Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj Gž R-465/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Sande Crljen Ivančić kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sonje Meštrović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku u Novoj Gradišci, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pr-8/2023-26 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se uvažava, a djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pr-8/2023-26 od 5. srpnja 2024.:
a) potvrđuje u dijelu u kojem je obvezana tuženica Republika Hrvatska, za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju TK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 9.254,38 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2013. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem, referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koje teku kako slijedi:
- za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 152,06 eura, od 15.02.2013.;
- za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 196,74 eura, od 15.03.2013.;
- za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 519,06 eura, od 15.04.2013.;
- za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 479,65 eura, od 15.05.2013.;
- za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 188,88 eura, od 15.06.2013.;
- za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 611,61 eura, od 15.07.2013.;
- za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 647,67 eura, od 15.08.2013.;
- za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 602,23 eura, od 15.09.2013.;
- za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 440,82 eura, od 15.10.2013.;
- za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 423,24 eura, od 15.11.2013.;
- za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 578,05 eura, od 15.01.2014.;
- za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 542,96 eura, od 15.02.2014.;
- za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 547,22 eura, od 15.03.2014.;
- za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 288,06 eura, od 15.04.2014.;
- za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 53,34 eura, od 15.05.2014.;
- za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 856,01 eura, od 15.06.2014.;
- za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 128,40 eura, od 15.07.2014.;
- za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 474,39 eura, od 15.08.2014.;
- za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 721,15 eura, od 15.09.2014.;
- za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 229,88 eura, od 15.10.2014.;
- za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 60,74 eura, od 15.11.2014.;
- za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 236,09 eura, od 15.12.2014.;
- za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 275,75 eura, od 15.01.2015.; od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
b) preinačuje se u pobijanom dijelu u kojem je obvezana tuženica isplatiti tužitelju iznos preko 9.254,38 eura do iznosa od 13.862,52 eura (za iznos od 4.608,14 eura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tako da se zahtjev tužitelja u spomenutom dijelu odbija kao neosnovan.
II. Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka na način da se obvezuje tuženica isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.902,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 5. srpnja 2024. do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 500,00 eura.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
" Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Tuženica Republika Hrvatska, za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju TK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 13.862,52 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata određenoj u skladu s odredbama čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:
- za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 381,31 eura, od 15.02.2013.;
- za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 365,38 eura, od 15.03.2013.;
- za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 597,61 eura, od 15.04.2013.;
- za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 629,14 eura, od 15.05.2013.;
- za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 474,88 eura, od 15.06.2013.;
- za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 1.104,55 eura, od 15.07.2013.;
- za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 862,17 eura, od 15.08.2013.;
- za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 976,11 eura, od 15.09.2013.;
- za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 910,67 eura, od 15.10.2013.;
- za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 622,77 eura, od 15.11.2013.;
- za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 654,01 eura, od 15.01.2014.;
- za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 905,73 eura, od 15.02.2014.;
- za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 714,10 eura, od 15.03.2014.;
- za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 605,92 eura, od 15.04.2014.;
- za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 53,34 eura, od 15.05.2014.;
- za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 1.160,83 eura, od 15.06.2014.;
- za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 208,23 eura, od 15.07.2014.;
- za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 620,17 eura, od 15.08.2014.;
- za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 721,15 eura, od 15.09.2014.;
- za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 382,28 eura, od 15.10.2014.;
- za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 133,63 eura, od 15.11.2014.;
- za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 284,11 eura, od 15.12.2014.;
- za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 494,44 eura, od 15.01.2015.; kao i naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 4.331,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj u skladu s odredbama čl. 29. st.
2., 8. i 9. ZOO-a, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.
2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženica, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tuženika dostavio je na odgovor tužitelju.
Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženice porekavši žalbene navode kao netočne s prijedlogom da ista bude odbijena, te postavio zahtjev za naknadom troškova odgovora na žalbu.
Žalba tuženice je osnovana.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotama i nedjeljama i blagdanima u razdoblju od siječnja 2013. do prosinca 2014.
4. Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji je prethodio njenom donošenju po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a nije pronašao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja proizlazi:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj, Postaja pomorske policije Split i to, kao zapovjednik broda;
- da je tuženica organizirala rad i određivala vrijeme trajanja posla tužitelju;
- da je izvršavajući radne naloge tužitelj provodio na policijskom ophodnom brodu po nekoliko dana zaredom, boraveći za to vrijeme neprekidno na radnom mjestu u aktivnom dežurstvu jer službu vrši po potrebi ili na poziv, pa je tako radio i prekovremeno, noću, na državne blagdane te subotom i nedjeljom;
- da tuženica nije dokazala kako je tužitelju izvršila preraspodjelu radnog vremena već je utvrđeno da tužiteljev rad u kontinuitetu od po nekoliko dana za redom nije nadoknađen slobodnim danima, niti je o tome tuženica donijela pismenu odluku.
- da je uvidom u radne naloge tuženice utvrđeno da je u istima određen sat i dan početka i završetka rada, radni zadatak te mjesto izvršenja istog,
- da je tužitelj bio obvezan izvršavati opće i posebne zadatke te aktivno dežurati cijelo vrijeme službe, koje je određeno od prvog do posljednjeg dana službe.
6. Na ovako utvrđeno činjenično stanje sud je proveo vještačenje po vještaku Milenku Galiotu koji je u svom vještačkom nalazu od 29. kolovoza 2023. (list 425-440 spisa) dao mišljenje da u spornom vremenskom razdoblju bi tužitelju pripadalo isplatiti na ime razlike plaće iznos od 13.862,52 eura, te nakon što je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno spomenutom vještačkom nalazu sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Već i tijekom trajanja postupka pred sudom prvog stupnja tuženica je prigovorila nalazu vještaka, jer isti je za radne sate odrađene subotom i nedjeljom obračunao na način da od 24 sata odbije 8 sati dnevnog odmora, a preostalih 16 sati obračunao kao prekovremeni rad tužitelja a sve imajući u vidu da je tužitelj bio na radnom mjestu 7 dana po 24 sata.
8. Sukladno primjedbi tuženice sud je pozvao ponovno vještaka te je isti izradio dopunsko vještvo dana 15. ožujka 2024. (list 173-189 spisa) u kojem je utvrdio da je za spomenuto razdoblje razlika plaće tužitelja kad se uzme za obavljeni rad od 24 sata, 8 sati dnevnog odmora, 8 sati rada i 8 sati prekovremenog rada, tada bi tužitelju pripadao iznos s osnova razlike plaće u visini od 9.254,33 eura.
9. Na dopunsko vještvo sud prvog stupnja se nije izjasnio u pobijanoj odluci, a u žalbi tužena pobija odluku suda prvog stupnja zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao i o odluci o troškovima praničnog postupka.
10. Prema odredbi članka 94. ZR-a, za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok prema odredbi članka 61. stavka 1. ZR-a, puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno.
10.1. Za navesti je da Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (u daljnjem tekstu: Direktiva) u članku 2. točki 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.
10.2. Međutim, direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u utuženom razdoblju Republika Hrvatska nije implementirala navedenu Direktivu, ali je Sud EU ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.
10.3. Stoga je za istaći da je člankom 1. stavkom 2. Direktive propisano kako se ona primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., a članak 2. stavak 2. Direktive 89/391/EEZ, određuje da se ta Direktiva ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave, kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti. Ta odredba u nastavku određuje i da je u tom posebnom slučaju potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive, što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda znači da se dosegnute tekovine navedenih Direktiva imaju posredno (kroz primjenu načela) primijeniti i u ovdje. Ako tužitelj radi i boravi više dana 24 sata na brodu, ako mu se ne osigurava neprekinuti osmosatni odmor, ako na brodu nema dovoljno članova posade, ako mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu, a koji nisu „efektivno radno vrijeme“, nedvojbeno se može zaključiti da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika.
10.4. Nadalje, odredbom članka 92. Zakona o policiji, određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovoga članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.
10.5. Konačno, odredbom članka 194. stavkom 1. ZR-a, propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, dok je odredbom člankom 90. stavkom 1. ZR-a, propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u visini utvrđenu propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.
10.6. Odredbom članka 38. KU/17, propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. ovoga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. određeno je, da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a stavkom 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi članka 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.
11. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru, da je tuženica izdavala tužitelju višednevne radne naloge i da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za to utuženo razdoblje isplaćena plaća, to proizlazi da tuženica nije pravilno isplatila tužitelju plaću za ostvaren prekovremeni i dr. rad sukladno radnim nalozima, a tužitelj je bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu, s time što je taj sud utvrdio da je dio radnog vremena organiziran kao redovan rad od 40 sati tjedno i da je tužitelj obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da mu pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirala tuženica.
11.1. Za ukazati je da se radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme međusobno isključuju, a posao djelatnika pomorske policije specifičan je i složen je, jer obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, te održavaju plovilo na kojem rade pa njihova služba obuhvaća cijelo vrijeme boravka na brodu. Pri čemu se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr 1082/13-2 od 5. listopada 2016., naveo da „Polazeći od toga, da se nameće kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom. Stoga da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustili utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovog radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe i sadržaja radnih naloga - zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova, a polazeći od činjenice da je potpuno neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno razdoblje (tako i u presudi T753/09 od 17. studenog 2009.), a vodeći računa o tome da se pravo na uvećanje plaće ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada (tako u tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 6. lipnja 2006.)“.
11.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.
12. S obzirom na sve gore iznijeto potrebno je naglasiti, da je dopunsko vještvo vještaka Mije Galiota mjerodavno u pogledu točnog izračuna razlike plaće tužitelja za sporno vremensko razdoblje pa je stoga valjalo uvažiti žalbu tuženice i preinačiti odluku suda prvog stupnja kako je to učinjeno u točki I. izreke pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a.
13. S obzirom da je tužitelj djelomično uspio s tužbenim zahtjevom, to je valjalo i preinačiti odluku suda prvog stupnja u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, pa je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, imajući u vidu da je prema procjeni ovoga suda tužitelj uspio sa 83,50 %, a tuženik sa 16,50%, te kada se postoci odbiju da je ukupni iznos tužitelja u visini od 67 %. Na takvo utvrđenje, a kako je prema ocjeni ovog žalbenog suda, sud prvog stupnja donoseći odluku o troškovima parničnog postupka pravilno primijenio odredbu članka 155. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), pravilno utvrdio da tužitelju pripadaju troškovi u visini od 4.331,81 eura to je valjalo na tako pravilno utvrđenu visinu troška parničnog postupka primijeniti visinu uspjeha u sporu tužitelja u visini od 67% pa bi stoga pravilno trebalo tužitelju dosuditi na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.902,31 eura kako je to odlučeno odlukom ovog žalbenog suda pod točkom II. izreke a temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.
14. Imajući u vidu uspjeh tuženice u žalbenom postupku to je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te Tarife Tbr.
10. točka 1. trebalo priznati tuženici trošak žalbe u visini od 500,00 eura kako je i odlučeno točkom III. izreke.
15. Zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu primjenom članka 155. ZPP-a se utvrđuje kao suvišnim pa je shodno tome odlučeno kao u točki IV. izreke.
U Splitu 12. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Sanda Crljen Ivančić
