REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-9831/2024
Zagreb
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ŠG, zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VII policijske postaje Zagreb, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 26. rujna 2024., broj: Pp-9655/2024, u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VII policijske postaje Zagreb, ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na suđenje pred drugim sucem.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 26. rujna 2024., broj: Pp-9655/2024, nakon što je rješenjem ovog suda broj Ppž-3394/2024 od 12. lipnja 2024. ukinuta prethodna presuda kojom je okr. ŠG oslobođen optužbe na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na suđenje, prvostupanjski sud je ponovno, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona, okr. ŠG oslobodio optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se okrivljenik proglasi krivim i kazni za navedeni prekršaj.
3. Žalba je osnovana.
4. Prvostupanjski sud, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, nije prihvatio stav drugostupanjskog suda iznesen u rješenju broj Ppž-3394/2024 od 12. lipnja 2024. da se „po prirodi stvari dio zakonskog opisa čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja“ ne može odnositi na državne organe“. Pritom se prvostupanjski sud poziva na čl. 2. st. 1. Zakona o policiji, čl. 3. st. 1. istog Zakona te čl. 2. st. 1. t. 2. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te ističe da je Ministarstvo unutarnjih poslova „tijelo državne uprave“, a policija služba Ministarstva unutarnjih poslova, da se prethodno navedenim Zakonima detaljno reguliraju poslovi koje obavlja služba policije i policijski službenici pa prvostupanjski sud smatra da „ukoliko postoje poslovi koje obavlja služba policije, tada se dio zakonskog opisa čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja“ u konkretnom slučaju može odnositi i na „službu policije“ kako je navedeno u činjeničnom opisu djela prekršaja, jer ne postoji razlog da se bitan dio zakonskog obilježja prekršaja odnosi samo na službene osobe, a ne i na službu policije, koja je dio državnog tijela odnosno Ministarstva unutarnjih poslova, kao tijela državne uprave“.
5. Suprotno takvom obrazloženju i tvrdnji prvostupanjskog suda da „ne postoji razlog da se bitan dio zakonskog obilježja prekršaja odnosi samo na službene osobe, a ne i na službu policije“, ovaj sud ponavlja stav iznesen u rješenju broj Ppž-3394/2024 od 12. lipnja 2024. da se dio zakonskog opisa čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja“ odnosi samo na omalovažavanje ili vrijeđanje službenih osoba, a ne i državnih organa (odnosno tijela državne uprave, prema sadašnjem ustrojstvu vlasti u Republici Hrvatskoj). Ovo naročito i prije svega zbog činjenice što je smisao propisivanja da sankcioniranje omalovažavanja odnosno vrijeđanja službenih osoba bude ograničeno samo na one situacije kada je do omalovažavanja ili vrijeđanja došlo prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja upravo taj da se spriječi sankcioniranje za ovaj prekršaj u situacijama kada do vrijeđanja ili omalovažavanja dolazi zbog privatnih sukoba ili bilo kojih drugih privatnih razloga. Polazeći od sve temeljne činjenice, ovaj sud smatra da se, po prirodi stvari (kako bi se spriječilo sankcioniranje zbog privatnih sukoba), dio zakonskog opisa „prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja“ ne može odnositi na državne organe (odnosno tijela državne uprave, prema sadašnjem ustrojstvu vlasti u Republici Hrvatskoj), nego samo na službene osobe. Odredba čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jasno razlikuje bitna obilježja djela prekršaja počinjenog prema službenim osobama od djela prekršaja počinjenog prema državnim organima.
6. Po stavu ovog suda, irelevantno je pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe Zakona o policiji kojima je definirano da je policija služba Ministarstva unutarnjih poslova te su definirani poslovi koje obavlja služba policije, jer je potpuno jasno da je služba policije samo naziv organizacijskog tijela te da dodijeljene poslove ne obavlja sama nego preko policijskih službenika. Iz tog razloga nije osnovan stav prvostupanjskog suda da „ukoliko postoje poslovi koje obavlja služba policije, tada se dio zakonskog opisa čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja“ u konkretnom slučaju može odnositi i na „službu policije““. Služba policije, kao i sve druge organizacijske jedinice bilo kojeg tijela državne uprave Republike Hrvatske odnosno državnog organa (prema terminologiji Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira) imaju, u vezi počinjenja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, isti pravni status kao i samo tijelo državne uprave u čijem se ustrojstvu nalaze.
7. Prema tome, imajući na umu da se činjeničnim opisom optužbe u ovom prekršajnom predmetu okr. ŠG stavlja na teret da je vrijeđao i omalovažavao, osim policijskih službenika, i službu policije, to u odnosu na taj dio optužbe (vrijeđanje i omalovažavanje službe policije) nije nužno da činjenični opis optužbe sadrži opis konkretnih službenih radnji odnosno zakonitog naređenja prilikom kojih odnosno u vezi kojih je došlo do omalovažavanja i vrijeđanja službe policije.
8. Slijedom gore navedenog, pobijanu presudu je trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu, koji će odluku o krivnji okr. ŠG donijeti nakon provedenog prekršajnog postupka, vodeći računa da, ako ovlašteni tužitelj do kraja dokaznog postupka ne dopuni optužni prijedlog, dokazni postupak vodi u odnosu na vrijeđanje i omalovažavanje službe policije, te, u slučaju eventualnog donošenja osuđujuće presude, svakako imati na umu da je ovlašten (i dužan) izvršiti izmjenu činjeničnog opisa optužbe na način da se neodgovarajući dio činjeničnog opisa optužbe ispusti. S obzirom na izražene stavove prvostupanjskog suda kojima nije postupio po uputama drugostupanjskog suda iz prethodnog rješenja, bilo je potrebno, na temelju čl. 206. st. 2. Prekršajnog zakona, odrediti da se suđenje u ovom prekršajnom predmetu vodi pred drugim sucem.
9. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 12. veljače 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nikolina Maretić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.
