REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

P-247/2020-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽET, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 23. svibnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Bojana Zustovića, odvjetnika u Pazinu, te zamjenika punomoćnika tuženika Lorana Milanovića, odvjetnika u Rovinju, 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se u ugovoru o kreditu broj: 326-177/2004 solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić, u Puli, pod posl.br. OU-1605/04 dana 15. prosinca 2004., koji je zaključen između parničnih stranaka, ništetnim odredbe iz članka 2. i 3. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu iz članka 3. točke II. u kojem je propisano da protuvrijednost mjesečnog anuiteta u CHF se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kao i da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.

II. Utvrđuju se u Aneksu broj 2. uz ugovor o kreditu broj 257/2002. solemniziran kod javnog bilježnika Nansi Kopić pod posl. br. OU-173/03-I dana 25. studenog 2004. i koji je zaključen između parničnih stranaka, ništetnim odredbe iz članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu iz članka 3. u kojem je propisano da se protuvrijednost mjesečnog anuiteta u CHF podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, kao i u članku 5. u kojem je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci naknadu za provedenu konverziju u visini 2.184,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici ŽET, OIB [osobni identifikacijski broj], na temelju ugovora o kreditu broj: 326-177/2004 solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić, u Puli, pod posl.br. OU-1605/04 dana 15. prosinca 2004., isplati novčani iznos od 6.878,27 eura / 51.824,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 143,87 eura / 1.084,00 kn od dana 03.01.2005. pa do isplate,

- na iznos od 118,11 eura / 889,96 kn od dana 17.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,95 eura / 74,97 kn od dana 11.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 102,86 eura / 774,97 kn od dana 09.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 102,86 eura / 774,97 kn od dana 05.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 116,13 eura / 874,97 kn od dana 08.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 129,40 eura / 974,97 kn od dana 08.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 129,40 eura / 974,97 kn od dana 07.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,31 eura / 24,97 kn od dana 08.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3,31 eura / 24,97 kn od dana 09.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3,31 eura / 24,97 kn od dana 08.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3,31 eura / 24,97 kn od dana 07.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,95 eura / 74,97 kn od dana 07.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,95 eura / 74,97 kn od dana 06.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,59 eura / 124,97 kn od dana 04.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,53 eura / 101,97 kn od dana 02.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,22 eura / 174,97 kn od dana 07.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,94 eura / 346,15 kn od dana 10.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,67 eura / 246,15 kn od dana 09.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,67 eura / 246,15 kn od dana 08.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,67 eura / 246,15 kn od dana 11.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,67 eura / 246,15 kn od dana 10.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 39,31 eura / 296,15 kn od dana 08.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,21 eura / 446,15 kn od dana 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,85 eura / 496,15 kn od dana 08.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,21 eura / 446,15 kn od dana 08.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,94 eura / 346,15 kn od dana 07.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,09 eura / 362,30 kn od dana 07.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 41,45 eura / 312,30 kn od dana 08.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,09 eura / 362,30 kn od dana 09.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,16 eura / 355,30 kn od dana 06.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,09 eura / 362,30 kn od dana 08.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 61,36 eura / 462,30 kn od dana 10.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 54,72 eura / 412,30 kn od dana 08.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 54,72 eura / 412,30 kn od dana 06.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,09 eura / 362,30 kn od dana 04.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,09 eura / 362,30 kn od dana 08.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,09 eura / 362,30 kn od dana 10.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 54,72 eura / 412,30 kn od dana 09.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 61,36 eura / 462,30 kn od dana 07.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 41,45 eura / 312,30 kn od dana 10.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 46,76 eura / 352,30 kn od dana 07.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4.740,83 eura / 35.719,82 kn od dana 27.02.2013. pa do isplate, koje kamate do dana 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici ŽET, OIB [osobni identifikacijski broj], na temelju Aneksa broj 2. uz ugovor o kreditu broj 257/2002. solemniziran kod javnog bilježnika Nansi Kopić pod posl. br. OU-173/03-I dana 25. studenog 2004. isplati novčani iznos od 21.614,69 eura / 162.855,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 86,92 eura / 654,88 kn od dana 03.01.2005. pa do isplate,

- na iznos od 351,24 eura / 2.646,44 kn od dana 17.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 36,67 eura / 276,27 kn od dana 21.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 16,41 eura / 123,67 kn od dana 09.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,41 eura / 123,67 kn od dana 05.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 29,69 eura / 223,67 kn od dana 08.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 42,96 eura / 323,67 kn od dana 08.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 42,96 eura / 323,67 kn od dana 07.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 331,81 eura / 2.500,00 kn od dana 09.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,14 eura / 23,67 kn od dana 08.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3,14 eura / 23,67 kn od dana 09.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3,14 eura / 23,67 kn od dana 08.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 0,49 eura / 3,67 kn od dana 07.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 3,14 eura / 23,67 kn1 od dana 07.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,41 eura / 123,67 kn od dana 06.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 530,89 eura / 4.000,00 kn od dana 04.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,41 eura / 123,67 kn od dana 03.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,41 eura / 123,67 kn od dana 04.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 66,36 eura / 500,00 kn od dana 20.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 39,91 eura / 300,67 kn od dana 02.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 82,76 eura / 623,67 kn od dana 07.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 98,27 eura / 740,42 kn od dana 10.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,09 eura / 490,42 kn od dana 09.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,63 eura / 690,42 kn od dana 08.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,63 eura / 690,42 kn od dana 11.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,63 eura / 690,42 kn od dana 10.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 104,91 eura / 790,42 kn od dana 08.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 104,91 eura / 790,42 kn od dana 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 184,54 eura / 1.390,42 kn od dana 08.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 191,18 eura / 1.440,42 kn od dana 08.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 131,45 eura / 990,42 kn od dana 07.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 138,20 eura / 1.041,28 kn od dana 07.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 138,20 eura / 1.041,28 kn od dana 08.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 131,57 eura / 991,28 kn od dana 09.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 140,59 eura / 1.059,28 kn od dana 06.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 140,86 eura / 1.061,28 kn od dana 08.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 144,84 eura / 1.091,28 kn od dana 10.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 138,20 eura / 1.041,28 kn od dana 08.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 138,20 eura / 1.041,28 kn od dana 06.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 131,57 eura / 991,28 kn od dana 04.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 969,57 eura / 7.305,20 kn od dana 08.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 144,84 eura / 1.091,28 kn od dana 10.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 138,20 eura / 1.041,28 kn od dana 09.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 144,84 eura / 1.091,28 kn od dana 07.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 138,20 eura / 1.041,28 kn od dana 10.12.2012. pa od isplate,

- na iznos od 131,57 eura / 991,28 kn od dana 07.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 277,01 eura / 2.087,14 kn od dana 06.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 15.535,72 eura / 117.053,89 kn od dana 27.02.2013. pa do isplate, koje kamate do dana 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tužitelju ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici ŽET, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 2.193,07 eura / 16.523,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 25.11.2004. pa do isplate, a koje kamate do dana 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici ŽET, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u visini od 5.524,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je sudu podnijela tužbu protiv tuženika. U tužbi navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik u svojstvu kreditora sklopili Ugovor o kreditu broj 326-177/2004, solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić u Puli pod posl.br. OU-1605/04, dana 15. prosinca 2004., a kojim joj je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije kuće. Tužiteljica je, u svojstvu korisnika kredita zaključila s tuženikom i ugovor o kreditu broj 257/2002 solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić pod posl.br. OU- 950/02 dana 14. studenog 2002., aneks broj 1 uz ugovor o kreditu broj 257/2002 solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić pod posl.br. OU-173/03 dana 19. veljače 2003., aneks broj 2 uz ugovor o kreditu broj 257/2002 solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić pod posl.br. OU-173/03-I dana 25. studenog 2004. i aneks broj 3 uz ugovor o kreditu broj 257/2002 solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić pod posl.br. OU-1606/04 dana 15. prosinca 2004. Ugovorom o kreditu broj 257/5002 od 14. studenog 2002. tužiteljici, kao korisnici kredita, odobren je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 EUR-a, prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije obiteljske kuće. Aneksom broj 1 uz ugovor o kreditu 257/2002 od 10. siječnja 2003. ugovorne strane sporazumno su odredile da je visina kamatne stope fiksna na razdoblje od 5 godina, računajući od dana korištenja kredita, a nakon toga kamatna stopa je promjenjiva. Aneksom broj 2 uz ugovor o kreditu broj 257/2002, solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić pod posl.br. OU-173/03-I dana 25. studenog 2004., provedena je konverzija glavnice kredita na način da se glavnica kredita izražena u EUR preračunava u novu glavnicu izraženu u CHF na dan pisanja aneksa, te se sukladno toj izmjeni valutna klauzula mijenja i veže uz CHF. Sukladno koeficijentu konverzija glavnice kredita na dan 25. studenog 2004. iznosila je 110.243,7 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.243,76 CHF ugovorene su kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Aneksom broj 2 ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 688,76 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 31. prosinca 2004. Aneksom broj 3 uz ugovor o kreditu broj 257/2002 od 15. prosinca 2004. ugovorne strane promijenile su jedan od načina osiguranja tražbine, dok su sve ostale odredbe osnovnog ugovora, aneks broj 1 i aneks broj 2 ostale nepromijenjene na snazi. Napominje se da je u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu tuženik poslovao pod nazivom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.. Prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. presuđeno je da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05). S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF, odnosno koji se tiču valutne klauzule, tužiteljica je preplatila mjesečne anuitete obzirom da su se isti povećavali zbog povećanja tečaja. Iz početnog otplatnog plana za ugovor o kreditu broj 326-177/2004 proizlazi da je tužiteljici predmetni kredit isplaćen 31. prosinca 2004. Srednji tečaj tuženika za CHF na dan 31. prosinca 2004. iznosi 4,971314 kn. Iz aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu broj 257/2002 proizlazi da je konverzija glavnice kredita iz EUR u CHF provedena na dan 25. prosinca 2004. kada je srednji tečaj za CHF iznosio 4,996109 kn. Tužiteljica je predmetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatila 27. veljače 2013. S obzirom na sve naprijed navedeno, tužiteljica je po ugovoru o kreditu broj 326-177/2004 na ime mjesečnih anuiteta pretplatila iznos od 48.000,00 kn, dok je po ugovoru o kreditu broj 257/2002 na ime mjesečnih anuiteta preplatila iznos od ukupno 147.000,00 kn, s time da će se pojedini mjesečni iznosi preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Slijedom navedenog, tužiteljica podnosi ovu tužbu te predlaže sudu da nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, po osnovi, visini, te ističe prigovor zastare. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 326-177/2004, 15. prosinca 2004. kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 35.000,00 CHF (dalje: ugovor o kreditu br. 1.). Tužitelj je također s tuženikom sklopio i ugovor o kreditu broj 257/2002, 14. studenoga 2002., kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 75.000,00 EUR. U svezi tog ugovora sklopljen je Aneks, 25. studenoga 2004., kojim je izmijenjena valuta obveze u CHF (dalje: ugovor o kreditu br. 2). Tuženik ističe kako se na ugovor o kreditu br. 2 ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivne presude budući da se ista odnosi na ugovore o kreditu koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Stoga je tužitelj u odnosu na odredbe tog ugovora o kreditu dužan dokazati u ovom postupku da bi odredba o CHF valuti obveze bila ništetna. U odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze tuženik ističe kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima pa na tu okolnost predlaže saslušanje djelatnika banke. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 25 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi tužitelj zahtijevao isplatu u visini koja bi očigledno predstavljala razliku kao da valute obveze nije niti bilo, tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 10. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje kunski kredit, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio takve kredite. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. S obzirom da tužitelj navodi pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužiteljica je podneskom od 30. listopada 2020., prije zaključenja prethodnog postupka, preinačila tužbeni zahtjev na način da, između ostalog, traži utvrđenje ništetnosti članka 5. Aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu broj: 257/2002. solemniziran kod javnog bilježnika Nansi Kopić pod posl.br. OU-173/03-I dana 25. studenog 2004. u kojem je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci naknadu za provedenu konverziju u visini 2.184,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, te radi isplate iznosa od 2.184,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate.

4. Tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 7. veljače 2023. postavila konačni tužbeni zahtjev, tako da na temelju preplate zbog nezakonite valutne klauzule u CHF po Ugovoru o kreditu broj: 326-177/2004 potražuje iznos od 6.878,27 eura / 51.824,33 kn kako je specificirano u Tablici br. 2 Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 23. studenog 2022., dok po Aneksu br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 257/2002 potražuje iznos od 21.614,69 eura / 162.855,90 kn kako je specificirano u Tablici br. 3 Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 23. studenog 2022. Također, na ime naplaćene naknade za provedenu konverziju tužiteljica sada potražuje iznos od 2.193,07 eura / 16.523,68 kn.

5. Proveden je dokazni postupak u kojem je pročitan ugovor o kreditu (list 8-18 spisa), otplatni plan (list 19- 26 spisa), ugovor o kreditu broj 257-2002 te aneks ugovora o kreditu (list 27-55 spisa), otplatni plan (list 56-73 spisa), pregled prometa (list 74-93 spisa), tečajna lista (list 94-97 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 132- 157 spisa), dopuna nalaza mišljenja (list 215-232 spisa), a na ročištu održanom 23. svibnja 2024. proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje ŽE, dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka CE. Pored toga, pročitani su zapisnik Općinskog suda u Pazinu posl. br. P 396/2020-52 od 3. veljače 2021. (list 233-235 spisa), presuda Općinskog suda u Pazinu, posl. br. P 396/2020-57 od 22. ožujka 2021. (list 236-245 spisa) i presuda Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž- 1228/2021-3 od 16. ožujka 2022. (list 246-251 spisa), a koje je dokaze sud uzeo u obzir jer su nastali nakon zaključenja prethodnog postupka i tužiteljica ih prije nije mogla predložiti. Preostali dokazni prijedlozi stranaka su odbijeni jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Između stranaka nije sporno:

- da je ugovorom o kreditu broj 326-177/2004. od 15. prosinca 2004. tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da je ugovorom o kreditu br. 257/2002 od 14. studenog 2002. tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 EUR-a prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita radi adaptacije obiteljske kuće,

- da je Aneksom br. 2. uz ugovor o kreditu br. 257/2002 od 25. studenog 2004. godine provedena konverzija glavnice kredita na način da se glavnica kredita izražena u eurima preračunava u novu glavnicu izraženu u CHF na dan pisanja aneksa te se u skladu s tom izmjenom valutna klauzula mijenja i veže uz CHF, te da je prema koeficijentu konverzije glavnica kredita na dan 25. studenog 2004. godine iznosila 110.243,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- Aneksom br. 2. uz ugovor o kreditu br. 257/2002 od 25. studenog 2004. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima pri čemu protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 688,76 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća odnosno plaćanja, dok je u članku 5. propisano da korisnik kredita se obvezuje platiti Banci naknadu za provedenu konverziju u visini od 2.184,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, a prije provedbe Aneksa.

8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

9. Presudom Općinskog suda u Pazinu posl. br. P 396/2020 od 22. ožujka 2021. godine utvrđeno je da je djelomično ništava odredba iz aneksa br. 2. ugovora o kreditu br. 257/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 25. studenog 2004. godine koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovoreno da će kamatna stopa biti promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (t.I.). Nadalje je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 24.310,96 kuna sa zateznim kamatama (t. II.), iznos od 15.932,67 kuna sa zateznim kamatama (t. III.), dok su u preostalom dijelu tužbeni zahtjevi za isplatu odbijeni (t. IV.). Osim toga odlučeno je zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka (t. V. - VII.).

10. Presudom Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-1228/2021-3 od 16. ožujka 2022. odbijena je kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Pazinu, posl. br. P- 396/2020-57 od 22. ožujka 2021. u točki I. izreke i odluke o parničnom trošku sadržane u točkama V. i VII. izreke, te je djelomično prihvaćena žalba tužiteljice ŽET i tuženika Addiko bank d.d., preinačena je citirana prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke, na način da je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 4.492,32 CHF i iznos od 2.533,13 CHF sa zateznim kamatama (t. II.) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Addiko bank d.d. na dan isplate, kao i daljnje troškove postupka.

11. Iz zapisnika Općinskog suda u Pazinu posl. br. P 396/2020-52 od 3. veljače 2021. sud je pročitao iskaze svjedoka ME i iskaz tužiteljice ŽET, a koje je iskaze sud u presudi Općinskog suda u Pazinu, posl. br. P 396/2020-57 od 22. ožujka 2021. ocijenio objektivnim, uvjerljivim i međusobno podudarnim, te ih je prihvatio kao istinite. Stoga ovaj sud nema razloga posumnjati u dane iskaze, te ih također prihvaća kao istinite i međusobno podudarne.

11.1. Svjedok JE je u svom iskazu naveo da su 2002. godine tužiteljica kao njegova tadašnja supruga i on podigli kredit radi dovršetka izgradnje obiteljske kuće kako bi imali gdje živjeti zajedno s njihove dvoje djece. Taj kredit im nije bio povoljan zbog visoke kamate. Nakon dvije godine od sklapanja tog ugovora pojavio se problem nedostatka sredstava odnosno trebalo im je još novaca kako bi završili s izgradnjom kuće. U tu svrhu su otišli kod tuženika koji im je ponudio kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Takva ponuda je tada bila izuzetno povoljna jer je kamatna stopa bila dosta niža u odnosu na prvotno ugovoren kredit u eurima. U banci su im rekli kako je potrebno najprije zatvoriti prijašnji kredit te da će im onda odobriti novi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tada im nije bilo bitno kako se taj novi kredit zove, već samo da dobiju novac. Na zahtjev banke su platiti i naknadu koja je bila dosta visoka, a iznosila je između 2.000,00 i 3.000,00 eura, kako bi zatvorili prijašnji kredit. Djelatnik u banci im je ukratko i površno objasnio o čemu se radi, nije se išlo u detalje. Službenik u banci im nije objasnio pod kojim uvjetima odnosno na koji način će dolaziti do promjene u kamatnoj stopi ni 2002., a niti 2004. godine. Isto tako im nije ništa objašnjeno glede mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka. Pojasnio je da su tada zapravo sklopili dva ugovora. S jednim ugovorom su stari kredit pretvorili u novi s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a potom su sklopili drugi ugovor na temelju kojeg su dobili dodatna sredstva i to 35.000,00 CHF. U banci su tužiteljica i on pročitali ugovor te im je rečeno kako je sklapanje navedenih ugovora jedina mogućnost da dobiju dodatna sredstva. Vrijeme je pokazalo da to nije bila dobra odluka jer se radilo o toksičnom proizvodu. Stalno su morali plaćati iznose anuiteta koji su se uvećavali.

11.2. Tužiteljica je iskazala kako je 2002. godine s tuženikom sklopila ugovor o kreditu u svrhu adaptacije njihove obiteljske kuće u visini od 75.000,00 eura s kamatnom stopom od 7,25 %. Rata kredita im je u to vrijeme iznosila oko 500,00 eura mjesečno. 2004. godine su od banke zatražili dodatna sredstva kako bi mogli dovršiti kuću. Banka im je dala ponudu za zatvaranje postojećeg kredita te za dodjelu novog kredita s kamatom od 5,50 % i s valutnom klauzulom u švicarskim francima Oni su prihvatili tu ponudu. Oko 2.000,00 eura je koštao trošak prebačaja kredita. U prvotnom razdoblju im je rata nakon sklapanja tog novog ugovora iznosila 3.300,00 kuna mjesečno, dok im je 2013. godine iznosila 4.800,00 kuna mjesečno. Radi te promjene iz 2004. godine su najprije telefonski nazvali službenika u banci koji im je vodio poslove vezano uz kredit. Nakon što ih je obavijestio o tome što im banka može ponuditi, otišli su u pulsku poslovnicu banke gdje su sklopili novi ugovor o kreditu. Inače su svakog mjeseca odlazili u tu poslovnicu banke kako bi neposredno plaćali rate kredita. Prilikom tih plaćanja nisu razgovarali o sklapanju novog ugovora. Rate kredita su plaćali na šalteru, a razgovore u vezi sklapanja novog ugovora o kreditu vodili su u posebnoj kancelariji na katu. Tuženik im nije objasnio pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa. Isto tako ništa im nije objašnjeno u vezi s promjenom tečaja švicarskog franka. Ni ona ni njezin tadašnji suprug nisu postavljali nikakva pitanja vezana uz okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope ili pak promjena tečaja CHF. U vezi s postignutim dogovorom iz 2004. godine došlo je do sklapanja aneksa br. 2. na ugovor iz 2002. godine te do sklapanja novog ugovora o kreditu. Iz banke su im objasnili da naknadu od 2.000,00 eura plaćaju na ime usluge prebačaja kredita iz eura u chf. U banci su im pročitali ugovor. Nisu pitali da li se sadržaj ugovornih odredbi može mijenjati i prilagođavati. Rata kredita im je u to vrijeme bila prihvatljiva.

11.3. U bitnome iz iskaza svjedoka ME i iskaza tužiteljice proizlazi da oni u vrijeme sklapanja oba ugovora o kreditu i njihovih aneksa nisu imali mogućnosti pregovaranja vezano za odredbe ugovora ili dijelova odredbi ugovora za koje tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti. Također, iz njihovih iskaza proizlazi kako je uvjet za odobrenje novog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (koji im je predstavljen kao povoljniji i s nižom kamatnom stopom) bila uplata naknade za konverziju, međutim djelatnik u banci im ništa detaljnije glede te naknade nije objašnjavao.

12. Svjedokinja ŽE navela je da je u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bila zaposlenik Hypo Alpe Adria Bank, odnosno kasnije ADDIKO BANK. Na pitanje punomoćnika tuženika da li se u to vrijeme mogao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i švicarcima svjedokinja navodi da je bilo moguće, da su nudili sve vrste kredita koje smo imali u našoj ponudi. U to vrijeme su se najviše sklapali u "švicarcima" jer je bila niža kamatna stopa te je rata bila niža. Ne može se očitovati o postotku zaključenih kredita u "švicarcima ili u eurima ali puno veći postotak je bio sklopljen u "švicarcima". Na pitanje da li se ugovor o kreditu mogao sklopiti sa odredbom u kojem je ugovorena fiksna kamata i u kojem je ugovorena promjenjiva kamata misli da je bilo moguće, misli da je bila promjenjiva kamatna stopa povoljnija. Ne može se sjetiti da li se prilikom zaključivanja ugovora o konverziji prikupljala ista dokumentacija koja je bila potrebna prilikom sklapanja glavnog ugovora. Misli da je bila potrebna određena dokumentaciju ali ne može se sjetiti koja. Ona osobno je objašnjavala klijentima da ne prihvaćaju konverziju. Kada se je pitalo konkretno za tužiteljicu, sjeća se imena ali ne zna što je njoj objašnjavala. Može samo generalno govoriti o načinu poslovanja. Svim klijentima su bile ponuđene sve opcije kredita, a na stranci je bilo da odabere što im je najpovoljnije. Radilo se o masovnom traženju kredita, može reći da je to bio jedan vid marketinga. U poslovnici nisu imali naznaka o nekakvom skoku kamate kao i valute. Ona je osobno imala kredit u "švicarcima". Prilikom nuđenja kredita strankama je bio objašnjen pojam promjenjivosti kamatne stope odnosno o kojim faktorima ovisi ta promjenjivost. I njoj je osobno poznato zbog čega dolazi do promjene kamatne stope odnosno o kojim faktorima ovisi kao prvo zbog toga što je ekonomist po struci međutim i ona osobno je objašnjavala svojim klijentima, ali nitko nije mogao očekivati takvu promjenu kamatne stope. Naime, ona osobno je također imala kredit u švicarcima sa malo povoljnijim uvjetima kao zaposlenik banke, ali da se nju pita u to vrijeme da je znala što će se dogoditi ne bi uzimala takav kredit. Nisu davali projekcije klijentima što će se dogoditi ukoliko se kamata poveća za 1% ili više posto kao i valuta. Da ih je netko pitao možda bismo i izračunali. Na pitanje da li je u vrijeme nuđenja kredita znala do kojeg datuma Švicarska narodna banka brani tečaj švicarskog franka prema euru odgovara da joj to nije bilo poznato. Na pitanje da li su klijenti mogli sniziti kamatnu stopu odgovara da nisu mogli. Ne sjeća se da li je bilo takvih zahtjeva da bi klijenti tražili sniženje kamatne stope o kojem bi trebao odlučivati kreditni odbor ali je postojala takva opcija.

12.1. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje ŽE kao istinit i uvjerljiv. Na temelju iskaza svjedokinje ŽE sud je utvrdio da je ona kod tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, radila na poslovima odobravanja kredita, ali se ne sjeća što je tužiteljici vezano za predmetni kredit objašnjavala, već je iskazivala općenito o načinu poslovanja. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da ni ona osobno nije bila informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama, poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

15. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članaka 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje u tekstu: ZPP) i članaka 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., dalje u tekstu: ZZP/07) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Ugovor o kreditu broj 326-177/2004. od 15. prosinca 2004. i Aneks br. 2. uz ugovor o kreditu br. 257/2002 od 25. studenog 2004. predstavljaju potrošačke ugovore o kreditu. Tuženik tijekom postupka tužiteljici nije osporio status potrošača.

16.1. Ugovor o kreditu broj 326-177/2004. od 15. prosinca 2004. je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

16.2. Ugovor o kreditu br. 257/2002 od 14. studenog 2002. godine sklopljen je prije navedenog razdoblja od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine na koji se odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Međutim, iako je taj pravni posao sklopljen 14. studenog 2002. godine, dana 25. studenog 2004. godine sklopljen je Aneks br. 2. tog ugovora kojim je izvršena promjena valutne klauzule iz eura u CHF te je ugovorena niža kamatna stopa. Tužiteljica je pristala sklopiti Aneks br. 2. ugovora o kreditu kako bi joj se smanjili mjesečni anuiteti, što je isprva i učinjeno, ali su s vremenom ti anuiteti bili veći u odnosu na anuitete koje je plaćala prema prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. S obzirom na datum sklapanja Aneksa br. 2. ugovora o kreditu br. 257/2002 (25. studenog 2004.) na isti se primjenjuju utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

16.3. Da se na ugovor o kreditu broj 326-177/2004. od 15. prosinca 2004. i Aneks br. 2. uz ugovor o kreditu br. 257/2002 od 25. studenog 2004. primjenjuju utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, te presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je i u presudi Općinskog suda u Pazinu, posl. br. P 396/2020-57 od 22. ožujka 2021., koju je potvrdio Županijski sud u Rijeci presudom posl. br. Gž-1228/2021-3 od dana 16. ožujka 2021. godine, u postupku koji je tužiteljica vodila protiv tuženika po tim ugovorima o kreditu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke.

17. Vezano za navode tuženice da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

18. Odredbom iz čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Odredbom iz članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, tuženiku se ne može osporiti pravo dokazivanja da su u pojedinom, konkretnom slučaju stranke pri sklapanju ugovora pregovarale o spornim odredbama, te da su tužiteljici kao korisnici kredita bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Radi navedenog, sud je razmotrio dokazne prijedloge tuženika i proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽE koja je u vrijeme odobravanja predmetnih kredita bila zaposlenik prednika tuženika. Iz njezinog iskaza sud nije utvrdio da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama prilikom zaključavanja ugovora o kreditu i aneksa, kao ni da bi tužiteljica od prednika tuženika bila informirana o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

20. Slijedom navedenog, budući da tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati drugačije, u ovom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Prema tome odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu i Aneksa br. 2. ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na temelju članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne.

21. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba iz čl. 5. Aneksa br. 2. uz ugovor o kreditu broj 257/2002 od dana 25.11.2004. koji se odnosi na obvezu tužiteljice, kao korisnice kredita, da tuženiku plati naknadu za provedenu konverziju prije provedbe Aneksa, sud je utvrdio da tužiteljica s tuženikom nije posebno pojedinačno pregovarala o navedenoj ugovornoj odredbi. Naime, ta je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te kroz povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U vrijeme zaključenja Aneksa br. 2. ugovora uz kredit broj 257/2002 na snazi je bio ZZP/03 kojim je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi posl. br. Rev 673/2023-2 od dana 13. veljače 2024. potvrdio stajališta nižestupanjskih sudova koji su utvrdili ništetnim odredbe ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je zauzeo sljedeće stajalište:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

21.2. U tom smislu, nakon provedenog dokaznog postupka sud je u ovom predmetu utvrdio da je tužiteljica je na temelju čl. 5. Aneksa br. 2. uz ugovor o kreditu broj 257/2002 od dana 25.11.2004. morala platiti naknadu za provedenu konverziju, odnosno da joj je tuženik jednostrano nametnuo takvu obvezu. Iz iskaza svjedoka ME i tužiteljice sud je utvrdio da je plaćanje naknade za konverziju bio uvjet za odobrenje novog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji im je kredit predstavljen kao povoljniji i s nižom kamatnom stopom zbog čega se navedena naknada za konverziju može smatrati tzv. „ulaznom naknadom“, odnosno obvezom tužiteljice da tu naknadu plati jer se bez plaćanja iste Aneks br. 2. ne bi mogao provesti i tužiteljici ne bi bio odobren kredit potreban za dovršetak kuće i to upravo u visini koju je banka proizvoljno odredila i nametnula tužiteljici u čl.5. Iz same stipulacije čl. 5. Aneksa br. 2. proizlazi da tužiteljica mora platiti naknadu prije provedbe Aneksa. Pritom im u banci ništa detaljnije glede te naknade nije objašnjavano. Dakle, iz navedene ugovorne odredbe nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada za konverziju plaća, za koje točno troškove i zašto baš u tom iznosu. Tužiteljici nitko nije na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio tu odredbu ugovora (kao i onu glede valutne klauzule u CHF) kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, pa se nedvojbeno radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Dakle, tuženik je temeljem navedene ugovorne odredbe jednostrano nametnuo dodatnu obvezu za tužiteljicu, a koja ugovorna odredba nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se točno ista odnosi i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u toj visini. Slijedom navedenog, radi se o odredbi koja nije jasna, nije lako razumljiva, nije transparentna (jer tužiteljica nije o istoj ni na koji način informirana), stoga je suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna.

22. Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovorna odredba o obvezi tužiteljice u svezi naknade za konverziju kredita, su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

23. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i na temelju ništetne ugovorne odredbe o obvezi tužiteljice na plaćanje naknade za konverziju utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke Mirjane Šindić-Janko dipl.oec. od 7. travnja 2022. godine, koji je dopunjen dana 23. studenog 2022. godine nakon dostavljenih prigovora tužiteljice i tuženika. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovu dopunu nalaza i mišljenja kao objektivne i stručne.

23.1. Tužiteljica je uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita za kredit po Ugovoru 326-177/2004 preplatila na ime tečajne razlike ukupno 51.824,33 kn / 6.878,27 EUR, dok za kredit po Ugovoru 257/2002 i Aneksu br. 2. preplata pozitivnih razlika iznosi ukupno 162.855,90 kn / 21.614,69 EUR. U Tablici br. 2 i Tablici br. 3 Dopune nalaza i mišljenja vještak je pojedinačno prikazao po datumima iznose preplate kredita po mjesecima, bez prijeboja, odnosno bez uzimanja u obzir negativne razlike. Nadalje, iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iznos naplaćene naknade za provedenu konverziju u iznosu od 2.184,00 eura, ako je izvršena dana 25.11.2004. po srednjem tečaju Banke, iznosi 2.193,07 eura / 16.523,68 kn.

23.2. Na dopunu nalaza i mišljenja tužiteljica nije imala primjedbe, te je podneskom od 7. veljače 2023. precizirala konačni tužbeni zahtjev na temelju dopune nalaza i mišljenja vještaka od 23. studenog 2022. godine, s time da je zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj sve iznose naznačila u valuti euro. U odnosu na raniji tužbeni zahtjev tužiteljica sada za kredit po Ugovoru 326-177/2004 na ime tečajne razlike potražuje ukupno 51.824,33 kn što je za 3.824,33 kn više u odnosu na zahtjev iz tužbe, za kredit po Ugovoru 257/2002 i Aneksu br. 2. na ime tečajne razlike potražuje ukupno 162.855,90 kn što je za 15.855,90 kn više u odnosu na zahtjev iz tužbe, dok na ime naknade za konverziju potražuje 16.523,68 kn što je za 23,68 kn više u odnosu na zahtjev iz tužbe, sve zbog toga što je u odnosu na pojedine mjesečne anuitete došlo do njihova povećanja, odnosno proširenja na pojedine mjesečne anuitete koji nisu bili obuhvaćeni tužbom, a sve u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

23.3. S obzirom da je tužiteljica u podnesku od 7. veljače 2023. kojim je uredila tužbeni zahtjev povećala iznose preplate tečajnih razlika koje potražuje, kao i iznos naknade za konverziju, a kojoj je preinaci tuženik na ročištu prigovorio, valja ukazati da je navedena preinaka dopuštena na temelju čl. 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužiteljica može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Da je preinaka dopuštena u ovom slučaju jer je tužiteljica kao potrošač uskladila visinu tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH posl. br. Su IV – 162/2021 od dana 26. studenog 2021.: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“.

23.4. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka od 7. travnja 2022. godine i dopunu nalaza i mišljenja od 23. studenog 2022. godine. Sud nije prihvatio prigovore tuženika kako iz izračuna vještaka ne proizlazi da li je vještačena isključivo razlika s osnove CHF valutne klauzule ili je vještačena i razlika zbog promjene kamatne stope, jer je sud jasno utvrdio da vještak u nalazu i mišljenju, kao i dopuni, izričito navodi ukupnu razliku više uplaćenih mjesečnih anutiteta samo zbog promjene tečaja, dakle ne i kamatne stope. Ostali prigovori tuženika nisu prihvaćeni jer je vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 23. studenog 2022. izričito naveo kako sve iz Nalaza i mišljenja od 07.04.2022. godine ostaje nepromijenjeno, te se isti nadopunjuje samo Tablicom broj 2 i Tablicom broj 3 sa izračunom preplate kredita po mjesecima, bez prijeboja, odnosno bez uzimanja u obzir negativne razlike.

23.5. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikove prigovore na provedeno financijsko vještačenje da je vještak prilikom obračuna od pozitivnih razlika trebao oduzeti tzv. negativne razlike kako bi se utvrdilo koliko je tužiteljica više uplatila tijekom trajanja ugovornog odnosa zbog promjene tečaja valute CHF, u protivnom da se tužiteljica stavlja u povoljniju poziciju što je protivno smislu i svrsi restitucije. Naime, tužiteljica nije primila od tuženika nikakav iznos kojeg bi bila u obvezi vratiti. Tuženik je tužiteljici naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužiteljicu. Nadalje, utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. U svakom slučaju odgovor na ovo pitanje dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću rješenjem posl. br. Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.".

S obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja, kao ni materijalnopravni prigovor prijeboja, niti protutužbu, to nije bilo osnove da sud prihvati tuženikov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, kao i na dopunu nalaza, kojima bi se umanjila tužiteljičina tražbina s tzv. potplaćenim iznosima.

24. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

24.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (22. travnja 2020.) nije protekao je opći zastarni rok od pet godina (članak 225. i 241. ZOO) u odnosu na potraživanje po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.

25. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

25.1. Kako je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovoru o kreditu broj: 326- 177/2004 i Aneksa br. 2. uz ugovor o kreditu broj 257/2002. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak i u dijelu ugovorene obveze plaćanja naknade za konverziju, to je tuženica u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici na temelju članka 1111. u svezi članka 323. stavak 1. ZOO/05. s kamatom od dana stjecanja na temelju članka 1115. ZOO/05.

26. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli niti na odredbu o naplati naknade za konverziju. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

27. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za kredit po Ugovoru 326- 177/2004 ukupno 51.824,33 kn / 6.878,27 EUR, za kredit po Ugovoru 257/2002 i Aneksu br. 2. ukupno 162.855,90 kn / 21.614,69 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je pobliže navedeno u t. III. i IV. izreke presude, te po osnovi naknade za provedenu konverziju iznos od 2.184,00 eura sa zakonskom kamatom od 25.11.2004. pa do isplate, kako je navedeno u t. V. izreke presude.

28. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

29. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, pa joj je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka.

30. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podnesaka od 30. listopada 2020., od 14. lipnja 2022. i od 6. veljače 2023. u iznosu od 500,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), za zastupanja na ročištima 2. studenog 2020., 13. listopada 2022. i 23. svibnja 2024. iznos od 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife). Tužitelju je priznato 3.500 eura, uvećano za troškove PDV-a, što ukupno iznosi 4.375,00 eura.

31. Tužiteljici je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 844,15 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 305,26 eura.

32. Tužiteljici nije priznata naknada za sastav podnesaka od 14. lipnja 2021., te 2. studenog 2021. jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

33. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati troškove postupka u iznosu od 5.524,41 eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 125,00 eura odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

34. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.

Labin, 12. veljače 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika