REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-376/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice HD iz [adresa], s boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Goran Tomljanović, odvjetnik iz Nove Gradiške, Gundulićeva 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Nova Gradiška, Ulica Matije Antuna Reljkovića 1, Nova Gradiška, OIB: 36162371878, radi privremenog boravka, 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Brodsko- posavske, Policijske postaje Nova Gradiška KLASA: UP/I-216-02/23-03/10945, URBROJ: 511-11-06-24-4 od 12. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-03/10945, URBROJ: 511-11-06-24-4 od 12. veljače 2024., u točki je odbijen zahtjev tužiteljice, rođ. **.**.1958., državljanke Republike Sjeverne Makedonije za izdavanje odobrenja za autonomni boravak u Republici Hrvatskoj. Pod točkom 2. riješeno je da je tužiteljica dužna napustiti Republiku Hrvatsku, odnosno područje Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP), uključujući i Švicarsku Konfederaciju u roku od 20 dana računajući od dana uručenja ovoga rješenja. Pod točkom 3. izreke određeno je da je tužiteljica dužna predati ovo rješenje na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja Republike Hrvatske, a ukoliko ne postupi kako je to navedeno pod točkom 2. izreke rješenja, biti će prisilno udaljena iz Republike Hrvatske (točka 4.).

2. Tužiteljica u tužbi navodi da joj je rješenjem od 9. svibnja 2022. ukinut privremeni boravak te da stoga tuženik pogrešno zaključuje kako je tužiteljica imala odobren privremeni boravak do smrti supruga 10. lipnja 2021., odnosno 2 godine, 7 mjeseci i 2 dana, već zanemaruje činjenicu da je taj boravak trajao faktično i pravno do donošenja rješenja o ukidanju boravka 9. svibnja 2022. Stoga smatra da je ispunila potrebnu pretpostavku trajanja neprekidnog boravka od 3 godine iz članka 69. stavka 1. Zakona o strancima, točnije boravak je trajao 3 godine i 10 mjeseci. Osporava zaključak tuženika da je morala obavijestiti tuženika o činjenici smrti njenog supruga jer je neuka stranka te da je pretpostavljala da je tuženik o tome uredno obaviješten od strane drugih nadležnih tijela. Stoga je tek 4. svibnja 2022. to učinila kada je došla prijaviti promjenu adrese stanovanja. Tvrdi da se radi toga ne može izvesti zaključak kako bi joj bio odobren boravak samo do smrti njezina supruga već od uručenja rješenja o ukidanju boravka od 9. svibnja 2022., a to rješenje ne djeluje ex tunc, nego ex nunc te je konstitutivnog, a ne deklaratornog karaktera. Stoga smatra da joj je tek 10. svibnja 2022. prestao zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj u kojoj je neprekidno boravila dulje od tri godine, a smatra da su ispunjene i sve druge potrebne zakonske pretpostavke. Predlaže Sudu saslušati ju na okolnost trajanja prethodnog boravka i razloga za autonomni boravak te pribaviti podatke od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o statusu predmeta povodom njenog zahtjeva za mirovinom pokojnog supruga. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je razlog odbijanja zahtjeva tužiteljice za autonomni boravak neispunjavanje uvjeta iz članka 69. Zakona o strancima, a što je obrazloženo u osporavanom rješenju. Navodi i da je tužiteljica napustila teritorij Republike Hrvatske 3. ožujka 2024. o čemu kao dokaz prilaže rješenje sa ovjerom izlaska iz Republike Hrvatske. U vezi navoda tužbe od 3 godine neprekidnog boravka tužiteljice u Republici Hrvatskoj, navodi da je isto netočno jer se rok od 3 godine odobrenog boravka u svrhu spajanja obitelji računa do smrti osobe na temelju koje je odobren boravak. Ponavlja podatke iznesene u osporavanom rješenju o ishođenju makedonske putovnice i ulascima i izlascima tužiteljice iz Republike Hrvatske te da se ista ne može smatrati neukom strankom budući da je pravovremeno podnosila zahtjeve za privremeni boravak, kao i produljenje istoga te je znala da njen boravak u Republici Hrvatskoj ovisi o pravovremenom podnošenju zahtjeva kao i trajanju njenog braka sa hrvatskim državljaninom. Navodi da nije obavijestila tuženika o smrti supruga niti odmah niti u razumnom roku jer je time prestao uvjet za njen daljnji boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji, a i tada podneseni zahtjev tužiteljice bi bio odbijen jer do 8. studenog 2021. ni formalno nije imala 3 godine boravka u Republici Hrvatskoj niti 3 godine braka, a njen ranije odobreni privremeni boravak bi bio ukinut. Navodi i da se autonomni boravak u smislu članka 69. Zakona o strancima odobrava isključivo osobama koje su imale odobren boravak u svrhu spajanja obitelji, a stranci koji borave u drugu svrhu, nemaju pravo na autonomni boravak. Ističe i da je tužiteljica zahtjev za odobrenje boravka iz humanitarnih razloga podnijela 11 mjeseci nakon smrti supruga, a zahtjev za autonomni boravak nakon proteka više od 2 godine od smrti supružnika, do kojeg je u međuvremenu boravila preko 8 mjeseci izvan Republike Hrvatske te ima važeće prebivalište u Republici [adresa]. Zaključuje i kako nepridržavanjem i nepoštivanjem, ignoriranjem, izbjegavanjem ili izigravanjem propisa se ne može steći pravo koje se zasniva na pridržavanju i poštivanju propisa. Poziva se i na u spisu dostavljena rješenja o ukidanju boravka od 9. svibnja 2022., rješenje o produljenju roka za napuštanje EGP-a od 6. lipnja 2022. i rješenje od 9. studenog 2022. o odbijanju zahtjeva za odobrenje boravka iz humanitarnih razloga.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 22. siječnja 2025. te je strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS), pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na održanoj raspravi, održanoj u odsutnosti uredno pozvanog tuženika prema članku 91. stavku 3. ZUS-a, je zamjenica opunomoćenika tužiteljice ostala pri dotadašnjim navodima i dokaznim prijedlozima, te je predložila Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora prema dostavljenom troškovniku (str. 42 spisa).

4.1. Sud nije smatrao potrebnim saslušavati tužiteljicu budući da njen iskaz u vezi duljine boravka nije od utjecaja, jer se isti utvrđuje na temelju dokaza, rješenja o odobrenju istoga i postojanja zakonskih pretpostavki, a sporno je tumačenje primijenjenih odredbi Zakona o strancima, za što je nadležan Sud. Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u vezi odobravanja mirovine pok. supruga tužiteljici nisu od utjecaja na odlučivanje u ovom predmetu te stoga Sud nije iste smatrao potrebnim pribavljati.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnog postupka te u sve isprave priložene istima.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom iz članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa je razvidno da je tužiteljica, državljanka Republike Makedonije, 12. kolovoza 2023. podnijela zahtjev za odobrenje autonomnog boravka u Republici Hrvatskoj.

8. Pretpostavke za odobravanje autonomnog boravka regulirane su odredbom članka 69. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.). Tako je stavkom 1. tog članka propisano da državljaninu treće zemlje koji je imao odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji u neprekidnom trajanju od tri godine, kao bračni, izvanbračni, životni ili neformalni životni partner kao i djetetu koje je postalo punoljetno, može se odobriti autonomni boravak ako ispunjava uvjete iz članka 59. stavka 1. točaka 2. do 4. te točaka 6. i 7. ovoga Zakona.

8.1. Prema stavku 2. tog članka, iznimno od stavka 1. ovoga članka, državljaninu treće zemlje može se odobriti autonomni boravak ako ispunjava uvjete iz članka 59. stavka 1. točaka 2. do 4. te točaka 6. i 7. ovoga Zakona i ako ima odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili u svrhu životnog partnerstva u neprekidnom trajanju od tri godine u slučaju da je osoba na temelju koje mu je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji umrla.

9. Dakle, osnovna pretpostavka za odobravanje autonomnog boravka prema članku 69. stavku 1. Zakona o strancima je neprekidno trajanje privremenog boravka od tri godine u svrhu spajanja obitelji, kao u konkretnom slučaju, bračnog partnera.

10. Nesporno je da je tužiteljica kao supruga pok. DD, državljanina Republike Hrvatske imala odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom 8. studenoga 2018. na vrijeme od 1 godine, a isti je nakon toga produljen za dvije godine, do 9. studenoga 2022.

10.1. Suprug tužiteljice, DD je preminuo **.**.2021., što je razvidno iz smrtnog lista od 16. lipnja 2021., sadržanog u spisu tuženika. Time je brak tužiteljice po osnovi kojeg joj je odobren privremeni boravak prestao 10. lipnja 2021.

11. Sporno prema navodima tužbe je ispunjava li tužiteljica uvjet od 3 godine neprekidnog trajanja privremenog boravka sa svrhom spajanja obitelji.

12. Uvidom u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Brodsko-posavske, Policijske postaje Nova Gradiška BROJ: 511-11- 06-4/7-UP/I-39-2022 od 9. svibnja 2022., razvidno je da je tužiteljici ukinut privremeni boravak odobren 9. studenoga 2020. s rokom važenja do 9. studenoga 2022. u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom, te je tužiteljici naložena obveza napuštanja Republike Hrvatske, pod prijetnjom prisilnog udaljenja.

12.1. S obzirom na navedeno rješenje i datum donošenja istoga, 9. svibnja 2022., tužiteljica tvrdi da ispunjava uvjet odobrenog privremenog boravka od 3 godine, s obzirom na vremensko razdoblje faktičnog boravka od odobravanja istoga 8. studenoga 2018. do 9. svibnja 2022.

12.2. Ali, osnovna svrha i smisao odobravanja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom je trajanje bračne zajednice u skladu s člankom 57. stavkom 1. točkom 1. Zakona o strancima, a odobrava se na ograničeno vrijeme trajanja do 2 godine (članak 61. stavak 6. Zakona o strancima). Upravo radi činjenice predviđenog ograničenog trajanja boravka radi navedene svrhe proizlazi da se je ista podložna provjerama i ispitivanju uvjeta za taj boravak, a prestankom ispunjavanja uvjeta, isti se ukida.

12.3. Tužiteljica nesporno nije obavijestila tuženika o smrti supruga, a o činjenici postojanja braka je ovisio odobreni privremeni boravak istoj za koju činjenicu je tužiteljica morala znati, bez obzira na svoje tvrdnje o neukosti jer joj je upravo s obzirom na postojanje braka i spajanje obitelji s hrvatskim državljaninom privremeni boravak u dva navrata i odobren.

12.4. K tome, tužiteljica je u vremenskom razdoblju od dvije godine, do podnošenja zahtjeva za odobravanje autonomnog boravka, podnijela 18. svibnja 2022. zahtjev za odobravanje privremenog boravka iz humanitarnih razloga. Upravo iz tog zahtjeva proizlazi da je tužiteljica bila svjesna činjenice da ne ispunjava uvjet od tri godine neprekidnog boravka u svrhu spajanja obitelji s obzirom na činjenicu prestanka braka.

12.5. Nadalje, gledajući strogo formalno, rješenje o ukidanju privremenog boravka doneseno tek 9. svibnja 2022. je doista doneseno protekom 3 godine od prvog odobravanja privremenog boravka radi spajanja obitelji i to tek po saznanju tuženika o smrti supruga tužiteljice i činjenici prestanka braka. Ali, razdoblje do toga dana, se suprotno stavu tužiteljice ne može računati kao zakoniti privremeni boravak tužiteljice jer je bračna zajednica prestala, a time i svrha spajanja obitelji i bračno partnerstvo. Stoga se jedino razdoblje od 8. studenoga 2018. do smrti supruga tužiteljice, 10. lipnja 2021., može računati kao zakonito trajanje privremenog boravka do okončanja braka tužiteljice jer je u tu svrhu isti i odobren.

12.6. Stoga je pravilno zaključeno da nije ispunjen potrebni uvjet od 3 godine neprekidnog trajanja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji prema članku 69. stavku 1. Zakona o strancima za odobravanje autonomnog boravka. Svako drugačije tumačenje trajanja navedenog razdoblja bi dovelo do pravne nesigurnosti i mogućeg izvrgavanja propisanog, kao i nejednakog postupanja prema strankama koje obavijeste nadležno tijelo o činjenici od utjecaja na prestanak privremenog boravka i onih koje to ne učine i s obzirom na to se dovedu u povoljniji položaj. Dakle, jedini egzaktan kriterij od utjecaja na trajanje zakonitog privremenog boravka je u konkretnom slučaju trenutak smrti supružnika i prestanak bračnog partnerstva.

13. Slijedom iznesenoga, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je primjenom odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

14. U odnosu na zatražene troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 12. veljače 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku