Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž 714/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Dubravke Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja PE iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Buviniću odvjetniku iz Umaga-Umago, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6. OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kožul & Petrinović odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 1942/2019 od 2. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalbe tužitelja PE i tuženika Addiko bank d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 1942/2019 od 2. veljače 2024., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovi postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.834,30 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.389,38 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, točkom III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u odbijajućem dijelu pobija tužitelja, a u točki I. izreke u cijelosti, odluci o parničnom trošku sadržane u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu, te u odluci o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke, pobija tuženik, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika, osporio osnovanost žalbenih navoda tuženika, te zatražio trošak odgovora na žalbu.

4.Žalbe stranaka su osnovane.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6. No, osnovano tuženik upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka za sada u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditor 2. svibnja 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 74.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te je ujedno glavnica vezana za valutu CHF,

-da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u da se kredit otplaćuje u 276 jednakih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 423,86 CHF prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika na dan plaćanja,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja razvidno da preplata tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi ukupno 4.522,31 eur, a po osnovi tečajne razlike18.164,44 eur,

-da je tužitelj podneskom od 9. srpnja 2021. postavio zahtjev kojim je od tuženika zatražio isplatu ukupnog iznosa od 96.700,00 kn / 12.834,30 eur, da je nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio zahtjev sukladno nalazu zatraživši isplatu iznos od 4.522,31 eur i 18.164,44 eur; da je tužitelj iz razloga jer se tuženik protivio toj preinaci, podneskom od 22. studenog 2023. postavio konačni tužbeni zahtjev kojim je zatražio isplatu iznosa od 12.834,30 eur, uskladivši ga pri tome sa nalazom vještaka,

-da je iz iskaza tužitelja u bitnome razvidno da prilikom sklapanja spornog Ugovora nije pregovarao sa pravnim prednikom tuženika ni o odredbi kojom je ugovorne promjenjiva kamatna stopa, kao ni valutna klauzula, da nije ni imao vremena detaljnije pročitati sam Ugovor, da je htio kredit u valuti EUR, no da su mu rekli da je povoljniji kredit u CHF, da mu nitko iz banke, pa ni RE koja je radila na njegovom kreditu, nije objasnio rizike ugovaranja sa valutnom klauzulom u CHF.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja ponajprije uvažava pravna shvaćanja izražena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1402/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13) i poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/18), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 2221/2018 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), donijetim između ostalog i u odnosu na tuženika, kojima je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008 povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

8.2.Nadalje prvostupanjski sud smatra da su ranije spomenute presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h ZPP-a, te čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

Sukladno tome, sud je uvjerenja da se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

8.3.Shodno prednjem, stajalište je suda prvog stupnja da kako su sporne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, jer o istima nije pojedinačno pregovaralo, da su stoga protivne načelu savjesnosti i poštenja, te kao takve uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da su iste ništetne temeljem čl. 81. u svezi sa 87. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03). Pri tome na pitanje djelomične ništetnosti spornog Ugovora prema ocjeni suda prvog stupnja nije od utjecaja činjenica da je predmetni Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika.

Nastavno tome, sud prvog stupnja drži da je sukladno čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), zbog utvrđene ništetnosti spornih ugovornih odredaba, tuženik u obvezi vratiti iznose koje je njegov pravni prednik primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka, a čija je visina utvrđena provedenim financijskim vještačenjem.

Budući da obzirom na ranije navedeno, po ocjeni prvostupanjskog suda, tuženik ima status nesavjesnog stjecatelja, to smatra da je isti dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu počam od svake primljene uplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a

Ujedno sud ne prihvaća kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer da obzirom na pravomoćnost ranije spomenutih presuda poslovni broj Pž 7129/13 i Pž 6632/2017, kao i datum podnošenja tužbe tužitelja, nije protekao zastarni rok od 5 godina, zbog čega odlučuje kao u točki I. izreke presude. Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu do sada izloženog, preuranjenim za sada drži ovaj sud prosudbu prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na informiranost- obavještenost tužitelja, kao potrošača - korisnika spornog kredita, o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, obzirom na pozivanje na ranije citirane sudske odluke, a iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

9.2.Obzirom na prednje, ovaj je sud, odlučujući o žalbenim tvrdnjama tuženika, imao u vidu odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022.

Naime, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu da se presude donesene u kolektivnom sporu, temelje na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora, točnije čl. 85. i 87. ZZP-a/03, čl. 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), da je u kolektivnom sporu najprije utvrđeno, uvidom u predočene formularne (standardne) ugovore banaka i saslušanjem korisnika kredita, te primjenom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP-a/03 i čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a/07, da su posrijedi ugovorne odredbe o kojima potrošači nisu mogli pojedinačno pregovarati s bankama, budući da nisu imali nikakvog utjecaja na sadržaj odredaba standardnog ugovora o kreditu koje su unaprijed formulirale tužene banke, čak i kada bi dvojili o njihovom sadržaju ili zahtijevali dodatne informacije. Iz tog razloga su sudovi dalje ispitivali jesu li osporene ugovorne odredbe, ako su bile jasne i uočljive u standardnom ugovoru o kreditu, potrošačima mogle biti i razumljive.

9.3. U postupku dokazivanja na glavnoj raspravi izvršen je uvid u formularne ugovore o kreditu, opće uvjete poslovanja, opće izjave banaka tijekom oglašavanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka i promjenjivom kamatnom stopom, te su saslušani potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se posljedično tome moglo o istima pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. S druge strane, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, čemu su banke prigovarale u svim žalbenim fazama kolektivnog spora.

Shodno tome, je presudom poslovni broj Pž-7129/13, pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim Sberbank d.d.), a Visoki trgovački sud je utvrdio da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog odbijanja izvođenja dokaza saslušanjem osobnih bankara.

9.4. Obrazloženjem presude poslovni broj Revt 249/14 razlozi koje je Visoki trgovački sud dao o predmetu kolektivnog spora nisu ni s čim dovedeni u pitanje, pri čemu je i Vrhovni sud u odnosu na sve odbijene dokazne prijedloge banaka ocijenio da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8., 220. i 221.a ZPP-a.

9.5.Nakon ukidne odluke Ustavnog suda poslovni broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u ponovljenom žalbenom postupku o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., Visoki trgovački sud iznova je razmatrao pitanje na koji način utvrditi predmet kolektivnog spora, a u vezi s žalbenim prigovorima banaka da na glavnoj raspravi nisu saslušani njihovi zaposlenici na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, Visoki trgovački sud je u presudi naveo da je u kolektivnom sporu bilo potrebno ispitati sadržaj javnih oglasa, promidžbenih poruka i obavijesti potrošačima koje su upućivale banke u općim komunikacijama, te saslušati korisnike kredita, kako bi se s aspekta standarda prosječnog potrošača ocijenilo jesu li potrošači bili obaviješteni o naravi, rizicima i ekonomskim posljedicama osporenih ugovornih odredaba, odnosno načinu određivanja novčane obveze, te na temelju tako izvedenih dokaza utvrditi da li su osporene ugovorne odredbe prosječnom potrošaču bile razumljive, dok obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu predmet kolektivnog spora.

U pogledu odabira dokaza koji u kontekstu predmeta konkretnog kolektivnog spora, i stoga razlozima za odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika banaka na ovu istu okolnost u kolektivnom sporu, Visoki trgovački sud obrazloženje koje nije dovedeno u pitanje presudom poslovni broj Rev 2221/2018.

10.1.Iz do sada iznesenog proizlazi da su sudovi u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama.

Drugim riječima iz tih presuda proizlazi da su u kolektivnom sporu, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

10.2.Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., u odnosu na prigovore banke da u pojedinačnom potrošačkom sporu nisu izvedeni dokazi na okolnosti "je li ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja", izneseno je stajalište da "nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.".

10.3.Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u odnosu na prigovor banke da joj je neizvođenjem dokaza na okolnosti koje su pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu povrijeđeno pravo na jednakost oružja, prihvatio obrazloženje Vrhovnog suda, navodeći da je "Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača"

10.4.Obzirom na prednje, iz do sada spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda, donesenih u kolektivnom sporu, kao i presuda Vrhovnog suda, uključujući i onu poslovni broj Rev 3142/2018, proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka.

Nastavno tome i Ustavni sud RH je u odluci poslovni broj U-III-4150/19 i dr., od 3. veljače 2021., razmatrajući prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Iz tih razloga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika.

11.1.Slijedom svega do sada rečenog, proizlazi da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

Dakle, u slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

11.2.Protivno tome, ukoliko tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud.

12.Primjenjeno na konkretan slučaj, to znači da u situaciji kada je tuženik od početka postupka, dakle već u odgovoru na tužbu, pored ostalog tvrdio da je tužitelju od strane tuženika, bilo dato dovoljno informacija temeljem kojih je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te ga osvijestiti o promjenjivosti kamatne stope, na koju je spornu okolnost predložio saslušanje svoje dvije djelatnice, a istodobno je upravo na tuženiku bio teret dokaza o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, te prvostupanjski sud smatra pravno irelevantnim spomenute dokazne prijedloge tuženika i kao takve ih odbija, nameće se zaključak da je sud prvog stupnja, pogrešno zaključio, da su sporni dokazni prijedlozi tuženika (saslušanje djelatnica tuženika na prednje spomenute okolnosti) pravno irelevantni.

Kada se doista ne bi prihvatili spomenuti dokazni prijedlozi tuženika doista ne bi prihvatili, to bi značilo da se pobijana presuda o tužbenim zahtjevima tužitelja, temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je tuženik-banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

13.U prilog pravilnosti stajališta ovog suda, govori odluka Ustavnog suda RH U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022.

14.Shodno do sada izloženom, za istaknuti je da zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nije u potpunosti razjasnio prednje istaknute sporne okolnosti – da li je i u kojoj mjeri tuženik prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, izvjestio tužitelja, kao korisnika tog kredita o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, budući nije proveo dokaze predložene po tuženiku, posljedično čemu, činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno, a zbog čega se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava.

15.Obzirom na prednje izloženo, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, uz uvažavanje prethodno iznesenih primjedaba ovog žalbenog suda, sukladno dispozicijama parničnih stranaka, na nedvojben način razjasniti sporne okolnosti ukazane od strane ovog suda, nakon čega će pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja.

16.Nastavno tome, valjalo je ukinuti i odluku o trošku.

17.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbe stranaka, te ukinuti pobijanu presudu u cijelosti, a predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, primjenom čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković