Poslovni broj: P-644/2019-25

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Đurović Đanović, odvjetnica iz Dubrovnika, protiv tuženice OTP banka d.d. Zadar, Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, koju Miroslav Plašćar, odvjetnik u odvjetničkom društvu Žurić & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.295, 24 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 6,65 eura od 12. kolovoza 2008.,

- 6,65 eura od 12. kolovoza 2008.,

- 6,65 eura od 12. kolovoza 2008.,

- 6,65 eura od 12. kolovoza 2008.,

- 2,55 eura od 12. kolovoza 2008.,

- 10,45 eura od 12. kolovoza 2008.

- 41,60 eura od 8. siječnja 2009.,

- 47,61 eura od 6. veljače 2009.,

- 51,59 eura od 18. veljače 2009.,

- 71,84 eura od 18. veljače 2009.,

- 77,91 eura od 18. veljače 2009.,

- 125,42 eura od 18. veljače 2009.,

- 78,39 eura od 6. ožujka 2009.,

- 70,32 eura od 7. travnja 2009.,

- 72,04 eura od 6. svibnja 2009.,

- 65,79 eura od 6. lipnja 2009.,

- 76,69 eura od 7. srpnja 2009.,

- 146,65 eura od 6. rujna 2009.,

- 191,63 eura od 6. rujna 2009.,

- 268,09 eura od 6. studenog 2009.,

- 161,48 eura od 6. siječnja 2010.,

- 163,98 eura od 6. ožujka 2010.,

- 164,79 eura od 7. travnja 2010.,

- 173,17 eura od 6. svibnja 2010.,

- 175,46 eura od 6. lipnja 2010.,

- 189,43 eura od 6. srpnja 2010.,

- 198,10 eura od 6. kolovoza 2010.,

- 217,03 eura od 6. listopada 2010.,

- 219,25 eura od 23. ožujka 2011.,

- 237,17 eura od 27. ožujka 2011.,

- 241,21 eura od 17. svibnja 2011.,

- 262,85 eura od 21. lipnja 2011.,

- 280,26 eura od 21. lipnja 2011.,

- 162,33 eura od 8. srpnja 2011.,

- 290,51 eura od 15. srpnja 2011.,

- 288,86 eura od 15. srpnja 2011.,

- 282,73 eura od 30. srpnja 2011.,

- 281,27 eura od 30. srpnja 2011.,

- 282,12 eura od 2. kolovoza 2011.,

- 283,40 eura od 2. kolovoza 2011.,

- 271,98 eura od 8. rujna 2011.,

- 255,89 eura od 20. rujna 2011.,

- 248,16 eura od 16. listopada 2011.,

- 247,50 eura od 1. kolovoza 2012. i

- 291,14 eura od 12. prosinca 2012. do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 1.798,17 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 6. lipnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 29. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 051229166673 SN, temeljem kojeg mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.258,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženice važećem na dan korištenja kredita, uz njegovu obvezu da isti vrati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan plaćanja, uz primjenu promjenjive kamatne stope koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,39 % godišnje.

1.2. Tužitelj navodi da je predmetni ugovor tipizirani ugovor koji je tuženica unaprijed sastavila te da on nije imao nikakav utjecaj na odredbe istog niti mu je dana mogućnost pregovaranja o odredbama ugovora. Ukazuje da je ugovorena promjena kamatne stope prema odluci banke, bez navođenja ikakvih parametara, čime je tuženici dano pravo da jednostrano mijenja cijenu kredita bez njegove mogućnosti da utječe na istu, dok je ugovorena i primjena valutne klauzule u CHF bez da je tuženica njega prije sklapanja ugovora o kreditu informirala o karakteristikama i specifičnostima ugovorene valute i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka ugovora, pa da bi on svoju odluku o sklapanju ugovora mogao donijeti razborito i informirano.

1.3. Obzirom na navedeno, a sukladno presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014., smatra da odredbe ugovora o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule u CHF predstavljaju nepoštene, time ništetne odredbe ugovora.

1.4. Tužitelj pri tome ukazuje da je s tuženicom sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je promijenjen način ispunjenja obveza po kreditu na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice za euro na dan plaćanja kredita, čime je došlo do konverzije kredita. Smatra, a sukladno presudi VSRH poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., da sklapanjem navedenog dodatka ugovora o kreditu nije izgubio interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te da usprkos istom ima pravo zahtijevati obeštećenje za preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

1.5. Konačno određenim zahtjevom, tužitelj zahtjeva, a na ime pretplate anuiteta zbog rasta tečaja i kamatne stope tijekom otplate kredita, isplatu iznosa od 7.295,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose pretplate od dana pretplate do isplate, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara zastari potraživanja tužitelja jer da je ovaj postupak pokrenut 6. lipnja 2019. čime su do pokretanja istog protekli i rokovi zastare, bilo da se zahtjev tužitelja kvalificira kao naknada štete, bilo kao stjecanje bez osnove.

2.2. Tuženica smatra da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora jer nije dokazano da je tužitelj prosječni potrošač te da su konkretne odredbe ugovora nejasne i nerazumljive, a niti nepoštene.

2.3. Ukazuje da je tužitelju, sukladno zakonskoj obvezi, ponudila izmjene predmetnog ugovora na način da se isti denomira u EUR i da se tužitelj time izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka ugovoren kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što je tužitelj prihvatio. Smatra da je sklapanjem tog dodatka ugovora o kreditu tužitelj izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa jer se dodatak ugovora primjenjuje retroaktivno.

2.4. Svakako, tuženica ukazuje da je odredba o valutnoj klauzulu jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da kao takva ne može biti predmetom ocjene poštenosti, uz napomenu da je u samom ugovoru navedeno da je tužitelj upoznat sa značenjem i primjenom valutne klauzule uz izjavu da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu, a kreditor otklanja od sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute ugovora. Tvrdi da ona, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znala niti mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF, a da je do kasnije aprecijacije bez presedana, došlo zbog svjetske ekonomske krize koji nitko, pa ni ona, nije mogao predvidjeti. Obzirom na navedeno, te sukladno činjenici da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonom dopušteno, smatra potpuno neosnovanim tvrdnju da mu pri sklapanju ugovora postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.5. U odnosu na nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženice, tuženica ukazuje da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo, a i sada je, dopušteno zakonom te da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pregovaralo, koja je jasna, razumljiva i uočljiva. Naime, tvrdi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, a što je interni akt koji je dostupan svima, dok se na navedeni način ne narušava ravnoteža u pravima i obvezama jer je odluku u kamatnoj stopi donosio sukladno stanju na tržištu, u smislu cijene pribavljanja iste valute od strane nje kao banke na svjetskom tržištu, pa kako je ta cijena porasla uslijed ekonomske krize 2008., da je ona i kamatnu stopu odredila sukladno navedenom.

2.6. Konačno, tuženica prigovara visini zahtjev tužitelja te smatra da nema mjesta obračunu pretplate na način da se kamata ¨fiksira¨ tijekom cijelog razdoblja otplate jer to nije učinjeno pri sklapanju samog ugovora, pa smatra da bi u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, na obračun trebalo primijeniti kamatnu stopu koja se u vrijeme otplate primjenjivala ne tzv. kunske kredite.

2.7. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti i istom naložiti da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3. Nakon primitka odgovora na tužbu, tužitelj je izvijestio sud da s tuženicom ipak nije sklopio Dodatak ugovor o kreditu (konverziju) pa moli da se zanemari tvrdnje u vezi istog.

4. Obzirom tuženica nije osporila, a niti dokazala, niti iz kasnijih tvrdnji stranaka i nalaza stalne sudske vještakinje proizlazi da bi predmetni ugovor o kreditu bio konvertiran, razvidno je da su inicijalne tvrdnje stranaka o sklapanju dodatka ugovora greške u sastavljanju njihovih očitovanja.

5.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, metodologija promjene kamatnih stopa i pregled uplata po kreditu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo te je saslušan tužitelj.

5.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem prethodno navedenih dokaza, ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

6. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem kamatne stope i tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

8. Nesporno je među strankama:

-da su stranke 29. prosinca 2005. sklopile potrošački ugovor o kreditu za iznos od 93.258,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu uz promjenu iste temeljem odluke tuženice,

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika,

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a.

9. Sporno je među strankama:

-primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time

-je li ugovorna odredba o načnu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna,

-ništetnost ugovorene valutne klauzule,

-zastara potraživanja tužitelja te

- visina potraživanja tužiteljice.

10.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 29. prosinca 2005. te solemnizirale 2. siječnja 2006., proizlazi da su stranke istim ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, na koju tužitelj unaprijed bezuvjetno pristaje, da je na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila 4,39 % godišnje, dok su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužence za CHF u odnosu na kunu. Kredit je odobren u iznosu od 93.258,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti, uz obvezu vraćanja u 288 jednakih mjesečnih anuiteta.

10.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 6 stranica teksta.

11. Već iz prethodno navedenog sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF te promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostrano odlukom tuženice, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a, a bez da se o istima pojedinačno pregovaralo i da je potrošač prethodno informiran o objektivnim parametrima temeljem kojih se vrše ugovorene promjene otplate kredita.

12. Tvrdnja tuženice da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope te valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženica bila stranka istog, također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

15.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika te uvjerljivog, jasnog i logičnog iskaza tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj tužitelj mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti neodređeni, nepredvidivi i neodredivi iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene.

15.2. Logično je i životno da je tužitelj svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz mogućnost neznatnih promjena mjesečnih anuiteta, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženice i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

15.3. Tuženica i sama tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužitelja jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogao i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobio te iznosu kuna koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita.

15.4. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istom bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na njih bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

15.5. Tužitelj nije očito nije obaviješten niti je mogao shvatiti ili realno, pogotovo kao osoba kojoj je ovo bio prvi kredit u životu, koji je po zanimanju vozač, da je ovim ugovorom pristao vratiti potpuno neodređeni iznos kredita, i to kredita koji je osiguran založnim pravom na nekretnini koju je predmetnim kreditom kupio za svoje stanovanje pa da je preuzeo obvezu 288 mjeseci (24 godine) vraćati neodređeni, promjenjivi iznos duga, na čiji iznos tijekom tih 24 godine ne može utjecati, uz pravo tuženice da u slučaju nepodmirenja duga proda nekretninu u kojoj tužitelj živi i zbog koje je i uzeo predmetni kredit.

16. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).

17. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

18.1. Tuženica je, a kako proizlazi iz evidencije same tuženice o uplatama po kreditu, u utuženom razdoblju primala uplate u ime i za račun tužitelja, čime je upravo tužitelj ovlašten tražiti povrat neosnovano plaćenog primjenom ništetnih ugovornih odredbi.

19.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 4,39 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 4,39 % godišnje kroz cijelo vrijeme otplate kredita i tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

19.2. Pri tome se ukazuje da je za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao, pa tvrdnje tuženice da se time fiksira kamatna stopa, protivno činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu utemeljene. Naime, stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no pri tome nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste, dapače tužitelj kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informirana o rasponu kretanja kamatne stope kao cijene zajma, pa da bi isti pristao na takvu cijenu i način mijenjanja iste. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, a sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka, što bi predstavljala situacija u kojoj bi sud određivao kamatnu stopu i tečaj prema kriterijima koji nisu sastavni dio ugovora o kreditu, sve sukladno čl. 324. ZOO-a.

20.1. Slijedom navedenog, stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke dan je zadatak da izradi obračun otplate predmetnog kredita primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita i kamatne stope od 4,39 % godišnje za cijelo razdoblje otplate kredita, te da takav obračun usporedi sa stvarnim uplatama po kreditu, a potom izračuna razliku ovih obračuna.

20.2. Vještakinja je jasno, potpuno i pregledno prikazala dane obračune te je pri tome uzela u obzir sve uplate po kreditu, time i anuitete koji su plaćeni u većem iznosu, kao i u manjem iznosu od početnog anuiteta, pa je time utvrdila ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u iznosu od 7.011,33 eura, pri tome uzimajući u obzir iznos manje plaćenih anuiteta, odnosno razliku od ukupno 7.298,78 eura kao zbroj samo više plaćenih anuiteta.

20.3. U odnosu na prigovor tuženice da je vještakinja nepravilno prikazala uplate po kreditu jer iste nije prikazala do otkaza kredita, vještakinja jasno, logično i uvjerljivo obrazlaže da je pri prikazu uplata u nalazu i mišljenju prikazala uplate od 5. veljače 2016. do završno 11. prosinca 2012., uz obrazloženje da su uplatama u razdoblju od 5. studenog 2011. do 26. ožujka 2012., kada je kredit nesporni otkazan, zatvarane isključivo zatezne kamate i neobrazloženi troškovi banke, a ne kamata i glavnica anuiteta, pa da navedene uplate nisu od utjecaja na potraživanje koje joj je sud naložio obračunati.

20.4. Ispravnost nalaza i mišljenja vještakinje je razvidna iz prikaza prometa računa (list 60 i 61 spisa), a iz kojih je razvidno da su uplate u ime i za račun tužitelja po predmetnom kreditu vršene i nakon otkaza ugovora o kreditu tijekom 2012. od strane računa založnog dužnika PM.

20.5. Slijedom navedenog, prigovori tuženika na dani nalaz i mišljenje su neosnovani te je nalaz i mišljenje vještakinje u cijelosti prihvaćen.

21.1. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.2. 20.2. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21.3. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu koristeći u ništetne i nepoštene ugovorne obveze, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

22. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj, koji je zahtjev odredio sukladno prihvaćenom obračunu stalne sudske vještakinje, uz smanjenje ukupnog iznosa za 3,54 eura radi ispravka zbroja pojedinih pretplata, ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

23.1. U vezi prigovora tuženika o zastari potraživanja tužitelja ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

23.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

23.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

23.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

23.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., a o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope 13. lipnja 2014., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 6. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška koji je bio nužan za uspjeh u sporu, time troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava dva obrazložena podneska u ukupnom iznosu od 400,00 eura (tbr. 8. toč. 1. OT-a), te zastupanja na ročištima na kojima se 5.11.2020., 9.12.2020., 6.11.2024. i 17.1.2025. raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 800,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.400,00 eura, a što uvećano za trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 eura daje ukupni trošak u iznosu od 1.798,17 eura.

25. O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice i trošak je odlučeno primjenom čl. 29. ZOO-a, u vezi s čl. 151. st. 3. ZPP-a, uzimajući u obzir da zatezna kamata teče od idućeg dana od dana dospijeća.

Dubrovnik, 12. veljače 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda sustavom e-komunikacije sa sudom.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice