REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: P-964/2023-22

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Borelli 9, Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Lari Celić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb- dioničko društvo, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupane po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. godine, te nakon objave presude dana 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe točke 1., 4., i 6.2. Ugovora o kreditu broj 9012024734, a koji Ugovor je 13. listopada 2006. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Vere Marčina, pod brojem OU-802/06- 1., a koje glase:

Točka 1. „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.584,74 CHF (slovima: šesnaesttisućapetstoosamdesetčetiri CHF i sedamdesetčetiri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

Točka 4.: „ Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,99% (slovima: četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.”

Točka 6.2.: „Kredit u iznosu od 16.584,74 CHF (slovima: šesnaesttisućapetstoosamdesetčetiri CHF i sedamdesetčetiri C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 60 (slovima: šezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju SORIĆ NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.097,91 EUR na ime preplaćenih tečajnih razlika uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14 posto godišnje, od 1. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12 posto godišnje, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g., pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

− na iznos od 2,88 € od 16.11.2008 do isplate,

− na iznos od 13,66 € od 16.1.2009 do isplate,

− na iznos od 13,77 € od 16.2.2009 do isplate,

− na iznos od 8,77 € od 16.3.2009 do isplate,

− na iznos od 9,46 € od 16.4.2009 do isplate,

− na iznos od 10,05 € od 16.5.2009 do isplate,

− na iznos od 7,01 € od 16.6.2009 do isplate,

− na iznos od 8,32 € od 16.7.2009 do isplate,

− na iznos od 6,05 € od 16.8.2009 do isplate,

− na iznos od 8,51 € od 16.9.2009 do isplate,

− na iznos od 5,82 € od 16.10.2009 do isplate,

− na iznos od 7,94 € od 16.11.2009 do isplate,

− na iznos od 7,19 € od 16.12.2009 do isplate,

− na iznos od 11,97 € od 16.1.2010 do isplate,

− na iznos od 14,80 € od 16.2.2010 do isplate,

− na iznos od 14,11 € od 16.3.2010 do isplate,

− na iznos od 17,69 € od 16.4.2010 do isplate,

− na iznos od 23,04 € od 16.5.2010 do isplate,

− na iznos od 23,57 € od 16.6.2010 do isplate,

− na iznos od 30,89 € od 16.7.2010 do isplate,

− na iznos od 30,83 € od 16.8.2010 do isplate,

− na iznos od 43,69 € od 16.9.2010 do isplate,

− na iznos od 35,95 € od 16.10.2010 do isplate,

− na iznos od 37,84 € od 16.11.2010 do isplate,

− na iznos od 46,40 € od 16.12.2010 do isplate,

− na iznos od 47,14 € od 16.1.2011 do isplate,

− na iznos od 44,06 € od 16.2.2011 do isplate,

− na iznos od 45,90 € od 16.3.2011 do isplate,

− na iznos od 46,76 € od 16.4.2011 do isplate,

− na iznos od 51,79 € od 16.5.2011 do isplate,

− na iznos od 63,53 € od 16.6.2011 do isplate,

− na iznos od 76,16 € od 16.7.2011 do isplate,

− na iznos od 92,37 € od 16.8.2011 do isplate,

− na iznos od 68,48 € od 16.9.2011 do isplate,

− na iznos od 60,51 € od 16.10.2011 do isplate,

− na iznos od 61,00 € od 16.11.2011 do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.337,50 eura, u roku 15 dana, sa zateznim kamatama koje teku počev od dana presuđenja do isplate, u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 26. travnja 2023. godine, navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, dana 13. listopada 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 9012024734, a koji Ugovor je dana 13. listopada 2006. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Vere Marčine, pod brojem OU-802/06-

1. Na temelju Ugovora navedenog u točki I. ove tužbe, tužitelju da je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.584,74 CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje vozila. U Točki 4. Predmetnog Ugovora, ugovorena je godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja navedenog Ugovora iznosi 4,99% godišnje. Kredit se otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta, a koji dospijeva istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Ugovoren je rok otplate kredita 60 mjeseci. U Točki 1. Navedenog Ugovora, ugovoreno je: „ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.584,74 CHF (slovima: šesnaesttisućapetstoosamdesetčetiri CHF i sedamdesetčetiri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ U Točki 4. Ugovoreno je : „ Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,99% (slovima: četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.” U Točki 6.2. Ugovoreno je : „ Kredit u iznosu od 16.584,74 CHF (slovima: šesnaesttisućapetstoosamdesetčetiri CHF i sedamdesetčetiri C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 60 (slovima: šezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.” Prethodno navedene odredbe predstavljaju odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, budući je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane banaka te koje čine sastavni dio standardnih, adhezijskih ugovora koje banke koriste radi pružanja svojih usluga, a u kojima je mogućnost pregovaranja isključena, čime je, posljedično, isključena i mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to i propisano odredbom čl. 81. ZZP/03. Sporna odredba točke 1., 4. i 6.2. Ugovora među strankama nije lako razumljiva, jer u odnosu na, u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parameter, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženiku, kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj, slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe, te u sporazumu sa tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva, ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorne kamatne stope tako da je tužitelj, kao potrošač, na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja sporne odredbe nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti, procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe istih odredbi Ugovora, obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika, kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, te je nedvojbeno da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu, koje nisu lako razumljive, odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka, zbog čega su iste nedopuštene. Posljedično navedenom, u predmetnom ugovornom odnosu došlo je do neravnopravnog položaja stranaka, odnosno, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, i to iz razloga što je vjerovnik (kreditor), odnosno tuženik, imao mogućnost jednostranog određivanja obveze tužitelja koji pak promjenu po gore navedenim ugovornim odredbama nije mogao predvidjeti, niti mu je takvo što usmeno pojašnjeno, a pravilnost promjene nije mogao ni provjeriti jer za to nema nikakvih valjanih i razvidnih kriterija u samom ugovoru. Nesporno je da je tuženik takvu mogućnost i iskoristio, budući isto jasno proizlazi iz otplatnog plana te izvoda prometa po računu tužitelja iz kojeg su vidljivi iznosi mjesečnih anuiteta koje je tužitelj po predmetnom ugovoru o kreditu isplatio tuženiku. Prethodno opisana neravnopravnost čini navedene odredbe ugovora nepoštenima, a kao takve i ništetnima, što za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno čl. 81.,82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.-96/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007.godine, a od 7.kolovoza 2007.godine je postupao suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno, valja naglasiti kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je kolektivnom presudom potvrđenom od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Predmetni kredit tužitelj je ishodio u privatne svrhe, kao potrošač. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to glede odredaba koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora, te su time ništetne. Takav stav o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o kreditu zauzeli su Trgovački sud u Zagrebu odlukom pod posl.br. P-1401/12 od 04. Srpnja 2013.g., koja je potvrđena odlukom VTS-a RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. Lipnja 2014.g., donesenoj na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita od 4/2012. godine, a koji stav je osobito obrazložen na str. 53-57 citirane Presude, kao i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 od 09. Travnja 2015. godine. Temeljem odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Činidba u pogledu kamate koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije određena, niti odrediva. Kamatna stopa mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno niti pregovaralo. S tim u svezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te je o istom obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata, za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Pri ugovaranju promjenjive kamatne stope koja se mijenjala odlukom tuženika, nije postojala nikakva ugovorena formula niti utvrdivi parametri, niti su određena razdoblja u kojima se pomoću te formule i parametara kamata izračunava i na temelju toga mijenja. Nije niti savjesno, niti pošteno, istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima i to zavisnima o nepredvidivim i neizvjesnim čimbenicima, kao što su ponuda i potražnja na financijskom tržištu, stopa inflacije, te drugi makroekonomski parametri, te da kamatnu stopu mijenja banka jednostranom odlukom na koju korisnik kredita ne može utjecati. Rata kredita se tužitelju povećala iznad granice koju nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Tuženik je, dakle, jednostranom odlukom, i bez ikakve obavijesti tužitelju, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, te protivno moralu društva, mijenjao godišnju kamatnu stopu, čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Na taj način, tuženik je prekršio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe Zakona o obveznim odnosima, Ustav RH, te je postupao protivno moralu društva. Glede nepoštenosti, te time i ništetnosti ugovorne odredbe glede ugovorene kamatne stope, početna redovna kamatna stopa bila je 4.99%, ugovoreno je da je promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora – dakle jednostranom odlukom. Predmetna odredba koja govori o promjenjivoj kamatnoj stopi je ugovorna odredba formirana unaprijed od strane tuženika, a tužitelji prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Ista ugovorna odredba sadržana je u svim ugovorima ove vrste za ostale korisnike kredita, dakle nitko od klijenata banke – fizičkih osoba nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (NN 96/03) određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno se prema navedenom posebnom zakonu nepoštenim ugovornim odredbama smatraju: • odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga • odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca • odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom S time u vezi, općim propisom, čl. 272, u svezi sa čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, određeno je da je ugovor, odnosno pojedina odredba ništetna, ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako sadrži dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da ju odredi. Dakle jasno je zabranjeno da jedna ugovorna strana određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, a kao sankcija propusta poštivanja te odredbe jeste ništetnost takve odredbe. Također, činidba mora biti određena u skladu sa člankom 269. st. 2. ZOO-a. Nedopušteno je jednostrano povećanje kamatne stope, mimo ugovorenih kriterija, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, takvo postupanje predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno prikuplja nepripadnu zaradu, a sa druge strane, korisniku kredita čini štetu umanjenjem njegove imovine. Bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom određena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kakvoj referentnoj kamatnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost kao općeg načela zaštite potrošača, promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija tog izračuna. Ovakvom praksom povrijeđeno je i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora „potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatnih stopa“. Navedeno je utvrđeno u presudi VTS RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. 06.2014. godine „da su banke, (ujedno ovdje tuženik), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, jer su u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristile nepoštenu ugovornu normu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna”. Ništetna je – nepoštena ugovorna odredba prema kojoj Kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i razumne parametre. Pri tome, konkretno tužitelj, kao neinformirana i nestručna osoba, nije u trenutku sklapanja ugovora mogao znati da će se kamatna stopa jednostrano mijenjati od strane tuženika, zloupotrebljavajući položaj neusporedivo jače strane, da će tako tuženik uprihoditi nepripadnu dobit, samo zato jer je dogovorena promjenjiva kamatna stopa, sa druge strane pritom čineći štetu tužitelju (konkretno tužitelju koji je kredit vratio), umanjenjem njegove imovine. Time, kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to visina kamatne stope nije ugovorena te bi potrošač bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi – konkretno 1/4 zakonske zatezne kamate (čl. 26 st. 3 ZOO-a) – tako i u odluci VSRH posl.br. Rev 430/06 od 06.06.2007. godine, a koja konkretno zapravo u periodu otplate kredita odgovara početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% - dakle manjoj nego je to bila kamata za kredite vezane za valutu EUR. Slijedom iznesenog, proizlazi da su u predmetnom ugovoru ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Uvidom u Ugovor o kreditu, ne proizlazi da bi tuženik tužitelja upoznao o parametrima za promjenjivu kamatnu stopu – da je banka istog upoznala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene kamatne stope, već isto nije učinio. Banke, tako i tuženik, su u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena o kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu na EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim time i ništetnim. Logično je da su potrošači, tako i tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema banci, temeljem niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u CHF nego je to bila ponuda za početnu kamatu za kredite vezane za valutu EUR, procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i tečaju valuta) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u CHF banke su, tako i konkretno tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, tako i tužitelja. S obzirom da je tuženik stekao određena novčana sredstva temeljem ništetnih ugovornih odredbi dužan je vratiti stečeno sa zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa do isplate tužitelju, a što sa druge strane predstavlja nastalu štetu Tužitelju koja je nastala umanjenjem njegove imovine. Tužitelj konačno uređuje tužbeni zahtjev podneskom od 30. listopada 2024. (l.s. 124-126).

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu od 31. svibnja 2023. (l.s. 41-95) u bitnome protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti, uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9012024734 koje su stranke zaključile dana 13.10.2006.g., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.584,74 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a iu pogledu visine potraživanja. Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012024734 dana 13.10.2006. godine. Međutim, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 16.11.2011. godine dakle, više od 11 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo je bitno istaknuti iz sljedećih razloga: 1) Predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. 2) Tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima 3) Tužiteljevo potraživanje je zastarjelo Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. 2) Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9012024734 dana 16.11.2011. godine u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni izračun na koji se tužitelj poziva, iako izrađen po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, odnosno napravljen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: pregled uplata po kreditu (l.s. 12-22), plan otplate (l.s. 23-26), ugovor o kreditu broj 9012024734 sklopljen 13. listopada 2006. (l.s. 27-31), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Petru Bajlu (l.s. 112-117), te na ročištu održanom 16. siječnja 2025. izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 135).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu 9012024734 od 13. listopada 2006.,i to onih kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF te promjenjiva kamatna stopa, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.097,91 EUR, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate, sve na ime stečenog bez osnove.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

-da su stranke 13. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu 9012024734, gdje se u čl. 1. Ugovora navodi da se banka korisniku kredita obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.584,74 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a radi se o namjenskom kreditu za kupnju vozila.

-da je kredit odobren s rokom otplate od 60 mjeseci, u 60 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja.

-da je u čl. 4. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,99%, s tim da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke,

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 16.584,74 CHF, prema srednjem tečaju banke tuženika na dan isplate.

-da je tužitelj tuženoj u razdoblju otplate kredita, uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj, uplatio ukupni iznos od 1.097,91 EUR, kada se uzmu u obzir samo pozitivne razlike anuiteta.

7. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom dana 16. siječnja 2025. (l.s.134-136), ovaj sud utvrdio je da je tužitelj do umirovljenja, 2001., bio djelatnik MORH. Navodi da je N 30 % i nije sposoban za rad te se uzdržava od sredstava svoje mirovine. Sredstvima kredita kupio je osobni automobil za svoje potrebe i potrebe obitelji. U banci tuženika u kojoj je inače imao račun da su mu rekli da je najrentabilnija valuta CHF, da mu nisu ništa posebno objašnjavali vezano za tu valutu, a njemu da je zvučalo primamljivo. Navodi da mu je samo trebao kredit. Navodi da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te da mu je za potpis ponuđen već pripremljeni ugovor.

8. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

10. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

11.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

11.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

12. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

13. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

14. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja te analizom predmetnog Ugovora ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

15. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

16. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

17. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

20. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka od tužitelja stekla viši novčani iznos uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita i to iznos od 1.097,91 EUR, od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, ako se uzmu u obzir samo pozitivna razlika anuiteta (Tablica br.1., l.s. 114-116).

21. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što se tiče ništetne odredbe o valuti, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao. Ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je tužitelj kredit otplaćivao u određenim iznosima kako ga je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao.

22. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

24. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

25. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 26. travnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

27. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita, kako je tužitelj i zatražio uređenim tužbenim zahtjevom.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 30. listopada 2024. te 28. studenog 2024. po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 12. rujna 2023. i 16. siječnja 2025. po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ukupno 375 bodova, što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54.), čini 750 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25%, ukupni trošak koji je tužitelj imao za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika iznosi 937,50 eura. Ovom iznosu valjalo je pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 1.337,50 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan jer je zatražen trošak sudske pristojbe, koju ovaj tužitelj nije platio niti je u obvezi platiti ju. Stoga je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan. U Zadru, 12. veljače 2025. godine

Sutkinja

Ivana Klišmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP-a, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.