Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-480/2023-4

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mireli Hajdarević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2407/2021-25 od 14. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja RŽ i žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2407/2021-25 od 14. ožujka 2023. pod st. I. izreke, u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.404,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, u dijelu pod st. III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.427,82 EUR, u pobijanom dijelu pod st. IV. izreke, kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 447,92 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i pod st.

V. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2407/2021-25 od 14. ožujka 2023. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 0,06 EUR, te u dijelu pod st. III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 248,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te za navedeno odlučuje:

Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjev u iznosu od 0,06 EUR, kao s neosnovanim.

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 248,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao s neosnovanim.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu broj 045-50-4053943 od 23. travnja 2007. koji su sklopile stranke, u dijelu čl. 7. kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća (st. I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.404,08 EUR / 40.716,57 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.676,57 EUR /12.632,12 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan (st. IV. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan

2. Tužitelj žalbom pobija navedenu presudu pod st. IV. izreke, za iznos od 447,92 EUR, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP).

3. Tuženik pobija navedenu presudu, pod st. I., II., III. i V. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja trebao meritorno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva, u odnosu na kojeg tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, treba reći da je prvostupanjski sud dopunskom presudom poslovni broj P- 2407/2021-34 od 27. rujna 2024. odlučio o tome dijelu tužbenog zahtjeva.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koje u žalbi ukazuje tuženik, jer je obrazloženje pobijane presude sastavljeno u skladu s tom procesnom odredbom.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se dijelovi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula utvrde ništetnim, te da se naloži tuženiku da joj isplati s osnove preplate po toj ništetnoj ugovornoj odredbi iznos od 5.404,08 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 502.c ZPP utvrdio da je vezan za navedena pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer se tužitelj u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvao (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno na temelju presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

12. S obzirom na to da tužitelj u tužbi tvrdi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što iznosi i u svom iskazu, na tuženiku je bio teret dokaza da tome nije bilo tako, jer prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“. broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP) ako tuženik (trgovac) tvrdi da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, tada je dužan to dokazati, a što nije dokazao, jer je tijekom prvostupanjskog postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje BŽ, kako to proizlazi iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 31. siječnja 2023., budući da je izjavio da osim dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika nema nikakvih drugih dokaznih prijedloga.

13. Prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika, jer javni bilježnik nema neposrednih saznanja o postupku pregovaranja koje je prethodio zaključenju spornog ugovora o kreditu, a time niti o činjenicama odlučim za ovaj postupak.

14. Nije odlučno u ovom postupku niti to što je tužitelj otplatio kredit do podnošenja tužbe, jer time nije nestala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koja je postojala za vrijeme trajanja ugovora, niti se ovdje može primijeniti čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), jer se ovdje ne radi o zabrani manjeg značenja.

15. Stoga je sud prvog stupnja, pravilnom primjenom čl. 502.c ZPP, utvrdio da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna.

16. Pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

17. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, koja je podnesena 30. ožujka 2021., nije protekao zastarni rok od 5 godina.

18. S obzirom na to da tuženik nije imao primjedbe na točnost matematičkog izračuna financijskog vještaka, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelju temeljem čl. 323. st. 1. ZOO pripada iznos od 40.716,47 kuna, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22), kada je utvrdio da u eurima to iznosi 5.404,08 EUR, jer pravilnom konverzijom tog kunskog iznosa u EUR, prijemnom fiksnog tečaja, tužitelju pripada iznos od 5.404,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, na što s pravom ukazuje tuženik u žalbi.

19. Pravilno je sud prvog stupnja na dosuđeni iznos glavnice dosudio zatezne kamate od dana isplate spornih iznosa, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja kada nije tužitelja upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule, što je imalo za posljedicu zaključenje predmetnog ugovora i njegovu isplatu, čime je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, pa kako je uz to tuženik znao, odnosno morao znati da je takva ugovorna odredba protivna čl. 81. st. 1. ZZP, tuženik nije bio savjestan stjecatelj, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 20. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude, a st. II. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.402,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je temeljem čl. 373. t. 3. ZPP trebalo preinačiti st. II. izreke pobijane presude i odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznosa od 0,06 EUR, a budući da zbroj iznosa na koji teku zatezne kamate iznosi 5.404,02 EUR, pa nije trebalo odbijati tužitelja i s pripadajućim zateznim kamatama na taj odbijajući iznos glavnice.

21. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da mu pripada trošak za sastav podneska od 30. ožujka 2021., jer je tim podneskom tužitelj ispravio tužbeni zahtjev, pa se stoga ne radi o trošku koji bi bio svrsishodan za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

22. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ne pripada mu trošak za sastav podneska od 11. svibnja 2021. (pogrešno navedeno od 9. svibnja 2021.) u punom iznosu prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ , broj, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: OT), jer se u tom podnesku iznose poznati pravni stavovi iz stabilne i ustaljene sudske prakse (čl. 155. st. 1. ZPP), niti mu puni trošak po Tbr. 8/1 OT pripada za sastav podneska od 23. siječnja 2023., jer je tim podneskom uređen tužbeni zahtjev u EUR, pa se ne radi o obrazloženom podnesku.

23. Stoga je trebalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. IV. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 447,92 EUR.

24. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da tužitelju ne pripada trošak za sastav podneska od 23. siječnja 2023. od 25 bodova (prvostupanjski je sud za sastav tog podneska tužitelju dosudio trošak od 62,18 EUR), jer je tužitelj u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj uredio tužbeni zahtjev, pa se ne radi o trošku koji nije bio svrsishodan za vođenje postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

25. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je tužitelj imao mogućnost platiti pola iznosa sudske pristojbe, da ju je platio u roku od 3 dana, pa da niti tuženik nije dužan naknaditi tužitelju puni iznos sudske pristojbe. Naime, tužitelj nije bio u obvezi podmiriti sudsku pristojbu u roku od 3 dana (to je samo mogućnost), pa ne može niti snositi štetne posljedice toga što nije u tome roku platio sudsku pristojbu, tako da je pravilno sud prvog stupnja dosudio tužitelju trošak sudske pristojbe u cijelom plaćenom iznosu od 33,18 EUR i 100,49 EUR (pobija se iznos dosuđenog troška pristojbe u iznosu od 16,59 EUR i 50,25 EUR).

26. Prvostupanjski je sud pravilno vrijednost boda obračunao prema OT koja je bila na snazi u vrijeme donošenja presuda, sukladno Tbr. 48/3 OT, prema kojoj vrijednost boda iznosi 15,00 kn /1,99 EUR.

27. No, prvostupanjski je sud pogrešno priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištu održanom 7. rujna 2022., u iznosu od 248,75 EUR, jer to ročište nije održano.

28. Slijedom navedenog trebalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka iz st. III. izreke pobijane presude za iznos od 1.427,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (razlika između dosuđenog iznosa od 1.676,57 EUR i iznosa od 248,75 EUR), te pod st. V. izreke (tuženik je uspio u sporu sa neznatnim dijelom zahtjeva, o kojem je odlučeno dopunskom presudom), dok je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP trebalo preinačiti st. III. izreke pobijane presude i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška u daljnjem iznosu od 248,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

29. Tužitelju ne pripada trošak za sastav žalbe, jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP).

30. Tuženik je u žalbenom postupku uspio samo u dijelu odluke o trošku, a kako se uspjeh u žalbenom postupku određuje s obzirom na uspjeh glede glavnog zahtjeva, to mu ne pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković