REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-774/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Staniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege, j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 4. svibnja 2023., poslovni broj: 116 Pn- 3286/18-88, u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 4. svibnja 2023., poslovni broj: 116 Pn-3286/18-88
1. potvrđuje u točki I izreke
2. preinačava u točki II izreke te se sudi:
Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici CH iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.746,23 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 4. svibnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.971,07 eur1 /67.592,52 kn sa zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.929,88 eur / 14.540,68 kn sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
2. Pravodobnom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku odluku zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje ZPP) i zbog odluke o parničnom trošku, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači ili podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.
2.1. U žalbi navodi da je u postupku ostala sporna pasivna legitimacija tuženika jer tuženik nije osiguravatelj odgovornosti tvrtke Hrvatske autoceste te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane izvođenjem tih radova, a pri tome tuženik ne osporava postojanje Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području Republike Hrvatske, čije su ugovorne stranke Hrvatske ceste d.o.o. kao naručitelj i zajednica ponuditelja (između ostalog i PZC Varaždin) kao izvoditelj, budući da se opseg obveze izvoditelja prema trećima temelji isključivo na ugovornim odredbama i da nema zakonske odgovornosti izvoditelja te da u konkretnoj pravnoj situaciji osiguranik tuženika PZC Varaždin nije niti zakonski niti ugovorno odgovoran, niti legitimiran za naknadu štete tuženici. Dalje ističe da je Zakonom o cestama ustanovljena obveza Hrvatskih cesta d.o.o. za upravljanje, građenje, rekonstruiranje i održavanje državnih cesta, a posljedica navedenog ja zakonska obveza Hrvatskih autocesta za naknadu štete korisnicima državnih cesta te da nije od značaja hoće li Hrvatske ceste same ili putem drugih osoba vršiti zadane zakonske obveze jer da sklapanjem ugovora ne dolazi do derogacije zakonskih odredbi, odnosno do prenošenja zakonske odgovornosti za naknadu štete, slijedom čega tuženik smatra da PZC Varaždin, kao njegov osiguranik nije pasivno legitimiran u postupku niti odgovoran za naknadu štete tužiteljici na temelju Zakona o cestama pa da time ne dolazi do primjene Ugovora o osiguranju, niti odgovornosti i legitimacije tuženika. Dodatno tuženik obrazlaže da, iako ugovorne odredbe ne mogu mijenjati zakonom propisanu legitimaciju, da niti iz ugovornih odredbi predmetnog ugovora ne proizlazi pasivna legitimacija ili odgovornost izvođača za štetu i da obveza naknade štete na temelju ugovora postoji samo između ugovornih stranaka i to za slučaj povrede ugovornih odredbi, a kako tužiteljica nije ugovorna strana na istu se odredbe ugovora ne primjenjuju.
2.2. Dalje osporava odluku o parničnom trošku, ističe da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužiteljici nagradu za sastav prijedloga za suđenje u razumnom roku u visini od 248,86 eura jer isti postupak nije bio potreban za vođenje parničnog postupka, koji je uostalom, uz veći broj parničnih radnji završen u roku od 4 godine, zatim da je prvostupanjski sud neosnovano tužiteljici priznao nagradu za sastav odštetnog zahtjeva jer to nije izdatak nužan za vođenje parničnog postupka i da je nezakonito priznao tužiteljici vrijednost jednog boda u iznosu od 15,00 kn primjenom Tarife koja je stupila na snagu 1. studenog 2022., iako je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud tužiteljici trebao priznati parnični trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn za radnje izvršene do stupanja na snagu Izmjene Tarife, dakle do 1. studenog 2022. Pri tome se tuženik poziva na odredbu članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kad je podzakonski propis primijenio retroaktivno. Predlaže preinačiti odluku o parničnom trošku u smislu žalbenih navoda te da drugostupanjski sud sukladno odredbi članka 35. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH podnese Ustavnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa odnosno Tbr. 48. stavka 3. i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Ispitujući pobijanu odluku utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. 11. i 14. ZPP-a, u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tuženik u žalbi ne ukazuje na neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka. Prvostupanjski sud je za svoje pravne stavove dao jasno obrazloženje, koje se temelji na provedenim dokazima i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a izražene pravne stavove prvostupanjskog suda u odnosu na pasivnu legitimaciju prihvaća i ovaj sud.
6. Dakle, u žalbenoj fazi postupka sporna je pasivna legitimacija.
7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obrazloženje da je do oštećenja osobnog automobila tužiteljice marke Mercedes E 500 XMG, kojim je u kritično vrijeme upravljao njezin suprug HH, došlo na Državnoj cesti 22, iz smjera Sudovca prema smjeru [adresa], kada je osobni automobil naletio na oštećeni asfalt na cesti, u dužini od oko 19,6 m, a od desnog ruba kolnika u širini od 1,25 m, uz činjenicu da predmetni dio ceste nije bio označen prometnim znakom koji bi ukazivao na oštećenje i da HH nije mogao izbjeći nalet na oštećeni kolnik jer je suprotnim trakom nailazio kamion, a visinu štete, koja se žalbom ne osporava, prvostupanjski sud je utvrdio iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka. U odnosu na pasivnu legitimaciju prvostupanjski sud utvrđuje da je nesporno da je cestu na dionici [adresa] – [adresa], trebao održavati PZC Varaždin, što ujedno proizlazi i iz Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštiti državnih cesta na području Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018., zatim da je nesporno da je PZC Varaždin osiguranik tuženika, a da naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja nastane izvođenjem radova, kako to propisuje odredba članka 1108. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO).
8. Sukladno odredbi članka 2. stavka 1. točka 18. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje ZC) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, Hrvatske ceste d.o.o. je društvo s ograničenom odgovornošću za upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje državnih cesta, a prema odredbi članka 26. ZC-a poslovi održavanja javnih cesta u smislu tog zakona su, među ostalim, redovito i izvanredno održavanje javnih cesta i ophodnja javnih cesta, a koje poslove održavanja na temelju članka 33. stavka 1., u svezi stavka 3. ZC izravno ne izvode Hrvatske ceste, već izvođenje tih radova ustupaju pravnoj ili fizičkoj osobi koja je za te radove registrirana, specijalizirana i tehnički opremljena te koja raspolaže osposobljenim kadrovima za izvođenje radova održavanja pod prometom. Nadalje, prema odredbi članka 22. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj: 90/14; dalje Pravilnik) redovito održavanje prometnih površina koje čine sastavni dio ceste, podrazumijeva čišćenje i popravljanje lokalnih oštećenja ceste kao primjerice: krpanje udarnih rupa i mrežastih pukotina, odnosno presvlačenje asfaltom ako je to racionalnije, zalijevanje pojedinačnih pukotina, spojnica i reški, ohrapavljenje zaglađenih asfaltnih površina ili posipanje s pijeskom te druge slične popravke.
8.1. U vrijeme prometne nezgode na snazi je bio Ugovor o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštiti državnih cesta na području Republike Hrvatske u razdoblju od 1. 1. 2018. do 31. 12. 2018., sklopljen između Hrvatskih cesta d.o.o., kao naručitelja i PZC Varaždin d.d. Varaždin, kao izvoditelja, kojim su Hrvatske ceste, na temelju članka 1. Ugovora, ustupile redovito održavanje državnih cesta PZC Varaždin za područje Međimurske županije, Koprivničko-križevačke županije i Varaždinske županije, a koji je, kao izvoditelj, propustio sukladno članku 22. Pravilnika sanirati oštećenje ceste u vidu mrežastih pukotina, uslijed čega je došlo do odvajanja dijelova komada asfalta od podloge i do oštećenja osobnog automobila tužiteljice, utvrđenog očevidom policijskih službenika i prometnim vještačenjem. Stoga na temelju ugovornih odredbi i citiranih odredbi ZC-a te odredbi Pravilnika proizlazi odgovornost osiguranika tuženika budući da se isti kao izvoditelj obvezao održavati ceste u stanju podobnom za siguran promet. Održavanje ceste ne predstavlja opasnu djelatnost, a cesta ne predstavlja opasnu stvar pa PZC Varaždin (a time i tuženik kao osiguratelj) odgovara za štetu po principu pretpostavljene krivnje iz odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO, kojom odredbom je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje pa je propust osiguranika tuženika u održavanju državne ceste u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja i štetom koju je imala tužiteljica iz čega i proizlazi odgovornost tuženika za naknadu štete. Pri tome pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je odgovornost naručitelja i izvođača za štetu trećoj osobi solidarna (članak 1107. stavak 1. ZOO-a), a svaki solidarni dužnik odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od bilo kojeg solidarnog dužnika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 1114/2021-2 od 6. listopada 2021.).
9. Stoga je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i dosudio tužiteljici naknadu materijalne štete u iznosu od 8.971,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2023. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.
10. U odnosu na parnični trošak osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.
11. Odredbom članka 155. st. 1. ZPP-a, propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, dakle od slučaja do slučaja.
12. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je neosnovano tužiteljici priznao trošak sastava prijedloga za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 248,86 eura jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parničnog postupka i tužiteljica je zahtjev za naknadu navedenog troška trebala postaviti u sklopu izvanparničnog postupka pokrenutog povodom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pa je u ovom dijelu osnovana žalba tuženika.
13. Preostali parnični trošak pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, u svezi članka 155. ZPP-a i uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa), koja je vrijedila u vrijeme podnošenja zahtjeva za isplatu troškova.
13.1. Tužiteljici pripada nagrada za sastav odštetnog zahtjeva, koji je tužiteljica po punomoćniku dostavila tuženiku prije pokretanja parnice i koji predstavlja izdatak koji je učinjen u povodu i radi izbjegavanja ovog postupka u smislu članka 151. stavka 1. ZPP-a pa tužiteljica ima pravo na naknadu troška sastava istog po Tbr. 28. Tarife, u svezi Tbr. 42. Tarife. Osim toga, tijek zatezne kamate vezan je uz podnošenje odštetnog zahtjeva, pa se sporni trošak ukazuje kao potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.
13.2. U odnosu na žalbene razloge koji se odnose na primjenu Tbr. 48. stavak 3. Tarife i Tbr. 50. Tarife, kao i primjeni boda u vrijednosti od 15,00 kn za reći je da stranka s odvjetnikom zaključuje ugovor o nalogu u smislu odredbe članka 763. stavka 1. ZOO-a i da je sukladno odredbi članka 776. stavka 1. ZOO-a, ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, odnosno odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kada ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo okončanje postupka kada dospijeva naplata odvjetničke usluge. Odredbom Tbr. 48. Tarife propisano je da naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju.
13.3 Tumačenje Tarife, u pogledu dospijeća prava odvjetnika zahtijevati isplatu nagrade za odvjetničku uslugu, dao je i Upravni odbor Odvjetničke komore, koji je između ostalog naveo da potpisivanjem punomoći odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu te su prava i obveze odvjetnika i stranke regulirani tim institutom te da sintagma navedena u uvodnom dijelu Tarife "Odvjetniku pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama Tarife" ne znači da će odvjetnik stranci ispostaviti račun nakon svake obavljene radnje, već upravo suprotno znači da će odvjetnik, a sukladno odredbama ZOO koji se odnose na nalog, svoju uslugu obračunati nakon što izvrši nalog.
13.4 Konačno, Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III/1932/2020 od 24. ožujka 2021. stajališta da su stranke potpisivanjem punomoći sklopile ugovor o nalogu, da je u onom predmetu otkazom punomoći dospjela tražbina tužiteljice prema podnositeljici za poduzete radnje u parničnim postupcima, a u odnosu na prigovor podnositeljice da je tužiteljica bila dužna za svaku obavljenu radnju izdati račun istakao da sukladno navedenom tumačenju Odvjetničke komore ne znači da će odvjetnik stranci ispostaviti račun nakon svake obavljene radnje, već upravo suprotno, znači da će odvjetnik, a sukladno odredbama ZOO koje se odnose na nalog, svoju uslugu obračunati nakon što izvrši nalog.
13.5. Ustavni sud Republike Hrvatske, dakle, ističe kako sukladno mjerodavnoj odredbi Tbr. 48. Tarife naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju.
13.6. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud vrijednost boda obračunao prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa), koja je na snazi u vrijeme završetka glavne rasprave i donošenja odluke o troškovima postupka, u iznosu od 15,00 kn pa stoga žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani. Ukoliko tuženik smatra da su odredbe Tbr. 48. stavak 3. i Tbr. 50. Tarife neustavne, može sam, na temelju članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), predložiti Ustavnom sudu pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom.
14. Slijedom navedenog i djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika u odnosu na parnični trošak, na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a, preinačeno je rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi. Trošak tužiteljice umanjen je za neosnovano priznatu nagradu za sastav prijedloga za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 248,86 eura i PDV u iznosu od 62,21 eura (ukupno 311,07 eura), a s obzirom da je prvostupanjski sud tužiteljici troškove dosudio prema uspjehu u sporu od 59,04 %, priznati troškovi tužiteljice umanjeni su za konačni iznos od 183,65 eura i iznose 1.746,23 eura.
15. Slijedom navedenog žalba tuženika je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena kao neosnovana u odnosu na glavno potraživanje pa je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanoj točki I izreke te je, na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a, u odnosu na parnični trošak, žalba tuženika djelomično prihvaćena i preinačeno je rješenje o parničnim troškovima sadržano u prvostupanjskoj presudi.
16. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu žalbenih troškova jer je sa žalbom uspio samo u manjem dijelu sporednog potraživanja.
17. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.
Slavonski Brod, 12. ožujka 2024.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
