Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1598/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Nujić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod posl.br. P-291/2024 od 17. srpnja 2024., u sjednici održanoj 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod posl.br. P-291/2024 od 17. srpnja 2024.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod posl.br. P-291/2024 od 17. srpnja 2024.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom u točki I. njezine izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba kojom je glavnica kredita kao i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržana u čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 13. lipnja 2006. Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.587,70 eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka kako je to specificirano u izreci, te mu je naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.708,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. i III. izreke). U točki IV. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je zahtjev tuženika radi naknade troškova postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

3. Protiv presude i rješenja žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana uvaženjem žalbe ukine.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u svim onim dijelovima čl. 2., 3. i 4. toga Ugovora u kojima se glavnica i anuiteti vežu uz CHF (valutna klauzula), kao i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 2.587,70 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala na temelju jednostrane odluke tuženika te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti sukladno Ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Tužitelj je u predmetu koji se vodio kod istog suda pod posl.br.P-3678/19 ishodio pravomoćnu presudu kojom je utvrđena djelomična ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu promjenjive kamatne stope i shodno tome isplatu neosnovano stečenog iznosa po toj osnovi, zbog čega je sud ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o pravomoćno presuđenoj stvari (različiti objektivni identitet) spora. Tako da je u ovom postupku ostalo za raspraviti spornu činjenicu jesu li ništetni dijelovi ugovornih odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu te posljedično tome o pravu tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, kao i zastara utužene tražbine.

8. Imajući u vidu prethodno navedene činjenice, te cijeneći direktan učinak kolektivne tužbe u sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je donesena pravomoćna presuda pod posl.br. P-1401/2012, kao i okolnosti ovog slučaja koje je sud ocijenio osnovom isprava u spisu i ocjenom personalnih dokaza (iskaza tužitelja i iskaza svjedokinje UA djelatnice tuženika koja je radila na obradi kredita) sud je prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev. Utvrdio je da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu koja je nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u odnosima stranaka. Valutna klauzula ne zadovoljava zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena budući rizik promijene tečaja potrošač mora razumjeti ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i u pogledu konkretnog dosega i posljedica koje mogu nastupiti u njegovoj imovinskoj sferi pa kako u ovom slučaju tome nije udovoljeno i tužitelj kao potrošač nije bio informiran o navedenim okolnostima, sud je prvog stupnja odbio sve suprotne tvrdnje tuženika pozivajući se na odredbu čl. 502.c. ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP).

9. O neinformiranosti tužitelja sud je zaključio cijeneći iskaz svjedokinje UA koja je izjavila kako se ne sjeća tužitelja niti sklapanja konkretnog ugovora, a nakon ukidne odluke ovog suda pod posl. br. Gž-802/2023 sud je prvog stupnja saslušao tužitelja koji je potvrdio da pregovaranja nije bilo, da je razumio visinu glavnice kredita koja je ugovorena i rok otplate, ali ne i doseg odredbe o valuntoj klauzuli, pogotovo ne na način da će rate znatno porasti u odnosu na početno ugovorenu. Slijedom navedenog sud je utvrdio kako tužitelj nije bio informiran, niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio odgovarajuće obavijesti u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Nadalje, sud je utvrdio kako tužiteljevo pravo na restituciju osnovom ništetne ugovorne odredbe nije prestalo ni zastarom tražbine budući je tužba radi zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka čime je došlo do prekida zastarijevanja, a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa je individualna tužba tužitelja podnesena 11. svibnja 2021. pravovremeno, u smislu odredbe čl. 241. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Visina zahtjeva utvrđena je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka te je tužitelju dosuđena razlika od 2.587,70 eur između anuiteta koji su plaćeni i onih koji su obračunati primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, pri čemu je sud prvog odbio uračunati negativne tečajne razlike.

11. Tuženik tvrdi kako je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da se u razlozima poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i bezrezervno prihvaća nalaz vještaka bez provođenja dopunskog vještačenja po prijedlogu tuženika. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju budući presuda suda prvog stupnja sadrži jasne, iscrpne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i tvrdnjama stranaka, a uostalom ovaj je žalbeni navod prema svojem sadržaju zapravo usmjeren na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ni jedna druga na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.

12. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Tuženik u žalbi ne pobija utvrđenje da sa tuženikom nije pregovarao, no pobija ocjenu suda da bi postupao protivno dobroj vjeri uz tvrdnju kako ni jedna bankarska institucija nije mogla znati ili predvidjeti kretanje tečaja CHF pa tako ni tuženik zbog čega svojim postupanjima nije mogao dovesti do značajne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka. Ujedno navodi kako se sud prvog stupnja suviše oslanja na direktan učinak tužbe iz kolektivnog spora, umjesto da je cijenio okolnosti ovog slučaja.

14. Sud je prvog stupnja prema odredbi čl. 502. c ZPP vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora u kojem je tuženik sudjelovao u svojstvu stranke i prema tome radi se o okolnosti koju je dužan uzeti u obzir. Unatoč tome, sud je proveo dokaze koje su stranke predložile, pa tako i saslušanje tužitelja sukladno uputi iz ukidne odluke ovog suda, čime je potpuno udovoljeno zahtjevima jednakosti oružja kako je to navedeno u odluci Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022 . Dakle, protivno žalbenim tvrdnjama činjenično je stanje utvrđeno ne na apstraktnoj razini, već na razini ovog konkretnog pojedinačnog slučaja. Rezultati dokazivanja nisu potvrdili tvrdnju tuženika da bi tužitelj bio informiran o značaju i dosegu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, što konačno ni djelatnica tuženika nije potvrdila, pa je utoliko sud prvog stupnja s pravom ocijenio da se ne radi o iznimci na koju pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva. Stoga kako je u kolektivnom sporu već utvrđeno da je tuženik postupao protivno načeli savjesnosti i poštenja čime je uzrokovao znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja, a izvedeni dokazi u ovom predmetu potkrjepljuju ispravnost takvog utvrđenja, svi žalbeni žalbeni navodi o suprotnom nisu utemeljeni.

15. Na jednak je način pravilno utvrđena visina zahtjeva prema tečaju na dan isplate kredita (početnom tečaju) sukladno odredbama citiranih zakona i ujednačenoj sudskoj praksi pa tuženik bez osnove tvrdi da bi se ravnoteža uspostavila uz primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Takvu je primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka istakao u podnesku od 29. studenog 2022., te se pozivao na uračunavanje tečajnih razlika i štoviše u istom je podnesku sam ispravno zaključio da se radi o pravnim pitanjima. Ipak je predložio izvođenje dopunskog vještačenja kojeg sud prvog stupnja nije izveo, niti je trebao s obzirom da prigovori tuženika ne idu za pobijanjem ispravnosti izračuna vještaka, nego iznošenjem pravnih stajališta. Zbog navedenog izostanak dopunskog nalaza vještaka nije rezultirao nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. U odnosu na negativnu tečajnu razliku tuženik se upućuje na revizijsku odluku Rev-549/23 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a odnosno ako nije podnesena protutužba. U ovom predmetu tuženik nije postavio zahtjev u bilo kojem od navedenih oblika pa je sud prvog stupnja s pravom odbio uračunavanje negativnih razlika.

16. U odnosu na utvrđenja vezana za tuženikov prigovor zastare isti se upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda koje je u svemu pravilno i sukladno recentnoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da bi tuženik bio nesavjestan stjecatelj i ocijenio kako tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta sukladno čl. 1115. ZOO-a. Sve to budući je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja, već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora.

17. Stoga su neosnovane, niti mijenjaju na stvari, tvrdnje da je o ništetnosti odlučeno tek presudom u kolektivnom sporu pa da time tužitelju ne bi pripadale kamate od dan isplate svakog pojedinog anuiteta. Naime, imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Slijedom je svega navedenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u odnosu na glavnu stvar kao zakonitu potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

19. Zakonita je i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. i IV. Izreke presude te sadržana u izreci pobijanog rješenja.

20. Kada se radi o troškovima dosuđenih izrekom presude valja reći da je odluka pravilno utemeljena na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Za naglasiti je da žalbeni sud u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu u primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP) već samo u okviru razloga navedenih u žalbi a koji su u konkretnom slučaju izostali. Kao što su izostali u odnosu na pravilnost odluke o trošku sadržane u rješenju, a ovom je sudu u svemu prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda kako zbog smanjenja tužbenog zahtjeva za 142,52 eur nije došlo do promjene u visini troškova postupka. Odnosno troškovi prema ranijoj vrijednosti predmeta spora jednaki su troškovima konačnog smanjenog tužbenog zahtjeva (nakon smanjenja nije došlo do promjene cjenovnog razreda iz Odvjetničke tarife).

21. Slijedom je svega narečenog i odluka o troškovima postupka potvrđena sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

22. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u istom nije uspio. U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Brankica Malnar