Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1418/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka, zastupanog po Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-63/2022-26 od 10. listopada 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda i rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-63/2022-26 od 10. listopada 2023.:

- potvrđuju u točkama I. i II. izreke presude u cijelosti, a točka III. izreke presude za iznos od 1.637,85 eura (slovima: tisuću šesto trideset sedam eura i osamdeset pet centi), te rješenje u cijelosti

- preinačuje presuda u točki III. izreke za iznos od 66,36 eura (slovima: šezdeset šest eura i trideset šest centi) tako da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

II. Nepobijana točka IV. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

"I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti."

1.1. Sud prvog stupnja donio je i presudu čija izreka glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.2402006- 1031262160/51400607-5102975402 koji su tužitelj ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka kao kreditor sklopili 04. svibnja 2006. godine u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka da tužitelju ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], isplati s osnova valutne klauzule iznos od 5.183,07EUR1 /39.050,97 kn (pettisućastoosamdesettrieuraisedamcenti / tridesetdevettisućapedesetkunaidevedesetsedamlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. srpnja 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. rujna 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. listopada 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. studenoga 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. prosinca 2006. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 4. siječnja 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. veljače 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. ožujka 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. travanj 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. svibanj 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. lipnja 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. srpnja 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. rujna 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. listopada 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. studenoga 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. prosinca 2007. do isplate

- 3,34 eura1/25,18 kn sa kamatom od 2. siječnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. veljače 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. studenoga 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 12. prosinca 2008. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. siječnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. veljače 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. studenoga 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. prosinca 2009. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. siječnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. studenoga 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. prosinca 2010. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. siječnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. veljače 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. ožujka 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. travnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. svibnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. lipnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. srpnja 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. kolovoza 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. rujna 2011. do isplate

- 7,02 eura1/52,87 kn sa kamatom od 2. listopada 2011. do isplate

- 160,06 eura1/1.205,95 kn sa kamatom od 2. studenoga 2011. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. prosinca 2011. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. siječnja 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. prosinca 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. ožujka 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. travnja 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. svibnja 2012. do isplate

- 4.355,74 eura1/32.818,29 kn sa kamatom od 22. svibnja 2012. do isplate

- 41,13 eura1/309,88 kn sa kamatom od 2. lipnja 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od

1.704,21 eura1 /12.840,39 kn (tisućusedamstočetirieuraidvadesetjedancent / dvanaesttisućaosamstočetrdesetkunaitridesetdevetlipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2023. do isplate, u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim troškom parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.704,21 eura /12.840,39 kn do zatraženog iznosa od 2.629,20 eura /19.809,14 kn uvećano za sudske pristojbe na tužbu i presudu po odluci suda."

2. Protiv točaka I., II. i III. izreke presude i protiv rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da tužbene zahtjeve tužitelja odbije u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi podnosi zahtjev za eventualno izuzeće suda navodeći da izuzeće traži ukoliko članovi vijeća drugostupanjskog suda ili njemu bliske osobe imaju ili su imale kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF kod tuženika ili drugih banaka ili njima bliska osoba zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu bez obzira je li na pasivnoj strani tuženica ili neka druga strana.

5.1. Na ovaj prijedlog tuženika potrebno je reći da ZPP ne predviđa eventualno podnošenje zahtjeva za izuzeće, kako ga sam tužitelj naziva jer ga postavlja pod uvjetom da su na strani sudaca nastupile određene okolnosti. Kako u zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, ovaj sud zahtjev tuženika nije smatrao zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupio.

6. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud donoseći pobijanu presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer sud nije obrazložio iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja.

6.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja jasno obrazložio razloge zbog kojih smatra da tuženik tužitelja nije informirao o svim odlučnim činjenicama za zaključenje ugovora u valuti CHF, pozivajući se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu u kojem postupku su razmatrani materijali za koje tuženik tvrdi da su bili predani tužitelju u svrhu informiranja, zbog čega ih pravilno sud prvog stupnja nije trebao posebno analizirati u ovom postupku pa po ocjeni ovog suda presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama tako da ju je po žalbi tuženika bilo moguće ispitati. Sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja odbio je prigovor mjesne nenadležnosti zaključujući da je ugovorna odredba članka 14. stavak 5. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102975402 od 4. svibnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) kojeg su zaključili tužitelj i tuženik nepoštena i kao takva ništetna obzirom da je tom odredbom ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Po ocjeni suda radi se o odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i o kojoj nije pregovarao s tužiteljem zbog čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe. Po ocjeni suda odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz svog mjesta prebivališta koje se nalazi u [adresa] u [adresa] radi zaštite svojih potrošačkih prava trebao putovati u Rijeku čime bi bio izvrgnut dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena za razliku od tuženika čije se sjedište nalazi u Rijeci. Donoseći pobijano rješenje sud se pozvao na članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP/14) te na pravno shvaćanje Suda Europske Unije izraženo u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

7.1. Tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o tome da je odredba ugovora kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika nepoštena, a također osporava da bi čak i u slučaju utvrđenja ništetnosti te ugovorne odredbe bio nadležan Općinski sud u Vinkovcima, pozivajući se na odredbe članka 46. i 48. ZPP-a prema kojoj bi nadležan u ovom spisu bio sud u Rijeci. Također u žalbi tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 59. ZPP-a jer se pojam „poslovna jedinica“ ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a poslovnica tuženika na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima to nije.

7.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno utvrdio da je odredba o prorogaciji nadležnosti sadržana u članku 14. stavak 5. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna, jer ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

7.3. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003.

7.4. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Rijeci gdje tuženik ima sjedište i koji je oko 400 km udaljen od mjesta prebivališta tužitelja, što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a (predloženo je njegovo saslušanje), ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

7.5. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Rijeci) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

7.6. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, suprotno pravnom shvaćanju žalitelja, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

7.7. Imajući na umu da iz iskaza tužitelja, kojeg tuženik nije osporio, a niti osporava u žalbi, proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u Županji, na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 20. studenog 2023., koje prihvaća i ovo vijeće, za primjenu članka 59. ZPP-a poslovna jedinica izvan sjedišta pravne osobe ne mora biti upisana u sudski registar, zbog čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

7.8. Iz obrazloženih razloga u prethodnim točkama obrazloženja neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud pogrešno odlučio o tome da je mjesno nadležan te da bi time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a iz kojih razloga je žalbu tuženika protiv rješenja trebalo odbiti kao neosnovanu, a rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

8. Kao nesporne činjenice među strankama sud utvrđuje da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102975402 dana 4. svibnja 2006., temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, da je člankom 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje odobreni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama radi čega je moguća promjena iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja. Nadalje, člankom 8. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490% godišnje. Nesporno je nadalje među parničnim strankama bilo da je kreditom ugovoren rok otplate na 240 mjeseci, kao i da je temeljem članka 7. stavak 1. ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 161,52 CHF, te da je kredit otplaćen.

9. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica kredita i visina anuiteta sud pozivom na odredbu članka 502. c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14., 110/15., 14/19.) utvrđuje da je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sud u bitnome citira sadržaj presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012. Naime, sud u obrazloženju navodi da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud nadalje zaključuje da iz presuda u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci te da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da tuženik s tužiteljem nije pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, već da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik te da se radi o tipskom ugovoru, da mu je kredit odobren za adaptaciju kuće u kojoj stanuje sa svojom obitelji te da je u tu svrhu i utrošen, da ga kod sklapanja Ugovora o kreditu nitko nije upozorio sa rizicima promjene tečaja CHF u odnosu na kunu niti mu je rečeno da u slučaju spora dogovara nadležnost suda u Rijeci, odnosno iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati niti o jednom dijelu ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt niti je bio član nekog trgovačkog društva. Također tužitelj je iskazivao da je Ugovor o kreditu prije potpisivanja „letimično“ prošao, da je na brzinu provjerio kamatnu stopu, iznos kredita, a da u vrijeme zaključenja ugovora nije razumio pojam valutne klauzule.

11. Kako je na temelju prednjih utvrđenja sud zaključio da je ništetna ugovorna odredba kojom je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu CHF sud zaključuje da je tuženik u obvezi tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) platiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe.

12. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 5.183,00 eura, koji iznos je utvrđen uzevši u obzir početno ugovoren tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita te naknadna povećanja tečaja CHF na dan svake uplate. Na tako dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zakonske zatezne kamate primjenom odredbe članka 1115. stavak 1. ZOO-a zaključujući da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

13. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da zastara nije nastupila jer po pravnom shvaćanju suda prvog stupnja zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača u individualnim parnicama potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema utvrđenju suda tužitelj je tužbu podnio unutar zastarnog roka od 5 godina iz članka 225. ZOO-a računajući od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018.) jer je tužba podnesena 24. veljače 2022.

14. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

15. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Naime, u ovom postupku individualne zaštite potrošača tuženik, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao da bi ugovor s tužiteljem bio zaključen na drugačiji način u odnosu na činjenična utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

16. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 ističući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu sve iz razloga jer je ta odredba bila isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom je člankom 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske. Naime, navedene odluke nisu primjenjive u konkretnom slučaju iz razloga što prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

17. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 24. veljače 2022., dakle, prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

18. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno na preplaćene iznose zateznu kamatu dosudio od dana plaćanja svakog anuiteta kao i tvrdnje da je sud mogao obvezati tuženika na plaćanje zateznih kamata slijedeći dan od dana pravomoćnosti presuda kojima je pružena kolektivna zaštita, dakle, od 15. lipnja 2018. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je i po ocjeni ovoga suda sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tužitelj nepošteni stjecatelj jer je on sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom bez pregovaranja s tužiteljem, pravilno je sud prvog stupnja primjenjujući odredbu članka 1115. ZOO-a zateznu kamatu na preplaćene mjesečne iznose tužitelju dosudio od dana stjecanja (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-364/2022). Neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2781/2011 jer je to pravno shvaćanje iznijeto u parnici koja se činjenično razlikuje ove parnice.

19. U odnosu na odluku o parničnim troškovima tuženik u žalbi tvrdi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 kn, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine broj“ 51/23.; dalje: ZIZSP), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjena odredba članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

19.1. Ove žalbene tvrdnje tuženika osnovane su u odnosu na pristojbu na presudu jer je presuda donesena nakon stupanja na snagu ZIZSP-a pa tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu, zbog čega je pogrešno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je kao trošak postupka tužitelju dosudio iznos od 66,36 eura (500,00 kn prema fiksnom tečaju konverzije). Međutim, pravilno je sud tužitelju dosudio zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu jer je tužitelj pristojbu na tužbu podnesenu 24. veljače 2022. platio u vrijeme podnošenja tužbe, kada je po tada važećem Zakonu o sudskim pristojbama bio obveznik plaćanja sudske pristojbe obzirom da je odredba članka 11. stavak 1. točka 20. izmijenjena tek ZIZSP-om, koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023.

20. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika protiv točaka I. i II. izreke presude te protiv točke III. izreke presude za iznos od 1.637,85 eura trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je točku III. izreke presude po žalbi tuženika trebalo preinačiti za iznos od 66,36 eura primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

Koprivnica, 12. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković