prema Objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici od 31. siječnja 2022. zastara kod utvrđenja ništetnosti ugovora u CHF počinje teći pravomoćnošću presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio kod Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,a tužba u ovom postupku je pokrenuta 6. lipnja 2023., dakle unutar roka od pet godina.

17. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO- a, u svezi čl. 323. st. 1. ZOO-a kada je odlučio da tužitelju pripada pravo na povrat onog što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu i kada je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka kao vjerodostojnog te je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja.

18. Naime, tuženik kao trgovac je bio svjestan rizika po korisnika kredita kao potrošača kada je ugovarao kredite u CHF, a da o tome potrošače nije upozorio o mogućnosti promjene vrijednosti valute.

19. I odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22).

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da troškovi pristupa na ročište za objavu presude nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

21. Naime prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, odvjetniku pripada naknada za pristup na to ročište u visini od 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6., i 7., Tarife, ali ne više od 50 bodova.

22. Pristup na ročište za objavu presude je trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, jer ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude kako je to propisano u čl. 335. ZPP-a, jer se presuda donosi i objavljuje u ime Republike Hrvatske, a kada se glavna rasprava održava pred vijećem, presudu donosi predsjednik vijeća i članovi vijeća koji su sudjelovali na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena.

23. Nadalje, iz navedene odredbe ZPP-a proizlazi da ako jedna od stranaka nije prisustvovala ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, sud će je pismeno obavijestiti o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a ročište na kojem se presuda objavljuje, održat će se neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno je su li pristupile na to ročište, time da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama tog zakona u dostavi pismena. Stoga stranci koja je pristupila na ročite na kojem se presuda objavljuje sud će na tom ročištu stranci uručiti ovjereni prijepis presude ili će je iznimno uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana.

24. Isto tako, ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrati će se da je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stoga proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenju presude, a tu radnju određuje i zakazuje sud, te se stranka poziva na to ročište prema čl. 335. ZPP-a, na koji poziv su dužne odazvati se stranke jer nastupaju navedene brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko usmeno obrazlaže presudu kako je to propisano u čl. 336. st. 1. ZPP-a.

25. S obzirom na izloženo, proizlazi da je opravdan trošak punomoćnika tužitelja na ime naknade za pristup na ročište za objavu presude, jer je pravo na naknadu troškova povezano sa pravom na pristup sudu sukladno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( “Narodne novine” broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 29/01,41/01, 55/01, 76/10, 85/14 - Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( “Narodne novine - Međunarodni ugovori” broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – Konvencija), upravo zbog saznanja o razlozima presude u vidu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka (identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Rev. - 832/22 od 22. ožujka 2023.).

26. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.

U Rijeci, 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić