Poslovni broj: P-21/2024-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, Zagreb, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu određenom radi objave presude, 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 12.685,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te nadoknaditi parnične troškove."

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako je rješenjem tužitelj tužiteljevom osiguraniku CD priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog nesposobnosti za rad ( 100%), počevši od 11. prosinca 2018. s kojim danom je tužitelj i započeo s isplatom. Uzrok priznanja prava na invalidsku mirovinu i naknade za tjelesno oštećenje je ozljeda na radu koja se dogodila 10. srpnja 2012. u prometnoj nesreći u Šibeniku, kada je korisnik tužitelja CD zadobio teške tjelesne ozljede. Prometnu nesreću skrivio je KD. Ministarstvo unutarnjih poslova je obavijestilo tužitelja kako je protiv KD podnesena kaznena prijava, a Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku da je obavijestilo tužitelja kako je protiv istog podiglo optužnicu. Tužitelju da je nastala šteta time što je osiguraniku CD isplatio invalidsku mirovinu kao i naknadu za tjelesno oštećenje. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je tužbeni zahtjev neosnovan već stoga što naknada koju tužitelj potražuje od tuženika (invalidska mirovina zbog ozljede na radu i tjelesno oštećenje) nije dio osigurateljskog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, dosljedno čemu ne može postojati obveza tuženika isplatiti mu utuženi iznos, a što je i unificirani stav sudske prakse, uključivo i one revizijskog suda. Obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalno- pravne propise kojima je definiran opseg obveze ovog tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju (kao zavodu koji obavlja mirovinskog osiguranja). Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, pa je stoga o osnovanosti i visini takvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba tog zakona. Time, protivno tužbenim navodima, u situaciji kada tužitelj naknadu štete potražuje baš od tuženika kao društva za osiguranje baš po osnovi sklopljene Police osiguranja od automobilske odgovornosti ne dolazi u obzir primjena odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelja na osnovi ugovora (police) o osiguranju od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje „u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“. Ništa van navedenog iz oblasti mirovinskih primanja se ne nalazi unutar pokrića osiguranja od automobilske odgovornosti, pa je svako potraživanje tužitelja prema društvu za osiguranje van opsega propisanog odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu neosnovano. Tuženik osporava samu činjenicu isplate utuženih iznosa, time i trpljenja štete, te uzročnu vezu između predmetne nezgode i nastanka štete u vidu isplate mirovine tužiteljevoj osiguranici, jer navedene okolnosti tužitelj nije dokazao odgovarajućim dokazima, a ističe se i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u rješenja tužitelja i priloge ( l.s. 3 - 31), sudsku praksu. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 09. prosinca 2024. su predložile zaključiti glavnu raspravu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Prema čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18 i 102/2019 – u daljnjem tekstu: ZMO) Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.), time da naknada stvarne štete, koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZMO-a, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2.), a zahtjevom za naknadu štete Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina) (st. 3.). Prema članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( Narodne novine broj 151/05,36/09,75/09,76/13, 154/14 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOOP) st. 1. društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

6. Sporno je između stranaka je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime naknade štete predmetni iznos te po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu.

7. Nije sporno da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena tim Zakonom, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

8. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“.

9. Iz navedenog proizlazi kako tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Iz navedenog slijedi da je u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

10. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. U konkretnom slučaju ne postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO te invalidske mirovine koja bi bila utvrđena osiguraniku tužitelja CD u slučaju povrede na radu.

11. ZOOP je lex specialis u odnosu na tuženika koji je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti, materija obveznog osiguranja u prometu uređena je upravo ZOOP-om, obveza tuženika ne bi postojala da nije sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti, na ovaj zahtjev i konkretan odnos između stranaka u pogledu utvrđivanja opsega i visine obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, upravo ZOOP. Kako se radi o prometnoj nesreći i šteti koja je nastala iz prometne nesreće osiguraniku tužitelja, krivnjom osiguranika tuženika, u konkurenciji dva propisa, koja visinu štete odnosno ovu materiju reguliraju na drugačiji način, a šteta je nastala u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina, kada su oba zakona bila na snazi, to ovaj sud drži da je ZOOP lex specialis u odnosu na ZMO, na koji se poziva tužitelj. Dakle, s obzirom da je šteta nastala u prometnoj nesreći, radi se o autoodgovornosti temeljem zaključene police osiguranja, s obzirom na osigurateljno pokriće pa se primjenjuje ZOOP, a ne ZMO, koji zakon bi se primjenjivao da se radi o traženju tužitelja spram osobe koja je prouzročila prometnu nesreću, a ne tuženika. ZOOP i ZMO su bili na snazi u vrijeme nastanka predmetne štete, ali se upravo na tuženika kao osiguravatelja od automobilske odgovornosti, u ovom postupku primjenjuje ZOOP. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog Zakona i njime preuzetih obveza.

12. Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja prema društvima osiguranja s kojima su sklopljene police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisani su odredbom čl. 27. ZOOP-a. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, sukladno čl. 27. ZOOP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi stvarnu štetu u granicama preuzetih ugovorom o osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranika, u konkretnom slučaju je upravo osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće, a visinu stvarne štete treba procijeniti prema kriterijima koji su propisani čl. 27. ZOOP-a. Prema odredbi čl. st. 3. tog članka obveza tuženika kao društva osiguranja postoji samo onda ako bi iznos mirovine koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa invalidske mirovine koji bi se osiguraniku isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao. U postupku je utvrđeno kako je rješenjem tužitelja od 17. prosinca 2018. godine priznato pravo osiguraniku tužitelja na invalidsku mirovinu (zbog ozljede na radu 100%), pa tužitelj nije dokazao postojanje razlike između visine mirovine koja se isplaćuje temeljem rješenja tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, dakle, kako ta razlika ne postoji, to tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti zatraženi iznos kao ni naknadu za tjelesno oštećenje ( koja se naknada isto tako ne nalazi unutar pokrića osiguranja od automobilske odgovornosti). Dakle, tuženik jest pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, ali prema odredbi čl.27.ZOOP-a, nema tog dokazanog iznosa u konkretnom slučaju, štete, koju bi tuženik za utuženi period trebao isplatiti tužitelju, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tuženiku, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav odgovora na tužbu 100 bodova ( Tarifni broj. 7.1.), te za zastupanje na ročištu od 09. prosinca 2024. vrijednost od 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25%, ukupno iznosi 500,00 eura.

14. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 12. veljače 2025.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju.

2. Tuženiku po punomoćnicima.